Nakon što je iznevjerila vlastito načelo socijalne solidarnosti prema siromašnijim članicama Unije, EU upravo pada na ispitu solidarnosti i prema bolesnima. A to je isto kao da organizira vlastiti sprovod
Ovih dana dogodio se neočekivano skokovit niz promjena, pravi rusvaj u svijetu simbola koji obilježava najnovije vrijeme, a to su velike seobe naroda i velike, planetarne boleštine. I nadasve, velike psihoze koje su se izrodile iz toga, koje u pravilu nemaju podlogu u činjenicama, ali imaju u izmaštanim pseudočinjenicama, za koje je ovo vrijeme kao rođeno. Jedna od najparadoksalnijih, djelomično i zabavnih epizoda tog rusvaja dogodila se kada je nedavno libijska obalna straža zapriječila pristup brodu s islamskim izbjeglicama koji su najprije pobjegli u Evropu, a zatim se nakon epidemije koronavirusa u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i drugim zemljama trkom pokušali vratiti natrag. Evropa je dakle u njihovim očima postala rasadište neke vrste nove, tko zna, možda i s katoličanstvom sjedinjene kuge i kolere, što, naravno, nema veze s istinom jer ih vjersko opredjeljenje evropskih država dosad nije nimalo smetalo da u njih masovno hrle. Da ne govorimo kako je usporedba koronavirusa s kugom i kolerom blago rečeno pretjerana. Ali zar i s Evropom nije isto?! I ona je u novije vrijeme pustila da joj oči zastre veo istih takvih predrasuda, pa je u najnovijem hermetičnom zatvaranju granica prema afričkim, bliskoistočnim i srednjoistočnim izbjeglicama sadržan neizrečen, ali posve razvidan razlog.
Evropska unija jeste na riječima za multikulturalno povezivanje s afroazijskim susjedstvom, ali, za boga miloga, da parafraziramo rječnik hrvatske škorističko-suverenističke desnice, neka ti ljudi čudnih kultura i čudnih imena ipak ostanu što dalje od nas. Sva je sreća da među milijunima i milijunima muslimanskih izbjeglica u Turskoj, Libanonu, Jordanu, pa i u samoj Siriji, nema koronavirusa, ili je on ograničenih razmjera, u suprotnom već bismo prisustvovali kršćansko-islamskom kulturnom ratu nuklearnih razmjera, istina samo u virtualnoj sferi. Ali eto, neka viša sila dobre duše odredila je da među islamskim migrantima ovaj novi virus nije našao plodno tlo, pa je to više nego dobar razlog da svatko pogleda sebi u oči, a ne da žičanim metlama mete pred tuđim vratima. A to se odnosi ne samo na Donalda Trumpa, koji ovaj novi virus naziva ‘kineskim’, iako se on, poslije Kine, po svemu sudeći samoniklo prostro cijelim svijetom, pa galopirajuće i u SAD-u, nego još više na Evropu i Evropsku uniju. Njoj se, kao, gadi ovakvo otvoreno rasističko trumpetanje, ali je u neku ruku pala i ispod razine toga. Jer u krilo evropske prvostolnice demokracije uvukao se ne samo bjelačko-nebjelački rasizam, uvukao se čak i onaj unutarbjelački, o čemu je stiglo dovoljno uvjerljivih dokaza.
Nakon potresa u Zagrebu iz Bruxellesa su stigle žurne poruke o solidarnosti i financijskoj pomoći, ali te poruke prenijela je hrvatska predstavnica u vrhu EU-a Dubravka Šuica, iz čijeg se glasa nije dala očitati neka naročita sigurnost da će tako i biti. Nikakvo čudo. Nešto prije je Italija, na čijoj je bojišnici protiv koronavirusa palo najviše žrtava, poslala apel članicama EU-a da joj pruže pomoći, ali, žalibože, to je otišlo u gluhe uši. Nije se odazvao nitko. Još neku kalendarsku dionicu ranije isto se dogodilo s valom izbjeglica koji je zapljusnuo Italiju, pa kada je iz Rima stigao vapaj da Evropa pomogne, na to opet nije trznuo nitko. Čak ni zemlje koje je Italija direktno tamponirala da arapski ‘uljezi’ ne banu i na njihova vrata, pa ni one antiimigrantski nabrušene istočnoevropske autokracije u koje migranti ne bi došli ni da ih se zamoli da to učine (to je ujedno odgovor na omiljenu desničarsku dernjavu zašto ti migranti ne odu u monarho-diktatorsku Saudijsku Arabiju). Na tome je, razumije se, profitirao postfašist Matteo Salvini, koji je donedavno slovio za prvu violinu talijanske politike, ali je zahvaljujući ksenofobnim bulažnjenjima i pretjerivanjima to prestao biti, što ne znači da u dogledno vrijeme ne bi mogao opet postati. Najkraće rečeno, Evropa samu sebe potkopava u tolikoj mjeri da joj vanjski neprijatelji i ne trebaju i sva je sreća da su tvrdnje kako je Rusija ili Kina žele podvesti pod svoje ili čak politički okupirati obične šankerske ludorije. U suprotnom, bilo bi dovoljno da diplomacije tih dviju zemalja upute obična pisma sa zahtjevom za predaju i to bi se učas dalo dogovoriti.
Zašto Evropa odumire? To nadilazi ambicije, pa i sposobnosti autora ovog teksta i možemo samo nabaciti neke natuknice koje postaju nepobitne. Na prvom mjestu je to da se krizama najnovijeg doba puno uspješnije suprotstavljaju tzv. demokrature nego, barem na prvi pogled, demokratski uzorno ustrojene države. Drugi je da se Evropa izvorno trebala bazirati na solidarnosti bogatog evropskog sjevera prema siromašnom jugu, ali to je sravnila sa zemljom priča s Grčkom, koja je gurnuta pred drobilicu ultimativne otplate visokih vanjskih dugova. A na tome su onda omastile brk njemačke i druge zapadnoevropske zemlje, iako su baš one u svojoj profiterskoj nezasitnosti najviše doprinijele da se natuku tako visoki grčki dugovi. Dakle, dogodilo se ono isto što i u Sjedinjenim Državama prije desetak i više godina, kada su američke banke izazvale krizu u zemlji, koja je uskoro postala i svjetska, jer su preko stambenih kredita htjele isisati zadnji novčić iz džepova nesolidnih i insolventnih, simbolički uglavnom crnačkih građana. Što je najgore, ni u tom američkom ni u evropskom slučaju bankama nije pala ni dlaka s glave, a ako se to i dogodilo, daleko je od onoga što su zaslužile. Jer prestolonasljednici nekada razvojno superiornog i inovativnog kapitalizma, kojem se divio i Karl Marx, danas sistematično šire oko sebe virus ekonomske i socijalne nesigurnosti i propadanja. I nikome ništa, pojeo vuk magare. Najmoćnije i najbogatije zapadne države vjeruju u samoproglašenu superiornost tržišne samoregulacije, koja će navodno sve to dovesti u red, dakle proglasile su sebe nekompetentnima da se u to pačaju. Tek kada je izbila ova pandemija koronavirusa otkrile su, na vlastito zaprepaštenje, da su baš one i jedino one kompetentne da joj se suprotstave. Ali avaj, bilo je kasno. U međuvremenu su toliko osakatile same sebe i neke vitalne javne sektore, prvenstveno zdravstvo, da je ovaj novi virus, sada nesumnjive ozbiljnosti, ali i dalje visoke psihotičnosti (ovih dana čak i tradicionalno provladin ‘Večernjak-bezgrešnjak’ postavlja ‘drsko’ pitanje zašto se od javnosti skriva da klasična gripa i sada odnosi u Hrvatskoj daleko, daleko više života od njega), doslovce poharao cijelu političku nadgradnju kapitalističkog svijet. A to uključuje prije svega desetljećima slaganu i na kraju iznevjerenu nadgradnju Evropske unije. Jer ona je, za razliku od Sjedinjenih Država koje i nemaju nešto što bi se nazvalo ozbiljnim javnim zdravstvom, imala sve donedavno vrlo, vrlo solidne i svima dostupne zdravstvene sustave.
Ali njih je logika profitne grabeži u međuvremenu toliko opustošila da se koronavirus danas prešetava talijanskim, španjolskim, britanskim i francuskim bolnicama kao po vlastitom dvorištu. Nakon što se EU najprije odrekla socijalne, a evo sada i elementarne ljudske solidarnosti prema bolesnima, to izgleda kao šetnja odavno napuštenim, do pasa zatravljenim seoskim grobljem, koje više nitko ne posjećuje, a uskoro ga se nitko neće ni sjećati.
portalnovosti
Ovih dana dogodio se neočekivano skokovit niz promjena, pravi rusvaj u svijetu simbola koji obilježava najnovije vrijeme, a to su velike seobe naroda i velike, planetarne boleštine. I nadasve, velike psihoze koje su se izrodile iz toga, koje u pravilu nemaju podlogu u činjenicama, ali imaju u izmaštanim pseudočinjenicama, za koje je ovo vrijeme kao rođeno. Jedna od najparadoksalnijih, djelomično i zabavnih epizoda tog rusvaja dogodila se kada je nedavno libijska obalna straža zapriječila pristup brodu s islamskim izbjeglicama koji su najprije pobjegli u Evropu, a zatim se nakon epidemije koronavirusa u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i drugim zemljama trkom pokušali vratiti natrag. Evropa je dakle u njihovim očima postala rasadište neke vrste nove, tko zna, možda i s katoličanstvom sjedinjene kuge i kolere, što, naravno, nema veze s istinom jer ih vjersko opredjeljenje evropskih država dosad nije nimalo smetalo da u njih masovno hrle. Da ne govorimo kako je usporedba koronavirusa s kugom i kolerom blago rečeno pretjerana. Ali zar i s Evropom nije isto?! I ona je u novije vrijeme pustila da joj oči zastre veo istih takvih predrasuda, pa je u najnovijem hermetičnom zatvaranju granica prema afričkim, bliskoistočnim i srednjoistočnim izbjeglicama sadržan neizrečen, ali posve razvidan razlog.
Evropska unija jeste na riječima za multikulturalno povezivanje s afroazijskim susjedstvom, ali, za boga miloga, da parafraziramo rječnik hrvatske škorističko-suverenističke desnice, neka ti ljudi čudnih kultura i čudnih imena ipak ostanu što dalje od nas. Sva je sreća da među milijunima i milijunima muslimanskih izbjeglica u Turskoj, Libanonu, Jordanu, pa i u samoj Siriji, nema koronavirusa, ili je on ograničenih razmjera, u suprotnom već bismo prisustvovali kršćansko-islamskom kulturnom ratu nuklearnih razmjera, istina samo u virtualnoj sferi. Ali eto, neka viša sila dobre duše odredila je da među islamskim migrantima ovaj novi virus nije našao plodno tlo, pa je to više nego dobar razlog da svatko pogleda sebi u oči, a ne da žičanim metlama mete pred tuđim vratima. A to se odnosi ne samo na Donalda Trumpa, koji ovaj novi virus naziva ‘kineskim’, iako se on, poslije Kine, po svemu sudeći samoniklo prostro cijelim svijetom, pa galopirajuće i u SAD-u, nego još više na Evropu i Evropsku uniju. Njoj se, kao, gadi ovakvo otvoreno rasističko trumpetanje, ali je u neku ruku pala i ispod razine toga. Jer u krilo evropske prvostolnice demokracije uvukao se ne samo bjelačko-nebjelački rasizam, uvukao se čak i onaj unutarbjelački, o čemu je stiglo dovoljno uvjerljivih dokaza.
Nakon potresa u Zagrebu iz Bruxellesa su stigle žurne poruke o solidarnosti i financijskoj pomoći, ali te poruke prenijela je hrvatska predstavnica u vrhu EU-a Dubravka Šuica, iz čijeg se glasa nije dala očitati neka naročita sigurnost da će tako i biti. Nikakvo čudo. Nešto prije je Italija, na čijoj je bojišnici protiv koronavirusa palo najviše žrtava, poslala apel članicama EU-a da joj pruže pomoći, ali, žalibože, to je otišlo u gluhe uši. Nije se odazvao nitko. Još neku kalendarsku dionicu ranije isto se dogodilo s valom izbjeglica koji je zapljusnuo Italiju, pa kada je iz Rima stigao vapaj da Evropa pomogne, na to opet nije trznuo nitko. Čak ni zemlje koje je Italija direktno tamponirala da arapski ‘uljezi’ ne banu i na njihova vrata, pa ni one antiimigrantski nabrušene istočnoevropske autokracije u koje migranti ne bi došli ni da ih se zamoli da to učine (to je ujedno odgovor na omiljenu desničarsku dernjavu zašto ti migranti ne odu u monarho-diktatorsku Saudijsku Arabiju). Na tome je, razumije se, profitirao postfašist Matteo Salvini, koji je donedavno slovio za prvu violinu talijanske politike, ali je zahvaljujući ksenofobnim bulažnjenjima i pretjerivanjima to prestao biti, što ne znači da u dogledno vrijeme ne bi mogao opet postati. Najkraće rečeno, Evropa samu sebe potkopava u tolikoj mjeri da joj vanjski neprijatelji i ne trebaju i sva je sreća da su tvrdnje kako je Rusija ili Kina žele podvesti pod svoje ili čak politički okupirati obične šankerske ludorije. U suprotnom, bilo bi dovoljno da diplomacije tih dviju zemalja upute obična pisma sa zahtjevom za predaju i to bi se učas dalo dogovoriti.
Zašto Evropa odumire? To nadilazi ambicije, pa i sposobnosti autora ovog teksta i možemo samo nabaciti neke natuknice koje postaju nepobitne. Na prvom mjestu je to da se krizama najnovijeg doba puno uspješnije suprotstavljaju tzv. demokrature nego, barem na prvi pogled, demokratski uzorno ustrojene države. Drugi je da se Evropa izvorno trebala bazirati na solidarnosti bogatog evropskog sjevera prema siromašnom jugu, ali to je sravnila sa zemljom priča s Grčkom, koja je gurnuta pred drobilicu ultimativne otplate visokih vanjskih dugova. A na tome su onda omastile brk njemačke i druge zapadnoevropske zemlje, iako su baš one u svojoj profiterskoj nezasitnosti najviše doprinijele da se natuku tako visoki grčki dugovi. Dakle, dogodilo se ono isto što i u Sjedinjenim Državama prije desetak i više godina, kada su američke banke izazvale krizu u zemlji, koja je uskoro postala i svjetska, jer su preko stambenih kredita htjele isisati zadnji novčić iz džepova nesolidnih i insolventnih, simbolički uglavnom crnačkih građana. Što je najgore, ni u tom američkom ni u evropskom slučaju bankama nije pala ni dlaka s glave, a ako se to i dogodilo, daleko je od onoga što su zaslužile. Jer prestolonasljednici nekada razvojno superiornog i inovativnog kapitalizma, kojem se divio i Karl Marx, danas sistematično šire oko sebe virus ekonomske i socijalne nesigurnosti i propadanja. I nikome ništa, pojeo vuk magare. Najmoćnije i najbogatije zapadne države vjeruju u samoproglašenu superiornost tržišne samoregulacije, koja će navodno sve to dovesti u red, dakle proglasile su sebe nekompetentnima da se u to pačaju. Tek kada je izbila ova pandemija koronavirusa otkrile su, na vlastito zaprepaštenje, da su baš one i jedino one kompetentne da joj se suprotstave. Ali avaj, bilo je kasno. U međuvremenu su toliko osakatile same sebe i neke vitalne javne sektore, prvenstveno zdravstvo, da je ovaj novi virus, sada nesumnjive ozbiljnosti, ali i dalje visoke psihotičnosti (ovih dana čak i tradicionalno provladin ‘Večernjak-bezgrešnjak’ postavlja ‘drsko’ pitanje zašto se od javnosti skriva da klasična gripa i sada odnosi u Hrvatskoj daleko, daleko više života od njega), doslovce poharao cijelu političku nadgradnju kapitalističkog svijet. A to uključuje prije svega desetljećima slaganu i na kraju iznevjerenu nadgradnju Evropske unije. Jer ona je, za razliku od Sjedinjenih Država koje i nemaju nešto što bi se nazvalo ozbiljnim javnim zdravstvom, imala sve donedavno vrlo, vrlo solidne i svima dostupne zdravstvene sustave.
Ali njih je logika profitne grabeži u međuvremenu toliko opustošila da se koronavirus danas prešetava talijanskim, španjolskim, britanskim i francuskim bolnicama kao po vlastitom dvorištu. Nakon što se EU najprije odrekla socijalne, a evo sada i elementarne ljudske solidarnosti prema bolesnima, to izgleda kao šetnja odavno napuštenim, do pasa zatravljenim seoskim grobljem, koje više nitko ne posjećuje, a uskoro ga se nitko neće ni sjećati.
portalnovosti
