„Za napad na Izrael kriva je Amerika“
Vjerujem da će Rusi krenuti u novu veliku ofenzivu s jednim (nepoznatim) glavnim smjerom, a možda i s više njih, uz nekoliko pomoćnih smjerova s ciljem naprezanja ionako oslabljenih ukrajinskih snaga. Ključni čimbenik bit će vrijeme
Gotovo sva američka sveučilišta, uključujući i i ona najprestižnija poput Harvarda ili Stanforda, nedugo nakon što je Kongres odobrio vojnu pomoć Izraelu u visini od 26 milijardi dolara zahvatio je veliki val studentskih, propalestinskih prosvjeda, na kojima sudjeluju tisuće studenata.
Ranije su se (nakon što je postalo jasno kako Izrael u svom ratnom pohodu protiv Hamasa u Pojasu Gaze primjenjuje nesrazmjerno veliku silu u kojoj stradava golemi broj civila, a o infrastrukturi da i ne govorimo) takvi prosvjedi pokretali spontano, bez ikakve organizacijske strukture, na kojima su sudjelovale manje grupe studenata. S njima se rektorat uspješno obračunavao samostalno, kroz prijetnje sankcijama, od nemogućnosti izlaska na ispite, do prijetnji zabrane studiranja (najčešće pod pritiskom moćnih američkih židovskih organizacija koji su i najveći sponzori uglednih američkih sveučilišta). Međutim, sada je stanje potpuno drukčije.
Studentski bunt prošloga tjedna buknuo je diljem SAD-a. Studenti su ovoga puta čvrsto organizirani i međusobno koordinirani, pa su tako na prosvjede pozvali medije, pripremili zalihe hrane i vode u svojim šatorima koje su postavili u sveučilišnim kampusima – očito namjeravajući ustrajati u svojim akcijama osude pomoći Izraelu u njegovu genocidu nad Palestincima u Pojasu Gaze. Izraz genocid nedavno je prvi put objavljen od strane UN-a, preciznije, rečeno je kako vojne akcije Izraela u Gazi sve više poprimaju obilježja klasičnog genocida.
Međutim, teško da će bilo što od ovoga pomoći studentima – niti dobra organizacija, niti izjave UN-a, niti mediji. Jer vlasti su, očito, silom odlučile razbiti prosvjede, što je neviđeno još od velikih studentskih prosvjeda 1968. godine. Inače, prosvjedi su zahvatili i čuvena sveučilišta Massachusett i Columbia u New Yorku, sveučilište Emory u Atlanti gdje je policija čak uhitila i jednu profesoricu koja je podržavala studente, veliko sveučilište Texas u Austinu, sve do sveučilišta u Kaliforniji.
U studentski kampus u Austinu poslana je policija na konjima i do zuba, dugim oružjem naoružana Nacionalna garda. Uhićeni su deseci studenata, a republikanski guverner Teksasa Greg Abbott na svojoj platformi X napisao je: “Ovim prosvjednicima je mjesto u zatvoru. Antisemitizam se neće tolerirati u Teksasu. Točka. Studenti koji se pridružuju mržnjom punim antisemitskim prosvjedima na bilo kojem javnom koledžu ili sveučilištu u Teksasu trebaju biti izbačeni.”
Na prosvjedima su studenti svih rasa i porijekla, a ne samo Palestinci i muslimani. Ništa čudno: studenti su oduvijek i svugdje, od svih društvenih skupina najotvoreniji idejama slobode, pravde i istine (dok ih životna zrelost ne nauči da je tu riječ o idealima, kojima, istina, treba težiti – ali od kojih u stvarnosti, prožetoj interesima i licemjerjem, nema ništa).
Sveučilište Austin priopćilo je da je prosvjed organizirao Palestinski odbor solidarnosti, koji nastoji “paralizirati rad sveučilišta diljem zemlje”.
Međutim i upravi sveučilišta i guverneru Abbottu na X-u je odgovorila demokratska zastupnica u Kongresu Gina Hinojosa riječima: “Dobar pokušaj, ali ovdje nije riječ o antisemitizmu”. “Ovdje se radi o ratu kojem se studenti protive i njihovom pravu da se okupe i prosvjeduju protiv njega. Ovo su naša djeca, guverneru. Prestanite ih pokušavati namamiti da služe vašim političkim ambicijama.” – napisala je zastupnica.
Human Rights Watch i Američka unija za građanske slobode osudili su uhićenja studenata i pozvali vlasti na poštivanje njihovih prava na slobodu govora. Američki ministar obrazovanja Miguel Cardona je 25. travnja izjavio kako njegovo ministarstvo pozorno prati prosvjede i ono što je nazvao „vrlo alarmantnim izvješćima o antisemitizmu“. Međutim, aktivisti su oštro zanijekali antisemitizam, kazavši kako im je jedini cilj izvršiti pritisak na sveučilišta da se odreknu tvrtki koje pridonose izraelskim vojnim akcijama u Gazi.
U vrijeme pisanja ovog teksta studentski prosvjedi usprkos svemu još se više šire i na brojna druga sveučilišta, uključujući i jedno od najvećih – ono u Ohiju. Jačaju sukobi s policijom, a svoj su kampus zauzeli i u njega se zatvorili studenti sveučilišta Columbia, a onda je, prije nekoliko dana, u sveučilište upala policija i silom ugušila prosvjed. Posebno je masovan prosvjed studenata u Kaliforniji.
I dok se Biden na kraju priklonio uporabi sile za gušenje studentskih prosvjeda stavljajući načelo vladavine zakona iznad načela o pravu na slobodno izražavanje svojih stavova (a sve o zbog nasilja i navodnog antisemitizma), u Zastupničkom domu upravo je prošao Zakon o podizanju svijesti o antisemitizmu na američkim sveučilištima kojim se zapravo zabranjuje bilo kakva kritika Izraela. Zakon već nailazi na kritike pojedinih demokrata. Istodobno se oglasio i gradonačelnik New Yorka Eric Adams, koji je kazao su snage sigurnosti bile primorane silom ugušiti prosvjede u sveučilištu Columbia i City koledžu jer je utvrđena povezanost pojedinaca s teroristima zbog čega su vlasti shvatile da su studenti bili iskorišteni i da su u opasnosti.
Opterećenje za Bidena
Studentski prosvjedi „dolijevaju ulje na vatru“ sve većoj ideološkoj podjeli unutar američkog društva. Demokratska administracija predsjednika Joea Bidena zbog toga se suočava s velikim problemom. Nakon što je Biden prije tjedan dana, poslije pola godine teških političkih borbi konačno slomio republikance u Kongresu i izvojevao veliku pobjedu po pitanju pružanja pomoći Ukrajini, a što ovih dana slavodobitno demonstrira u svojim medijskim istupima, pravo breme na leđima predstavlja mu nastavak izraelskog rata u Gazi.
On ubrzano šteti Bidenovoj predizbornoj kampanji jer se njegovo biračko tijelo (više ne isključivo ono mlađe) sve jače protivi politici njegove administracije prema Izraelu koja se više ne razlikuje od one republikanske. Naime, za razliku od republikanaca koji su tradicionalno beskompromisni kada je riječ o pružanju pomoći Izraelu za koga su spremni učiniti sve (primjer je Donald Trump), Demokratska stranka uvijek je bila sklonija pokušajima pronalaska pravednijeg rješenja palestinskog pitanja, a bila je sklonija i pokušaju smanjenja višedesetljetne velike napetosti i međusobne netrpeljivosti u američko-iranskim odnosima.
Oba ova elementa bila su jasno vidljiva u prvoj operativnoj fazi Bidenovog mandata (politički sukob s konzervativnim izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom izrazito nesklonom Iranu i pravednom rješenju palestinskog pitanja, kao i dogovor s Teheranom o oslobađanju zatočenih američkih vojnika u zamjenu za smanjenje sankcija po pitanju kvota za izvoz iranske nafte). Već su tada ti potezi izazivali otvoreni otpor izraelskih konzervativnih krugova i Netanyahuovih koalicijskih partnera iz redova ortodoksnih vjerskih stranaka. Međutim, nakon brutalnog terorističkog napada palestinskog Hamasa na sjever Izraela i posljedične izraelske vojne operacije u Pojasu Gaze Biden je sve više i brže odustajao od navedene tradicionalne politike demokrata i prometao se u zaštitnika Netanyahua i izraelske politike koju on predvodi.
Raskorak koji ukazuje na licemjerje
Raskorak Bidenove politike prema ratu u Gazi svima je jasno uočljiv: s jedne strane on pokušava (blago) kritizirati Izrael zbog prekomjerne uporabe vojne sile i govori kako Netanyahu sada ne treba kretati u novu vojnu operaciju na posljednji neosvojeni grad Rafah na jugu Pojasa Gaze, na samoj granici s Egiptom, a s druge strane sve to vrijeme Izraelu isporučuje suvremeno naoružanje, da bi mu prošlog tjedna dodijelio i 26 milijardi dolara vojne pomoći. Istina, od tog iznosa oko 8 mlrd. je namijenjeno za humanitarnu pomoć Palestincima, ali koja korist? Kako sam jednom napisao u svojim prethodnim analizama, Bidenova politika slikovito se može prikazati kao ona koja Izraelcima govori „samo vi i dalje rokajte“, a Palestincima „držite se dečki, šaljemo vam humanitarna pomoć“.
Upravo o tome se radi kada je riječ o razlozima studentskog bunta u SAD-u. Nije riječ ni o kakvom antisemitizmu, već o stvarnim i istinskim ljudskim vrijednostima koje su iznad bilo kakve i bilo čije politike. Pojedinačni izljevi antisemitizma samo su izolirani slučajevi i isprovocirani isključivo ovim o čemu je bila riječ.
Masovna grobnica koju ne žele vidjeti
Prošli tjedan pravu buru u javnosti izazvala je vijest o pronalasku masovne grobnice pokraj palestinske bolnice u Gazi s desecima mrtvih tijela pogubljenih Palestinaca, od kojih su neki imali i žicom vezane ruke na leđima. Iskapanja se vrše pod nadzorom UN-a a tijela je sve više, o čemu se priopćenjem oglasio i sam glavni tajnik UN-a Antonio Gutteres kazavši kako ovo što se u Gazi događa on više ne može gledati. Istodobno predstavnik State Departmenta na upit novinarke je li upoznat s podatkom UN-a o masovnoj grobnici Palestinaca navodi kako je za to čuo ali da State Department još nije uspio uspostaviti kontakt s izraelskom stranom kako bi dobili cjelovitu sliku.
Neravnoteža između želja i mogućnosti kada je riječ o izraelskoj politici prema Palestincima sve je više vidljiva u Bidenovoj administraciji. Ona će definitivno morati nešto konkretnije poduzeti da se promijeni negativan smjer koju takva politika ima kada je riječ o američkim predsjedničkim izborima 5. studenog ove godine.
Jer Netanyahu jednostavno zna da može činiti što hoće. U protivnom to ne bi radio, kao što ne bi odbacio niti nedavnu, pravno obvezujuću rezoluciju VS UN-a o izraelskoj privremenoj obustavi vojnih operacija za vrijeme trajanja muslimanskog mjeseca Ramazana kojoj se čak nije usprotivio niti SAD, već je ostao suzdržan.
Upitna izraelska vojna pobjeda
Smatram kako zbog ovakvih postupaka u Gazi, neviđenim u suvremenoj ljudskoj povijesti, Izraelu puno više od vojne i sigurnosne ugroze prijeti izolacija od strane međunarodne zajednice. Više ne samo u smislu gubitka imidža i simpatija koje je imao u velikom dijelu svijeta izvan onog muslimanskog, ali i tamo kada je bila riječ o pogromu Židova (Holokaust) u vrijeme nacističke Njemačke. Jer ono što on sada radi u odnosu na Palestince, kako to navodi UN – ima sve elemente genocida.
Izraelu prijeti i neugodno dugoročno slabljenje ekonomskih odnosa sa svojim arapskim susjedima i Turskom čiji je predsjednik Recep Tayyip Erdogan prošli tjedan rekao da je sada gotovo i da Turska „prekida sve gospodarske odnose s Izraelom“. Nisam baš u to potpuno uvjeren, jer i Turska izvlači veliku ekonomsku korist, prije svega od isporuka nafte za Izrael (a time i njegov ratni stroj). Preciznije, azerbajdžanske nafte koja stiže kroz naftovod Baku-Tbilisi-Ceyhan i koja zadovoljava čak više od 60% izraelskih potreba za „crnim zlatom“.
Međutim, čak je i izraelska vojna pobjeda nad Hamasom vrlo upitna. Nakon više od 6 mjeseci rata u Gazi (državni vrh na početku je kazao kako će rat trajati svega mjesec dana, samo eventualno dva mjeseca) u samom Izraelu više malo tko govori da je Izrael pobijedio, osim samog Netanyahua. Čak je i vojska u tom smislu puno opreznija sa svojim izjavama.
Od „uništenja Hamasa jednom zauvijek“ u međuvremenu se prešlo na „slabljenje njegove vladavine“, a pokrenuti su i pregovori (uz posredništvo SAD-a, Katra i Egipta) o primirjima i oslobađanju izraelskih talaca. Do ovog posljednjeg još nije došlo iako je upravo to bio jedan od ključnih ciljeva vojne operacije. Tako je Ron Ben-Yishai, izraelski stručnjak za sigurnost, u mediju „Yedioth Ahronoth“ upozorio da se Izrael nalazi u „strateškoj mrtvoj točci“ i da je u pogledu oslobađanja zatvorenika izgubio utjecaj na Hamas. Kaže kako Izrael mora ublažiti svoj stav prema Palestincima i poslušati pozive iz Washingtona. Upozorio je kako će bez strateške suradnje s Washingtonom Izrael ostati ne samo zaglavljen, već se suočiti i s porazom u ratu.
Izraelski filozof Yuval Noah Harari za medij „Haaretz“ kritizira Netanyahuovu vladu jer se fokusirala na osvetu, a ne na šire ciljeve, jer nije uspjela osloboditi sve zarobljenike i uništiti Hamas.
A taj isti Hamas je u svom priopćenju od 26. travnja kazao kako je spreman sklopiti sporazum o prekidu vatre s Izraelom na razdoblje od pet godina ili duže, razoružati se i postati politički entitet ukoliko se stvori neovisna palestinska država unutar granica iz 1967. (info: The Jerusalem Post s pozivom na Associated Press (AP).
„Za napad na Izrael kriva je Amerika“
Utjecajni američki medij Foreign Policy u autorskom tekstu poznatog analitičara Stephena M. Walta i Renée Belfera, profesora međunarodnih odnosa na Sveučilištu Harvard, pod naslovom „Amerika je raspirila vatru na Bliskom istoku“ („America Fueled the Fire in the Middle East“) donosi zanimljiv pogled ovoga što se danas događa u toj regiji.
U tekstu se navodi kako odluka Irana da uzvrati na izraelski napad na njegov konzulat u Damasku“ otkriva koliko je loše Bidenova administracija postupila s Bliskim istokom.
Autori podsjećaju na ono na što sam i osobno prošle godine upozorio: na katastrofalne procjene Bidenove administracije (Jakea Sullivana) objavljene desetak dana prije Hamasovog terorističkog napada na Izrael 7. listopada, kako je Bliski istok postao nikad mirnija regija zahvaljujući njenim naporima. Tako se u tekstu FP navodi kako su „američki dužnosnici od tada (od tog datuma) odgovorili na načine koji su pogoršali lošu situaciju“ i da je „najviše što se može reći u njihovu obranu to da imaju puno društva:Trumpova, Obamina, Bushova i Clintonova administracija također su uglavnom napravile svašta“.
Odgovor administracije na Hamasov napad imao je tri glavna cilja – nastavlja se dalje u tekstu. „Prvo, nastojala je prenijeti nepokolebljivu potporu Izraelu: podržavajući ga retorički, redovito razgovarajući s najvišim izraelskim dužnosnicima, braneći ga od optužbi za genocid, stavljajući veto na rezolucije o prekidu vatre u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i osiguravajući mu stalnu opskrbu ubojitim naoružanjem. Drugo, Washington je pokušao spriječiti eskalaciju sukoba u Gazi. Na kraju, pokušao je uvjeriti Izrael da djeluje suzdržano, kako bi ograničio štetu palestinskim civilima i kako bi umanjio štetu imidžu i ugledu Sjedinjenih Država.“
Ova politika nije uspjela jer su joj ciljevi bili inherentno kontradiktorni – navode dalje dvojica autora u FP. „Davanje bezuvjetne potpore Izraelu nije dalo njegovim vođama malo poticaja da poslušaju pozive SAD-a na suzdržanost, pa nije iznenađujuće da su ih ignorirali. Gaza je uništena, najmanje 33.000 Palestinaca (uključujući više od 12.000 djece) sada je mrtvo, a američki dužnosnici sada priznaju da se tamošnji civili suočavaju s uvjetima gladi. Huti milicije u Jemenu… nastavljaju gađati brodove u Crvenom moru; još uvijek tinja sukob niske razine između Izraela i Hezbollaha; a nasilje je naglo poraslo na okupiranoj Zapadnoj obali. A sada je Iran uzvratio na bombaški napad na njegov konzulat 1. travnja lansiranjem bespilotnih letjelica i projektila na Izrael, povećavajući izglede za još širi rat.“
Iako autori navode kako je za njih Iran „brutalni teokratski režim“, ukazuju kako on ipak nije za sve ovo jedini krivac, čak ni u kontekstu da šalje oružje Palestincima na Zapadnoj obali. Pritom podsjećaju da prema Ženevskim konvencijama,, stanovništvo koje živi pod “ratobornom okupacijom” ima pravo na otpor okupacijskim silama. S obzirom na to da je Izrael kontrolirao Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem od 1967., kolonizirao ove zemlje s više od 700.000 ilegalnih doseljenika i ubio tisuće Palestinaca u tom procesu, nema sumnje da je ovo “ratoborna okupacija”.
„Slično tome, odluka Irana da uzvrati nakon što je Izrael bombardirao njegov konzulat i ubio dva iranska generala teško da je dokaz urođene agresivnosti, pogotovo s obzirom na to da je Teheran više puta signalizirao kako nema želju proširiti rat.”
U inače vrlo dugom tekstu iznosi se još čitav niz zanimljivih i vrijednih podataka koje je ovom prilikom nemoguće prenijeti zbog ograničenosti prostora, pa ću dalje objaviti samo zaključak dvojice uglednih američkih autora:
„A ova nesretna situacija omogućila je Iranu da zagovara palestinsku stvar, približi se posjedovanju nuklearnog oružja i osujeti američke napore da ga izolira. Da su Američko-izraelski odbor za javne poslove (AIPAC) i njegovi saveznici sposobni za samorefleksiju, bili bi poniženi onim što su pomogli Izraelu da sam sebi učini.
Nasuprot tome, oni od nas koji smo kritizirali neke izraelske postupke – da bismo (zato) bili lažno ocrnjeni kao antisemiti, mrzitelji Židova ili još gore – zapravo smo preporučivali politiku koja bi bila bolja i za Sjedinjene Države i za Izrael. Da su slijedili naš savjet, Izrael bi danas bio sigurniji, deseci tisuća Palestinaca još bi bili živi, Iran bi bio dalje od bombe, Bliski istok bi gotovo sigurno bio mirniji, a ugled Sjedinjenih Država kao principijelnog branitelja ljudskih prava i poretka temeljenog na pravilima i dalje bi bio netaknut. … Ali sve dok ne dođe do temeljitijeg zaokreta u američkoj politici prema Bliskom istoku, te mogućnosti kojima se nadaju ostat će nedostižne, a pogreške koje su nas ovdje dovele vjerojatno će se ponoviti.“ – zaključuje se u tekstu Foreign Affairsa.
„Europa bi trebala poslati vojsku u Ukrajinu, ali ne i NATO“
Posljednjih tjedana sve se češće čuju najave o mogućem slanju službenih vojnika pojedinih članica NATO saveza u Ukrajinu, a proces takvih promišljanja počeo je francuski predsjednik Emmanuel Macron. I pored početnih, vrlo oštrih kritika koje je zbog toga dobio od strane europskih saveznika, Macron ne samo što nije odustao od svoje ideje, već ju još jače i promiče. A ona, ne slučajno, sve češće „pada na plodno tlo“ i unutar same Europe.
Tako američki utjecajni Foreign Affairs (gotovo vanjskopolitičko glasilo „duboke države“ i Bijele kuće) 22. travnja donosi tekst trojice dovoljno uglednih autora Alexa Crowthera, Jahara Matysek i Phillipsa O’Briena (prvi dvoje su, između ostalog i umirovljeni visoki časnici američke vojske) pod naslovom „Europa – ali ne NATO – trebala bi poslati trupe u Ukrajinu“ (https://www.foreignaffairs.com/ukraine/europe-not-nato-should-send-troops-ukraine).
Iz opširnog teksta izdvajam najzanimljivije dijelove, koje ću na kraju proanalizirati.
Autori navode kako je „u Europi razbijen tabu“ i da bi „prije samo nekoliko mjeseci bilo potpuno nezamislivo da su europski čelnici predložili slanje trupa u Ukrajinu.“ I u tom kontekstu se pozivaju upravo na Macrona. „Od tada se formirao cijeli zbor europskih vladinih dužnosnika: posebno su finski ministar obrane i poljski ministar vanjskih poslova priznali da bi njihove trupe mogle završiti u Ukrajini. Ovi komentari, u kombinaciji s postojećom podrškom ovim mjerama na Baltiku, dokazuju da raste blok zemalja koje su spremne izravno europsko uplitanje u sukob.“
Ruske snage, pojačane opremom iz Kine, Irana i Sjeverne Koreje, iskoristile su nedostatke u američkoj vojnoj potpori Ukrajini i eskalirale napade te pripremaju svoju ofenzivu, smatraju autori. Izgledi da u njoj uspiju i da ovladaju Harkovom ili čak Kijevom predstavljaju ozbiljnu sigurnosnu prijetnju Europi, jer ,smatraju oni dalje – nema razloga da se Putin zaustavi na Ukrajini.
„Prijetnjama slanjem trupa europske zemlje pokušavaju spriječiti ovu alarmantnu perspektivu. … Europski čelnici ne mogu dopustiti da sigurnost kontinenta ovisi o političkim nesuglasicama u Sjedinjenim Državama. Stoga bi trebali ozbiljno razmisliti o slanju vojnika u Ukrajinu za logističku potporu i obuku, obranu državne granice i ključne infrastrukture – ili čak obranu ukrajinskih gradova. Moraju jasno dati do znanja Rusiji da je Europa spremna braniti teritorijalni suverenitet Ukrajine. Bolje je izravno se suočiti sa strašnom realnošću situacije u Ukrajini i odmah se pozabaviti njome nego ostaviti Rusiju s otvorenim vratima kroz koja će nastaviti obnavljati svoje carstvo.“ – navode američki analitičari u mediju bliskom Bijeloj kući. Pritom navode kako u Ukrajinu ne bi NATO slao svoje trupe, već isključivo pojedine europske zemlje (iako su one članice NATO-a!).
„Europske snage mogle bi voditi i neborbene i borbene operacije kako bi ublažile pritisak na Ukrajinu. … Ostajući zapadno od rijeke Dnjepar (prirodna barijera koja štiti veliki dio Ukrajine od ruskog napada), europske snage će pokazati da nisu ovdje da ubijaju ruske vojnike, odbacujući neizbježne ruske optužbe o europskoj agresiji.“
Autori teksta u Foreign Affairsu zaključuju slijedeće: „Konačno, Europa mora razmotriti izravnu borbenu misiju koja bi zaštitila ukrajinski teritorij zapadno od Dnjepra. Osim što će olakšati teret ukrajinskim oružanim snagama u tim područjima, prisutnost europskih trupa učinit će malo vjerojatnim da će Rusija prijeći rijeku i zaštitit će glavni dio Ukrajine od osvajanja. Jedna potencijalna ruska meta je Odessa, glavna ukrajinska luka, odakle potječe većina izvoza. Ako se ruske trupe približe gradu, obližnje europske trupe imat će pravo braniti se i otvoriti vatru na vojnike koji napreduju. Oni bi mogli pomoći u sprječavanju ruske ofenzive koja, s obzirom na strateški položaj Odese, prijeti gušenjem ukrajinskog gospodarstva i pružiti odskočnu dasku ruskim trupama za invaziju Moldavije. Moskva će svaki smrtonosni odgovor na ruski napad pokušati prikazati kao europsku agresiju, ali Rusija će snositi odgovornost za svaku eskalaciju.“
Zaključak
Ovakvi stavovi, nažalost, nisu izuzetak u američkoj analitičkoj misli i u tamošnjim medijima, pa je time jasno kako inspiraciju pronalaze i u strukturama same vlasti. Ono što se u ovom tekstu implicira, i na što bi sadašnje europske političke elite morale obratiti pozornost (iako sumnjam da su za to sposobne, ili prije da za to imaju želje i snage) je da se ukazuje na mogući prestanak američke vojne pomoći Ukrajini dolaskom na vlast Donalda Trumpa, zbog čega bi onda europski vojnici, a kako bi u perspektivi obranili Europu od hipotetskih daljnjih ruskih agresija morali krenuti u rat u Ukrajini s ciljem sprječavanja ruske pobjede.
Pritom autori uvjeravaju kako Moskva ne bi primijenila nuklearno oružje usprkos jasnim porukama ruskih vlasti da Rusija ne namjerava voditi konvencionalni rat s NATO savezom (s obzirom na nadmoć potonjeg u tom obliku ratovanja). Iz teksta se također jasno iščitava kako zbog činjenice da NATO ne bi slao svoje snage u Ukrajinu, već bi to učinile samo europske zemlje koje to žele, autori de facto isključuju mogućnost da se međusobno vojno sukobe SAD i Rusija, jer dobro znaju čime bi to završilo. Zna li europska elita? Vjerujem da zna, ali nisam siguran da je navedeni scenarij u stanju spriječiti. Ili možda zna nešto više?
U tom smislu podsjećam kako sam neposredno prije početka ukrajinske revolucije 2014. g. imao (medijski) uvid u kartu buduće Ukrajine prema američkoj CIA-i. Zanimljivo je kako ona pokazuje nešto slično ovome o čemu govore autori teksta u FA, a to je podjela zemlje duž rijeke Dnjepar: na zapadnu Ukrajinu i istočnu polovicu koja je pod nadzorom Rusije. Ovdje je razlika samo po pitanju Odese, koju karta CIA-e smješta u ruski dio, a autori teksta navode kako bi se za Odesu europski vojnici morali boriti.
Autori u FA također navode kako bi se slanjem europskih vojnika na Dnjepar spriječila ruska pobjeda. Međutim, ovdje je ključno definirati što je za koga pobjeda? Za golemi broj ruskih građana to bi bilo upravo ovladavanje Ukrajinom do Dnjepra plus Harkiv i Odesa, dok za zapadnu Ukrajinu ionako smatraju kako nema ništa zajedničkog s „povijesnom Rusijom“ i da tamo ionako žive ukrajinski nacionalisti. Ne vjerujem da bi od ovakvog rješenja zazirala i službena Moskva.
Bi li to bila pobjeda za Kijev? Posve sigurno ne bi! Međutim, ključno je pitanje bi li to bila pobjeda za SAD i NATO?
Iz ovoga što proizlazi iz teksta FA to se ne smije isključiti ,bez obzira na sadašnju službenu političku retoriku Zapada koja teži potpunoj ukrajinskoj pobjedi i vraćanju na granice s kraja 1991.g. Međutim, to su mantre u koje nitko ne vjeruje, a vjerojatno najmanje oni koji se njima i služe. Jer SAD je ionako dobio sve što je htio: protjerao je Ruse iz Europe skupa s njihovim energentima; obeskrvio europske ambicije za strateškom geopolitičkom samostalnošću EU-a; natjerao Europu da isprazni svoja skladišta i da kupuje američko naoružanje; osakatio europsku industriju, a njen ključni dio primorao na preseljenje proizvodnje u SAD; militarizira Europu kako bi je lišio bilo kakvih globalnih ekonomskih (tržišnih) ambicija kojima bi konkurirala američkim.
U ovom kontekstu želim ukazati i kako posljednji tjedan nije prošao ni jedan dan a da se ruski državni mediji nisu pohvalili osvajanjem ponekog naseljenog mjesta na ukrajinskim bojišnicama. Ranije su za tako nešto trebalo tjedni, nerijetko i mjeseci.
Čini se kako ruska vojska definitivno želi zaokružiti ukrajinske teritorije koje je i službeno anektirala u listopadu 2022. a koje još u potpunosti ne nadzire. Istodobno je formirala novu sjevernu armiju na granici s Ukrajinom, nasuprot Harkivu. Hoće li ona krenuti u spomenutu, na zapadu ali i među ruskim analitičarima proteklih tjedana uvelike najavljivanu novu veliku ofenzivu još je teško reći.
Jer politički kompromisi na relaciji Rusija-SAD nikada se ne smiju isključiti. Ukoliko pak do njih ne dođe (što u sadašnjoj fazi smatram puno realnijim), vjerujem da će Rusi krenuti u veliku ofenzivu s jednim (nepoznatim) glavnim smjerom, a možda i s više njih, uz nekoliko pomoćnih smjerova s ciljem naprezanja ionako oslabljenih ukrajinskih snaga. Ključni čimbenik bit će vrijeme, odnosno brzina isporuke Kijevu novog zapadnog oružja, kao i stvarni mobilizacijski resursi Ukrajine.
