Premijer Andrej Plenković mogao bi se u dogledno vrijeme, radi vlastite i partijske pozicije, upustiti u značajnu relativizaciju svoje čvrste podrške ministru Pavi Barišiću
Ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić ipak je najobičniji plagijator, ocijenio je krajem prošle godine Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, a vijest je ovih dana konačno dospjela u javnost. Značaj te procjene nije tek u činjenici da je dotični odbor imenovan od Sabora kao najvišeg tijela vlasti u ovoj zemlji, nego i u tome da je na rad samih odbornika – naročito donedavnog im predsjednika Vlatka Silobrčića – vršen izuzetan politički pritisak zbog slučaja Barišić. Jer sve je i počelo od Silobrčićeve pozitivne te profesionalne reakcije na otkriće našeg tjednika da spis o ministrovu plagiranju američkog politologa Stephena Schlesingera već pet godina leži netaknut u bunkeru Odbora. Predmet je tako oživljen, e da bi potom krenula hajka na predsjednika odbora i sve ostale koji misle da bi sumnje o plagiranju trebalo istražiti i već prema ishodu sankcionirati.
Vlatko Silobrčić u međuvremenu je odstupio s te dužnosti, iako je ostao u članstvu Odbora, no Pavo Barišić je unaprijed – ta on najbolje zna istinu – naglasio da ne kani dati ostavku na ministarsku funkciju bez obzira na konačni pravorijek Odbora. Uz njega je blagovremeno stao i premijer Andrej Plenković, mada nas iskustvo lijepo uči da su mnoge slične potpore znale drastično okopniti nakon službenih potvrda koje im ne bi išle u prilog. Nije stoga zgoreg već sada pretpostaviti da bi se i Plenković u dogledno vrijeme mogao, radi vlastite i partijske pozicije, upustiti u značajnu relativizaciju svoje čvrste podrške ministru kojeg je sam imenovao. Uostalom, kao da je siromah mogao znati – netom prispio iz Bruxellesa – kakvog su mu sve mačka u vreći doturili vižljasti stranački kadrovici koji inače jedva čekaju vremena radikalnih promjena u vodstvu.
Ovdje ipak treba naglasiti da je Barišićev prekršaj Etičkog kodeksa Odbora u smislu ‘plagiranja – prepisivanja ili preuzimanja ideja, misli i riječi drugih autora’ bez navođenja izvora podataka više nažuljao jedan nestranački kružok, a tek potom sam HDZ u čiju kvotu spada i ovaj ministar. Naravno, HDZ-ovci i njihovi ideološki te politikantski prirepci osobito su skloni plagiranju i plagijatorskom negiranju: Milijan Brkić, Anto Đapić, Božo Skoko itd. No gadno bismo promašili puni smisao ove afere kad bismo previdjeli fakat da je pritisak u svrhu Barišićeve obrane zapravo najviše dolazio iz Rektorskog zbora, tj. od čelnih ljudi domaćih javnih sveučilišta, a prije svega zagrebačkog. Nije čudno, znamo li kako su hrvatski akademski vrhunci premreženi privatnim, karijernim, materijalnim interesima. Oni su, znači, tražili raspuštanje Odbora za etiku, pa bi sad bilo zgodno, kao i logično, da netko zatraži promptni razlaz Rektorskog zbora.
No teško da će tu mogućnost potaknuti sam Odbor, ako za indikator uzmemo jedan dodatni dio njegova očitovanja o Pavi Barišiću. Jest, oni su nedvojbeno ustanovili da je on znanstveni sjecikesa, a nije beznačajno izreći takvu istinu o jednom ministru. Ali u nastavku su primijetili da ni oni znanstvenici koji su još 2011. prijavili Barišića zbog plagiranja nisu bili etični, jer su time, pazite sad – stvorili neprijateljsku radnu atmosferu. Drugim riječima, on je neetičan zato što je mučki oplindrao kolegu, ali i oni su neetični zato što su ukazali na njegovo kokošarenje. Pa uz tako grotesknu poantu, valjda zbog figure kalkulantskog im pokajanja pred višom silom, ostaje samo pričekati njihov sljedeći nalaz kako su i sami krivi, eto, jer su se radno-atmosfersko-neprijateljski upleli u čitav taj slučaj.
portalnovosti
Ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić ipak je najobičniji plagijator, ocijenio je krajem prošle godine Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, a vijest je ovih dana konačno dospjela u javnost. Značaj te procjene nije tek u činjenici da je dotični odbor imenovan od Sabora kao najvišeg tijela vlasti u ovoj zemlji, nego i u tome da je na rad samih odbornika – naročito donedavnog im predsjednika Vlatka Silobrčića – vršen izuzetan politički pritisak zbog slučaja Barišić. Jer sve je i počelo od Silobrčićeve pozitivne te profesionalne reakcije na otkriće našeg tjednika da spis o ministrovu plagiranju američkog politologa Stephena Schlesingera već pet godina leži netaknut u bunkeru Odbora. Predmet je tako oživljen, e da bi potom krenula hajka na predsjednika odbora i sve ostale koji misle da bi sumnje o plagiranju trebalo istražiti i već prema ishodu sankcionirati.
Vlatko Silobrčić u međuvremenu je odstupio s te dužnosti, iako je ostao u članstvu Odbora, no Pavo Barišić je unaprijed – ta on najbolje zna istinu – naglasio da ne kani dati ostavku na ministarsku funkciju bez obzira na konačni pravorijek Odbora. Uz njega je blagovremeno stao i premijer Andrej Plenković, mada nas iskustvo lijepo uči da su mnoge slične potpore znale drastično okopniti nakon službenih potvrda koje im ne bi išle u prilog. Nije stoga zgoreg već sada pretpostaviti da bi se i Plenković u dogledno vrijeme mogao, radi vlastite i partijske pozicije, upustiti u značajnu relativizaciju svoje čvrste podrške ministru kojeg je sam imenovao. Uostalom, kao da je siromah mogao znati – netom prispio iz Bruxellesa – kakvog su mu sve mačka u vreći doturili vižljasti stranački kadrovici koji inače jedva čekaju vremena radikalnih promjena u vodstvu.
Ovdje ipak treba naglasiti da je Barišićev prekršaj Etičkog kodeksa Odbora u smislu ‘plagiranja – prepisivanja ili preuzimanja ideja, misli i riječi drugih autora’ bez navođenja izvora podataka više nažuljao jedan nestranački kružok, a tek potom sam HDZ u čiju kvotu spada i ovaj ministar. Naravno, HDZ-ovci i njihovi ideološki te politikantski prirepci osobito su skloni plagiranju i plagijatorskom negiranju: Milijan Brkić, Anto Đapić, Božo Skoko itd. No gadno bismo promašili puni smisao ove afere kad bismo previdjeli fakat da je pritisak u svrhu Barišićeve obrane zapravo najviše dolazio iz Rektorskog zbora, tj. od čelnih ljudi domaćih javnih sveučilišta, a prije svega zagrebačkog. Nije čudno, znamo li kako su hrvatski akademski vrhunci premreženi privatnim, karijernim, materijalnim interesima. Oni su, znači, tražili raspuštanje Odbora za etiku, pa bi sad bilo zgodno, kao i logično, da netko zatraži promptni razlaz Rektorskog zbora.
No teško da će tu mogućnost potaknuti sam Odbor, ako za indikator uzmemo jedan dodatni dio njegova očitovanja o Pavi Barišiću. Jest, oni su nedvojbeno ustanovili da je on znanstveni sjecikesa, a nije beznačajno izreći takvu istinu o jednom ministru. Ali u nastavku su primijetili da ni oni znanstvenici koji su još 2011. prijavili Barišića zbog plagiranja nisu bili etični, jer su time, pazite sad – stvorili neprijateljsku radnu atmosferu. Drugim riječima, on je neetičan zato što je mučki oplindrao kolegu, ali i oni su neetični zato što su ukazali na njegovo kokošarenje. Pa uz tako grotesknu poantu, valjda zbog figure kalkulantskog im pokajanja pred višom silom, ostaje samo pričekati njihov sljedeći nalaz kako su i sami krivi, eto, jer su se radno-atmosfersko-neprijateljski upleli u čitav taj slučaj.
portalnovosti
