Početkom godine, 6. siječnja, u svom beogradskom domu preminuo je rođeni Opuzenac Ante Damić. Bio je jedan od posljednjih živućih boraca s Neretve i Sutjeske. S nepunih osamnaest godina Damić je postao član Komunističke partije Jugoslavije, a s nepunih devetnaest stupio je u Narodnooslobodilačku vojsku. Iako osobna sjećanja iz mnogih razloga ne možemo koristi kao primarne povijesne izvore, Damićevo svjedočanstvo ima veliku vrijednost i to ne samo iz razloga što je živućih sudionika antifašističke borbe svake godine sve manje i manje. Individualna perspektiva iznesena u ovom intervjuu predstavlja iskustvo desetaka i stotina tisuća ljudi koji su se u periodu Drugog svjetskog rata pobunili protiv fašizma. NOB i dalje predstavlja razdoblje najmasovnije društvene mobilizacije u našoj povijesti, a svjedočanstva poput ovoga omogućavaju nam shvatiti klasne i političke implikacije te mobilizacije. U kontekstu u kojem nam se danas pokušava podvaliti priča prema kojoj je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu bila „podijeljena“ treba inzistirati na prodiranju kroz naslage nacionalističkih falsifikacija. To znači razumjeti partizansku borbu kao izraz interesa velike većine stanovništva nasuprot kolaboracionističkim tvorevinama koje su se održavale jedino uz pomoć genocidne represije i podrške okupatora, što slikovito opisuje ovaj razgovor s Antom Damićem snimljen mjesec dana prije njegove smrti.
Opišite nam svoju obiteljsku pozadinu i okolnosti u kojima je vaša obitelj živjela.
Damići, očeva strana familije oduvijek su bili projugoslavenski orijentirani, a Milići, majčina strana, bili su HSS¬ovci. Tako je bilo do ubojstva Stjepana Radića. Očev brat Marko bio je istaknuti borac protiv Austrije. Raspoloženje u Dalmaciji je uvijek bilo jugoslavensko, sjećam kako su u jednoj opuzenskoj gostionici, tik pred Drugi svjetski rat, ljudi pjevali »Sprem'te se, sprem'te četnici«. Vlasnik gostionice Ante Ereš kasnije je otišao u partizane. Moj stari, Jure Damić, bio je pomorac, kao mali od kužine došao je sve do Japana, a kasnije je bio u austrougarskoj mornarici gdje su ga po mađarski zvali Đula. Četiri godine je služio vojsku uz još četiri godine rata. Radio je kao što mi Dalmatinci kažemo ¬- šototajer, pomorski ronilac. Moja majka Manda umrla je od tuberkuloze dok sam bio dijete. Kao obitelj čiji je otac radio u jugoslavenskoj državnoj službi živjeli smo sasvim dobro, nismo imali svoju kuću nego smo plaćali najam u kući Duje Omana. Duje Oman je imao svaku drugu¬ ili treću zemlju u Neretvi, kod njega je car Franjo dolazio u goste, u Opuzenu je imao devet kuća, sve na sprat, s đardinom, cisternom i ostalim.
Kada ste vi rođeni i kako je izgledalo vaše odrastanje?
Ja sam se rodio 7. decembra 1923. godine. Osnovnu školu sam završio u Opuzenu, a onda sam krenuo u građansku školu u Metković. Četvrti razred završio sam u Makarskoj i kao najbolji đak bio sam oslobođen mature.
Kada počinje vaša politizacija?
Tu u Makarskoj sam po prvi čuo za fašizam. Bilo je to u razgovoru s nekim studentom iz Zagreba, komunističkim simpatizerom. Po završetku građanske škole za nas iz Primorske banovine nije postojao internat u Splitu, već u Sarajevu gdje sam upisao Trgovačku akademiju. Moj internat, Napredak, bio je za katolike, postojala je još i Prosvjeta za pravoslavce, Gajret za muslimane koji inkliniraju Srbima i Uzdanica za muslimane koji inkliniraju Hrvatima. Ljevičar sam postao u Sarajevu s 15 godina. Od nas omladine u internatu 70 posto je bilo ljevičara dok su ostali bili frankovci. Za mene su odlučujuće bile klasne razlike koje sam počeo primjećivati u školi i gradu.
Formiranje Prve dalmatinske proleterske brigade u Dobrom 6. rujna.1942. (FOTO: Znaci.net)
Kako su izgledale te klasne razlike u vašoj svakodnevici?
Na primjer, kada bi došao školski odmor, sinovi bogatih trgovaca jeli bi kiflu a mi bi ih gladni gledali.
Školu ste završili pred sam rat...
Maturirao sam 30. marta 1941. godine i vratio se u Opuzen. U zavičaju sam imao tri godine starijeg druga Živka Matića koji je nosio nadimak Mali Lenjin. Jako je utjecao na mene. Završio je gimnaziju u Beloj Crkvi u Srbiji. Bio je pravi komunista, iz čestite i siromašne porodice, ubili su ga četnici 1942. Njegova sestra Svedarska samu je sebe ubila vlastitom bombom kada su je opkolili Nijemci. Majka mu je umrla davno, prije moje, a otac mu je bio šuster. Kao djeca znali smo uzeti komad kože od kojeg bi napravili fudbal i igrali bismo se.
Kako je izgledao početak rata?
U razdoblju neposredno prije rata mi oko Živka Matića bili smo jedna ozbiljna grupa naprednih omladinaca. Nakon okupacije plašila nas se i ustaška milicija, sastavljena većinom od starijih Opuzenaca koji su se prijavili u miliciju jer su se plašili ići u domobrane, jer u domobranima te šalju na Romaniju i tko zna gdje. Mi se nismo plašili, nije nam bio nikakav problem bacati bombe na tenkove ili žrtvovati vlastiti život. Od 25. do 27. marta 1941. u Sarajevu sam učestvovao u demonstracijama protiv pristupanja Trojnom paktu pod parolama »bolje rat nego pakt« i »bolje grob nego rob«. U Opuzenu je 10. aprila istaknuta njemačka, talijanska i hrvatska zastava. Kada je narod čuo da dolaze Talijani navalili su na magazin da uzmu brašna, a moji stariji drugovi i Živko pokušali su da nabave nekog oružja.
Kada je u vašem kraju počeo otvoreni fašistički teror?
Pred Vidovdan, 26. juna 1941. hercegovačke ustaše pohapsile su seljake iz okoline Stolca. Trebali su da ih vode na ušće Neretve. Ispred moje kuće stala su dva kamiona. Čujem ustaše kako seljake nazivaju »četnicima« i drugim uvredama. Ljude su odvezli, i pošto je put dalje bio slab, pobiše ih na pod Topolom, kilometar i po od Opuzena. Ukupno su u dvije noći pobili 283 ljudi, pravoslavaca, među kojima i Milana Bosnića, inače katolika, advokata s Korčule. Ustaše, uglavnom iz Čapljine, u Opuzenu je dočekivao pop. Osobno sam svjedočio zločinu, a sutradan je opštinska vlast tjerala nas omladince da zakopavamo leševe. Vidio sam mladića svojih godina kojem je bio prosut mozak. Dugo sam osjećao takvu muku da nisam mogao kavu da pijem. Jedan od seljaka pobjegao je sa stratišta, zvao se Dušan Mandrapa, preplivao je Neretvu i kasnije je bio u mojoj Neretvanskoj partizanskoj četi.
Kada započinjete s ilegalnim aktivnostima?
U Komunističku partiju Jugoslavije primljen sam 15. oktobra 1941. godine, imao sam sedamnaest godina. Živko mi je na sastanku 30. decembra u kući Bjeliša Mande na Oplavu dao zadatak da ispisujem parole, što sam uradio 13. januara 1942. Ispisali smo »smrt fašizmu«, »živjela KPJ« i »živjela Crvena armija«. Sa mnom je bio Milan Franičević i Mijo Dujmović zvani Šljevo (inače krojač). Sutradan je uhapšen moj otac pošto se znalo da on kao svjetioničar posjeduje boju kojom su ispisane parole, kao i nekoliko omladinaca. Da bi mi pustili oca, morao sam i ja svojevoljno da se predam, no ubrzo smo svi pušteni. Čim sam izašao iz zatvora počele su pripreme za odlazak u partizane. Moja partizanska veza trebao je biti Stjepko Mataga s kojim sam bio u sarajevskom internatu. Međutim, on je odustao. Morao sam naći drugu vezu kod opuzenskog krojača Slavka Švajcera i 6. maja 1942. pridružio sam se Neretvanskoj četi. Od oružja sam imao pištolj koji sam ukrao ocu.
Kako je izgledalo vaše prvo iskustvo borbe?
Prvi bliski susret s neprijateljem bio je onaj s ustaškom Crnom legijom (cijela bojna, oko 700 ljudi), dogodio se prilikom probijanja prema Pelješcu, srećom prošli smo neopaženi i nismo imali gubitaka. Nas 17 boraca gajetom se prebacilo na Pelješac, nije naišao talijanski patrolni čamac, imali smo sreću. Nakon mjesec dana na Pelješcu, raspoređen sam u Omladinsku četu Biokovskog bataljona, tu nas je bilo 120 omladinaca, od petnaest do dvadeset jednu godinu, među nama je bilo i djevojaka.
Prvi štab Prve dalmatinske, Vlado Šćekić, Petar Ćetković, Ante Kronja i Božo Bilić Marjan
(FOTO: Znaci.net)
Kada je osnovana Prva dalmatinska proleterska brigada?
Kad su u augustu proleteri došli u Livno, čitava naša četa se javila u Prvu proletersku. S nama Biokovcima radio je Milo Milojević, bio je junačina, ubio je ustaškog bojnika i nosio njegov šmajser. Pričao nam je o ranijim borbama za Duvno i drugim borbama proletera. Pričao je i o Crnoj legiji. Nama je lako bilo s »zelenim ustašama«, ali Crna legija, to je kao SS jedinica. To su dobrovoljci, zatucani, obučeni, nahranjeni i dobro plaćeni. Prema odluci Vrhovnog štaba 6. septembra 1942. u selu Dobro kod Livna formirana je Prva dalmatinska proleterska udarna brigada. Ja sam imao čin vodnog delegata. Formirana su četiri bataljona nazvana po prijeratnim komunistima – Bude Borjan, Ante Jonić, Josip Jurčević i moj bataljun Tadija Anušić. Nakon formiranja u Livnu sudjelovali smo u oslobođenju Jajca krajem novembra 1942. za što smo dobili pohvalu Vrhovnog komandanta. Naš komandant Prve dalmatinske Pero Ćetković je zbog uspjeha u komandiranju bio imenovan za komandanta Treće udarne divizije. On je bivši major kraljevske vojske, odličan čovjek, znao je da izgubi dva sata kako bi obišao sve borce raspoređene po kućama, provjeri jesu li hranjeni i u redu. Svakom domaćinu držao bi prodiku, govorio bi mu, »ovo su naši borci, bore se i za tvoju slobodu.« Ranjen je kod Kifinog Sela u vrijeme borbe za Nevesinje i od posljedica ranjavanja je umro. To je bilo uoči Pete ofanzive, marta četrdeset treće.
Kako je izgledao početak Četvrte neprijateljske ofenzive?
Poslije Jajca pogoršalo mi se zdravlje, nisam mogao da jedem pasulj i izmjerena mi je visoka temperatura. Liječila me doktorka Gutman iz Užica, dobio sam ili tifus ili zapaljenje pluća, nikad nisu saznali. Otpremljen sam u centralnu bolnicu u Bukovaču, pored Petrovca. Druge ranjenike u Mrkonjić gradu sutradan su poklali četnici. Liječenje mi je trajalo do januara 1943. Tako sam dočekao Četvrtu ofenzivu, njemačke snage 20. januara krenule su preko Like i Korduna. U brigadu sam se vratio pred naš napad na Prozor. Nakon zauzimanja Prozora došlo je vrijeme za protuudar naših 12 brigada na Gornji Vakuf, kako bi se olakšala situacija za prelazak Neretve. Glavnina naših snaga probila se preko srušenog mosta u Jablanici u noći sa 6. na 7. mart, a naša 3. divizija Neretvu je prešla uzvodno, kod Ostrošca. Ja sam kao sarajevski đak koji je ranije putovao tim krajem dobro poznavao sva ta mjesta.
Nedugo nakon prelaska Neretve ste prvi put ranjeni...
Da, to je bilo 15. marta u selu Idbar, između Konjica i Boračkih jezera. Zvao me komesar bataljona u vezi organizacije nekog kulturno prosvjetnog rada, kada su se pojavile talijanske Savoje i bombardovale nas, mene je udario geler. Neke seljake je bomba ubila, sjećam se kako je neka partizanka, Trogirka, dizala moral ožalošćenim seljacima, nije im dala da plaču. Nakon ranjavanja sam na svu sreću ostao pokretan, to me je i spasilo, oni nepokretni iz bolnice kasnije su stradali u Petoj ofenzivi...
O Bitci na Sutjesci često se priča kao o najslavnijoj i najtežoj partizanskoj bitci, što nam o njoj možete reći?
O Petoj ofenzivi mogu puno da pričam, dobro se sjećam Sutjeske i te bitke. Maja 1943. u sklopu Operacije Švarc kako su Petu ofenzivu nazivali Nijemci, šest puta nadmoćniji neprijatelj nastupao je prema našim snagama, koje su brojale 18.000 operativnih boraca. Neprijatelj je nastupao s kružne osnovice Foča-Goražđe-Prijepolje-Kolašin-Podgorica-Nikšić-Gacko-Kalinovik. Cilj je bio sabiti nas na uskom području uz Durmitor i likvidirati sve naše snage. Nakon ranjavanja u Idbaru 1. maja sam otpušten iz ranjeničke čete. Čim sam otpušten, pridružio sam se Trećoj četi Četvrtog bataljona Prve dalmatinske brigade, u kojoj sam preuzeo dužnost zamjenika političkog komesara.
Objasnite nam ukratko ulogu političkih komesara u NOB-u.
Komesari su bili predstavnici Partije, a Partija je bila Bog i batina, mogli su se žaliti i suprotstaviti svakoj odluci komandira, a borcima smo morali biti primjer. Komesar mora biti prvi na bunkeru i zadnji na kazanu.
Kako je unutar vaše jedinice izgledala primjena »partizanske discipline« koju često spominjete?
Komandant mog bataljona bio je Dimitrije Zeko Vojvodić, a komandir čete Ivan Despotović. Disciplina unutar brigade bila je čvrsta, tih dana u Bajevom polju u Crnoj Gori jedna žena je prijavila borca od 18 godina iz okoline Omiša, uzeo joj je nešto od hrane. Osuđen je od strane suda brigade i streljan. Za mojih 11 mjeseci u Prvoj dalmatinskoj petorica boraca streljana su zbog hrane. Danas neki prigovaraju da tako nije trebalo, da nije vođen proces, da nije imao advokata, ali da nismo imali takav režim, bili bismo isti kao četnici i ustaše, pljačkali bismo i otimali.
Miloje Milojević (treći s lijeva) i Danilo Lekić (prvi s lijeva), komandat Prve proleterske brigade (FOTO: Znaci.net)
Kada je došlo do samih borbi u kanjonu Sutjeske?
Na obali Sutjeske, zatekao sam se 11. juna 1943. U toku noći trebalo se prebaciti na drugu stranu i kao prethodnica Glavne operativne grupe i Centralne bolnice, probiti obruč. Moj komandir Ivan Despotović s dvogledom je promatrao što rad Nijemci na drugoj obali, na Tjentištu. Nismo znali da su njihovi izviđači pomoću sajle koju su razvukli preko rijeke već prešli na našu stranu. Odjednom zalajaše njihovi kerovi i tako nam je položaj otkriven. To je značilo da je plan o prelasku pod okriljem mraka bez znanja Nijemaca propao. Zbog onoga što je uslijedilo možemo skinuti kapu Zeki Vojvodiću, slao je nas komesare i komandire četa u prethodnicu, on nas je vodio kao prava junačina. Sjećam se da je još u Jajcu ubio komesara svog bataljona Danila Smiljanića jer je ovaj htio da se preda kada su bili opkoljeni od Nijemaca. Kasnije ih je moj bataljon oslobodio iz obruča. Na grebenu iznad Sutjeske imali smo osam "breda", italijanskih mitraljeza iz kojih smo otvorili vatru po Tjenitištu, među Nijemcima je nastao rusfaj… Kada sam prešao vodu sjetio sam se da sam žedan, vratio sam se i popio malo hladne Sutjeske. Najviše nam je stradao batoljon »Bude Borjan« koji je bio zaštitnica.
Jeste li svjedočili stradavanju ranjenika?
Sjećam se ranjenog Davora Radovnikovića, splitskog gimnazijalca i komesara čete, prešavši Sutjesku shvatio je da ne može nastaviti. Izvukao je pištolj i ubio se, nije htio pasti živ u ruke neprijatelju. Ostao je iza neke bukve… U proboju, čim bismo čuli Nijemce mi bismo skrenuli u jednu, a oni u drugu stranu, nije im bilo u interesu da se s nama bakću u šumi, gdje nemaju potporu aviona. Naišli smo i na grupu od četrdesetak tifusara, Banijaca, boraca, ali nenaoružanih. Pozvali smo ih da se pridruže ali oni nisu htjeli. Nije prošlo ni pola sata kada smo začuli rafale, sve su ih pobili.
Kasnije se brigada vraća kući, u Dalmaciju...
Ljeta 1943. Prva dalmatinska dobila je naređenja da se vraća u Dalmaciju, s nama su išli i dijelovi Vrhovnog štaba, moja četa u jednom trenutku je na nosilima nosila Vladimira Nazora. Bili smo u maršu 19 sati, ali ipak smo izdržali. Nakon kapitulacije Italije i organizacije narodne vlasti u Splitu, Nijemci su iz Sinja nadirali na tek oslobođeni grad. Držali smo položaj na Kočinom brdu kod Klisa. Tada je u brigadu pristupilo trideset splitskih mladića, od kojih su sedmorica odmah sutradan poginuli. Nakon ponovne okupacije Splita, povlačimo se preko Muća i vodimo borbu s ustašama u Posušju, da bi nam stiglo naređenje za napad na Makarsku. No, napad je odgođen. U međuvremenu su se Nijemci iskrcali na Pelješac, pa je tamo poslan i naš bataljon.
Na Pelješcu ste drugi put ranjeni, kako je izgledalo ranjavanje i oporavak?
Ranjen sam na Roti, strugao me metak iz šmajsera i bacio na leđa, nakon čega je pukla bomba ili ručni bacač pa su me tako uhvatili i geleri. Tu se završava moj put u Prvoj dalmatinskoj. Previjala me Borka Vitasović. izuzetno hrabra bolničarka. Iz Orebića sam prebačen na Korčulu, a zatim na Vis. Sjećam se 7. novembra 1943. na Visu, slavio se dan Revolucije, došao je i Vicko Krstulović. Brodom Bakar, 30. novembra, prebačen sam u Italiju. Liječen sam prvo u savezničkoj bolnici u Grumi a onda u Tarantu. Tu smo imali nemile susrete sa “Andersovcima”, poljskim oficirima.
Pretpostavljam da je uzrok bio njihov antikomunizam?
Naravno, oni su nam govorili, »džaba se vi borite, doći će Draža na vlast kada se Jugoslavija oslobodi«. Mi bi se tada s njima porječkali, nazivali smo ih fašistima, ali nije bilo tuče. U Italiji me zatekla vijest o drugom zasjedanju AVNOJ-a koje se zbilo u Jajcu dan prije mog isplovljavanja sa Visa. U sobi u savezničkoj bolnici bilo nas je bilo sedmorica, tri Talijani i ostali naši. Bio je tu i Berislav Bere Žulj, osamnaesto godište, igrač Hajduka. Pričao sam mu kako sam ga gledao o išao za njim kao klinac kada je rezervni tim Hajduka dolazio da igra u Metković. Nakon rata u Beogradu sam igrao odbojku za Partizan, uvijek sam bio sportski tip, ali Hajduk mi je bio sve, za Hajduk i balun sam živio.
Komandant Petar Ćetković na odru nakon pogibije, do njegovog oca (sa svijećom u ruci) stoji sava Kovačević (FOTO: Znaci.net)
Kada se vraćate u borbe u Jugoslaviji?
U Italiji nisam želio ostajati, htio sam se čim prije vratiti u Jugoslaviju. Žulj je ostao, on je završio pravo, bio je pametniji čovjek, a ja sam, jebiga, bio mlad i lud, sto puta sam mogao poginuti, ali želio sam natrag. Engleski invazioni brod vratio me na Vis 1. marta 1944. Kasnije sam nastavio put u Devetoj dalmatinskoj diviziji. Iskrcavali smo se prvo na Rab a potom na Istru preko Lošinja i Cresa. Na mostu između dva otoka imali smo okršaj s Nijemcima, predali su se kad im je nestalo municije, pobili smo ih desetak koliko ih je ostalo. Englezi su procjenjivali da će iskrcavanje u Istri trajati 10 dana, no u nas je to obavljeno za dva. Trst smo oslobodili 2. maja 1945. I tu sam dočekao kraj rata, koji je za nas bio 15. maj, ustaška kapitulacija, a ne 9. maj.
Koja je za vas, kao direktnog sudionika, najvažnija tekovina Narodnooslobodilačke borbe?
Najvažnija tekovina je to što smo oslobodili zemlju, a i mnoge druge. Danas gledam ove »branitelje« po Hrvatskoj koji tvrde da je ona s njima počela. Više je Hrvatskoj donio jedan gladni i goli partizan nego njih deset sitih i pijanih, kakvi su išli u rat. Gdje je danas u Hrvatskoj spomenik Stjepanu Filipoviću? Gdje je zastava Prve dalmatinske proleterske brigade? 2229 boraca i borkinja poginulo je u toj brigadi. Nama nitko nije bio ravan. Niti jedna vojska nije nam mogla parirati. Nijemci su nam mogli zadavati probleme, ali u nas je svijest bila prejaka, svijest komunista i SKOJ-evaca.
lupiga
Opišite nam svoju obiteljsku pozadinu i okolnosti u kojima je vaša obitelj živjela.
Damići, očeva strana familije oduvijek su bili projugoslavenski orijentirani, a Milići, majčina strana, bili su HSS¬ovci. Tako je bilo do ubojstva Stjepana Radića. Očev brat Marko bio je istaknuti borac protiv Austrije. Raspoloženje u Dalmaciji je uvijek bilo jugoslavensko, sjećam kako su u jednoj opuzenskoj gostionici, tik pred Drugi svjetski rat, ljudi pjevali »Sprem'te se, sprem'te četnici«. Vlasnik gostionice Ante Ereš kasnije je otišao u partizane. Moj stari, Jure Damić, bio je pomorac, kao mali od kužine došao je sve do Japana, a kasnije je bio u austrougarskoj mornarici gdje su ga po mađarski zvali Đula. Četiri godine je služio vojsku uz još četiri godine rata. Radio je kao što mi Dalmatinci kažemo ¬- šototajer, pomorski ronilac. Moja majka Manda umrla je od tuberkuloze dok sam bio dijete. Kao obitelj čiji je otac radio u jugoslavenskoj državnoj službi živjeli smo sasvim dobro, nismo imali svoju kuću nego smo plaćali najam u kući Duje Omana. Duje Oman je imao svaku drugu¬ ili treću zemlju u Neretvi, kod njega je car Franjo dolazio u goste, u Opuzenu je imao devet kuća, sve na sprat, s đardinom, cisternom i ostalim.
Kada ste vi rođeni i kako je izgledalo vaše odrastanje?
Ja sam se rodio 7. decembra 1923. godine. Osnovnu školu sam završio u Opuzenu, a onda sam krenuo u građansku školu u Metković. Četvrti razred završio sam u Makarskoj i kao najbolji đak bio sam oslobođen mature.
Kada počinje vaša politizacija?
Tu u Makarskoj sam po prvi čuo za fašizam. Bilo je to u razgovoru s nekim studentom iz Zagreba, komunističkim simpatizerom. Po završetku građanske škole za nas iz Primorske banovine nije postojao internat u Splitu, već u Sarajevu gdje sam upisao Trgovačku akademiju. Moj internat, Napredak, bio je za katolike, postojala je još i Prosvjeta za pravoslavce, Gajret za muslimane koji inkliniraju Srbima i Uzdanica za muslimane koji inkliniraju Hrvatima. Ljevičar sam postao u Sarajevu s 15 godina. Od nas omladine u internatu 70 posto je bilo ljevičara dok su ostali bili frankovci. Za mene su odlučujuće bile klasne razlike koje sam počeo primjećivati u školi i gradu.
Formiranje Prve dalmatinske proleterske brigade u Dobrom 6. rujna.1942. (FOTO: Znaci.net)
Kako su izgledale te klasne razlike u vašoj svakodnevici?
Na primjer, kada bi došao školski odmor, sinovi bogatih trgovaca jeli bi kiflu a mi bi ih gladni gledali.
Školu ste završili pred sam rat...
Maturirao sam 30. marta 1941. godine i vratio se u Opuzen. U zavičaju sam imao tri godine starijeg druga Živka Matića koji je nosio nadimak Mali Lenjin. Jako je utjecao na mene. Završio je gimnaziju u Beloj Crkvi u Srbiji. Bio je pravi komunista, iz čestite i siromašne porodice, ubili su ga četnici 1942. Njegova sestra Svedarska samu je sebe ubila vlastitom bombom kada su je opkolili Nijemci. Majka mu je umrla davno, prije moje, a otac mu je bio šuster. Kao djeca znali smo uzeti komad kože od kojeg bi napravili fudbal i igrali bismo se.
Kako je izgledao početak rata?
U razdoblju neposredno prije rata mi oko Živka Matića bili smo jedna ozbiljna grupa naprednih omladinaca. Nakon okupacije plašila nas se i ustaška milicija, sastavljena većinom od starijih Opuzenaca koji su se prijavili u miliciju jer su se plašili ići u domobrane, jer u domobranima te šalju na Romaniju i tko zna gdje. Mi se nismo plašili, nije nam bio nikakav problem bacati bombe na tenkove ili žrtvovati vlastiti život. Od 25. do 27. marta 1941. u Sarajevu sam učestvovao u demonstracijama protiv pristupanja Trojnom paktu pod parolama »bolje rat nego pakt« i »bolje grob nego rob«. U Opuzenu je 10. aprila istaknuta njemačka, talijanska i hrvatska zastava. Kada je narod čuo da dolaze Talijani navalili su na magazin da uzmu brašna, a moji stariji drugovi i Živko pokušali su da nabave nekog oružja.
Kada je u vašem kraju počeo otvoreni fašistički teror?
Pred Vidovdan, 26. juna 1941. hercegovačke ustaše pohapsile su seljake iz okoline Stolca. Trebali su da ih vode na ušće Neretve. Ispred moje kuće stala su dva kamiona. Čujem ustaše kako seljake nazivaju »četnicima« i drugim uvredama. Ljude su odvezli, i pošto je put dalje bio slab, pobiše ih na pod Topolom, kilometar i po od Opuzena. Ukupno su u dvije noći pobili 283 ljudi, pravoslavaca, među kojima i Milana Bosnića, inače katolika, advokata s Korčule. Ustaše, uglavnom iz Čapljine, u Opuzenu je dočekivao pop. Osobno sam svjedočio zločinu, a sutradan je opštinska vlast tjerala nas omladince da zakopavamo leševe. Vidio sam mladića svojih godina kojem je bio prosut mozak. Dugo sam osjećao takvu muku da nisam mogao kavu da pijem. Jedan od seljaka pobjegao je sa stratišta, zvao se Dušan Mandrapa, preplivao je Neretvu i kasnije je bio u mojoj Neretvanskoj partizanskoj četi.
Kada započinjete s ilegalnim aktivnostima?
U Komunističku partiju Jugoslavije primljen sam 15. oktobra 1941. godine, imao sam sedamnaest godina. Živko mi je na sastanku 30. decembra u kući Bjeliša Mande na Oplavu dao zadatak da ispisujem parole, što sam uradio 13. januara 1942. Ispisali smo »smrt fašizmu«, »živjela KPJ« i »živjela Crvena armija«. Sa mnom je bio Milan Franičević i Mijo Dujmović zvani Šljevo (inače krojač). Sutradan je uhapšen moj otac pošto se znalo da on kao svjetioničar posjeduje boju kojom su ispisane parole, kao i nekoliko omladinaca. Da bi mi pustili oca, morao sam i ja svojevoljno da se predam, no ubrzo smo svi pušteni. Čim sam izašao iz zatvora počele su pripreme za odlazak u partizane. Moja partizanska veza trebao je biti Stjepko Mataga s kojim sam bio u sarajevskom internatu. Međutim, on je odustao. Morao sam naći drugu vezu kod opuzenskog krojača Slavka Švajcera i 6. maja 1942. pridružio sam se Neretvanskoj četi. Od oružja sam imao pištolj koji sam ukrao ocu.
Kako je izgledalo vaše prvo iskustvo borbe?
Prvi bliski susret s neprijateljem bio je onaj s ustaškom Crnom legijom (cijela bojna, oko 700 ljudi), dogodio se prilikom probijanja prema Pelješcu, srećom prošli smo neopaženi i nismo imali gubitaka. Nas 17 boraca gajetom se prebacilo na Pelješac, nije naišao talijanski patrolni čamac, imali smo sreću. Nakon mjesec dana na Pelješcu, raspoređen sam u Omladinsku četu Biokovskog bataljona, tu nas je bilo 120 omladinaca, od petnaest do dvadeset jednu godinu, među nama je bilo i djevojaka.
Prvi štab Prve dalmatinske, Vlado Šćekić, Petar Ćetković, Ante Kronja i Božo Bilić Marjan
(FOTO: Znaci.net)
Kada je osnovana Prva dalmatinska proleterska brigada?
Kad su u augustu proleteri došli u Livno, čitava naša četa se javila u Prvu proletersku. S nama Biokovcima radio je Milo Milojević, bio je junačina, ubio je ustaškog bojnika i nosio njegov šmajser. Pričao nam je o ranijim borbama za Duvno i drugim borbama proletera. Pričao je i o Crnoj legiji. Nama je lako bilo s »zelenim ustašama«, ali Crna legija, to je kao SS jedinica. To su dobrovoljci, zatucani, obučeni, nahranjeni i dobro plaćeni. Prema odluci Vrhovnog štaba 6. septembra 1942. u selu Dobro kod Livna formirana je Prva dalmatinska proleterska udarna brigada. Ja sam imao čin vodnog delegata. Formirana su četiri bataljona nazvana po prijeratnim komunistima – Bude Borjan, Ante Jonić, Josip Jurčević i moj bataljun Tadija Anušić. Nakon formiranja u Livnu sudjelovali smo u oslobođenju Jajca krajem novembra 1942. za što smo dobili pohvalu Vrhovnog komandanta. Naš komandant Prve dalmatinske Pero Ćetković je zbog uspjeha u komandiranju bio imenovan za komandanta Treće udarne divizije. On je bivši major kraljevske vojske, odličan čovjek, znao je da izgubi dva sata kako bi obišao sve borce raspoređene po kućama, provjeri jesu li hranjeni i u redu. Svakom domaćinu držao bi prodiku, govorio bi mu, »ovo su naši borci, bore se i za tvoju slobodu.« Ranjen je kod Kifinog Sela u vrijeme borbe za Nevesinje i od posljedica ranjavanja je umro. To je bilo uoči Pete ofanzive, marta četrdeset treće.
Kako je izgledao početak Četvrte neprijateljske ofenzive?
Poslije Jajca pogoršalo mi se zdravlje, nisam mogao da jedem pasulj i izmjerena mi je visoka temperatura. Liječila me doktorka Gutman iz Užica, dobio sam ili tifus ili zapaljenje pluća, nikad nisu saznali. Otpremljen sam u centralnu bolnicu u Bukovaču, pored Petrovca. Druge ranjenike u Mrkonjić gradu sutradan su poklali četnici. Liječenje mi je trajalo do januara 1943. Tako sam dočekao Četvrtu ofenzivu, njemačke snage 20. januara krenule su preko Like i Korduna. U brigadu sam se vratio pred naš napad na Prozor. Nakon zauzimanja Prozora došlo je vrijeme za protuudar naših 12 brigada na Gornji Vakuf, kako bi se olakšala situacija za prelazak Neretve. Glavnina naših snaga probila se preko srušenog mosta u Jablanici u noći sa 6. na 7. mart, a naša 3. divizija Neretvu je prešla uzvodno, kod Ostrošca. Ja sam kao sarajevski đak koji je ranije putovao tim krajem dobro poznavao sva ta mjesta.
Nedugo nakon prelaska Neretve ste prvi put ranjeni...
Da, to je bilo 15. marta u selu Idbar, između Konjica i Boračkih jezera. Zvao me komesar bataljona u vezi organizacije nekog kulturno prosvjetnog rada, kada su se pojavile talijanske Savoje i bombardovale nas, mene je udario geler. Neke seljake je bomba ubila, sjećam se kako je neka partizanka, Trogirka, dizala moral ožalošćenim seljacima, nije im dala da plaču. Nakon ranjavanja sam na svu sreću ostao pokretan, to me je i spasilo, oni nepokretni iz bolnice kasnije su stradali u Petoj ofenzivi...
O Bitci na Sutjesci često se priča kao o najslavnijoj i najtežoj partizanskoj bitci, što nam o njoj možete reći?
O Petoj ofenzivi mogu puno da pričam, dobro se sjećam Sutjeske i te bitke. Maja 1943. u sklopu Operacije Švarc kako su Petu ofenzivu nazivali Nijemci, šest puta nadmoćniji neprijatelj nastupao je prema našim snagama, koje su brojale 18.000 operativnih boraca. Neprijatelj je nastupao s kružne osnovice Foča-Goražđe-Prijepolje-Kolašin-Podgorica-Nikšić-Gacko-Kalinovik. Cilj je bio sabiti nas na uskom području uz Durmitor i likvidirati sve naše snage. Nakon ranjavanja u Idbaru 1. maja sam otpušten iz ranjeničke čete. Čim sam otpušten, pridružio sam se Trećoj četi Četvrtog bataljona Prve dalmatinske brigade, u kojoj sam preuzeo dužnost zamjenika političkog komesara.
Objasnite nam ukratko ulogu političkih komesara u NOB-u.
Komesari su bili predstavnici Partije, a Partija je bila Bog i batina, mogli su se žaliti i suprotstaviti svakoj odluci komandira, a borcima smo morali biti primjer. Komesar mora biti prvi na bunkeru i zadnji na kazanu.
Kako je unutar vaše jedinice izgledala primjena »partizanske discipline« koju često spominjete?
Komandant mog bataljona bio je Dimitrije Zeko Vojvodić, a komandir čete Ivan Despotović. Disciplina unutar brigade bila je čvrsta, tih dana u Bajevom polju u Crnoj Gori jedna žena je prijavila borca od 18 godina iz okoline Omiša, uzeo joj je nešto od hrane. Osuđen je od strane suda brigade i streljan. Za mojih 11 mjeseci u Prvoj dalmatinskoj petorica boraca streljana su zbog hrane. Danas neki prigovaraju da tako nije trebalo, da nije vođen proces, da nije imao advokata, ali da nismo imali takav režim, bili bismo isti kao četnici i ustaše, pljačkali bismo i otimali.
Miloje Milojević (treći s lijeva) i Danilo Lekić (prvi s lijeva), komandat Prve proleterske brigade (FOTO: Znaci.net)
Kada je došlo do samih borbi u kanjonu Sutjeske?
Na obali Sutjeske, zatekao sam se 11. juna 1943. U toku noći trebalo se prebaciti na drugu stranu i kao prethodnica Glavne operativne grupe i Centralne bolnice, probiti obruč. Moj komandir Ivan Despotović s dvogledom je promatrao što rad Nijemci na drugoj obali, na Tjentištu. Nismo znali da su njihovi izviđači pomoću sajle koju su razvukli preko rijeke već prešli na našu stranu. Odjednom zalajaše njihovi kerovi i tako nam je položaj otkriven. To je značilo da je plan o prelasku pod okriljem mraka bez znanja Nijemaca propao. Zbog onoga što je uslijedilo možemo skinuti kapu Zeki Vojvodiću, slao je nas komesare i komandire četa u prethodnicu, on nas je vodio kao prava junačina. Sjećam se da je još u Jajcu ubio komesara svog bataljona Danila Smiljanića jer je ovaj htio da se preda kada su bili opkoljeni od Nijemaca. Kasnije ih je moj bataljon oslobodio iz obruča. Na grebenu iznad Sutjeske imali smo osam "breda", italijanskih mitraljeza iz kojih smo otvorili vatru po Tjenitištu, među Nijemcima je nastao rusfaj… Kada sam prešao vodu sjetio sam se da sam žedan, vratio sam se i popio malo hladne Sutjeske. Najviše nam je stradao batoljon »Bude Borjan« koji je bio zaštitnica.
Jeste li svjedočili stradavanju ranjenika?
Sjećam se ranjenog Davora Radovnikovića, splitskog gimnazijalca i komesara čete, prešavši Sutjesku shvatio je da ne može nastaviti. Izvukao je pištolj i ubio se, nije htio pasti živ u ruke neprijatelju. Ostao je iza neke bukve… U proboju, čim bismo čuli Nijemce mi bismo skrenuli u jednu, a oni u drugu stranu, nije im bilo u interesu da se s nama bakću u šumi, gdje nemaju potporu aviona. Naišli smo i na grupu od četrdesetak tifusara, Banijaca, boraca, ali nenaoružanih. Pozvali smo ih da se pridruže ali oni nisu htjeli. Nije prošlo ni pola sata kada smo začuli rafale, sve su ih pobili.
Kasnije se brigada vraća kući, u Dalmaciju...
Ljeta 1943. Prva dalmatinska dobila je naređenja da se vraća u Dalmaciju, s nama su išli i dijelovi Vrhovnog štaba, moja četa u jednom trenutku je na nosilima nosila Vladimira Nazora. Bili smo u maršu 19 sati, ali ipak smo izdržali. Nakon kapitulacije Italije i organizacije narodne vlasti u Splitu, Nijemci su iz Sinja nadirali na tek oslobođeni grad. Držali smo položaj na Kočinom brdu kod Klisa. Tada je u brigadu pristupilo trideset splitskih mladića, od kojih su sedmorica odmah sutradan poginuli. Nakon ponovne okupacije Splita, povlačimo se preko Muća i vodimo borbu s ustašama u Posušju, da bi nam stiglo naređenje za napad na Makarsku. No, napad je odgođen. U međuvremenu su se Nijemci iskrcali na Pelješac, pa je tamo poslan i naš bataljon.
Na Pelješcu ste drugi put ranjeni, kako je izgledalo ranjavanje i oporavak?
Ranjen sam na Roti, strugao me metak iz šmajsera i bacio na leđa, nakon čega je pukla bomba ili ručni bacač pa su me tako uhvatili i geleri. Tu se završava moj put u Prvoj dalmatinskoj. Previjala me Borka Vitasović. izuzetno hrabra bolničarka. Iz Orebića sam prebačen na Korčulu, a zatim na Vis. Sjećam se 7. novembra 1943. na Visu, slavio se dan Revolucije, došao je i Vicko Krstulović. Brodom Bakar, 30. novembra, prebačen sam u Italiju. Liječen sam prvo u savezničkoj bolnici u Grumi a onda u Tarantu. Tu smo imali nemile susrete sa “Andersovcima”, poljskim oficirima.
Pretpostavljam da je uzrok bio njihov antikomunizam?
Naravno, oni su nam govorili, »džaba se vi borite, doći će Draža na vlast kada se Jugoslavija oslobodi«. Mi bi se tada s njima porječkali, nazivali smo ih fašistima, ali nije bilo tuče. U Italiji me zatekla vijest o drugom zasjedanju AVNOJ-a koje se zbilo u Jajcu dan prije mog isplovljavanja sa Visa. U sobi u savezničkoj bolnici bilo nas je bilo sedmorica, tri Talijani i ostali naši. Bio je tu i Berislav Bere Žulj, osamnaesto godište, igrač Hajduka. Pričao sam mu kako sam ga gledao o išao za njim kao klinac kada je rezervni tim Hajduka dolazio da igra u Metković. Nakon rata u Beogradu sam igrao odbojku za Partizan, uvijek sam bio sportski tip, ali Hajduk mi je bio sve, za Hajduk i balun sam živio.
Komandant Petar Ćetković na odru nakon pogibije, do njegovog oca (sa svijećom u ruci) stoji sava Kovačević (FOTO: Znaci.net)
Kada se vraćate u borbe u Jugoslaviji?
U Italiji nisam želio ostajati, htio sam se čim prije vratiti u Jugoslaviju. Žulj je ostao, on je završio pravo, bio je pametniji čovjek, a ja sam, jebiga, bio mlad i lud, sto puta sam mogao poginuti, ali želio sam natrag. Engleski invazioni brod vratio me na Vis 1. marta 1944. Kasnije sam nastavio put u Devetoj dalmatinskoj diviziji. Iskrcavali smo se prvo na Rab a potom na Istru preko Lošinja i Cresa. Na mostu između dva otoka imali smo okršaj s Nijemcima, predali su se kad im je nestalo municije, pobili smo ih desetak koliko ih je ostalo. Englezi su procjenjivali da će iskrcavanje u Istri trajati 10 dana, no u nas je to obavljeno za dva. Trst smo oslobodili 2. maja 1945. I tu sam dočekao kraj rata, koji je za nas bio 15. maj, ustaška kapitulacija, a ne 9. maj.
Koja je za vas, kao direktnog sudionika, najvažnija tekovina Narodnooslobodilačke borbe?
Najvažnija tekovina je to što smo oslobodili zemlju, a i mnoge druge. Danas gledam ove »branitelje« po Hrvatskoj koji tvrde da je ona s njima počela. Više je Hrvatskoj donio jedan gladni i goli partizan nego njih deset sitih i pijanih, kakvi su išli u rat. Gdje je danas u Hrvatskoj spomenik Stjepanu Filipoviću? Gdje je zastava Prve dalmatinske proleterske brigade? 2229 boraca i borkinja poginulo je u toj brigadi. Nama nitko nije bio ravan. Niti jedna vojska nije nam mogla parirati. Nijemci su nam mogli zadavati probleme, ali u nas je svijest bila prejaka, svijest komunista i SKOJ-evaca.
lupiga
