Nalazimo li ikakav viši društveni smisao iza pogibije hrvatskog vojnika Josipa Briškog u Afganistanu prošli tjedan, ili je riječ isključivo o jednoj obiteljskoj tragediji? O tragediji jedne obitelji, dakle, svakako i prijatelja te kolega poginulog. Otprilike bi se baš na to pitanje, naime, dalo svesti ono što je o čitavom slučaju javno napisano i rečeno u Hrvatskoj ovih dana. Pa, da vidimo kako je sve na njega odgovarano.
BILO JEDNOM: Pogledajte kako je Afganistan živio prije nego je 'demokracija' u tu zemlju ušla na velika vrata
A odgovarano je svakojako i svašta. Ali prije svega treba reći da se svrstavamo među one koji misle da generalnog smisla ovdje ima – najviše u činjenici da smo uopće počeli o tome sricati neka pitanja. Ipak je to prvi ljudski gubitak hrvatske vojske u inozemstvu, bar od vremena njezina ratovanja u Bosni i Hercegovini prije dva i pol desetljeća. Pritom sami sebi dugujemo odgovore još iz onog doba. No manimo se za ovu priliku BiH, da ne prokližemo daleko izvan gabarita medijskog teksta, nego se vratimo lijepo našem Afganistanu.
Pobornici opravdanosti navedene žrtve naglašavaju da je riječ o pravedničkoj misiji koalicije međunarodnih snaga koje afirmiraju demokraciju i sigurnost u toj zemlji. Jutarnji list tako 25. srpnja donosi naslovnicu s jednom istaknutom riječju: „Heroj“. Rezon se po tome očito već podrazumijeva. Index uto objavljuje članak jednog komentatora, s naslovom „Hvala ti Josipe, počivao u miru. Bio si častan vojnik na časnoj misiji“. Bez obzira na uredničke zareze i prepozicije, autor elanom odlikaša polemizira sa svima koji propituju ekskluzivni humanistički karakter angažmana hrvatske vojske na Srednjem Istoku. Talibane naziva „iskonskim zlom“, ali sam iskon njihova uspona nipošto ne locira politički ni historijski. Ne čini to ni drugi autor na istom portalu, člankom „Tko i što su talibani?“ Jutarnji list za to vrijeme salijeće obitelj poginulog vojnika, prepričavajući njihova sjećanja: „Zadirkivali su ga što je malo pustio bradu, a on je u šali odgovarao da je to učinio kako bi bio sličniji 'onima'“. Citira se zatim jedna rođakinja: „Onoj zvjeradi koja ga je na kraju ovako okrutno ubila“. Posljednja rečenica na portalu tog medija ubrzo naoko netragom iščezava. Ustvari ipak ostaje trag, eno ga i dalje u osvrtima čitatelja ispod članka, kao i u arhiviranom štampanom izdanju.
Ne ispraćaju svoje ukućane trbuhom za kruhom u Afganistan političari, ni opinion makeri u velikim medijima (FOTO: MORH)
Kulturološka, etnografska površnost u vezi s bradom ostaje, mada više nije jasno na koje se njih točno misli pod „onima“. Ili, u najmanju ruku, što je pod time mislio Josip Briški, a što i kako danas interpretiraju njegovi najbliži. Nemamo pojma, niti ćemo ikad saznati, jesu li posrijedi talibani ili svi muškarci u Afganistanu koji se, inače, također u većini slučajeva ne briju.
Razlika između unesrećene rodbine i svih drugih koji se ovih dana javno izjašnjavaju o tome, međutim, velika je i presudna. Oni koji to čine s pozicije političara ili opinion makera u velikim medijima, ne ispraćaju svoje ukućane trbuhom za kruhom u Afganistan. Ovi potonji nemaju pak toliko uvida u realne odnose koji u svijetu – uključivo s Hrvatskom – vladaju oko te zemlje. Ne radi se o lijenosti ili nezainteresiranosti, nego o razlici u klasnim pozicijama i preokupacijama. Primarno će zato naše ubogo topovsko meso, građa za krležijansku piramidu mrtvih domobrana, na koncu i kroz usta svojih obitelji spremno reproducirati sve im servirane podvale i predrasude.
No idemo dalje, k dodatnim konstrukcijama. Jedan hrvatski vojni pilot, neizravni suborac poginulog Josipa Briškog, javnosti je namijenio otvoreno pismo s nabrojanim prednostima boravka međunarodnih snaga u Afganistanu. Kao i u većini ostalih primjera, nije problem u iznošenju laži. Uglavnom je sve to istinito, no uvijek nekako izostane manje popularan dio priče. Za početak, recimo to da je Hrvatska tamo izabrala – ili se pokorila diktatu – izrazito vojni angažman. Premda se odnos između vojnog osiguravanja i civilne misije u Afganistanu itekako mogao uravnotežiti, pamti se službeni podatak otprije pet godina, prema kojem RH za prvu svrhu izdvaja 40 puta više negoli za drugu.
Nadalje, teško da nam je potreban osvrt na vijest otprije tri mjeseca: savezničke snage usmrtile su u prvom kvartalu ove godine više civila nego samih talibana. To je prvi takav slučaj otkako postoje ratni izvještaji UN-a. Na glavni fakat u zadanom kontekstu nećemo trošiti mnogo riječi. SAD je napravio talibane ovakvima kakvi jesu, opremljeni i zajebani. Dok se gledalo kako uništiti Sovjetski Savez, nijedna kolateralna šteta nije uzimana za preozbiljnu. Nema razloga da dokazujemo notorna znanja, ako od njih ne bježe ni Amerikanci, u ogromnoj mjeri. Vlasti su njihove priznale već i to da nema uspjeha u ovom ratu, službeno najdužem u njihovoj povijesti. Ali ne znaju kako da ga prekinu i odu.
Hrvatska je u Afganistanu izabrala izrazito vojni angažman (FOTO: MORH)
Najpametnije što su izmislili jest ovo čemu svjedočimo – uvući u njega što više drugih zemalja. S druge strane, možda je i bolje što se nisu povukli bez plana, nego forsiraju protektorat nad krhkom lokalnom demokracijom. Jer, najpoznatija ideja koja se proturala uz najave skorog povlačenja bilo je unajmljivanje i slanje u Afganistan snaga Blackwatera. One privatne vojske iz Sjedinjenih Država, znači, koja je već nečasno otpuštena iz Iraka, ponajviše zbog zločina.
Eto što u osnovi radi Hrvatska u Afganistanu – čisti nagomilana američka govna. I usput proizvodi zajednička nova, uz neke veoma pohvalne dosege oko ljudskih prava, ako ćemo inzistirati na takvom odvajanju. Josip Briški omogućio nam je da se izravnije suočimo s tim, iako ujedno registriramo nove dimne zavjese. Nije zgoreg podsjetiti ni na širi obuhvat vojne intervencije u Afganistanu: njemački predsjednik Horst Köhler je 2010. godine podnio ostavku zbog svoje preprecizne i vjerodostojne interpretacije slanja njemačkih vojnika u tu zemlju. Jer, makar za povod smjeni, javno je priznao da je motivacija učešća njegove države tamo u prvom redu ekonomska te izvoznička, dakle profiterska.
Znatno karikaturalnije ispade predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović i ministra obrane Damira Krstičevića niste ni ovom prilikom nažalost mogli zaobići, pa ćemo vas poštedjeti njihova patetičnog deklamiranja. Zauzvrat ćemo ukazati na jedan manje komentiran istup, onaj predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića. Bivši premijer ustvrdio je da „to nije naš rat“. Istaknuo je da je njegova vlada svojedobno tamo smanjila broj hrvatskih vojnika. Ali nije nam trebalo dugo razmišljati da se prisjetimo jedne razmjerne njegove nedosljednosti. Milanović se u proljeće 2011. godine, naime, glatko složio s predsjednikom Ivom Josipovićem da Hrvatska dade nekoliko svojih predstavnika u vojnu koaliciju koja je netom bila napala Libiju, „ako bude trebalo“. Tadašnji šef SDP-a i saborske opozicije bio je s predsjednikom i stranačkim kolegom još uvijek u dobrom odnosu. Nekoliko mjeseci kasnije, Zoran je Milanović u diskreciji primio izaslanstvo libijskih pobunjenika, što će ubrzo osvanuti u medijima. Danas vjerojatno više nikome osim njemu nije nužno tumačiti zašto je taj rat bio još gori izbor od afganistanskog.
U krajnjoj liniji, izbjegli Afganistanci koje naši policajci zaustavljaju na svojim granicama, isti su oni koje naši vojnici nisu uspjeli zadržati u Afganistanu. To je bila i Madina Hussiny čiju su smrt na granici kod Tovarnika prouzročili 2017. godine. Ali kad je šestogodišnja djevojčica poginula pod vlakom prema kojem su je natjerali hrvatski policajci, nije uslijedio korotni patos zvaničnika. Nije bilo institucionalnih molitvi kakvima sad odjekuju mediji. Jednom ćemo takvom završiti osvrt, dojmljeni kriptoustaškom militantnošću državne religije i antikršćanskom subverzivnošću kakva bi postidjela i talibane. Prenosimo je iz Večernjeg lista u kojem je nakon komemoracije za Josipa Briškog objavljena bez ikakve distance, no možda i nekome nepozvanom pomogne dok u zasjedi čeka na neizvjesni smisao ljudske žrtve.
Gospodine Bože, tražim od tebe ono što drugi nikad ne traže.
Tražim od Tebe oluju i nesigurnost.
Tražim što teže prepreke i da nikad ne budem u prednosti.
Daj mi što teži križ na mom putu.
Molim te, daj mi i strah, da bih njega mogao pobijediti.
Neka nikada ne budem bez ovih poteškoća,
Jer na ovaj način bit će mi lakše da dođem
Tebi u vječni zagrljaj.
Molim te, Gospodine, daj mi strpljenja u zasjedi,
Upornost u progonjenju neprijatelja, odlučnost za skokove
I neka moje tijelo vjeruje mojoj opremi,
A moja duša neka je u tvojim rukama.
Bože, daj mi tisućljetnu hrabrost hrvatskih vitezova i hrvatskih legionara.
Bože, daj mi ponos svih hrvatskih utvrda
Koje i danas ponosno stoje i pokazuju hrvatsku snagu.
Iznad svega, Bože, molim te da mi pomogneš da ostanem živ.
Ali, ako je potrebno da umrem, neka umrem kao hrvatski COMMANDO.
(Commando molitva koju svaki pripadnik hrvatskih specijalnih vojnih snaga izgovara nakon uspješno završene Commando obuke – op. Večernji list)
lupiga
