Zajebana je stvar kad ti Dežulović povrijedi osjećaje. Odjednom se nađeš u čekaonici ispred psihijatrijske ordinacije zajedno sa ustašama, četnicima, neonacistima ostalih usmjerenja, tajkunima, pedofilima, ratnim zločincima, pljačkašima, prevarantima i sličnim manijacima kojima je taj novinar udario na emocije
Piše: Selvedin Avdić- Žurnal
Nakon sedam godina saradnje Boris Dežulović objavio je svoju posljednju kolumnu u “Oslobođenju”, koju je nazvao “Nema više zajebancije”. U njoj je saopštio da više neće pisati za najstariji bosanskohercegovački dnevni list zato što mu je prethodna kolumna presretnuta negdje iza tunela na Ivanu: Selam, dobardan, đes to kaže pošo?, u Oslobođenje, ne može, javili iz redakcije, vrijeđa vjerske osjećaje.
ISPALO JE DA NE MOGU
Nismo čitali tu presretnutu kolumnu pa ne znamo precizno šta se sve u njoj nalazi, ali u posljednjem tekstu za “Oslobođenje” Dežulović je opisao šta joj je bila tema:
Niste čitali moj tekst, i nećete, ali čuli ste sigurno taj Bakirov vic, kad je ono u prepunoj Zetri turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nazvao ni manje ni više nego – Božjim poslanikom. Teška je to riječ, nisam siguran ni da bih je i ja ovako bezbožan, da mi je Kožo kojim slučajem ispričao tu allahulnu zajebanciju, stavio u novine. Ali kontam, ako može s Poslanikom šegu tjerati Bakir, ako se može tako zajebavati predsjednik SDA, k tome još u Zetri punoj Turaka i muslimana, i još pred milijunima gledatelja u izravnom prijenosu turske nacionalne televizije, pa još s početka svetog mjeseca ramazana – ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom – što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju?
Ukratko, ispalo je da ne mogu.
U nastavku teksta saznajemo da je Dežuloviću neko iz redakcije saopštio da njegova kolumna vrijeđa vjerska osjećanja muslimana i to još tokom mjeseca Ramazana kad su vjernici posebno osjetljivi. Kako je taj neko iz redakcije do detalja upoznat sa stanjem kolektivnih vjerskih osjećanja, pa tačno zna kada su ona i zbog čega povrijeđena, ne vjerujem da ćemo ikada saznati. Ali, mislim da smo mogli pretpostaviti da će kad – tad Dežulović povrijediti osjećaje Bošnjaka. Jer, bilo bi prilično arogantno pomisliti da su Bošnjaci, za razliku od ostalih naroda i narodnosti sa ovih prostora, imuni na Dežulovićeve nasrtaje na emocije.
Kao što znamo , “ima on taj običaj” – udari dušmanski po emocijama, rodnim grudama, ognjištima i prađedovima i pritome crče od smijeha. U posljednjoj kolumni pomenuo je neke slične “incidente”:
Jedna me redakcija, recimo, cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje članova Centralnog komiteta Saveza komunista, druga me cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje branitelja Domovinskog rata, treća zato što sam vrijeđao osjećaje ustaških gnjida, a četvrta što sam vrijeđao osjećaje Miroslava Kutle. Bila je i jedna što me cenzurirala jer sam vrijeđao osjećaje Milorada Dodika.
NEUGODNI LJUDI
Nevolja je u tome što su ljudi poput Dežulovića, pored toga što su pametni, duhoviti i iskričavi, prilično nenagodni. Znate, ne može se njima reći – s ovim se možeš zajebavati a s ovim ne, ovo je smiješno a ovo manje smiješno. Oni imaju tu, danas rijetku navadu, da radije misle svojom nego tuđom glavom. Najgore je što su totalno neselektivni, takvima su svi ljudi isti, ali ne samo ljudi nego i oni drugi – predsjednici država, na primjer…
Takvi ko Dežulović o Erdoganu, recimo, misle šta hoće, ako procijene da se radi o diktatoru, to će glasno reći. Kao što su govorili o Tuđmanu, sjećate se, kako je to samo bilo smiješno… Ne vrijedi njima govoriti da je Erdogan otac nacije ili Poslanik, od silnoga smijeha ne mogu do kraja ni saslušati govornika, pa bio on i Alijin sin.
Dakle, ne vrijedi takve ubjeđivati da su jedni manje smiješni od drugih. Neuobičajeno su pametni, svaki vic skontaju, nijedna im poenta ne izmakne. Smiju se čemu hoće. To je taj “smijeh slobode”.
NEMA ZAJEBANCIJE
Ali, ne trebamo se mi brinuti za Dežulovića. Preživio je on gore i opasnije kretene od nas. Ipak, to ne znači da smo bezbrižni. Taman posla.
Dežulović je posljednjoj kolumni u “Oslobođenju” dao naslov “Nema više zajebancije”. I nema jer, znate, zajebana je stvar kad ti Dežulović povrijedi osjećaje. Odjednom se nađeš u čekaonici ispred psihijatrijske ordinacije zajedno sa ustašama, četnicima, neonacistima ostalih usmjerenja, tajkunima, pedofilima, ratnim zločincima, pljačkašima, prevarantima i sličnim manijacima kojima je taj novinar udario na emocije. Svi ste zajedno, povezuje vas ista bol pa čak i isti uzročnik boli. Nekako ste isti…
Al, tad je već kasno da se promijeniš. Znate kako se kaže: “S kim si, takav si.”
I više ništa nije smiješno.
tacno
Piše: Selvedin Avdić- Žurnal
Nakon sedam godina saradnje Boris Dežulović objavio je svoju posljednju kolumnu u “Oslobođenju”, koju je nazvao “Nema više zajebancije”. U njoj je saopštio da više neće pisati za najstariji bosanskohercegovački dnevni list zato što mu je prethodna kolumna presretnuta negdje iza tunela na Ivanu: Selam, dobardan, đes to kaže pošo?, u Oslobođenje, ne može, javili iz redakcije, vrijeđa vjerske osjećaje.
ISPALO JE DA NE MOGU
Nismo čitali tu presretnutu kolumnu pa ne znamo precizno šta se sve u njoj nalazi, ali u posljednjem tekstu za “Oslobođenje” Dežulović je opisao šta joj je bila tema:
Niste čitali moj tekst, i nećete, ali čuli ste sigurno taj Bakirov vic, kad je ono u prepunoj Zetri turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nazvao ni manje ni više nego – Božjim poslanikom. Teška je to riječ, nisam siguran ni da bih je i ja ovako bezbožan, da mi je Kožo kojim slučajem ispričao tu allahulnu zajebanciju, stavio u novine. Ali kontam, ako može s Poslanikom šegu tjerati Bakir, ako se može tako zajebavati predsjednik SDA, k tome još u Zetri punoj Turaka i muslimana, i još pred milijunima gledatelja u izravnom prijenosu turske nacionalne televizije, pa još s početka svetog mjeseca ramazana – ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom – što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju?
Ukratko, ispalo je da ne mogu.
U nastavku teksta saznajemo da je Dežuloviću neko iz redakcije saopštio da njegova kolumna vrijeđa vjerska osjećanja muslimana i to još tokom mjeseca Ramazana kad su vjernici posebno osjetljivi. Kako je taj neko iz redakcije do detalja upoznat sa stanjem kolektivnih vjerskih osjećanja, pa tačno zna kada su ona i zbog čega povrijeđena, ne vjerujem da ćemo ikada saznati. Ali, mislim da smo mogli pretpostaviti da će kad – tad Dežulović povrijediti osjećaje Bošnjaka. Jer, bilo bi prilično arogantno pomisliti da su Bošnjaci, za razliku od ostalih naroda i narodnosti sa ovih prostora, imuni na Dežulovićeve nasrtaje na emocije.
Kao što znamo , “ima on taj običaj” – udari dušmanski po emocijama, rodnim grudama, ognjištima i prađedovima i pritome crče od smijeha. U posljednjoj kolumni pomenuo je neke slične “incidente”:
Jedna me redakcija, recimo, cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje članova Centralnog komiteta Saveza komunista, druga me cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje branitelja Domovinskog rata, treća zato što sam vrijeđao osjećaje ustaških gnjida, a četvrta što sam vrijeđao osjećaje Miroslava Kutle. Bila je i jedna što me cenzurirala jer sam vrijeđao osjećaje Milorada Dodika.
NEUGODNI LJUDI
Sve navedene Dežulovićeve incidente Bošnjaci su euforično ispratili. Sjećate se kako smo se svi zajedno cerekali kad je kritizirao Katoličku crkvu zbog pedofilije ili kako smo se oduševljavali kada je ismijavao Amfilohija? Pri samome sjećanju na te silne provale i sada nam bride vilične kosti.
Nevolja je u tome što su ljudi poput Dežulovića, pored toga što su pametni, duhoviti i iskričavi, prilično nenagodni. Znate, ne može se njima reći – s ovim se možeš zajebavati a s ovim ne, ovo je smiješno a ovo manje smiješno. Oni imaju tu, danas rijetku navadu, da radije misle svojom nego tuđom glavom. Najgore je što su totalno neselektivni, takvima su svi ljudi isti, ali ne samo ljudi nego i oni drugi – predsjednici država, na primjer…
Takvi ko Dežulović o Erdoganu, recimo, misle šta hoće, ako procijene da se radi o diktatoru, to će glasno reći. Kao što su govorili o Tuđmanu, sjećate se, kako je to samo bilo smiješno… Ne vrijedi njima govoriti da je Erdogan otac nacije ili Poslanik, od silnoga smijeha ne mogu do kraja ni saslušati govornika, pa bio on i Alijin sin.
Dakle, ne vrijedi takve ubjeđivati da su jedni manje smiješni od drugih. Neuobičajeno su pametni, svaki vic skontaju, nijedna im poenta ne izmakne. Smiju se čemu hoće. To je taj “smijeh slobode”.
NEMA ZAJEBANCIJE
Ali, ne trebamo se mi brinuti za Dežulovića. Preživio je on gore i opasnije kretene od nas. Ipak, to ne znači da smo bezbrižni. Taman posla.
Dežulović je posljednjoj kolumni u “Oslobođenju” dao naslov “Nema više zajebancije”. I nema jer, znate, zajebana je stvar kad ti Dežulović povrijedi osjećaje. Odjednom se nađeš u čekaonici ispred psihijatrijske ordinacije zajedno sa ustašama, četnicima, neonacistima ostalih usmjerenja, tajkunima, pedofilima, ratnim zločincima, pljačkašima, prevarantima i sličnim manijacima kojima je taj novinar udario na emocije. Svi ste zajedno, povezuje vas ista bol pa čak i isti uzročnik boli. Nekako ste isti…
Al, tad je već kasno da se promijeniš. Znate kako se kaže: “S kim si, takav si.”
I više ništa nije smiješno.
tacno
