Koliko smo se samo iracionalnosti nagledali, načitali i naslušali ovih zadnjih dvadeset godina od ustrojavanja isključivo političkih vlada i izbora nepotrebnih predsjednika s jedinom njihovom ulogom usmjeravanja i držanja hrvatske javne političke scene u okvirima daljnje prošlosti, optuživanja hrvatske nacionalne politike za revizionizam koji i sami provode prema totalitarizmu prije devedesetih i svjesnog preskakanja uloga, namjera, postupanja i sudjelovanja pri agresiji na Hrvatsku.
Razumijevanja su s vladajućih i predsjedničkih visina postojala samo za razdoblja jugoslavenskog totalitarizma i vojne okupacije Hrvatske i nikad to nisu nazivali revizionizmom makar i u općenitom smislu, dok su svaku, ali baš svaku nacionalnu simboliku proglašavali fašizacijom, ustašizacijom i sličnim terminima. Pritom postupanja nisu bila bitna, već samo njihovi doživljaji viđenog utemeljeni na ideologijskim zasadama totalitarizma, koji smo formalno napustili pod najtežim ratnim uvjetima.
Nemogući iskorak
Malo je trajala nada i vjera u konačni iskorak iz prošlosti, razvojni pomak u interesu ukupne hrvatske populacije i prelazak iz stranačko-partijske osrednjosti prema stručno-znanstvenoj paradigmi upravljanja i vladanja Hrvatskom, s dolaskom formalno obrazovanih i diplomatsko pripremanih kadrova na sam državni vrh. Vrlo su brzo u svim osnovnim oblicima političkog i diplomatskog postupanja prema hrvatskom vrijednosnom i civilizacijskom sustavu počele prevladavati njihova nasljednost, ideologijska suženost i identitetska usmjerenost.
Prihvaćenost takvog modela vladanja Hrvatskom bez imalo je otklona uvijek dolazila iz svih anacionalnih i antihrvatskih smjerova, uz bezrezervnu podršku isto takvih, obilato financiranih iz hrvatskog proračuna, glasila, udruga, inicijativa, djelovanja i slično. Postupno se sve to pretvaralo u smisleni model pritiska na Hrvatsku i svaki njezin pokušaj postavljanja nacionalnog razvojnog koncepta. Nitko pritom nije bio pošteđen, a uz izravnu ili prešutnu podršku izvršne vlasti i neprešutnu predsjedničku gradilo se mišljenje o Hrvatskoj kao o rušiteljici bivše države i njezina političkog sustava i zajedništva, nasljednici ranijeg totalitarizma prema kojem se uvijek definira revizionizam, i općenito o Hrvatskoj kao o krivcu za sve odnose sa susjedima kroz cijelu povijest.
Kako je vrijeme od rata i oslobađanja zemlje od agresije prolazilo, iskušani se model optuživanja Hrvatske razvijao sve više, dok konačno nije zahvatio i sam državni vrh koji apsolutno nikad nije dosad mogao, imao hrabrosti ili želio s istim pristupom, emocijama, izričajem ili postupanjem osuditi simboliku uz koju je razarana i napadana Hrvatska ili pak simboliku totalitarizma koji smo napustili. Rezultat je javni političko-diplomatski život u prošlosti, reformski zastoj, ekonomska stagnacija, demografski nestanak i rezignacija mladosti koja ne vjeruje, prema viđenom, u izvjesnu hrvatsku budućnost. Vjerojatno je voditi takvu zemlju poseban izazov, a osobni doživljaj važnosti kulminacija vrijednosti.
Postojala je nada
Zapravo, dolazak na vlast osoba iz samo jednog miljea bila je čista iluzija i idealističko vjerovanje kako će konačno doći do napuštanja političkog diktata nad svime, zaustavljanja ideologija koje su raselile Hrvatsku diljem svijeta, pretvaranja totalitarnih interesnih i anacionalnih političkih djelovanja u nacionalni razvojni koncept, stvaranja novih identitetskih vrijednosti temeljenih na ratnoj pobjedi i ukupnoj hrvatskoj populaciji i na koncu kako će doći do podizanja novog hrvatskog društva izvan ideologijskih totalitarnih formi. Postrojavanja državnog vrha po diplomatsko-političkim pravilima kroz programirane izbore i apsolutnu stranačko-partijsku dominaciju predlaganja, usmjeravanja i biranja, već su na prvim istupima, susretima i pokušajima uprizorenja zajedništva pokazala svu uzaludnost vjerovanja u iskorake, promjene i postupanje prema potrebama moderne Hrvatske.
Pritom se postavlja pitanje, jesu li izravni vulgarizmi na mjestima na kojima se trebalo doći samo pokloniti i pokazati poniznost gori ili bolji od mirnog promatranja rastakanja i zaustavljanja hrvatske budućnosti, ili su oni naprosto posljedica planskih akcija, teškog prihvaćanja hrvatske stvarnosti, identitetskog odmaka ili samo osobnih dokazivanja i pokazivanja važnosti, kad već one nisu bile pokazivane u ratnim vremenima kad je to najviše trebalo. Za konačni sud o svemu ponajmanje su nam bitni stavovi aktera o samima sebi ili stavovi drugih iz istog ideologijskog miljea o njihovim postupcima i izričajima, već se za procjene racionalnog postupanja u uređenim društvima vrednuju postupci prema drugima, a naročito prema onima kojih više nema i koji su otišli zbog svih nas, naših sloboda i naših vjerovanja u neko novo i pravednije hrvatsko društvo. Posebno su bitni i vrijednosni sudovi mladih koji svu tu silnu i programiranu politizaciju prošlosti teško više mogu gledati i slušati.
Osnova vladanja
Zamjena simbolike s postupanjima u determiniranom pristupu prema hrvatskoj krivnji manje-više za sve ne može društvo usmjeravati prema uređenosti, ali ga može činiti nesigurnim i vrlo pogodnim za nastavak vladanja u istim okvirima i s istim osrednjim ljudima i ideologijskim obilježjima. Kad bi Hrvatska politika imala snage razriješiti sve temeljno vezano uz agresiju na Hrvatsku početkom devedesetih prošlog stoljeća, od razloga, načina, smjera, postupanja, posljedica i slično, i kad bi imala snage postaviti se prema prethodnom totalitarizmu do devedesetih, riješila bi se bez ikakvih dilema i razdoblja vezanih uz Drugi svjetski rat.
Kad bi se Hrvatska ponijela prema svojoj prošlosti kao ostale istočnoeuropske zemlje izašle iz totalitarizma i ponašala u skladu s europskim tumačenjima prošlih razdoblja te barem jednom osudila komunistički totalitarizam, puno bi se toga razriješilo. Međutim, postavljeni stranačko-partijski nasljedni sustav izrazito retorički usmjeren prema europskim vrijednostima, između tih vrijednosti i revidiranja samo jednog totalitarizma bira u pravilu ovo drugo.
Začarani krug neuređenosti velika je povoljnost vladanja, a sve se ostale društvene, gospodarske, demografske i ine negativnosti ionako relativno lako poravnavaju javnim djelovanjem uslužnog novinarstva. Konačno, zadovoljstvo vladanja ostaje u recentnim vremenima jedino smisleno političko-diplomatsko djelovanje, a ustroj stranačkih vojski željnih ostanka na vlasti ili dolaska na vlast primarnost u odnosu prema ukupnom razvoju zemlje.
Zadovoljstvo vladanja
Koliko su samo puta vodeći hrvatski ekonomisti izgovarali potrebu za reformama, prostorni planeri potrebu za funkcionalnom organizacijom državnog prostora, gospodarstvenici potrebu za poticajnim usmjeravanjem poreznog sustava, pravni stručnjaci potrebu za decentralizacijom državne uprave, demografi potrebu za revitalizacijom i povezivanjem s hrvatskim iseljeništvom i brojni drugi potrebu za nacionalnom razvojnom koncepcijom i znanstveno zasnovanim odlukama državnih vlasti u funkciji ukupnog razvoja zemlje. Toliko puta da su već svi s političke vladajuće razine proglašeni populistima, revizionistima i nepoznavateljima načina upravljanja najblaže rečeno, dok su istovremeno apsolutno svi mediokriteti iz stranačkih/partijskih redova abolirani po svim odlukama, prosljeđivani na sigurne položaje i zbrinjavani po svim osnovama.
Reforme se u Hrvatskoj više ni ne naslućuju, osim u predizbornim najavama, postavljeni čelnici resora ih ni ne mogu najaviti, a kamoli provesti, ostanak će se na vlasti posložiti neovisno o rezultatima izbora trgovinom i nastavak je apsolutne politizacije s vrha i razvojne stagnacije realnost vremena. Ostaje ipak uvijek zadovoljstvo vladanja, potiskivanja hrvatskog identiteta i uhodanog nasljeđivanja te ustaljeni ritam koji ne može zabrinuti nijedna pojavnost, a kamoli silina naslova praktički iz svih smjerova. Prenosimo samo neke bez posebne selekcije.
Hrvatska među najgorima u Europi po poduzetničkom duhu
Hrvatska među zadnjima u Europi po razvoju širokopojasne infrastrukture
Prema održivom ekonomskom razvoju Hrvatska je na 40. mjestu
Poražavajući rezultati: Hrvatska je na dnu kulturnih i kreativnih u Europi
Hrvatska u obrazovanju odraslih ‘na dnu’ Europske unije
Hrvatska po inovativnosti na dnu Europe
Lista hrvatskog srama: I dalje stagniramo na dnu svjetske konkurentnosti
HRVATSKA EKONOMIJA NA DNU: Samo su tri zemlje gore od nas, a bilo bi još kritičnije da jedna druga država nije potpuno podbacila
Hrvatska je na dnu svijeta po učenju kritičkog mišljenja. Zašto je to strašno?
Hrvatska je u vrhu smrtnosti u Europskoj uniji.
Hrvatske plaće su na europskom dnu, a po iseljavanju smo na vrhu!
Hrvatska je četvrta zemlja u svijetu po iseljavanju, ispred nas su samo Haiti, Venezuela i BiH
PROPAST HRVATSKE Dok ljudi masovno bježe iz zemlje, broj uhljeba raste
UZNEMIRUJUĆA ISTINA O EGZODUSU HRVATA
Nisu navedeni naslovi opozicijska nezahvalnost ili populistička neupućenost niti su iz nepoznatih izvora, već redom izražavaju zabrinutost hrvatskom pozicijom, načinom upravljanja i razinom odgovornosti prema hrvatskoj populaciji. Umjesto povijesnih predstava sa simbolima, velike uvrijeđenosti i pozicijske osrednjosti, svi ovi naslovi i njihovi autori očekuju reformske odluke s političkog vrha koje neće zaustavljati hrvatski razvoj i ostavljati Hrvatsku na europskom dnu. Moguće? Samo po stručnim, identitetskim, obrazovnim i voljnim osnovama.
geopolitika
