Koncept zaokružuje „proročanska“ poruka: “Jednog će dana čovječanstvo shvatiti da okupljanjem oko demokratske vlade svijeta samo može dobiti, jer je ona put prema nadilaženju interesa najmoćnijih nacija, zaštiti identiteta svake civilizacije i upravljanja interesima čovječanstva na najbolji mogući način. Takva će vlada jednog dana postojati. Nakon neke katastrofe ili umjesto nje. Za dobro svijeta, hitno se treba usuditi razmišljati o tome“
Godina 2020. Jacques Attali, pisac, ekonomist; nekoć državni tajnik, utemeljitelj i prvi predsjednik Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD), specijalni savjetnik predsjednika Françoisa Mitteranda, danas je uspješan poduzetnik. S jedne strane, njegova Fundacija Positive Planet prikuplja donacije zahvaljujući kojima donatori ostvaruju znatne porezne olakšice, a Attali dobiva priliku diljem svijeta organizirati akcije kojima promovira svoj progresivistički svjetonazor. S druge strane, njegova Grupa Attali & Associés prodaje ekonomske, financijske, sociološke, geopolitičke, tehnološke i ekološke vještine kojima podupire razne vlade, poslovne čelnike i investicijske fondove u razvoju njihovih strategija, kao i u donošenju i provedbi odluka. Njegov svjetonazor gravitira oko ideje svjetske vlade, koju je 2011. i konceptualizirao i javnosti predstavio u obliku opsežnog rada u izdanju pariške kuće Fayard, pod intrigantnim naslovom: Tko će sutra upravljati svijetom? Odgovor na pitanje čitatelj dobiva tek na 300. stranici, gdje Attali oprezno konstatira de je, u idealnom svijetu, moguće zamisliti demokratsku svjetsku vladu. Potom delikatnu temu razrađuje vizionarski odvažno. Predlaže tročlani parlament – zakonodavnu instituciju s tri doma i „Chambre de patience” (komorom strpljenja); na čelu izvršne vlasti bio bi „heptavirat“ sastavljen od sedam članova imenovanih na sedam neobnovljivih godina; svjetski vrhovni sud bio bi odgovoran za provođenje svjetskog kodeksa zakona i ugovora; itd.
Koncept zaokružuje „proročanska“ poruka: “Jednog će dana čovječanstvo shvatiti da okupljanjem oko demokratske vlade svijeta samo može dobiti, jer je ona put prema nadilaženju interesa najmoćnijih nacija, zaštiti identiteta svake civilizacije i upravljanja interesima čovječanstva na najbolji mogući način. Takva će vlada jednog dana postojati. Nakon neke katastrofe ili umjesto nje. Za dobro svijeta, hitno se treba usuditi razmišljati o tome“.
„Hold up“: o kakvoj se to pljački radi?
Attali je, kao gorljivi pobornik stvarne demokratske svjetske vlade i valute, dobrodošao gost svjetskih klubova, poput Bilderberga i Trilaterale, u kojima se koncentrira neformalna vlast, moćnici koji utječu na onu formalnu na regionalnoj i nacionalnoj razini. Kako nakon Mitteranda nije prestao savjetovati francuske lijeve i desne predsjednike, 2014. se čak i lijeva mainstream novina Libération zapitala: „A što ako je to on: Jacques Attali, pravi predsjednik Francuske. Predsjednik kojeg narod nije izabrao, koji nema formalnih ovlasti, ali je vladajućima uručio program reformi koje je pripremao za desnicu (Sarcozy), a provodi ih ljevica (Hollande).“(1) Jer, uistinu, niti dva mandata, ona Sarcozy-eve desnice i Hollandove ljevice, nisu bila dovoljna za izradu i provedbu 300 hitnih mjera Komisije Attali (zaduženu za izradu izvješća s prijedlozima za ponovno pokretanje gospodarskog rasta Francuske); među kojima je bilo onoliko pozitivnih socijalnih, koliko globalističkih koje nisu imale potporu javnosti. Stoga je Attalijeva komisija iz svojih redova generirala novog predsjednika, Emmanuela Macrona čiju je pobjedu Attali najavio, slavio, te odmah prorokovao da će nakon njega, 2022., Francuska dobiti svoju prvu predsjednicu. Potvrda da Attalijeva „proročanstva“ treba ozbiljno shvatiti, jer se uglavnom ostvaruju, stigla je s pojavom pandemije COVID-19. U svojoj knjizi iz 2009. Što nakon krize? on predviđa: „Globalizacija tržišta i slobodno kretanje koje ona promiče pobuđuju strah od vjerojatnosti da će, u slijedećem desetljeću, jedna ili više pandemija predstavljati glavnu prijetnju opstanku mnogih ljudi, tvrtki, zemalja.“ Kada se ta poruka poveže s prethodno spomenutom iz 2014.: o katastrofi koja će ljude konačno uvjeriti da je za čovječanstvo demokratska svjetska vlada dobitna kombinacija, jasno je zašto je krajem ove 2020. godine Jacquesu Attaliju dodijeljena središnja uloga u vrlo gledanom dokumentarcu Hold up, čiji naslov aludira na „pljačku“, od strane neformalnih centara moći, ovlasti koje je narod dodijelio svojim formalno izabranim predstavnicima demokratske vlasti, kao i na generaliziranu cover up korupciju (kamufliranu). Vladajući su odmah taj uradak od dva i po sata, koji objedinjuje razmišljanja (video dokumente) eminentnih osoba iz sektora zdravstva, znanosti, sociologije filozofije i političkog života, označili kao teoriju zavjere. Jer površna novinarska senzacionalistička obrada vrijednih video zapisa sugerira da je koronavirusna kriza zavjera pripremana na najvišoj razini. Iako, naravno, zavjere ili urote nema. Zato što, kako smo prethodno vidjeli, izostaje conditio sine quo non za konspiraciju: tajno udruživanje više osoba u svrhu pripremanja, pomaganja i izvršavanja određene radnje na štetu neke osobe ili organizacije. Međutim, zbog tendenciozno tumačene poveznice između prikupljenih video-zapisa, dobar dio aktera dokumentarca bio je prisiljen desolidarizirati se s realizatorom Hold up-a i, u isto vrijeme, čvrsto stati iza vlastitih navoda iz dokumenata koje je realizator koristio. Tako je kraj 2020., poput njena početka, ostao označen teatrom apsurda u kojem se sve završava na nedovršenim mislima ili besmislicama.
Konspiracionizmom protiv konspiracionizma
Vladajući i njihovi kritičari međusobno se optužuju za konspiracionizam (zamjena teza). Za tendenciozno tumačenje porijekla pandemije i načina upravljanja krizom. Iako i jedni i drugi nastupaju neskriveno, javno. Prvi se trude diskreditirati svoje kritičare tako što ih svrstavaju u kategoriju teoretičara zavjera. Prema njima, radi se o hipotezama koje, ili počivaju na neprovjerenim činjenicama (dokumentima), ili na provjerenim koji su „maštovito“ interpretirani. Kritičari pak optužuju vladajuće za isti krimen: za nekažnjenu proliferaciju neistina putem naizmjenične validacije suprotstavljenih znanstvenih teza; odnosno za njihovu tendencioznu interpretaciju, za manipulaciju statistikama i generaliziranu cover up korupciju (kamufliranu). Tako, u Hold up-u, Nobelovac Luc Montaignes iz Instituta Pasteur – onog istog laboratorija koji se ilustrirao u proizvodnji cjepiva protiv prethodnog virusa SARS-COV-1 (manje ubitačnog od njegove zadnje pandemijske verzije) i zahvaljujući kojem je kreiran kineski laboratorij P4 u Wuhanu koji Montaignes optužuje da je proizveo SARS-COV-2, upozorava da su i znanstvenici korumpirani. U zamjenu za novčanu naknadu, proliferiraju neistine. Dok kontraverzni farmakolog prof. Jean-Bernard Fourtillan, za produkciju virusa ne optužuje kineski laboratorij (kao prof. Montaignes), nego sam Institut Pasteur, na čiji se istraživački rad oslanja francuski farmaceutski div SANOFI. Ovaj zadnji je pak osumnjičen da se transformirao u tvrtku koja prioritet daje financijskim potrebama dioničara. Namjere posjednika kapitala komentira ugledna francuska sociologinja Monique Pinçon-Charlote, direktorica istraživanja u CNRS-u (francuskom krovnom institutu), prema kojoj je „namjera bogatih da se, pomoću virusa, riješe 3,5 milijardi siromašnih koji im, s obzirom na razvoj novih tehnologija i umjetne inteligencije više nisu potrebni“.
In fine se grupa uglednika iz Hold up-a, među kojima Montaignes, Fourtillan i infektolog Didier Raoult – koji je sa svojom ekipom otkrio više od 60 novih virusa (uključujući divovske viruse), našla optužena za šarlatanizam od strane pobornika vladina Stožera za borbu protiv COVID-19. Dok, bez kontradiktorne rasprave, istup Monique Pinçon-Charlote diskreditira kolega iz CNRS-a, filozof i direktor istraživanja Philippe Hunneman: „Hold up miješa apsolutno točne činjenice s lažnim izjavama i fantazističkim tumačenjima“ (2).
Metoda konspiracionizmom protiv konspiracionizma, u maniri velike COVID-zamjene teza, pobornicima establišmenta služi u izbjegavaju odgovora na legitimna pitanja o upravljanju koronavirusnom krizom, uglavnom s ciljem ostvarivanja karijernog ili materijalnog probitka. Usprkos činjenici da je mogućnost postavljanja pitanja od primarne važnosti, upravo kako se populacije ne bi našle u situaciji da sumnjaju da im se nešto skriva. U tom smislu, direktorica uredništva Marianne, Natacha Polony, konstatira: “Ljudi se tretiraju kao zavjerenici, posebno novinari koji rade svoj posao, postavljaju pitanja, dubinski istražuju ekonomski sustav i izbor smjernica donesen u ime neoliberalizma (…) Sve dok ne postoji prava demokratska rasprava o bitnim pitanjima, sve dok je svaka tema tretirana kao borba između dobra i zla u kojoj su određena pitanja zabranjena, pripremamo se za delegitimizaciju medija i svih struktura koje prenose preokupacije javnosti, te dopuštamo građanima da vjeruju da je istina negdje drugdje.“(3)
Dakle COVID-realnost prosječnog Europljana je super kompleksna. Sukobljene strane ga neumoljivo straše i od njega očekuju da na individualnoj razini procjeni treba li se više bojati predimenzionirane sanitarne opasnosti kojom ga straše vladajući, ili ga više treba biti strah od aproksimativnih procjena posljedica po zdravlje prakse cover up korupcije, koja je, prema kritičarima vladajućih, sasvim ovladala medicinskim sektorom.
Povijesna svjetska premijera: upravljanje zdravstvenom krizom zatvaranjem zdrave većine
Dva lockdowna i vremenska distanca osigurali su uvjete za dublju analizu upravljanja zdravstvenom krizom. Prenošenjem tendenciozno tumačenih podataka koje su im servirali vladajući i njihovi kritičari, jedni u mainstream – drugi u neovisnim medijima (ukoliko takvi postoje), djelovali su kao produžetak ljudskih perceptivnih organa. Pripremali se za funkciju 5G kognitivnog alata. Kontinuiranim informiranjem građana pokrenuli su beskonačne polemike oko opravdanosti vladinih mjera ograničavanja svih ljudskih sloboda. U tim raspravama iskristalizirao se konsenzus građana po pitanju ozbiljnosti oboljenja s kojim se suočavaju i nužnosti disciplinirane primjene razumnih mjera higijenske zaštite, te po pitanju svrsishodnosti cjepiva općenito. Naprotiv, ankete pokazuju kako svaki drugi Francuz (poput Hrvata) i dalje sumnja u učinkovitost raspoloživih brzinski koncipiranih cjepiva protiv COVIDa-19, te i dalje strahuje da bi neka cjepiva mogla modificirati genom budućih generacija. Iz kojeg razloga cijepljenje teoretski neće biti obvezno. Ali će realno biti neizbježno nakon uvođenja „zelene putovnice“ (EU predviđa do 2022.), bez koje će necijepljenim građanima biti onemogućeno kretanje, rad, studij.
Većina eminentnih francuskih filozofa slaže se s konstatacijom da epidemija s kojom se danas suočavamo nije puno drukčija od drugih viralnih iz bliske i daleke povijesti. Ono što je razlikuje od ostalih je način na koji se njome rukovodi. Zatvaranjem zdravih osoba. Naime, stav vladajućih prema kojem je lockdown nužan nemoguće je opravdati COVID – letalitetom. Kako to utvrđuje jedna od rijetkih studija koja zadovoljava znanstvene kriterije, rad istraživača s Imperial College London koji se temelji na podacima iz 175 studija objavljenih širom svijeta, stopa smrtnosti nakon zaraze Sars-CoV-2 u zemljama s visokim prihodima poput Francuske ne prelazi 1,15%, a u zemljama u kojima su prihodi niski oko 0,23% (raspoloživi podaci ne omogućuju preciznu procjenu).(4) Dakle, niski letalitet u bogatim državama ne opravdava COVID-strahovladu. Naprotiv, konstatiramo da se, po prvi put u povijesti, zahvaljujući rukovođenju krizom pomoću različitih formi lockdowna, zdrava većina zatekla zatvorena i međusobno izolirana, pod strogom kontrolom. A, upravo je u tijeku planetarni eksperiment testiranja različitih cjepiva direktno na ljudima.
U međuvremenu, Francuskoj se ne žuri niti s povećavanjem kapaciteta zdravstvenog sustava, kako je to na samom početku krize predlagao npr. Jacques Attali; niti s masovnim testiranjem (testovi nisu dovoljno pouzdani); a niti s cijepljenjem. Prozvani SANOFI – farmaceutski partner Instituta Pasteur, koji se posljednjih desetljeća ilustrirao na svjetskoj sceni brzim stavljanjem na tržište lijekova i cjepiva protiv svih novih boleština, se pritajio. Izbacivanje prvog cjepiva prepustio je Amerikancima i Nijemcima, pa samozatajno, u suradnji s britanskim partnerom GSK, radi na svom cjepivu. Nedavno je objavio da ga na tržište neće plasirati prije kraja 2021, jer još nije zadovoljan njegovom učinkovitošću kod ljudi starijih od 50 godina. Za razliku od konkurenata, izabrao je tradicionalniji, dakle duži put do cilja. Time je vratio povjerenje djela građana, a strategija bi mu mogla biti dvostruko isplativa s obzirom na mutacije virusa koje bi, u budućnosti, mogle dovesti u pitanje učinkovitost kampanje cijepljenja u tijeku. Dakle, u Francuskoj nema bitnih razloga da broj zaraženih, po izlasku iz drugog lockdowna ne poraste pa vladajući, prakticirajući anksiogenu komunikaciju, prijete trećim. Štoviše, televizijskim platoima (BFM, Cnews) šeću se liječnici koji se građanima obraćaju kao što bi se obratili svojoj djeci: „što se prije cijepite, to ćete prije opet uživati u restoranima i kafićima, koje ćemo ponovno otvoriti kada se odlučite cijepiti.“
Ubrzan ulazak u IV. industrijsku revoluciju
Na Pariškom sporazumu za klimu i europskom Green new dealu temelji se zapadni geoekonomski zaokret kakav su, za izlazak iz „krize Oksidentalizma“ (vjere u superiornost Zapada), zamislili američki demokrati i europski progresivisti. Naime, ovi zadnji su Trumpov mandat proveli u stand by-u, u očekivanju povratka svojih „pravovjernih“ prekoatlantskih zaštitnika. Što se nastavilo i u uvjetima ekonomske katastrofe izazvane lockdownima kojom su profitirali divovi Interneta GAFAM, vrijednost čijih dionica se udvostručila između siječnja 2019. i srpnja 2020. Na taj način je COVID ubrzao razvoj digitalnog kapitalizma. Umjesto očekivane financijske krize, 2020. je resetiran financijski sustav. Dakle, u uvjetima koronavirusne krize, pod krinkom spašavanja pod svaku cijenu svakog ljudskog života, u stvari smo opet skupo platili (rast siromaštva i nezaposlenosti) spašavanje financijskog sustava ubrzanim prijelazom iz financijskog u digitalni kapitalizam. Živimo trenutak u kojem europsko koordinirano globalno upravljanje zdravstvenom krizom pomoću lockdowna omogućuje kontrolirano rušenje stare ekonomije i njeno recikliranje prema virtualnoj i digitalnoj ekonomiji koja prati ljudske aktivnosti u stvarnom vremenu (posebno plaćanja) i pruža ogromnu količinu podataka za tehnologiju analize big data i hranjenje umjetne inteligencije. EU, kroz svoju europsku strategiju Green new deal koju je u siječnju 2020. proglasila Ursula Von Der Leyen, kombinira “spašavanje planete” s hipertehnologijom i jedinstvenim digitalnim europskim tržištem (5G, energija, slobodno kretanje usluga i podataka). (5) Dakle, pandemija je stavljena u funkciju kontroliranog uvođenja svijeta u četvrtu industrijsku revoluciju.(6) Ona bi, prema predviđanjima, trebala ugasiti 3 milijuna radnih mjesta i kreirati pola milijuna.(7) Što bi moglo izazvati socijalne nemire koji su trenutačno kontrolirani lockdown rukovođenjem krize. Stoga bi, u dogledno vrijeme, ponovno pod pretekstom zdravstvene nužde i bez „suvišnih rasprava“, mogao biti uveden univerzalni dohodak za sve. On bi bio financiran iz proizvoda rada umjetne inteligencije, big data, nanotehnologija i robota. Međutim, sve ovisi o organizaciji nikad prije viđene mobilizacije kapitala (5G, inovacije, senzori itd.) koja bi omogućila realizaciju plana IV. industrijske revolucije (zamjena ljudi strojevima, čovjek „poboljšan“ biomimetičkom robotikom i umjetnom inteligencijom prema transhumanističkom idealu). Ona bi investitorima (mirovinski fondovi, fondovi za zaštitu, itd.) trebala osigurati održivu dobit, kakvu su im obećali akteri Foruma Davos i EU-a.
U kontekstu velike COVID-zamjene teza, u stvari proživljavamo veliki potres. U Hrvatskoj, na žalost, i u doslovnom, a u ostatku Europe samo u figurativnom smislu. Nikako se ne bismo smjeli izgubiti u manihejskom svijetu koji nam je serviran. Nemoguće je zaustaviti tehnološki napredak, ali je još uvijek moguće staviti ga u funkciju blagostanja za sve. I to otvorenom raspravom oko impakta IV. industrijske revolucije – gorućeg pitanja današnjice.
Svim čitateljima u 2021. želim da ne zaborave devizu: „Sve je moguće staviti u karantenu, osim naših mozgova.“ Sve najbolje!
(1) Grégoire Bisau za Libération, 9. prosinca 2014., https://www.liberation.fr/france/2014/12/09/attali-l-homme-qui-murmure-a-l-oreille-des-presidents_1160437
(2) Philippe Hunneman, Philosophie Magazine, 18. studeni 2020.
(3) Natacha Polony, Marianne, 17. studeni 2020., https://www.marianne.net/politique/natacha-polony-hold-up-ce-qui-arrive-quand-les-questions-sont-interdites
(4) Imperial College London, „Report 34-COVID-19 Infection Fatality Estimates from Seroprevalence“, 29 October 2020, https://www.imperial.ac.uk/mrc-global-infectious-disease-analysis/covid-19/report-34-IFR/
(5) Mathilde Godard, „Hoće li Green new deal EU spasiti od krize?“, 1. ožujak 2020., https://www.forbes.fr/environnement/le-green-deal-sauvera-t-il-lunion-europeenne-de-la-crise/
(6) Forum u Davosu, preko svog utemeljitelja Klausa Schwaba, promovira i radi na tranziciji prema 4. industrijskoj revoluciji (4RI) s globalnim ekonomskim i političkim elitama: https://www.youtube.com/watch?v=xV0dNm78cSQ
(7) Grégoire Bisau za Libération, 9. prosinca 2014., https://www.liberation.fr/france/2014/12/09/attali-l-homme-qui-murmure-a-l-oreille-des-presidents_1160437
geopolitika
