SAD smatra kako je zbog nastojanja Rusije da i dalje bude globalno prisutna država ona sada postala ranjiva, jer je primorana baviti se primarno ukrajinskim ratom. Washingtonske elite stoga smatraju da je sada došlo vrijeme za napad na rusku globalnu mrežu, gdje su Moskvi za projekciju moći na Bliskom istoku i Africi služile upravo Sirija i tamošnje dvije ruske baze
Sve veća nestabilnost ubrzano zahvaća Europu i svijet. Koincidira sa skorim dolaskom novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa na vlast (20. siječnja) pa je gotovo sigurno da joj u tome i leži korijen. Dakle, najnoviji događaji (o nekima od njih detaljnije će biti riječi u ovoj analizi) odnosno poremećaji političkog i sigurnosnog karaktera na globalnoj sceni vezani su prije svega uz tu činjenicu.
Bidenova igra na sve ili ništa
Pritom je teško ne primijetiti potpuno spušteni gard odlazeće američke administracije na čelu s predsjednikom Joeom Bidenom, njezinu igru na gotovo sve ili ništa u povlačenju oštrih vanjskopolitičkih poteza (što je inače neuobičajena praksa administracija na odlasku, koje obično pri kraju mandata vuku poteze tehničke, a krajnje rijetko strateške prirode).
Istodobno Biden vuče i krajnje nepopularne unutarnje poteze, poput pomilovanja svoga sina Huntera Bidena i to uoči izricanja konačne sudske presude za njegova nedjela poput utaje poreza (što je uostalom i sam priznao; dok se u praksi institut pomilovanja obično primjenjuje na pravomoćno osuđene osobe i one koje služe zatvorsku kaznu a nikako prije izricanja pravomoćne presude) – čime je zapravo djelovao preventivno tj. opstrukcijski na završetak pokrenutog sudskog procesa koji je nakon toga odmah i prekinut.
Ta je Bidenova odluka (iako mnogima u običnoj javnosti razumljiva s pozicije očeve brige za dijete) naišla na snažne kritike ne samo unutar Republikanske stranke i njenih simpatizera, već i pojedinaca iz Demokratske stranke.
Jer iako su svjesni Bidenove teške dileme – ustrajati na svojim prijašnjim, javno izrečenim stavovima o tome kako svi građani moraju biti jednaki pred zakonom pa tako i njegov sin zbog čega će on prihvatiti sudsku odluku kakva god bila, ili pak spasiti sina od sigurne dugogodišnje zatvorske kazne – oprostiti mu ne žele, jer je privatne interese stavio ispred državnih i to u vrijeme svog predsjedničkog mandata. Time je, prema mišljenju mnogih, potpuno dezavuirao čitav svoj mandat i imidž koji je gradio na formalnom zalaganju za vladavinu prava, demokraciju, borbu protiv totalitarizma odnosno instrumentalizacije vlasti za privatne i usko stranačke interese i td. – dok je istodobno dodatno naštetio svojoj, ionako porazom Kamale Harris teško uzdrmanoj Demokratskoj stranci.
U pojedinim analitičkim krugovima već od ranije kruže priče kako Biden nikada nije prihvatio svoju smjenu s kandidature za predsjedničke izbore koja je nedvojbeno (to nije tajna) izvršena pod pritiskom tj. primjenom prokušane metode „mrkve i batine“. Tako je Bidenu čelnik demokratske većine u Senatu Chuck Schumer govorio da se mora povući u ime pobjede DS-a (jer je prema anketama uvelike zaostajao za Trumpom nakon ljetošnje međusobne, po Bidena neslavne TV debate). Govorili su mu da će otići kao veliki predsjednik izdržavši do kraja mandata, uz fanfare i orkestar zbog „zasluga“ za Ameriku i svijet (gotovo do obećanja da će mu se, u tom slučaju, nakon mandata podignuti spomenik na planini Mount Rushmore uz glave četiriju predsjedničkih velikana Washingtona, Jeffersona, Roosevelta i Lincolna). Istodobno, Bidenova donedavna saveznica i bivša predsjednica Kongresa Nancy Pelosi prijetila mu je da će, ukoliko se ne povuče i kao svoju zamjenicu u kandidaturi ne prihvati Kamalu Harris, protiv njega biti pokrenut ustavno moguć postupak opoziva zbog lošeg zdravstvenog stanja i da će time biti osramoćen, tj. da će upravo tom činjenicom biti povijesno obilježen čitav njegov mandat.
Štoviše, postoje i oni koji smatraju da je zbog osobnog animoziteta između Bidena i Harris (potječe još iz njegove predsjedničke kandidature za prošle izbore koju ona nije podržala jer je preferirala ljevije kandidate poput Bernyja Sandersa i što joj on navodno nikada nije mogao oprostiti) on čak potajno želio i njen poraz čak i od svog mrskog neprijatelja Donalda Trumpa.
Zato možda uopće ne čudi što je Biden umjesto očekivanog poziva na bunt i demonstracije američkih ljevičara, različitih „alternativaca“ i Afroamerikanaca nakon Trumpove pobjede, istoga ubrzo pozvao u Ovalni ured i s njim dogovorio mirnu tranziciju vlasti. Dodao bih, moguće i štošta drugo prije svega u vanjskoj politici – ali to već spada u sferu nagađanja iako može imati uporišta. Na primjer kroz vjerojatni deal između Trumpa i dijela tzv. duboke države zbog čega je, po mnoge neočekivano gotovo u cijelosti „dekriminaliziran“ od pokrenutih opasnih sudskih postupaka, kao i „desotoniziran“ u medijima koji su do jučer po njemu otvoreno pljuvali. To mu je u konačnici i omogućilo pobjedu.
Panika u Washingtonu
Kako god bilo, najnoviji nervozni i opasno eskalirajući vanjskopolitički potezi Bidenove administracije na odlasku (Ukrajina, Sirija, Korejski poluotok) ukazuju kako njoj i onom dijelu duboke države koju ona predstavlja sada „gori pod nogama“. Prije svega zbog šarolikog tima suradnika kojeg je Trump oko sebe okupio. Iako u njemu ima i donedavnih neokonzervativaca koje Trump prezire s obzirom da su dio tzv. duboke države, poput vjerojatnog budućeg državnog tajnika Marca Rubija (Marco Rubio), koji je, prema vlastitoj izjavi neokonzervativcem prestao biti prije dvije godine (paralelno s rastom mogućnosti da Trump ponovo pobjedi na izborima) u novom timu bit će i oni koji se krajnje negativno odnose prema potezima Bidenove administracije i njene instrumentalizacije državne vlasti i medija za uske stranačke ili osobne interese.
Jedan od njih svakako je i prošloga tjedna imenovani novi direktor FBI-ja Kash Patel (njegov je prethodnik, očekivano, najavio ostavku odmah nakon službene potvrde Trumpove izborne pobjede a prije nekoliko dana je službeno i podnio), koji se kao prethodni zastupnik u Kongresu otvoreno protivio politizaciji FBI-a od strane Bidenove administracije u procesima protiv Trumpa i njegovih bivših suradnika, pa čak bio i jedan od rijetkih koji se usprotivio pokretanju istrage nadležnog kongresnog odbora protiv Trumpa zbog njegove navodne „zaigranosti“ s Rusima za što je smatrao kako nema nikakvih konkretnih dokaza, a što je u ono vrijeme – priznat ćete – bio izuzetno hrabar čin.
Ključno pitanje
Ondje gdje, prema mom mišljenju sada leži ključna nepoznanica je pitanje, radikalizira li Biden opasno situaciju u svijetu u dogovoru s Trumpom, ili istome želi ostaviti užarenu fotelju u Bijeloj kući i primorati ga na prihvaćanje eskalacije (prije svega s Rusijom) kako ne bi imao vremena baviti se neugodnim unutarnjopolitičkim temama i reformama koje najavljuje, a koje bi, ukoliko bi u njih stvarno i krenuo, za SAD značile nešto poput Gorbačovljeve perestrojke za SSSR? Obračun s dogmaticima i ideolozima na političkoj, poslovnoj, obrazovnoj, medijskoj, kulturnoj i svakoj drugoj sceni. Jer ako do toga dođe, u Washingtonu će padati mnoge glave. Kako je tamo i „glava hobotnice“, sječa nepodobnih vrlo brzo bi se proširila i diljem zemlje. Definitivno bi dovela i do novih, još većih unutarnjih podjela između demokratskih i republikanskih država, a u najcrnjoj perspektivi bi mogla po SAD imati iste one posljedice koje je imala i po SSSR: dovesti do naglog jačanja separatističkih tendencija i raspada države.
Dakle, Trump će morati itekako pažljivo vagati svoje poteze kad dođe na vlast, dok sve ovo što sada govore on ili njegovi suradnici nema stvarnu težinu i prije je riječ o Trumpovu sondiranju terena kako bi onda mogao lakše odrediti realnu politiku odnosno program s precizno utvrđenim polugama za njezino ostvarenje a da ne napravi neupravljivi kaos i kod kuće i u svijetu. Za sada Trumpove politike još uvijek nema. O njoj svi još samo nagađaju temeljem različitih izjava njegovih suradnika, dok sam Trump o svemu šuti. Nije se oglasio ni na Bidenovu opasnu eskalaciju u Ukrajini, ni oko svoje politike o toj zemlji. Preciznije, tek je prije tri dana kazao kako se protivi ukrajinskim napadima američkim raketama na ruski teritorij.
Kaos Trump definitivno ne želi, ali je pitanje koliko ga, kao impulzivni političar koji ne priznaje ništa osim pobjede uopće može spriječiti? Poglavito ukoliko bude ustrajan u nametanju svojih ideja i politika suprotnim stranama (državama) kada kod njih naiđe na odlučni otpor, odnosno na spremnost za prihvaćanje njegovog izazova.
Jedne od dviju država koje sigurno neće željeti podviti rep su Rusija i Kina. Obje će nedvojbeno težiti kompromisima s Trumpom, ali ne pod cijenu svojih vitalnih nacionalnih interesa. Na kompromise je, kao poslovni čovjek Trump također uvijek spreman kada drukčije ne ide, ali biznis u nekretninama (kojim se primarno bavio) nešto je posve drugo od visoke politike i nacionalnih interesa.
Ukrajina na sudbonosnoj prekretnici: brzi kraj rata ili njegov beskraj?
Iako je vidljivo da Ukrajina – nakon nedavnog oštrog upozorenja ruskog predsjednika Vladimira Putina da će Rusija u slučaju njenih ponovljenih napada zapadnim dugometnim raketama u dubinu ruskog teritorija ponovo uporabiti nedavno po prvi put ispaljene hiperzvučne balističke projektile srednjeg dometa Orešnik, ali ovoga puta po središtima donošenja odluka tj. Kijevu – više nije ispalila nijednu raketu (ATACMS, Storm Shadow ili Scalp) – (opaska, to je učinila netom poslije pisanja ovog teksta napadom na ruski vojni aerodrom u regiji Rostov, ali to je ipak krajnje izolirani napad, bez većih posljedica tj. šteta, op.GN.) jasno je kako je ta odluka ipak primarno produkt zabrinutosti Washingtona, kojeg se kada je riječ o Ukrajini jedino pita.
Naime, usprkos ratničkoj retorici, poglavito u briselskim strukturama EU-a i NATO saveza koji se nastavljaju zaklinjati u nastavak i jačanje svoje financijske i vojne pomoći Kijevu – ipak je očito kako u stvarnosti počinje prevladavati strah od opasne eskalacije rata i na šire europske prostore. Oštra retorika je ipak za domaću uporabu, ali služi i kao dokaz odanosti i poslušnosti europskih političkih elita prema budućoj Trumpovoj administraciji kada je riječ o preuzimanju uloge koju će joj ova namijeniti. To je prije svega preuzimanje brige za financijsku i vojnu pomoć Ukrajini. Dakle, Europska unija će Ukrajinu hraniti i braniti vežući pritom fokus Rusije na tu zemlju što je moguće dulje, dok će se SAD potpuno posvetiti Kini i Bliskom istoku.
Zato ne čudi da su prošli tjedan francuski državni vrh i premijer Velike Britanije Starmer, a također i njemačka šefica diplomacije Analena Baerbock (usprkos što kancelar Olaf Scholz o tome ima suprotno mišljenje) izjavili kako žele Ukrajini uručiti poziv za članstvo u NATO-u (tome se protivi većina članica kao i SAD, kao još preuranjeno) i da treba ozbiljno razmisliti o slanju njihovih vojnika u mirovnu misiju u Ukrajinu na crte razdvajanja čim se postigne sporazum o završetku rata (Rusiji je a priori neprihvatljivo da NATO-ovi vojnici u Ukrajini glume mirovnjake). Istodobno je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte izjavio na posljednjem ministarskom sastanku tog saveza prije dolaska Trumpa na vlast, da sve države članice trebaju pojačati opskrbu Ukrajine oružjem i da Kijev sada treba odustati od bilo kakvog pokretanja pregovora o završetku rata. Jačanje isporuka oružja treba se nastaviti dok se na bojišnicama situacija ponovo ne počne odvijati u ukrajinsku korist. Tada će, smatra on, Kijev moći krenuti u pregovore s Moskvom „s pozicije sile“. Rekao bih potpuno suluda konstatacija s obzirom da Moskva već dugo upozorava kako s njom više nitko i nikada neće razgovarati s pozicije sile.
Hoće li Rutteovu konstataciju prihvatit Kijev? Vjerujem da nema puno šanse da se tomu suprotstavi sve i da hoće. Iako 5. prosinca američki The Wall Street Journal piše kako Kijev namjerava objaviti svoju spremnost za pregovore i sklapanje sporazuma s Moskvom. „Ali to mora biti održiv svijet“ – navodi izvor.
Putina su na zapadu možda ipak konačno počeli shvaćati ozbiljno, a ne kao „blefera koji samo prijeti bez pokrića“. Možda zbog prvih ispaljenih spomenutih hiperzvučnih projektila? Ako je to tako, pitanje je nije li ih mogao demonstrirati i puno ranije pa bi možda sve ranije i završilo – uz puno manje žrtava s obiju strana? To će pitanje postavljati prije ili kasnije Rusi, kao što će Ukrajinci postavljati pitanje Zelenskom i ekipi zašto nisu pristali na već usuglašene uvijete Moskve i Kijeva uz posredovanje Turske iz pregovora održanih na proljeće 2022. godine u Istanbulu (manje od tri mjeseca nakon početka ruske invazije!) i koje je stopirao bivši britanski premijer Boris Johnson, uvjeravajući Kijev da se Rusija može pobijediti na bojnom polju?
Budući sporazum definitivno će biti nepovoljniji za Ukrajinu, barem što se teritorijalnih ustupaka tiče. Prema dogovoru iz Istanbula Ukrajina se trebala odreći samo Donbasa (DNR-a i LNR-a) čiji je veći dio ionako još od 2016. godine bio izvan kontrole Kijeva, i postati vojno neutralna zemlja. Nakon propasti pregovora Rusija u međuvremenu anektirala još dvije regije – Zaporožje i Herson, i sigurno ih više ne namjerava vraćati, poglavito nakon toliko prolivene krvi ruskih vojnika za njihovo zauzimanje. Te su činjenice dobro svjesni i u ključnim zapadnim prijestolnicama čiji prijedlozi za zaustavljanje rata već duže vrijeme i polaze od tzv. zamrzavanja stanja na terenu.
Još jedan potez ukazuje na očite promjene u pristupu pokušaja traženja političkog rješenja krize. To je prošlotjedni dolazak Trumpu bliskog, poznatog američkog novinara Tuckera Carlsona u Moskvu i njegov intervju s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom. Carlson je, podsjećam, u veljači ove godine obavio i trosatni intervju s Vladimirom Putinom u Moskvi kojeg su ignorirali mnogi zapadni mainstream mediji a Bidenova administracija oštro osudila. Osim toga, prošloga je tjedna Lavrov dao intervju i za američki CNN što je donedavno bilo nezamislivo.
Riječ je, dakle, o svojevrsnoj promjeni paradigme! Naime, u američkom srednjostrujaškom medijskom prostoru već se godinama (čak i prije početka ruske invazije na Ukrajinu) nisu mogle čuti riječi ruskih državnih dužnosnika (iako svakog normalnog mora zanimati što o bilo čemu, a kamoli o ratu u kojem izravno sudjeluju oni misle, jer je to puno važnije od primjerice izjava anonimnih i na realnu politiku posve neutjecajnih ruskih oporbenjaka i disidenata). Ako bi se i čule, to bi bile samo kratke dionice, izvučene iz konteksta, bez ikakve stvarne želje da do ušiju američkih građana prodru službeni ruski stavovi – onakvi kakvi oni i jesu a ne kakvim ih se želi prikazati.
Ali nemojmo se zavaravati. Američko-ruski odnosi su na samom dnu. Lavrov je prošli tjedan uoči dolaska na Maltu na sastanak OESS-a rekao da su ti odnosi gori i da je stanje opasnije za izbijanje međusobnog rata dviju nuklearnih velesila nego što je to bilo u vrijeme Kubanske raketne krize 1961. godine.
Ovdje bih se usudio reći kako Washington ipak shvaća da je strategija nanošenja Rusiji strateškog poraza u Ukrajini propala ali da ipak misli kako se tu još štošta može ušićariti i da nada za uspjeh navedene strategije ipak još postoji. Ali negdje drugdje.
Rastu nestabilnosti oko Rusije: nove revolucije
Oko oboda Rusije niču nove krizne situacije. Moldavija postaje sve nestabilnija, destabilizira se stanje i u susjednoj Rumunjskoj gdje bi u nedjelju mogao pobijediti krajnje desni predsjednički kandidat Călin Georgescu – nesklon NATO-u i proruski orijentiran. Zalaže se za ukidanje rumunjske pomoći Ukrajini i poziva na “rusku mudrost” u oblikovanju vanjske politike. Istodobno, 5. prosinca, samo tri dana prije drugog kruga izbora, Ured rumunjskog glavnog tužitelja počeo je istragu o njegovoj izbornoj kampanji, navodeći kako „postoje “indikacije podmićivanja birača, uključujući putem online kampanja, kao i pranja novca”. Nakon toga uslijedilo je i poništavanje rezultata prvog izbornog kruga – nečuven i nezabilježen potez ne samo u Rumunjskoj kao članici EU-a!
Paralelno, u Gruziji, u glavnom gradu Tbilisiju, pokrenuta je nova revolucija (da ne znate o kojem je gradu riječ i da samo gledate slike onoga što se događa mislili biste da gledate poznate prizore iz euromajdanske revolucije u Kijevu 2014. godine), iza koje nedvojbeno stoje EU i SAD. Oni su oštro kritizirali vladajuću stranku Gruzijski san koja je nedavno opet uvjerljivo pobijedila na parlamentarnim izborima za koje Zapad smatra da su bili obilježeni nepravilnostima.
Netrpeljivost prema toj stranci pojačana je još u prvoj polovici ove godine kada je ona uvela zakon kojim se zabranjuje LGBT propaganda u zemlji, zbog čega je EU suspendirao pridruživanje te zemlje u svoje redove. Ali pravi šok je nastao kada je gruzijska vlada nedavno obznanila kako sama obustavlja pristupni proces Gruzije u EU do 20127. godine zbog miješanja u unutarnje stvari zemlje. To je bio okidač za pokretanje revolucije i nove oštre kritike oporbe i ključnih zapadnih prijestolnica da je spomenuta stranka pod utjecajem Moskve i da je protueuropska. Ova im ne ostaje dužna pa upozorava kako oporba i njihovi zapadni pokrovitelji od Gruzije zahtijevaju otvaranje novog fronta prema Rusiji. A kako je to po Gruziju već jednom (u kolovozu 2008.g.) kobno završilo, ova vlada tako nešto ni u snu ne namjerava tj. ne želi počiniti grešku tadašnjeg premijera Mihaila Saakashvilija, koji je u svom kabinetu, pred televizijskom kamerom živčano žvakao kravatu dok su ruski tenkovi prodirali prema vratima Tbiilisija u trodnevnom rusko-gruzijskom ratu.
Imali li „kemije“ između Moskve i Tbilisija? Teško, ali ne i nemoguće. Zanimljivo je, naime, da je Rusija nedavno zahladila odnose s odmetnutom gruzijskom pokrajinom Abhazijom, čiju nezavisnost Moskva jedina i priznaje. Rusija je od 1. rujna djelomično obustavila financiranje programa ekonomske i socijalne pomoći zbog neuspjeha Abhazije da ispuni svoje obveze prema Rusiji. To se odrazilo na smanjenje plaća učitelja i liječnika, a uz to Abhazija sada mora plaćati uvoz struje iz Rusije po tržišnim cijenama. S druge strane parlament Abhazije je 3. prosinca glasovao protiv ratifikacije međuvladinog sporazuma o ulaganjima ruskih pravnih osoba na njenom teritoriju.
Želi li Rusija trgovati Abhazijom u zamjenu za uspostavu novog prijateljstva s Gruzijom – „karikom koja joj nedostaje“ za uspostavu novog poretka na Kavkazu skupa s Turskom i Azerbajdžanom? Ovo su samo glasna razmišljanja. Tim prije što su geostrateške i geopolitičke konstrukcije s Turskom za Rusiju uvijek krajnje složene zbog članstva potonje u NATO savezu ali i specifičnih turskih nacionalnih interesa koji se često sudaraju s onim ruskim i zbog čega dvije zemlje mukotrpno i filigranski precizno grade svoje strateške odnose ali i tada ne bez problema.
Opet plamti oganj sirijskog rata
O tome najbolje svjedoči i prošlog tjedna, potpuno neočekivano rasplamsani rat na tlu Sirije i svrgavanje s vlasti predsjednika Bashara Assada kojeg je svrgnuo radikalni islamistički pokret Hayat Tahrir al-Sham – HTS (proistekao iz bivše terorističke organizacije Al Nusra koja je pak kao ogranak čuvene Al-Qaide očito s vremenom počela smetati svojim sponzorima pa se „samoraspustila“) . Znatan dio snaga šarolikog konglomerata HTS (ne sve) kontrolira Turska.
Zbog novonastalog stanja postale su ugrožene dvije ključne ruske vojne baze u Siriji – zračna Hmeimim i pomorska Tartus. Ali za sada ih još nitko ne dira, a ,Moskva je u svakodnevnom kontaktu s novim vlastima u Damasku pa se tek treba vidjeti kako će se stvari u budućnosti odvijati.
Je li Recep Tayyip Erdogan Putinu ponovo „zabio nož u leđa“? Ne znam, ali i ne isključujem. Međutim, siguran sam da Rusija i Turska iskreno ne žele međusobni sukob jer bi bio katastrofalan po obje – i to u ova kritična geopolitička vremena. Umjesto sukoba one se radije odlučuju na držanje jedna druge blizu sebe po onoj „bolje da vidiš što neprijatelj radi nego da te iznenadi“. Jesu li Turci u Siriji sada iznenadili Ruse? Nedvojbeno!. Ali rekao bih ipak kako je Turska HTS-ovim preuzimanjem vlasti ostvarila svoje minimalne strateške ciljeve u Siriji i da joj više od toga barem za sada nije u interesu (sigurno joj nisu u interesu niti ruske vojne baze ali to je već puno složenije pitanje i tiče se sveukupnih rusko-turskih odnosa i trgovine interesima). Zaokružila je svoju tampon zonu koja se sada pruža sirijskim sjevernim teritorijem duž gotovo cijele granice između dviju država, i dubokom do 40 kilometara – što joj je nužno za sprječavanje topničkih napada i upada snaga sirijskih kurdskih na turski teritorij.
Međutim, glavni krivac za novonastalu neugodnost po Rusiju ipak nije Turska. To su prije svega SAD i Izrael. Naime, islamističke radikalne snage iz Idliba iskoristile su fokusiranost i prebacivanje glavnine sirijske vojske na jug Sirije i Golansku visoravan s obzirom na započetu izraelsku invaziju na južni Libanon i moguću opasnost po samu Siriju. Ta je invazija rezultirala prebacivanjem Hezbollahovih snaga iz Sirije (gdje su pod nadzorom upravo držali snage spomenutog HTS-a u Idlibu) natrag u Libanon. Da je čitava operacija bila pažljivo koordinirana, svjedoči i činjenica da je istodobno s probojem HTS-a u Alep počeo napad pretežito kurdskih snaga SDF, iza kojih stoje Sjedinjene Države, koje se nalaze u istočnoj Siriji na mostobran sirijske vojske na istočnoj obali Eufrata pokraj grada Deir es-Zoura, a uskoro su zauzeli i sam grad. Drugim riječima, Kurdi, kao zakleti turski neprijatelji, djelovali su paralelno s radikalnim islamističkim snagama koje kontrolira Ankara. Luda kuća! Poglavito ako tome dodamo da su američki zrakoplovi ubrzo napali i vojnike iz šijitskih milicija koji su iz Iraka ušli na istok Sirije u namjeri da pomognu vladinim snagama.
Drugim riječima, sve se odvija prema američkom planu. Washington smatra kako je zbog nastojanja Rusije da i dalje bude globalno prisutna država ona sada postala ranjiva, jer je primorana primarno se baviti ukrajinskim ratom. Washingtonske elite stoga smatraju da je sada došlo vrijeme za napad na rusku globalnu mrežu, gdje Moskvi za projekciju moći na Bliskom istoku i Africi služi upravo Sirija i spomenute ruske baze.
Ovdje napominjem da su dva dana ranije Rusi izvršili iznenadne vojne vježbe u istočnom Sredozemnom moru s dvije fregate koje su ispaljivale krstareće rakete Kinžal i hiperzvučne rakete Cirkon, dok su sa sirijske obale ispalili protubrodske rakete iz sustava Bastion. S obzirom da je taj akvatorij zasićen američkim brodovima s oko 2000 mornara, ruski zapovjednik Glavnog stožera Valerij Gerasimov 27. studenog telefonski je nazvao svog američkog kolegu generala Jamesa Browna, što je bio i njihov prvi razgovor od kad je potonji prije dvije godine zamijenio generala Marka Milleya. Razgovaralo se i o ruskoj hiperzvučnoj raketi Orešnik, za koju je 30. studenog The Washington Post napisao kako je jako zabrinula i SAD i njegove europske saveznike zbog svojih tehničkih mogućnosti, čak i ako je osnažena samo klasičnima a ne nuklearnim bojevim glavama za koje također ima mogućnost.
Drugim riječima, teško da će Rusija samo tako drugima prepustiti svoje dvije baze koje je teškom mukom stekla – pomorsku u Tartusu naslijedila je od SSSR-a i u njeno proširenje ulaže velike novce, a zračnu bazu u Latakiji stekla je u borbama protiv islamističkih terorista nakon se u listopadu 2015. na poziv Assada istome odlučila na pružanje pomoći.
Više o brzo rastućoj eskalaciji sirijske krize i njenim uzrocima bit će riječi u idućoj tjednoj analizi – s nizom zanimljivih, i široj javnosti manje poznatih detalja.
