Osobno mi je nemoguće poistovjetiti se sa Dariom Kordićem ili Slobodanom Praljkom iz nekoliko čvrstih razloga koji bi trebali generalno vrijediti. Prije svega, nije riječ o pojedincima koji su se istakli ratnim činom, političkom vizijom ili časnim postupcima pa da bi ih isticao kao nacionalne veličine ili prešutno odobravao nekritičnu potrošnju nacionalnih resursa na propagandnu glorifikaciju istih. Štoviše, Kordić, Karadžić, Mladić i slični probisvijeti, autori su zločinačkih ideja, neopisivih pokolja i najmučnijih događaja u proteklom balkanskom ratu.

Krug se zatvorio. Svi protekli balkanski ratovi, polako će povijesno propadati u suživotu s mučnim postratnim epilogom. Poznati su uzrok i posljedica, ideolozi i protagonisti, javne postale surove brojke besmislenog obračuna koji je usmrtio cijelu generaciju koja je na svojim plećima iznijela političku tranziciju iz socijalizma u tržišni kapitalizam, bratoubilački rat, postratnu preraspodjelu kapitala, nepravedne društvene promjene i masovnu smrt. Čak su i međunarodne institucije shvatile narav sukoba, te konačno zauzele rezolutni stav.

Naime, čak je i notorno sterilna Europska unije shvatila da klica mogućeg rata u BiH počiva u secesijskim pobudama Republike Srpske i Herceg Bosne, odnosno huškačkim politikama Beograda i Zagreba. Tako je Valentin Inzko, Visoki predstavnik EU za BIH u odlasku nakon niza godina svog oportunističkog mandata, izjavio povodom svoje službene odluke o zabrani negiranja genocida kako EU neće prihvatiti „politiku koja se bazira na genocidu, povijesnom revizionizmu i odcjepljenju”, te pozvao predstavnike vlasti u BIH da se suzdrže od huškačke retorike.

Izlazak EU iz komfor zone, kao i Bidenove administracije koja je opet „otkrila” Balkan kao zonu vanjskopolitičkog interesa, iako još uvijek njihovog diplomatskog nižeg osoblja ne zna ga prstom pokazati na karti svijeta, donekle je pokolebao stratege „novog balkanskog rata”.

Iako, da nema brižnih Srba koji su zamijenili Arape kao službene negativce u Hollywoodu i dalje bi predstavljali terru incognitu za balkanske dušobrižnike.

ZLOČINCI KAO NACIONALNE IKONE

Naravno, na odluku o zabrani negiranja genocida koja podrazumijeva i zatvorsku kaznu od pet godina – na tragu njemačkog zakona o negiranju Holokausta i u praktičnom rasponu od pijanog halabučenja u birtiji do službenih izjava – uslijedio je niz hrvatsko srpskih provokacija službenog Sarajeva kao „mezimca Valentina Inzka i EU”, od kojih je „očuh svih kretena” predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik autor uvjerljivo najdegutantnije izjave.

Naime, produženo debelo crijevo Beograda i tvorac većine nacionalističkih požara, konstatirao je kako odluka Visokog predstavnika Inzka „ne obavezuje RS i kako će svim sredstvima štititi pojedince i institucije koje se terete za ratne zločine”. Jasno, nije teško u Dodikovoj izjavi iščitati službeni stav Beograda.

I prije nego li ponovimo gradivo nacionalista sabijenih u čopore i krda, odmaknimo se malo od smrtno ozbiljnog profesionalnog tona koji redovito prati ovako složene teme.

Doista, koliko jebeni moron moraš biti da negiraš smrt 150 tisuća ratnih žrtava u Hrvatskoj i BiH, od kojih je jedva petina poginula relativno razumljivo u neposrednom ratnom sukobu? Iako je svaka usporedba nezahvalna i neprecizna negiranje žrtava, posebice masovnih ubojstava kao što je bilo u Srebrenici i zaštita lika i djela nalogodavaca stradanja djeluje kao kad bi otkrili u široj obitelji bratića kojeg jedva poznajete sa vjenčanja, sprovoda i slava, a koji je nesumnjivo serijski ubojica, silovatelj i ljudski monstrum bez presedana. I umjesto da Boga molite da ga voda odnese i spere ljagu sa obiteljskog imena, vi ga sakrijete od ruke pravde, društvene osude i povrh svega, ustoličite kao najdičnijeg u rodoslovnom stablu? Pa tko normalan bi to učinio i zašto ukoliko niste spremni takvo što bezumnog učiniti na osobnom planu, isto to činite na kolektivnom, razini nacije, društva ili države? U pravilu, gotovo svaka država na Balkanu ima tradiciju pretvaranja nacionalnih zločinaca u nacionalne ikone.

Ta patogena nacionalne pojava, na žalost, u sebi sadrži koliko jednostavan odgovor  toliko i monstruozan. Drže da na kolektivnom planu ne postoji osobna odgovornost.

Kakva gruba netočnost.

NISU MI U RODU NITI KORDIĆ NITI KARADŽIĆ

Osobno mi je nemoguće poistovjetiti se sa Dariom Kordićem ili Slobodanom Praljkom iz nekoliko čvrstih razloga koji bi trebali generalno vrijediti. Prije svega, nije riječ o pojedincima koji su se istakli ratnim činom, političkom vizijom ili časnim postupcima pa da bi ih isticao kao nacionalne veličine ili prešutno odobravao nekritičnu potrošnju nacionalnih resursa na propagandnu glorifikaciju istih. Štoviše, Kordić, Karadžić, Mladić i slični probisvijeti, autori su zločinačkih ideja, neopisivih pokolja i najmučnijih događaja u proteklom balkanskom ratu.

Dakle, po defaultu, koliko god ih službena hrvatsko srpska politika slavila kao nacionalne ikone, meni u doslovnom, nisu niti u doslovnom niti u prenesenom smislu u rodu. Pučki rečeno, čašu vode od mene ne bi dobili.

Pa zašto onda službeni Zagreb i Beograd, te njihovi epigoni u Mostaru i Banjaluci, imaju potrebu falsificirati povijest i rijetke časne ratne trenutke svoditi na lik i djelo zločinaca kao nacionalnih heroja? Prvo, kao što rekoh, drže da u kolektivnoj ratnoj svijesti ne postoji osobna odgovornost. Nadalje, ukoliko jednog Darija Kordića pretvore u pozitivan nacionalan povijesni lik, aboliraju službenu politiku koja je putem njih provodila zločinačku politiku. I zadnje, ali ne i posljednje, kao takvi uvijek mogu poslužiti za nacionalističku homogenizaciju i usput poručiti budućim „psima rata” da im je unaprijed sve oprošteno.

Hey, taj isti Kordić danas okićen ordenjem i privilegijama predaje na crkvenom Veleučilištu?! Bolesno k’o tuberkoloza jaja.

I stoga, s oprezom treba pozdraviti nastupnu izjavu novog Visokog predstavnika EU za BIH Christiana Schmidta koji je naglasio da dolazi kao „operativan političar, a manje diplomata”, te najavio obračun sa svim političkim inicijativama koje za cilj imaju rasturanje Bosne i odcjepljenje Republike Srpske i Herceg Bosne „matici zemljama”.

Bosna uistinu ima unutarnje neprijatelje čiji mentori provode rijetko viđenu licemjernu politiku, prepunu laži i opasnih nakana.

I dan kad ću o jedinstvenoj, građanskoj Bosni moći pisati afirmativno, doista će biti poseban.

tacno