Iako sam nakon tekstova na periskopu (1, 2, 3) imao vise upita o odlasku iz Broda, i kako je stvarno tamo, odlučio sam napisati još jedan tekst. Ovog puta neću pisati o mjestima u kojima radim, nego o onom sto većinu zanima, isplati li se i kako sam se odlučio za odlazak.
Davnih 80-tih, dok je Hrvatska, iako u sastavu Juge vise izvozila nego uvozila počeo je moj radni staž. Nije mi palo na pamet da idem negdje drugdje raditi. Još i prije nego sam počeo raditi, zarađivao sam od prakse ili preko omladinske zadruge. Krajem 80 -tih počelo se drastično mijenjati, a to se vidjelo po velikoj inflaciji i smanjenju kupovne moći. Osamostaljenje Hrvatske i rane 90-te donijele su nam privatizaciju u najgore vrijeme. Dvjesto bogatih je moralo što jeftinije kupiti tvrtke, pa su ljudi slani na biro, ili tko je imao sreću da mu tvrtka dokupi staž išao je u mirovinu. Za mirovinu se računalo 10 najboljih godina, pa se iz današnje perspektive vidi da su tada neki imali sreću sto su otišli.
Krajem 90 -tih prvi puta preko naše tvrtke idem u Njemačku, ali već nakon dva mjeseca vidio sam kamo to vodi (opisao sam u jednom ranijem tekstu). Brzo se vraćam u Zavarene, kada od 2000- 2010 jednostavno uživam na poslu. Nisu to bile ni neke velike plaće ali je atmosfera bila odlična. Prodajom INE Mol-u, propadaju nam ugovori s Inom, a tvrtka se gasi.
Ponude što sam dobio u svojoj struci bile su sramotne. Plaća 3200 kuna mjesečno. Istina, imao sam sreću da radim u jednoj maloj privatnoj tvrtki u blizini Broda, ali zbog nekih okolnosti morao sam dati otkaz. Moram priznati da sam poslije radio jedno vrijeme rigips na moru i to za brodsku tvrtku
Poslodavac je za naše pojmove bio izuzetno korektan. Ali kad već radim na terenu, odlučio sam probati u Njemačkoj. Poslao sam mail s naznakom da jedino engleski malo razumijem. Njemački nisam imao pojma. Odgovorili su mi da je šteta sto ne znam njemački, ali će oni dolaziti u Brod, pa da povedem nekog tko zna. Odmah sam pomislio da ću s nećakinjom, koja doslovce rastura taj jezik, kao da je rođena tamo otići na razgovor. Ispalo je drugačije i pojavio sam se bez ikoga. Ipak su me primili.
Otišao sam tamo, plaćajući sebi kartu za Frankfurt i već nakon nekoliko dana sam shvatio kako je tamo dobro raditi. Nije to savršena zemlja, ali raditi bez stresa, bez trke uz sigurnu plaću stvarno se isplati. Akontacija od 500 eura sjeda do kraja mjeseca na račun, a plaća je do 15-tog. Radim preko agencije, čiji sam zaposlenik i imam pravo na godišnji, prekovremene, regres i božićnicu. Stalno sam zaposlen kod njih. A ponude da ostanem u nekoj tvrtki me dosad nisu privukle. U ovoj tvrtki mogu za Brod kad želim, tako da sam jednom mjesečno kod kuće.
Budući da sam uskakao po potrebi na zamjene, uglavnom sam smješten u pansionu. Cijena smještaja je od 10- 20 eura na dan, ali kad nisam u Njemačkoj onda ni ne plaćam. Cijene hrane su kao i kod nas. Neke i jeftinije, a kad su sniženja stvarno se svašta može naći. S 350 eura možete normalno pregurati mjesec. Kad na to dodate 300 eura za smještaj lako je izračunati koliki su vam troškovi. U zadnje vrijeme sam se nekako navikao na Nürnberg, pa razmišljam i o mogućem najmu stana. Posla ima i dovoljno je reći u tvrtki da neću više raditi u nekom drugom gradu. Što se tiče plaće, za puni mjesec, kretala mi se od 1650 do 2000 eura, ovisno o broju sati. Niti jednu subotu i nedjelju nisam radio, a petkom sam radio uglavnom do 12.00 sati.
Koliko Hrvatska ima koristi od svojih iseljenih i to ne samo po statistici o nezaposlenima, govori sljedeći podatak: prošle godine, novi i stari gastarbajteri, poslali su putem računa, obiteljima i prijateljima 2,1 milijardu eura. O novcu koji je u gotovini nema podataka. Kako se to potrošilo u Hrvatskoj, samo od pdv-a, Hrvatska je inkasirala preko 500 000 000,00 eura ili preko 3600 000 000,00 kuna. Da ne govorimo o tome ako su oni koji su trošili taj novac kupovali gorivo ili cigarete na što idu i trošarine osim pdv-a.
