Gotovo redovni posjetitelji ovog portala, uz to veliki stručnjaci za ekonomiju, kapitalizam i „teorije zašto nam je tako loše kako je“, Zlaja, Vlaja i ostala raja toliko mi svakodnevno podižu tlak pa samo odlučio zamoliti dobrog urednika neka mi objavi moje kratko viđenje tih ekonomija.
Pa krenut ću bez okolišanja. Računati efikasnost proizvodnje ili bilo koji drugi parametar (npr. najobičniju kalkulaciju) iz tržišne ekonomije u netržišnoj ekonomiji, pokazatelj je dubokog nerazumijevanja političkih i ekonomskih sustava. To mogu samo naši genijalni Zlaja i Vlaja.
Dakle, Jugoslavija je tek u svom završnom stadiju počela koketirati s tržišnim gospodarstvom, ali nikada ga zapravo nije prihvatila. Dobri poznavatelji prilika u ĐĐ-u, a i drugim poduzećima, znaju kako oni koji su dogovarali poslove nikada nisu znali stvarnu cijenu nekog Đurinog proizvoda, niti je ona bila i bitna. Bilo je bitno donijeti nešto deviza kući, a onda je nastajalo provizorno raspoređivanje kako profita tako i eventualnih gubitaka. Opet na ĐĐ ću pokušati objasniti kako u tom sustavu plaća radnika nije zavisila o njegovoj efikasnosti tj. po defaultu su skoro svi bravari u ĐĐ imali istu plaću (neke su posebne tvrtke znale odskakati, ali to je više iznimka). Imali posla ili nemali posla, radili ili ne radili, prodavali ili ne prodavali, plaća je išla. Bilo je tu sitnih korekcija poput ispunjenja norme, stimulacija i drugih mazanja očiju, ali radnici firmi koje nisu mjesecima ništa prodavale su uredno dobivali plaću. Kako je to moguće? Prvo, vođe te države su imali moć upaliti štancu za novce, kad god im se prohtjelo pa je ovisno o nekim međunarodnim silnicama bilo ili nije bilo inflacije. Pored toga, Jugoslavija je dobivala znatnu bespovratnu pomoć od oba bloka, a posebno sa zapada – ovo je tema za nekog povjesničara, uglavnom da se provjeriti.
Dakle, loše dogovoreni posao koji možda nosi i gubitak ili u kojemu nema zarade, pretvaran je preko inflacije i dotacija u nešto što drži vodu. Znači, računati broj radnika x broj kilogram ili tona x nešto x nešto …. u Jugi nije bilo baš smisleno. U svjetlu današnjih firmi kod kojih su gubici na 100 dolara preko pedeset, ove socijalističke su bile majka. Njima je u prosjeku falilo po desetak, dvadeset dolara do profitabilnosti. Nekada su bile vrlo blizu nule, što je za današnje nedokučivo.
Moderna Hrvatska nikada nije prihvatila u potpunosti tržišno gospodarstvo. Suspenzija samo dijela tržišta u pravilu uvijek znači intervencionizam i po definiciji prestanak pravedne tržišne utakmice. Primjera i modela suspenzije tržišne utakmice u svijetu, a posebno u Hrvatskoj je bezbroj tako da opet, provođenje osnovnih ekonomskih proračuna gubi svaki smisao. Uzmimo Đuru ponovo za primjer. Za ovu godinu nije dogovoreno niti trećina poslova samo za pokriće osnovnih troškova (hladnog) pogona. Pitanje je kako onda ĐĐ preživljava, kako nije bilo otpuštanja nego dapače, zapošljavaju hrpu nesposobnih podobnika i provjerenih kriminalaca. Odgovor je jednostavan, stižu dotacije od države, povremeno se namjesti nekakav poslić kao izgovor i to je to. Na žalost, u tekućim poslovima koje odrađuje, daleko su od onih minus desetak dolara iz socijalizma. Država se zbog takvih poduzeća zadužuje, čuva se socijalni mir, a istovremeno stranački vojnici beru svoje životno vrhnje. Dug Hrvatske se konstantno povećava, puno više nego za vrijeme domovinskog rata, a uglavnom zbog ovakvog ponašanja i drugih lopovluka.
Dakle, koji god uzme računati za Jugu ili za dobar dio moderne RH nekakvu profitabilnost, rentabilnost i efikasnost pokazuje da nema pojma o pojmu. Nadalje, s obzirom da današnji svjetski novac nema pokrića u ničemu, praktički ne predstavlja ništa, oni koji ga se usude tiskati (poput Amera) bezbolno stvaraju investicijski i tekući kapital za svoje stanovnike ili bolje rečeno za svoje podobnike i poltrone.
Primjer mogu biti i brodogradilišta, ali i tvornica umjetnih gnojiva koja ima tržište, potražnju pa i opravdanje za podizanje cijena, ali država ih tjera da prodaju ispod cijene i ulaze u gubitke. Kupuje se socijalni mir kod poljoprivrednika, a tvornici se tutne tu i tamo nešto ispod stola da ne propadnu. Opet nema veze s tržišnim poslovanjem pa nema niti opravdanja za neke ozbiljne proračune :) - naša posla.
Dakle, ozbiljni ljudi ne bi računali ništa niti u tom trulom, propalom kapitalističkom svijetu, jer poigravanje s novcem bez pokrića automatski suspendira regularnost tržišne utakmice.
Dio s Wikipedije:
Danas je, kao i mnoge valute u svijetu, i dolar dekretni novac bez ikakve unutrašnje vrijednosti i bez odgovarajuće pozadine u zlatu ili košari roba odgovarajuće protivvrijednosti, ali ljudi su nagovoreni (ili im je određeno) da ga koriste.
from sb underground
