Anton Šuljić
Akademski slikar Zdravko Ćosić često je govorio da se čitav njegov svijet nalazi u samo nekoliko kvadratnih kilometara rodnoga kraja. U tom okružju nastali su veličanstveni pejzaži u akvarelu i ulju čiju duhovnost ističe Anton Šuljić (Novalja, 23. siječnja 1955.), ugledni hrvatski katolički svećenik i povjesničar umjetnosti. SBPeriskop se ovom prigodom zahvaljuje gospodinu Šuljiću na ustupljenom likovnom osvrtu koji slijedi, te mu od srca želi sretan jubilarni 70. rođendan!
__________________________
Zdravko Ćosić je potkraj šezdesetih godina 20. st. značajnije zakoračio u likovni panoptikum naznačujući da mu je jedno od temeljnih likovnih opredjeljenja odnos spram prirode. Već je tada posve bio jasan njegov slikarski credo: ostati vjeran prirodi, bez eksperimentiranja i ambicija kojima bi što u tome poretku stvari htio mijenjati ili prepravljati. On radije u već zadanome i stvorenome traži odgovore, stvara odnos, čita sama sebe u sraštanju s objektom svoga slikarstva. Slavonski Kobaš i Slavonija, uz dakako vrijedne izlete u gradove poput Zagreba, Osijeka ili Slavonskog Broda njegov su stvarni likovni univerzum u kojem se udomio i iz kojeg progovara povjerljivo i dirljivo, samosvojno i poučljivo. Dakako, vrijedne spoznaje dobiva i sa sobom ih nosi sa studijskih putovanja u Pariz, Tunis, Maroko, Češku, Slovačku, Francusku, Švicarsku, Belgiju, Španjolsku, Njemačku i Englesku. Pa ipak, Slavonija je srce njegova svemira, njegova trajna i najvažnija likovna i životna inspiracija. Zaljubljenik je u zemlju i vodu, u ozračje i nebo, u stabla, bare, vrbike i sutone u kojima u isto vrijeme pronalazi i likovne pobude i spokoj. Likovna ga kritika stoga spravom svrstava u reprezentativne zastupnike panonizma. U mijenama godišnjih doba, uza Savu i Dravu, u ravnici i daljinama prigušenim tonom i u naznakama dramatike, u mijenama svjetla i tame, u genijalnoj vjernosti uzorku i dosljednoj likovnoj arhitekturi Ćosićevom se slikom razliježe njegov emocionalni srh te on prenosi svoju fascinaciju i gotovo začaranost prirodom onakvom kakva ona jest: i pitoma i divlja, razrovana i skladna, poplavljena i cvjetna, žitorodna i pusta. Njegova fascinacija krajobrazom, onim domaćim i njemu najbližim i najdražim, ustvari je fascinacija stvorenim svijetom, a doživljaj mu je iskren, nepatvoren i jedinstven. Izmaglice i prosjaji, sutoni i žege, odbljesci i nevremenske prijetnje na njegovim slikama ujedno su i zabilježbe i svjedočanstva: zabilježbe neprestanih mijena prirode i svjedočanstva slikarova unutarnjeg viđenja stvari. On slika dušom, a emociju prenosi najiskrenije i najčudesnije, gdjekad lazurnom nježnošću, a gdjekad, uglavnom na uljima, zasićenom fakturom punom dramatike i spokoja u isti mah.
Činjenica da je veći dio svoga života i umjetničkog rada proveo u rodnoj kući u Slavonskome Kobašu, koja je, netaknuta i starinska, u isto vrijeme bila njegov ljubomorno čuvani dosluh s prošlošću i tradicijom, ali i njegov atelijer iz kojega je stvarao svoj likovni i duhovni svijet, Ćosić još, s nepravom, nije dovoljno poznat pa ni dovoljno priznat u široj kulturnoj i likovnoj hrvatskoj javnosti. A to i te kako zaslužuje. Svijet njegovog likovnoga stvaralaštva ne samo da nas se doima i tiče nego nas snažno poziva u njegove razloge. A oni su i umjetnički (likovni), ali i humanistički pa i duhovni (religiozni). Iza ovih slika još je toliko toga neotkrivenog a naznačenog, nedefiniranog a označenog, neizrecivog a ipak stvarnog… Rijetko bi se za kojeg slikara moglo reći da je prostoru stvorio osobnost kao što je to učinio Zdravko Ćosić. U njegovu slikarstvu prostor, bilo da je riječ o totalu ili detalju, neizostavno postaje protagonist iz kojega se nàdaju viđenja, poruke i pouke koje fotografski aparat, a često ni obično oko, neće vidjeti. To je ta sljubljenost njegove duše i krajobraza koja nas se tiče, koja nas uvlači u se i kojom i mi postajemo fascinirani. Premda su ga privlačili i drugi krajolici, što je vidljivo na žarkim bojama sa studijskoga putovanja po Africi, i po vlastitu priznanju, osobito mu je Engleska otvorila oči za akvarel kojeg je „osjećao u zraku“. Tom otkrivenom zračnošću on sve svoje najvažnije ponovno i ponovno vidi i slika u zavičajnom kutku univerzuma. Smjelo bi se reći da je na svakome detalju njegovih pejsaža u krajičku viđena Cjelina, u Jednom je viđeno Sve. Sukladno tome skoro da bi se moralo ustvrditi kako je izbor akvarela kao temeljnoga likovnog izraza u Ćosiću bio izraz vlastite prozračne slutnje Onog, Drugog i Vječnog. Ta zračnost ili prozračnost njegovih akvarela snažno je prisutna i na ovoj njegovoj osječkoj izložbi.
Dio deplijana za osječku izložbu
Velik zaljubljenik i promotor Ćosićeva stvaralaštva prim. dr. sc. Matija Prka, dr. med., i sam rođen u Slavonskome Brodu, u izboru 20 slikarovih djela gotovo kronološki i po dekadama osječkoj kulturnoj javnosti predstavlja značajni dio iz svoje kolekcije Ćosićevih djela, 14 akvarela i 6 ulja na platnu. Među uljima osobito valja spomenuti tek prije koji tjedan nabavljeno rano Ćosićevo djelo iz 1958. godine, imao je tek 17 godina, koju je Prka, u nedostatku autorova naslova, nazvao Brod čika Rasima. Izložbu otvara čudesno lijepa slika Motiv sa Seine II (1969.) na kojoj se vidi genijalna akvarelistika kojom Ćosić, u igri svjetla i tame, nijansiranjem postiže jednost grada, Seine, neba i pristaništa. Spokoj i utonulost u sveobuhvat pozivaju na meditativnu sabranost i divljenje. Slijedimo li dalje ove akvarele zadivit će nas to trajno izbijanje svjetla iz magličastih slavonskih perspektiva i ta vječita zaljubljenost zemlje i rijeke, neba i prostranstva. Je li riječ o Savskim izmaglicama iz 1980. ili pak o Savskome nasipu I iz 1987. odnosno Ranom proljeću iz iste godine jedinstvenost i lakoća formi sljubljenih u čistu jednotu, pa još ako se zagledamo u Krajolik u sivom iz 1990., ili koračamo dalje razgledajući slike bez naziva nastale između 1990. i 2004. godine, naša će očaranost zastajkivati otkrivajući dublje razloge Ćosićeva suptilno likovno prikazanog panoptikuma.
A što reći o uljima? Dovoljno bi bilo stati samo pred Starom vrbom iz 1987. i dopustiti boljem sebi da ga slika obujmi svom svojom snagom koja se najsnažnije zrcali u odbljesku svjetla iz rijeke nad kojim se nadvija ta starica, ogoljena i ozimljena, a ipak vrba koja će na proljeće, kako bi to rekao Tin, „šiknuti iz tmine“. Seoska crkva pak iz rane slikarove 1967., kolikogod da odražava i Ćosićevu akademsku naslonjenost na uzore, već priča priču o središtu njegova mira i izbora. Riječ je o uskovitlanom krajobrazu u kojem samo seoska crkva zadržava postojanost i mir. Genijalnost Ćosićevog kista kao alata duše zasigurno će nas pogoditi i iz slike Suton nad vodama iz 1979. godine. Ponovno ta svjetlost iz mraka, i ta voda, i okrajci nepokorene zemlje, drugost obale te daljina i blizina neba u isti mah – to je to što Ćosić vidi i umjesto nas.
Suton nad vodama
Ćosić je bio osebujna umjetnička duša, posve uronjen u svoj slikarski i duhovni svijet, ponešto introvertiran, ali Čovjek nad mnogim ljudima, kako o njemu svjedoče oni koji su ga znali. Vrlo je bio religiozan, naslikao je mnogo slika religioznoga karaktera, a koliko je bio vezan uz Crkvu svjedoči i podatak da je 120 svojih slika poklonio Dijecezanskome muzeju Đakovačko-osječke nadbiskupije. Ova nas izložba približava mistiku koji svojim slikarstvom zaslužuje izuzetno mjesto u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a činjenica da je bio iznimno religiozan opravdava i na svoj način pohvaljuje inicijativu UKI-a da barem neka njegova djela predstavi osječkoj javnosti.
Anton Šuljić
Matija Prka i Anton Šuljić
__________
NAPOMENA: Tekst je objavljen u deplijanu izložbe slika Zdravka Ćosića "Krajolici kroz desetljeća - akvareli i izabrana ulja na platnu iz Zbirke Prka" u osječkoj knjižari Nova, 15. prosinca 2023. - 04. siječnja 2024., te potom u knjizi Antona Šuljića "Kroz odškrinuta vrata postmoderne", Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2024., str. 347-350.
