U Bloombergovom uratku, potpisanom od strane Jamesa Stavridisa, navodi se kako se Rusija i Kina mogu ujediniti u jedinstveni blok – vladajući na euroazijskom kontinentu. S tim u svezi, stoji dalje u tekstu, SAD i njezini saveznici na to moraju obratiti pozornost i učiniti sve što je moguće kako bi očuvali jedinstvo Europe. (https://www.bloomberg.com/opinion/articles/2019-06-10/china-and-russia-want-to-control-the-world-island)
Svaka od te dvije države opasna je sama po sebi, ali ako se one ujedine postat će stvarna globalna ugroza, navodi se dalje u tekstu. U razdoblju hladnog rata Kina i SSSR nastojali su se držati dalje jedni od drugih, ali posljednjih nekoliko godina, u vrijeme predsjednika Vladimira Putina i Xi Jinpinga, Rusija i Kina su se počele približavati. Takvo približavanje, koje potencijalno može prerasti u jedinstveni blok, vladajući na euroazijskom kontinentu, moguće, postat će najvažnija geopolitička tendencija 21. stoljeća. U nastojanjima Rusije i Kine za učvršćenje svojih veza postoji određena logika. Kina postupno prerasta u globalnu državu, broj njezinog stanovništva je ogroman, ali njoj nedostaje važnih prirodnih resursa, navode se u tekstu. Ruska ekonomija slabi, njezino se stanovništvo smanjuje, međutim na njezinom teritoriju nalaze se ogromne rezerve takvih resursa poput drva, vode, mineralnih ruda, zlata, nafte i prirodnoga plina. Dvije zemlje imaju dugu zajedničku granicu. Osim toga, ujedinjuje ih antipatija prema Zapadu u cjelosti i mržnja prema SAD-u, navodi, prilično glupo autor teksta, jer barem kada je u pitanju Rusija nikakve antipatije prema Zapadu kao takvom uopće nema. Prema sadašnjoj američkoj proturuskoj politici da, ali to je ipak nešto posve drugo.
U tekstu se dalje navodi kako su te činjenice dostatne da dvije zemlje, ako već ne izgrade formalni vojni savez, kao minimum učvrste svoju suradnju. Više od 100 godina ranije britanski geograf Halford MacKinder predskazao je veliko političko pomicanje. Izložio je svoju teoriju o „središnjoj zemlji“ (“Heartland Theory” ): prema njoj, nacija, koja je sposobna kontrolirati Euroaziju i Afriku, u konačnici će kontrolirati čitavi svijet. Nekako u isto vrijeme američki admiral i strateg Alfred Thayer Mahan objavio je svoju suprostavljenu hipotezu o tome, da pomorske države – SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija i njihovi saveznici – mogu biti suparnice s tom dominantnom državom Euroazije.
Iako ni jedna od te dvije teorije ne mogu točno i potpuno objasniti ovo što se događa u suvremenom svijetu, taj temeljni model postat će geopolitički lajtmotiv 21. stoljeća, navodi se u Bloombergovom članku. „To znači da SAD i njezini saveznici moraju obratiti pozornost na učvršćenje suradnje između Rusije i Kine i činiti sve što je moguće kako bi očuvale jedinstvo Europe, a također učvrstile mrežu savezništava, partnerstava i prijateljskih veza u Aziji“ – zaključuje Stavridis.
Ovaj članak je na tragu niza prethodnih analiza od strane analitičara portala Geopolitika News. Međutim, u njemu nedostaje nužan kritički osvrt na, prije svega američku a onda i EU vanjsku politiku posljednjih desetljeća, poglavito nakon američke pobjede u hladnom ratu i raspada SSSR-a, prepunu strateških pogrešaka. Osim toga, nitko ne može sprječavati druge zemlje da se od pokušaja njihovog „pacificiranja“ od strane druge sile također brane sklapanjem savezništava, strateških partnerstava ili prijateljskih veza. Takvi potezi ne mogu biti privilegija isključivo jedne strane. Dakle, u novonastalim globalnim geopolitičkim okolnostima i procesima, približavanje Rusije i Kine je itekako logično, što, uostalom, priznaje i sam autor u Bloombergovom tekstu, ali ono je ipak čisti produkt američkih vanjskopolitičkih poteza a ne njihovih htijenja. To je protuodgovor na američke poteze koji je, definitivno, primarno obrambenog karaktera.
Spomenuti autor teksta zaboravlja još jednu bitnu činjenicu – upravo su Sjedinjene Države imale jedinstvenu priliku 90.-ih godina privući Rusiju u krug zapadne civilizacije, kojoj ona, uostalom, i pripada, a ne ju pokušavati destabilizirati i rastakati, te na kraju, pokretanjem ukrajinske krize i de facto gurnuti na Istok, u „čvrsti zagrljaj“ velike Kine. Sada se tome čuditi je i glupo i licemjerno. Što, zapravo, u ovakvim okolnostima kakve su sada u svijetu Rusiji i Kini drugo i preostaje osim jačanja međusobnih odnosa i zajedničkog pokušaja suprostavljanja američkoj globalnoj dominaciji u kojoj za snažne i suverene zemlje nema mjesta?
Dakle, stvar je čisto geopolitičke logike, a ne nekakve iracionalne „mržnje“ Istoka prema Zapadu ili obratno. Jer Istok i Zapad gospodarski su surađivali i na toj se međusobnoj suradnji razvijali još od pamtivjeka, a tako će ostati i dalje. Jedni bez drugih jednostavno ne mogu sve da i hoće. Čim se prije to shvati tim bolje za sve.
Summit Šangajske organizacije: „svijet puca po šavovima“!
U ovom kontekstu važno je ukazati i na riječi ruskog predsjednika Putina iz njegovog prošlotjednog intervjua televiziji „Mir“, kada je kazao kako Rusija u američko-kineskom trgovinskom ratu „simpatizira Kinu“ i da se „bez ikakvog preuveličavanja“ može reči kako „danas odnosi između Rusije i Kine imaju posebnu važnost i za naše zemlje i za čitavu međunarodnu zajednicu“. Istom je prigodom, govoreći o američko-ruskim odnosima, Putin izjavio kako oni postaju sve gori i gori.
A za bolje razumijevanje rusko-kineskih odnosa nužno je proanalizirati i slijedeće: u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana, prošli je tjedan održan summit na vrhu Šangajske organizacije (ŠO) koju čine Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Kazahstan, Tadžikistan, Uzbekistan i Kirgistan.
Glavne teme bile su problemi sigurnosti, borba protiv terorizma i narko-trgovine, stanje na Bliskom istoku, razvoj logistike, infrastrukture i veza, borba protiv klimatskih promjena i td.
Čelnici spomenutih zemalja redom su govorili o tome kako postojeći svjetski poredak „puca po šavovima“, da se mijenja ravnoteža snaga, da raste broj sukoba i da su nužni novi putovi rješenja globalnih problema. Upravo ŠO ima za cilj postati ta snaga koja će dovesti do uspostave nove ravnoteže snaga, rečeno je u Biškeku. Ali prioritet, svakako, ostaje borba sa svjetskim terorizmom i ekstremizmom, a Rusija i Kina dale su otvorenu potporu Iranu i očuvanju međunarodnog nuklearnog sporazuma s Teheranom kojeg su SAD prošle godine jednostrano napustile, jer o tom sporazumu ovisi stabilna situacija u svjetskoj arhitekturi međunarodnih odnosa (Vladimir Putin). Proširenoj sjednici ŠO nazočio je i iranski predsjednik Hassan Rouhani, a Iran je, inače, zemlja koja već nekoliko godina čeka „u predvorju“ za punopravno članstvo u tu organizaciju.
Osim spomenutih punopravnih članica ŠO, još je niz zemalja u njezinom predvorju, bilo u statusu dijaloških partnera koji čekaju prijam u punopravno članstvo, bilo onih koji su u statusu promatrača. Radi se o slijedećim zemljama: Bjelorusija, Armenija, Azerbajdžan, Iran, Turska, Mongolija, Kambodža, Nepal i Šri Lanka. Svoje molbe predale su i Sirija, Irak i Saudijska Arabija. Sveukupno, „obitelj ŠO“ na ovaj ili onaj način čini 18 država. Službeni jezici među državama-članicama ŠO su ruski i kineski (prema potrebi može se služiti i engleskim jezikom). I sama ta činjenica govori o tome tko je „gazda“ u ovoj organizaciji, koju mnogi zapadni analitičari smatraju stvarnim pandamom NATO savezu, kao vojno-političkoj organizaciji zapadnih država. Podsjećam kako su nedugo nakon osnivanja ŠO u njezino članstvo početkom stoljeća željele pristupiti i Sjedinjene Države ali je to bilo odbijeno te je već tada bilo posve jasno kako se stvara novi suprostavljeni pol, jer niti Kina niti Rusija ne mogu postati članice NATO saveza ili drugih zapadnih integracijskih političkih ili sigurnosnih organizacija, čime dvije strane ostaju na suprotnim „stranama barikada“. Radi se o svojevrsnoj novoiscrtanoj geopolitičkoj (ne ideološkoj, kako je to bilo u vrijeme hladnoga rata, osim, samo uz veliko „možda“ po pitanju Kine, koja je jedina od članica ŠO formalno još uvijek komunistička zemlja) podjeli svijeta, koja u praksi to još uvijek nije, ali tendencije i politički potezi koji se vuku „s obje strane barikada“ jasno ukazuju kako se ide upravo u tome smijeru i da je težište sukoba prostor Euroazije. O tome najbolje svijedoči i slijedeće:
Kina i Rusija pružaju potporu Iranu usprkos američkim prijetnjama Teheranu
U razgovoru s iranskim predsjednikom Hassanom Rouhanijem u Biškeku kineski predsjednik Xi Jinping izjavio je kako je Peking spreman „osigurati čvrst razvoj odnosa“ s Teheranom, naglasivši, kako će Kina nastaviti održavati čvrste veze s Islamskom Republikom neovisno o protuiranskim sankcijama Sjedinjenih Država. Gotovo isto u razgovoru s iranskim vođom izjavio je i ruski predsjednik Putin, koji je, osim toga, naglasio važnost zajedničke rusko-iranske borbe protiv terorizma, između ostalog i u Siriji, pri čemu je po pitanju te zemlje pohvalio suradnju Rusije, Turske i Irana.
Ove izjave kineskog i ruskog čelnika interesantne su u kontekstu prošlotjednog incidenta u Omanskom zaljevu tj. napada na dva tankera u vlasništvu japanskog i norveškog brodara, za koji su, kao odgovornu zemlju već istu noć Sjedinjene Države i službeno optužile Iran, oko čega su se složili svi zapadni i arapski stručnjaci (a da i ne govorimo o jučerašnjem iranskom obaranju američkog obavještajnog drona svojim raketnim sustavima protuzračne obrane). Njoj treba pridodati i izjavu ruskog Ministarstva vanjskih poslova koje je izrazilo zahvalnost iranskoj vladi za ukazanu pomoć i spašavanje ruskih mornara s oštećenog norveškog tankera, pri čemu se rusko MVP protivi optužbama protiv Irana bez prethodne provedbe nepristrane međunarodne istrage i navodi kako „svjedočimo umjetnom pogoršanju stanja, čemu u mnogome pridonosi iranofobska linija SAD-a“.
Iz svega ovoga je vidljivo kako se po pitanju Irana (i ne samo njega) svijet sve više polarizira na liniji SAD-Istok, pri čemu na stranu Washingtona odmah staju arapske zaljevske monarhije i Izrael, dok je Iran na summitu ŠO dobio ono što je i tražio – široku potporu za svoju vanjsku politiku od strane te organizacije i njezinih ključnih članica – Kine i Rusije ponaosob.
Sada se složila zanimljiva i vrlo opasna situacija, zapravo, „nerazmrsiva petlja“ – prema kojoj SAD i službeno, s najviših državnih instanci optužuju Iran za neposredne terorističke aktivnosti i potporu regionalnom terorizmu, dok, s druge strane, Rusija i Kina, također sa strane državnog vrha, Iran službeno hvale kao svog nezamjenjvog regionalnog partnera u borbi protiv tog istog terorizma.
To samo ukazuje koliko svijet postaje kaotičan i kako se sve više iscrtava duboka podjela na njegovu istočnu i zapadnu sferu, pri čemu su još potpuno nedefinirani odnosi na Bliskom istoku (koji će još desetljećima ostati u kaosu), ali, što je za nas puno zanimljivije, i u samoj Europi.
geopolitika
Svaka od te dvije države opasna je sama po sebi, ali ako se one ujedine postat će stvarna globalna ugroza, navodi se dalje u tekstu. U razdoblju hladnog rata Kina i SSSR nastojali su se držati dalje jedni od drugih, ali posljednjih nekoliko godina, u vrijeme predsjednika Vladimira Putina i Xi Jinpinga, Rusija i Kina su se počele približavati. Takvo približavanje, koje potencijalno može prerasti u jedinstveni blok, vladajući na euroazijskom kontinentu, moguće, postat će najvažnija geopolitička tendencija 21. stoljeća. U nastojanjima Rusije i Kine za učvršćenje svojih veza postoji određena logika. Kina postupno prerasta u globalnu državu, broj njezinog stanovništva je ogroman, ali njoj nedostaje važnih prirodnih resursa, navode se u tekstu. Ruska ekonomija slabi, njezino se stanovništvo smanjuje, međutim na njezinom teritoriju nalaze se ogromne rezerve takvih resursa poput drva, vode, mineralnih ruda, zlata, nafte i prirodnoga plina. Dvije zemlje imaju dugu zajedničku granicu. Osim toga, ujedinjuje ih antipatija prema Zapadu u cjelosti i mržnja prema SAD-u, navodi, prilično glupo autor teksta, jer barem kada je u pitanju Rusija nikakve antipatije prema Zapadu kao takvom uopće nema. Prema sadašnjoj američkoj proturuskoj politici da, ali to je ipak nešto posve drugo.
U tekstu se dalje navodi kako su te činjenice dostatne da dvije zemlje, ako već ne izgrade formalni vojni savez, kao minimum učvrste svoju suradnju. Više od 100 godina ranije britanski geograf Halford MacKinder predskazao je veliko političko pomicanje. Izložio je svoju teoriju o „središnjoj zemlji“ (“Heartland Theory” ): prema njoj, nacija, koja je sposobna kontrolirati Euroaziju i Afriku, u konačnici će kontrolirati čitavi svijet. Nekako u isto vrijeme američki admiral i strateg Alfred Thayer Mahan objavio je svoju suprostavljenu hipotezu o tome, da pomorske države – SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija i njihovi saveznici – mogu biti suparnice s tom dominantnom državom Euroazije.
Iako ni jedna od te dvije teorije ne mogu točno i potpuno objasniti ovo što se događa u suvremenom svijetu, taj temeljni model postat će geopolitički lajtmotiv 21. stoljeća, navodi se u Bloombergovom članku. „To znači da SAD i njezini saveznici moraju obratiti pozornost na učvršćenje suradnje između Rusije i Kine i činiti sve što je moguće kako bi očuvale jedinstvo Europe, a također učvrstile mrežu savezništava, partnerstava i prijateljskih veza u Aziji“ – zaključuje Stavridis.
Ovaj članak je na tragu niza prethodnih analiza od strane analitičara portala Geopolitika News. Međutim, u njemu nedostaje nužan kritički osvrt na, prije svega američku a onda i EU vanjsku politiku posljednjih desetljeća, poglavito nakon američke pobjede u hladnom ratu i raspada SSSR-a, prepunu strateških pogrešaka. Osim toga, nitko ne može sprječavati druge zemlje da se od pokušaja njihovog „pacificiranja“ od strane druge sile također brane sklapanjem savezništava, strateških partnerstava ili prijateljskih veza. Takvi potezi ne mogu biti privilegija isključivo jedne strane. Dakle, u novonastalim globalnim geopolitičkim okolnostima i procesima, približavanje Rusije i Kine je itekako logično, što, uostalom, priznaje i sam autor u Bloombergovom tekstu, ali ono je ipak čisti produkt američkih vanjskopolitičkih poteza a ne njihovih htijenja. To je protuodgovor na američke poteze koji je, definitivno, primarno obrambenog karaktera.
Spomenuti autor teksta zaboravlja još jednu bitnu činjenicu – upravo su Sjedinjene Države imale jedinstvenu priliku 90.-ih godina privući Rusiju u krug zapadne civilizacije, kojoj ona, uostalom, i pripada, a ne ju pokušavati destabilizirati i rastakati, te na kraju, pokretanjem ukrajinske krize i de facto gurnuti na Istok, u „čvrsti zagrljaj“ velike Kine. Sada se tome čuditi je i glupo i licemjerno. Što, zapravo, u ovakvim okolnostima kakve su sada u svijetu Rusiji i Kini drugo i preostaje osim jačanja međusobnih odnosa i zajedničkog pokušaja suprostavljanja američkoj globalnoj dominaciji u kojoj za snažne i suverene zemlje nema mjesta?
Dakle, stvar je čisto geopolitičke logike, a ne nekakve iracionalne „mržnje“ Istoka prema Zapadu ili obratno. Jer Istok i Zapad gospodarski su surađivali i na toj se međusobnoj suradnji razvijali još od pamtivjeka, a tako će ostati i dalje. Jedni bez drugih jednostavno ne mogu sve da i hoće. Čim se prije to shvati tim bolje za sve.
Summit Šangajske organizacije: „svijet puca po šavovima“!
U ovom kontekstu važno je ukazati i na riječi ruskog predsjednika Putina iz njegovog prošlotjednog intervjua televiziji „Mir“, kada je kazao kako Rusija u američko-kineskom trgovinskom ratu „simpatizira Kinu“ i da se „bez ikakvog preuveličavanja“ može reči kako „danas odnosi između Rusije i Kine imaju posebnu važnost i za naše zemlje i za čitavu međunarodnu zajednicu“. Istom je prigodom, govoreći o američko-ruskim odnosima, Putin izjavio kako oni postaju sve gori i gori.
A za bolje razumijevanje rusko-kineskih odnosa nužno je proanalizirati i slijedeće: u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana, prošli je tjedan održan summit na vrhu Šangajske organizacije (ŠO) koju čine Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Kazahstan, Tadžikistan, Uzbekistan i Kirgistan.
Glavne teme bile su problemi sigurnosti, borba protiv terorizma i narko-trgovine, stanje na Bliskom istoku, razvoj logistike, infrastrukture i veza, borba protiv klimatskih promjena i td.
Čelnici spomenutih zemalja redom su govorili o tome kako postojeći svjetski poredak „puca po šavovima“, da se mijenja ravnoteža snaga, da raste broj sukoba i da su nužni novi putovi rješenja globalnih problema. Upravo ŠO ima za cilj postati ta snaga koja će dovesti do uspostave nove ravnoteže snaga, rečeno je u Biškeku. Ali prioritet, svakako, ostaje borba sa svjetskim terorizmom i ekstremizmom, a Rusija i Kina dale su otvorenu potporu Iranu i očuvanju međunarodnog nuklearnog sporazuma s Teheranom kojeg su SAD prošle godine jednostrano napustile, jer o tom sporazumu ovisi stabilna situacija u svjetskoj arhitekturi međunarodnih odnosa (Vladimir Putin). Proširenoj sjednici ŠO nazočio je i iranski predsjednik Hassan Rouhani, a Iran je, inače, zemlja koja već nekoliko godina čeka „u predvorju“ za punopravno članstvo u tu organizaciju.
Osim spomenutih punopravnih članica ŠO, još je niz zemalja u njezinom predvorju, bilo u statusu dijaloških partnera koji čekaju prijam u punopravno članstvo, bilo onih koji su u statusu promatrača. Radi se o slijedećim zemljama: Bjelorusija, Armenija, Azerbajdžan, Iran, Turska, Mongolija, Kambodža, Nepal i Šri Lanka. Svoje molbe predale su i Sirija, Irak i Saudijska Arabija. Sveukupno, „obitelj ŠO“ na ovaj ili onaj način čini 18 država. Službeni jezici među državama-članicama ŠO su ruski i kineski (prema potrebi može se služiti i engleskim jezikom). I sama ta činjenica govori o tome tko je „gazda“ u ovoj organizaciji, koju mnogi zapadni analitičari smatraju stvarnim pandamom NATO savezu, kao vojno-političkoj organizaciji zapadnih država. Podsjećam kako su nedugo nakon osnivanja ŠO u njezino članstvo početkom stoljeća željele pristupiti i Sjedinjene Države ali je to bilo odbijeno te je već tada bilo posve jasno kako se stvara novi suprostavljeni pol, jer niti Kina niti Rusija ne mogu postati članice NATO saveza ili drugih zapadnih integracijskih političkih ili sigurnosnih organizacija, čime dvije strane ostaju na suprotnim „stranama barikada“. Radi se o svojevrsnoj novoiscrtanoj geopolitičkoj (ne ideološkoj, kako je to bilo u vrijeme hladnoga rata, osim, samo uz veliko „možda“ po pitanju Kine, koja je jedina od članica ŠO formalno još uvijek komunistička zemlja) podjeli svijeta, koja u praksi to još uvijek nije, ali tendencije i politički potezi koji se vuku „s obje strane barikada“ jasno ukazuju kako se ide upravo u tome smijeru i da je težište sukoba prostor Euroazije. O tome najbolje svijedoči i slijedeće:
Kina i Rusija pružaju potporu Iranu usprkos američkim prijetnjama Teheranu
U razgovoru s iranskim predsjednikom Hassanom Rouhanijem u Biškeku kineski predsjednik Xi Jinping izjavio je kako je Peking spreman „osigurati čvrst razvoj odnosa“ s Teheranom, naglasivši, kako će Kina nastaviti održavati čvrste veze s Islamskom Republikom neovisno o protuiranskim sankcijama Sjedinjenih Država. Gotovo isto u razgovoru s iranskim vođom izjavio je i ruski predsjednik Putin, koji je, osim toga, naglasio važnost zajedničke rusko-iranske borbe protiv terorizma, između ostalog i u Siriji, pri čemu je po pitanju te zemlje pohvalio suradnju Rusije, Turske i Irana.
Ove izjave kineskog i ruskog čelnika interesantne su u kontekstu prošlotjednog incidenta u Omanskom zaljevu tj. napada na dva tankera u vlasništvu japanskog i norveškog brodara, za koji su, kao odgovornu zemlju već istu noć Sjedinjene Države i službeno optužile Iran, oko čega su se složili svi zapadni i arapski stručnjaci (a da i ne govorimo o jučerašnjem iranskom obaranju američkog obavještajnog drona svojim raketnim sustavima protuzračne obrane). Njoj treba pridodati i izjavu ruskog Ministarstva vanjskih poslova koje je izrazilo zahvalnost iranskoj vladi za ukazanu pomoć i spašavanje ruskih mornara s oštećenog norveškog tankera, pri čemu se rusko MVP protivi optužbama protiv Irana bez prethodne provedbe nepristrane međunarodne istrage i navodi kako „svjedočimo umjetnom pogoršanju stanja, čemu u mnogome pridonosi iranofobska linija SAD-a“.
Iz svega ovoga je vidljivo kako se po pitanju Irana (i ne samo njega) svijet sve više polarizira na liniji SAD-Istok, pri čemu na stranu Washingtona odmah staju arapske zaljevske monarhije i Izrael, dok je Iran na summitu ŠO dobio ono što je i tražio – široku potporu za svoju vanjsku politiku od strane te organizacije i njezinih ključnih članica – Kine i Rusije ponaosob.
Sada se složila zanimljiva i vrlo opasna situacija, zapravo, „nerazmrsiva petlja“ – prema kojoj SAD i službeno, s najviših državnih instanci optužuju Iran za neposredne terorističke aktivnosti i potporu regionalnom terorizmu, dok, s druge strane, Rusija i Kina, također sa strane državnog vrha, Iran službeno hvale kao svog nezamjenjvog regionalnog partnera u borbi protiv tog istog terorizma.
To samo ukazuje koliko svijet postaje kaotičan i kako se sve više iscrtava duboka podjela na njegovu istočnu i zapadnu sferu, pri čemu su još potpuno nedefinirani odnosi na Bliskom istoku (koji će još desetljećima ostati u kaosu), ali, što je za nas puno zanimljivije, i u samoj Europi.
geopolitika
