Britanija je u ovoj igri velikih već odavno sporedni igrač i puki promatrač, čija elita još uvjek živi u sjeni, uistinu velike povijesti nekad slavnog i golemog carstva.

Ionako loši rusko-britanski odnosi naglo su se pogoršali tjedan dana uoči ruskih predsjedničkih izbora, a formalni uzrok tome bilo je zagonetno trovanje kemijskim otrovom bivšeg ruskog dvostrukog agenta Sergeja Skripala i njegove kćeri Julie na tlu Velike Britanije, za što se London požurio optužiti Rusiju iako službena istraga još de facto nije bila niti pokrenuta. Skripal, u Rusiji uhićen i pravomoćno osuđen zbog špijunaže u korist Velike Britanije, 2010. g. pušten je iz zatvora u sklopu američko-ruske razmjene zatočenih špijuna, nakon čega je životnu sreću potražio baš u zemlji za koju je izdavao vlastitu domovinu.

U čitavoj ovoj aferi, koja, ne slučajno, ima jasne obrise sličnih scenarija iz doba hladnog rata, postoji čitav niz kontroverzi, koje, kako vrijeme prolazi, sve više bacaju sumnju u čitav ovaj nemili događaj u odnosu na interpretacije službenog Londona. Neke od njih upravo ću i proanalizirati.

Ostavimo sada po strani (iako je vrlo bitno) zašto London nije želio Moskvi dostaviti pronađene sumnjive uzorke otrova s mjesta tragedije, iako je ona to tražila i što je u skladu s međunarodnim konvencijama i okvirima o postupanju u takvim slučajevima unutar Međunarodne agencije za zabranu kemijskog oružja. Naime, Moskva tvrdi kako se iz kemijske formule pronađenog uzorka jasno može utvrditi i porijeklo otrova, a time i potvrditi ili odbaciti sumnju da je u Veliku Britaniju došao iz Rusije. London se, umjesto toga, odlučio na davanje 48-satnog ultimatuma Rusiji da se očituje oko toga, je li na bilo kakav način povezana s tim trovanjem, bez da joj je predočio konkretni dokaz.

Ovdje se mora postaviti pitanje: zašto London ne iznosi dokaze, odnosno, želi ih predati spomenutoj Međunarodnoj agenciji za zabranu kemijskog oružja zbog provedbe istrage bez sudjelovanja Rusije? Jedan od odgovora je verzija premijerke Therese May, da bi to moglo  ugroziti sigurnost Velike Britanije, ma što to značilo. Drugo pitanje koje se mora postaviti je, koji bi bio Ruski motiv da upravo u ovom trenutku poduzme nešto tako nepromišljeno: uoči ruskih predsjedničkih izbora i svjetskog nogometnog prvenstva u toj zemlji!

Slijedeći kontroverzan moment je taj, da je Sergey Skripal već bio u ruskim rukama i sve što je mogao reći sigurno je odavno i rekao ruskim istražiteljima, a osim toga, da je Moskvi bio toliko bitan, sigurno ga ne bi niti razmijenili. Skripal je bio nižerazredni špijun, koji i u svojoj aktivnoj fazi bavljenja dvostrukom agenturom Britancima nije mogao dati nikakve sigurnosno važne informacije (radilo se, uglavnom, o određenim zaštićenim telefonskim brojevima).

Sam kemijski otrov o kojem je navodno riječ, već odavno nije u Rusiji, a njegov tvorac je, isto tako, već odavno u SAD-u, skupa s kemijskom formulom samog otrova. Osim toga taj otrov i sada postoji u nekoliko europskih laboratorija. Važno je i reći kako je Rusija prije dvadesetak godina pod punim međunarodnim nadzorom uništila sve svoje zalihe kemijskih otrova, za razliku od pojedinih zapadnih zemalja koje su se na to obvezale, a do danas nisu učinile.

Slijedeći bitni moment je taj, da je u slučajevima kada se nekoga želi  likvidirati bez traga, tajnim službama velikih zemalja puno jednostavnije koristiti otrovni plin koji izaziva srčani udar i ne ostavlja nikakve tragove koji bi ukazivali na namjerno trovanje. Da je Rusija to stvarno željela učiniti, vjerojatno bi se poslužila takvim sredstvima ili bi, jednostavno, u maniri mafijaških obračuna pronašla profesionalnog ubojicu koji bi likvidirao metu starim „kaubojskim“ stilom, a tragove ili uništio ili podmetnuo kakvom psihičkom bolesniku, što nije rijedak slučaj u sličnim razračunavanjima. A ukoliko bi se radilo o klasičnoj profesionalnoj operaciji obavještajnih službi na teritoriju druge zemlje, onda u takvim slučajevima obično sudjeluje najmanje 15 do 20 obučenih agenata koji moraju biti vrlo oprezni i izbjegavati domaće sigurnosne službe da se ne bi kompromitirali i ugrozili interes svoje zemlje. Imajući u vidu kako je britanski MI5 jedna od najsnažnijih protuobavještajnih službi na operativnoj razini (mora mu se pridodati i vrlo profesionalni i učinkoviti britanski policijski aparat), postavlja se još jedno razumno pitanje: zašto bi to Rusiji bilo nužno riskirati toliki broj svojih agenata? Za „iscijeđenog“ i više nikom nužnog Skripala, koji je toliko nebitan da čak nije niti uživao zaštitu britanskih sigurnosnih službi!

U ovoj je aferi ipak nešto drugo u pozadini. Ali prije toga podsjetimo na jednu javno poznatu činjenicu: bivši britanski premijer Tony Blair je prije nekoliko godina, temeljem pritiska neoborivih dokaza javno morao priznati kako su britanske obavještajne službe krivotvorile izvješće o iračkom postojanju kemijskog oružja, temeljem kojeg je on, potom, odobrio sudjelovanje britanske vojske u napadu na Irak i svrgavanje Sadama Huseina, u kojoj je operaciji američko-britanske vojske poginulo, prema različitim procjenama, od nekoliko stotina tisuća pa do čak i više od milijun civila! I sve to samo zbog jedne greške britanskih obavještajaca, bilo namjerne ili nenamjerne, potpuno svejedno. Nakon priznanja britanski je sud pokrenuo istragu protiv Tonyja Blaira koji se zbog svega javno ispričao iračkim žrtvama i njihovoj živućoj rodbini. Ali pokrenuti sudski proces ubrzo je zaogrnut velom službene tajne i kao takav automatski odstranjen od interesa medija i već odavno pao u zaborav, dok Tony Blair i dalje neometano putuje svijetom, prodaje svoje savjetničke usluge i bavi se svojom vizijom posredništava i mirotvorstava, zarađujući milijune. Peče li ga savjest zbog iračkih žrtava – žena, djece, staraca – prosudite sami. Postavimo sada i u tom kontekstu pitanje: temeljem čega je premijerka Theresa May već drugog dana nakon pronalaska otrovanih osoba, bez završetka službene istrage optužila ne nekog  pojedinca, već jednu čitavu državu? Učinila je to temeljem pojma „velike vjerojatnosti“, a ne čistog dokaza. Upravo je pojam „velika vjerojatnost“, onaj, kojeg je koristio MI6 u svom izvješću o kemijskom oružju u Iraku. Naravno kako Rusi za tu priču dobro znaju, isto što i znaju da je Velika Britanija nuklearna država, koja im je s takve pozicije dala ultimatum od 48 sati ili… Ili što, pitala je službena Moskva, kojoj je London već prije toga najavio protjerivanje 23 ruska diplomata tijekom idućih tjedan dana?

Svaki potez pri pokretanju ovako složenog i osjetljivog problema morao bi imati svoj politički cilj. Koji je onda cilj proturuskih optužbi Therese May: prisiliti Rusiju da nešto učini i promijeni svoju politiku? – nemoguće; negativno utjecati na ruske predsjedničke izbore i Putinu pomrsiti račune? – pokazalo se, potpuni promašaj; prekid britansko-ruskih diplomatskih odnosa? – možda. A što poslije toga? Što Velika Britanija time dobiva? Trenutačno je dobila asimetrični odgovor s obzirom na svoju odluku o protjerivanju 23 ruska diplomata: Moskva je objavila protjerivanje 23 britanska diplomata, zatvaranje britanskog konzulata u Sankt Peterburgu i zatvaranje British Councila, a posebno je ovo posljednje težak i neočekivani udarac za London. Pojedini ruski državni dužnosnici su prije izricanja ruskih protumjera otvoreno zahtjevali od ruskog MVP uvođenje ne samo simetričnih odgovora i niveliranje štete, već i „kažnjavanje Britanije zbog ovoga što je učinila Rusiji, kako joj to više nikada ne bi palo na pamet“. London je na to najavio razmatranje novih protumjera. I tako, protumjera na mjeru, protumjera na protumjeru,  i nije teško zaključiti da takva politika vrlo brzo može dovesti do potpunog prekida odnosa između dviju zemalja.  A je li jedan, posve nebitan i davno istrošeni špijun vrijedan takvog razvoja odnosa dviju država? Teško.

Zato nje posebna mudrost zaključiti kako se ova afera poteže s pozicije „više sile“. A ta „viša sila“ već duže vrijeme ukazuje kako je Rusija ugrozila samu bit Zapadnog ustroja svijeta, vrijednosti i ideologije koje on promiče, i ono najvažnije, njegovu globalnu dominaciju. Ne zaboravimo, SAD su kroz svoj strateški projekt „Amerika za 21. stoljeće“ za cilj postavile svoju globalnu dominaciju punog spektra i svoju nacionalnu superiornost u donosu na druge države i narode, a što je trebala omogućiti njihova potpuna vojna nadmoć, počevši od 2019. ili 2020. godine. Kako sada vidimo, od te strategije neće ostati previše: Putin je upravo potvrdio svoju vlast na još 6 godina i nedavno javno demonstrirao novu rusku vojnu moć tj. namjeru ne odstupanja od dosadašnje suverenističke politike, a kineski čelnik Xi Jinping od nedavno može na vlasti ostati doživotno, taman onoliko koliko treba do završetka opsežne, nove strateške reforme te zemlje do 2030.g. Obojicu veže želja za provedbom ključnih reformi za izdizanje njihovih zemalja na novu tehnološku razinu i osiguranje socijalnog blagostanja stanovništva. Radi se o pravoj herezi za Zapadne geostratege, koji i predstavljaju spomenutu „višu silu“ u ime financijskih gospodara svijeta. A kako funkcionira ta „viša sila“ najbolje svjedoči primjer, kada su ex predsjednika Busha američke obavještajne službe izvjestile o nepostojanju dokaza o iračkom posjedovanju kemijskog oružja, štoviše, ni o Sadamovom stajanju iza „Al-Qaide“. Bush je na to kazao kako to više nema veze, „mi idemo srušiti diktatorovu vladavinu“. I to je sve. Nisu bitni nikakvi stvarni dokazi, dovoljan je samo puki povod radi široke javnosti, a cjelokupni politički i vojni mehanizam usmjeren je samo k jednom cilju – uništenju nepoćudnih vlada i suverenih država! I to je jedini cilj ne samo najnovijih britanskih optužbi protiv Rusije – dovesti tu zemlju u položaj da ona ne bude u stanju provoditi svoju nezavisnu politiku i promovirati vlastiti pogled na budući ustroj svijeta kojim se suprostavlja monopolu SAD-a i njegovih europskih saveznika. London sada Rusiju želi prikazati kao nelegitimnu državu, koja čak koristi i kemijsko oružje u svrhu ostvarivanja vlastitih interesa; koja eto, i u Siriji štiti „zločinca“ Assada koji nekažnjeno primjenjuje to isto kemijsko oružje. Rusija se time stavlja u poziciju države koja nema pravo na postojanje prema važećim normama međunarodnog prava. Ono što se Rusiji dogodilo sa zabranom sudjelovanja na zimskim olimpijskim igrama, sada joj se događa na političkoj areni, u režiji Velike Britanije. I ne bi me uopće čudilo, da se za koji mjesec osnuje novi međunarodni sud za Siriju, gdje bi se na optuženičkoj klupi mogli naći predsjednik Assad, ruski vojni i politčki vrh, Iran i td., a što bi onda predstavljalo pravni temelj za snažnu vojnu intervenciju međunarodne zajednice u Siriji zbog zaštite ugroženih ljudskih prava i sigurnosti tamošnjeg stanovništva.  Sada tog pravnog temelja za vojnu intervenciju nema nitko osim Rusije, koja u Siriji vojno djeluje na službeni poziv međunarodno priznate i legitimne vlade u Damasku.

Podsjetio bih na još jedan element u pokretanju afere Skripal. Naime, zbog Brexita Britanci će uskoro EU morati platiti između 50 i 100 milijardi eura odštete i izgubiti slobodan pristup EU tržištu, a to su teške odluke i posljedice. Zato je afera s proturuskom histerijom u pozadini za London možda i jedina prilika za skretanje pozornosti s vlastitih problema prema „zajedničkoj ugrozi“ Zapada od strane „zajedničkog neprijatelja“. Ova afera idealna je prilika za novo predvodništvo Londona, koji se odmah požurio pozvati na „atlantsku solidarnost“ i zatražiti zaštitu Sjedinjenih Država, EU i NATO saveza od ruske agresije. Odaziv je uslijedio brzo, iako ne onom retorikom koju je London želio. Francuski predsjednik Emmanuel Macron već je drugi dan nakon britanskog poziva EU na solidarnost i pomoć, kazao, kako će slijedećih dana odobriti francuske mjere protiv Rusije, pokušavajući i sebi i svijetu pokazati kako je francuska uloga u međunarodnoj zajednici još uvjek velika. Ali otrežnjenje je stiglo ubrzo, pa je baš Macron bio prvi i jedan od rijetkih Zapadnih vođa koji je nazvao predsjednika Putina ubrzo nakon njegove pobjede i izrazio mu čestitke u ime francuskog naroda. Kancelarka Merkel je Londonu također nešto pozitivno  odgovorila u smislu „atlantske solidarnosti“, bez ikakvih konkretnih poteza protiv Moskve, a NATO je rezolutno, verbalno dao punu potporu svojoj članici Velikoj Britaniji, najavivši moguću promjenu svojih odnosa prema Rusiji. Naravno, nije rečeno kakve su to promijene i što bi to još moglo po Rusiju biti gore u odnosima s NATO-om u vrijeme kada on otvara nove vojne baze u blizini njezinih zapadnih granica i jača svoje vojne efektive od Baltika do Crnog mora.

Odmah treba reći kako nitko od spomenutih saveznika neće zbog Velike Britanije i „nekog Skripala“ pokrenuti rat protiv Rusije. To je kategorički isključeno, uključno i neokonzervativcima radikalizirani krug oko Donalda Trumpa. Rat protiv Rusije je jedino što oni ne žele i jedino što ih može zaustaviti u njihovim strategijama. I zato, kada oni vide kako njihovi određeni potezi mogu dovesti do neposrednog vojnog sukoba s Rusijom, kako je to bilo nekoliko puta u Siriji, oni to neće učiniti.

A Velika Britanija svoje gromke poteze prema Rusiji poteže u vrlo složeno i opasno vrijeme. Ona to čini zbog osjećaja zaštite i ne pozivanja na njezinu odgovornost u sličnim situacijama do sada (poput rata u Iraku). London je, čini se, iznova zaigran sa svojom negdašnjom imperjalnom veličinom, a u tu je igru, očito, spreman upregnuti i predvoditi „kolektivni zapad“ u novi hladni rat protiv Rusije. Međutim, on zaboravlja kako bez Sjedinjenih Država ne može učiniti ama baš ništa. A to dobro zna i Rusija, koja je i prije Putinove pobjede na nedjeljnim izborima Britaniju asimetričnim protumjerama podsjetila kako je vrijeme britanskog carstva odavno završilo. Tako je i na izjavu britanske vlade da razmišlja o zabrani emitiranja ruske televizije RT-a u Velikoj Britaniji, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova (a ne ministar!) najavila, kako će u tom slučaju istog trenutka svi britanski mediji i njihovi novinari biti protjerani s teritorija Rusije. Iza toga je po tom pitanju nastala tišna.

A hoće li nakon Putinove pobjede na izborima nastati zatišje i relaksacija britansko-ruskih odnosa ili će oni i dalje eskalirati, ovisit će isključivo o Trumpovim instrukcijama Theresi May. A da joj one, možda, neće ići na ruku, svjedoči i jučerašnji Trumpov poziv Putinu i čestitanje na izbornoj pobjedi, uz želju za što bržim susretom i riješenjem svih gorućih problema u svijetu i u međusobnim odnosima. Britanija je u toj igri velikih već odavno sporedni igrač i puki promatrač, čija elita još živi u sjeni uistinu velike povijesti nekad slavnog i golemog carstva. Carstva, čije se razvaline sada bore da ne izgube čak i jednu Škotsku i Sjevernu Irsku.


geopolitika