U ljeto te godine odigrano je svjetsko nogometno prvenstvo u dalekom Čileu. Na tom prvenstvu sudjelovala je i nogometna reprezentacija Jugoslavije, puna nogometnih asova. Između ostalih igrali su: kralj driblera Šekularac, golgeteri Jerković (4 gola) i Galić (3 gola), stasiti centarhalf Marković, koji je kasnije besramno lagao da je već onda radio na rušenju Jugoslavije, puštajući golove protivnicima. Najmlađi igrač bio je Josip Skoblar, brzonogi lijevokrilni napadač, imao je 21 godinu. U polufinalu Jugoslavije je izgubila od Čehoslovačke 3:1, koju je predvodio sjajni Masopust. Prvak svijeta bio je Brazil, koji je u finalu pobijedio Čehoslovačku, iako je zadnjih nekoliko utakmica odigrao bez najboljeg igrača Pelea, koji se povredio. Pelea je dostojno zamijenio Amarildo, koji je kasnije, s ne baš previše uspjeha, igrao u Italiji.
No, ostavimo mi svjetsko nogometno prvenstvo i vratimo se u Brod, točnije radničko naselje Plavo polje. Davno, na samom početku šezdesetih godina prošlog stoljeća, uz južnu stranu ulice Petra Svačića, između Krndeljeve i Senjugove ulice, prve dvije kada se dolazi na naselje iz smjera Budainke, nije bilo zgrada tzv. "kocki". Nije ih bilo ni drugdje, došle su kasnije. Između dvije spomenute ulice bila je livada, koja se protezala prema jugu do pedesetak metara od zgrada. Na livadu su kamioni istovarali zemlju iz poduzeća Đuro Đaković u kojoj je bilo željeza, bakra i lova. Da, da. To je poduzeće tu istovaralo jedan dio svog otpada. Momčići uglavnom iz te dvije ulice, a bio je tu i poneki penzioner, kopali su po zemlji tražeći metale, koje su onda prodavali u poduzeću Otpad, koje se nalazilo između bosanske i zagrebačke rampe, ispred dućana s mješovitom robom. Tako su zarađivali za mali, ali slatke užitke, kojih onda nisu imali u izobilju: čokoladice, sladoled, pokoja krempita ili baklava u slastičarni.
Tamo gdje su danas prve dvije "kocke" sa zapadne strane bile su dvije duboke rupe koje su poticale još iz Drugog svjetskog rata, kada su saveznici bombardirali iz aviona Tvornicu vagona.
Saveznici su nekoliko puta tokom Drugog svjetskog rata nemilosrdno bombardirali Slavonski Brod, posebno Tvornicu vagona i most između dva Broda. Ponekad su bili prilično neprecizni pa su bombe padale i po nekoliko stotina metara od cilja. Mnogi su nedužni civili stradali u takvim bombardiranjima. Ružno je kada neki danas takve nesretnike nazivaju kolateralnim žrtvama, to čine valjda zbog toga da si olakšaju savjest. Kada to učini protivnička strana onda su to zvjerstva koja treba najstrože sankcionirati. Osim već spomenutih rupa od avio-bombi bilo ih jejoš nekoliko jugozapadno od tada nepostojećeg naselja. Sve je to bila jedna ogromna ledina. Ta je livada s jugozapada i zapada bila omeđena bosanskom prugom i velikim vojničkim.
Rupe od avio bombi bile su promjera nekoliko metara i duboke nešto preko metra. Za kišna vremena, obično u proljeće i jesen, rupe bi se napunile vodom.
Negdje krajem pedestih godina prošlog stoljeća, mnogi su Plavopoljci uzeli po komadić te ledine i od njega pravili čuvene plavopoljske bašče (ne, nije gramatička greška, Plavopoljci su ih tako zvali - op. aut.). Nitko svoju bašču nije ograđivao, nitko nije uzimao plodove iz susjednih vrtova. Eh, da. Bijahu to neka romantičarska vremena. Neki danas vele da su to bila strahotna vremena bez imalo čovječnosti. Naravno, bilo je i zla, ali kada to zla nije bilo? Svi vladari u povijesti su tvrdili da narod nikada nije bolje živio nego za njihove vladavine, a je li to tako? Uvijek je bilo, a nažalost, tako će i biti, da će moćna manjina, uz pomoć privilegiranih slugu, blaže ili žešće, satirati veliku većinu naroda.
Ali, pustimo to, jer po tom pitanju nitko ništa ne može promijeniti. Vraćam se priči. U baščama Plavopoljci su sadili razne vrste povrća: paradajz, papriku, krastavac, bijeli i crveni luk, grašak, nešto kukuruza uz koji bi bila drvena motka po kojoj je puzio grah. U neko bašči našlo bi se cikle, kelja, kupusa. Svaka je bašča imala nekoliko gredica, između njih stazica. Zemlju su obrađivale uglavnom žene jer većinom nisu bile zaposlene, za razliku od muškaraca koji su skoro svi bili zaposleni i svojim skromnim plaćama hranili obitelj. Poljoprivredni proizvodi su pomagali da se lakše prebrodi siromaštvo većine plavopoljskih obitelji. Za lijepa vremena, nakon posla, ručka i kraćeg odmora uz kavu, i neki muškarci bi se ponekad pridružili ženama na radovima vezanim za zemlju. Obični bi oni, uz cigaretu, pričali s drugim muškarcima o poslu, politici, sportu. Rijetko koji bi se prihvatio plijevljenja, lopate ili motike. Vrtovi su se zalijevali s kantama s vodom iz bara dok one ne bi presušile i pretvorile se u mulj ili tvrdu sprženu zemlju. Možda, možda je i to bio razlog što gradska uprava nije zatrpala bare. A bolje da su to učinili. Na samom početku šezdesetih godina dogodila se tragedija, koja je potresla ne samo stanovnike Plavog polja nego i cijelog grada.
Ponekad je život patetičniji od same patetike, ali pričam kako je bilo. Bila je sredina mjeseca maja. Vjetrić je nanosio opojni miris drače, koje je onda bilo znatno više no danas. Plavopoljski momčići znali su trgati bijeli plod, dobro ga omirisati i sa slasti pojesti. Ne pamti se da je od toga ikome bilo zlo.
Prethodnih dana pala je obilna kiša pa su bare bile pune vode. Zadnja dva dana kiša je stala, a toplo svibanjsko sunce obasjavalo je grad. Priroda je živnula: ljudi, životinje, trava. Jedan žuti mačak ispružio se na jednoj livadi. Možda je i on uživao u mirisu drače, koja cvate i miriše kad joj dođe vrijeme, za bogate i siromašne, lijepe i ružne, poštene i nepoštene, bolesne i zdrave. Samo .. samo, treba znati i htjeti u tome uživati.
Mali je Petar išao u prvi razred osnovne škole. Bio je odličan učenik, Pažljiv na nastavi, inteligentan, vrijedan. Ručao je s majkom oko 12 sati, što je bilo uobičajeno vrijeme za ručak u to doba, za većinu stanovnika naselja. Muškarci su ručali oko 15 sati nakon dolaska s posla. Nikada se neće doznati što je dječaka iz Krndeljeve ulice, najbliže barama, vuklo k jednoj od njih usred bašči. Momčić se, vjerojatno, jedno vrijeme igrao oko te proklete bare i možda se zaprljao blatom. Vjerojatno je onako naivan htio oprati ruke u bari prije povratka kući, ali ... mulj .... Čini se da je cipelama zagazio u strašno blato, koje ga je povuklo prema sredini bare, gdje je voda njemu bila iznad očiju. Sve je izgleda bilo brzo gotovo, tako da nije stigao ni kriknuti. Da je kriknuo netko od mještana bi ga čuo, jer za lijepa dana uvijek je netko nešto čeprkao po svom vrtu. Tek što je počeo živjeti, nesretnik je otišao tiho.
Roditelji ga u početku nisu tražili, mislila su da se negdje igrao s drugom djecom. Oko 3 poslijepodne majka ga je, kako je onda bio običaj na naselju, pozivala s ulaznih vrata:
- Petre, Petreee!
Kako se nije odazvao, potražila ga je u okolici stana među drugom djecom. Led joj je odjednom okovao srce, problijedila je i počela drhtati. Pozvala je muža da ga počnu tražiti, pridružilo se i nekoliko susjeda. Kako ga nije bilo oko zgrada, krenuše prema barama. Majka ga je prva ugledala u jednoj od njih. Virio je samo vrh glave iz vode. Vrisnula i složila se onesviještena na tlo. Nastala je strka, metež. Dvije žene ostaše uz majku, a otac s nekoliko muškaraca sjuri se k bari. I oni su od blata jedva hodali po jami. Izvukli su malog, ali je bilo kasno. Onda netko otrča do obližnje bolnice, pošto u blizini nitko nije imao telefon, zamoli portira da nazove hitnu pomoć i miliciju. Hitna je brzo stigla, nažalost samo su molgi konstatirati smrt. U međuvremenu je nesretna majka došla sebi pa joj je liječnik dao lijek za smirenje. Nešto kasnije stigla je milicija, međutim kako nije bilo očevidaca zapisali su ono što su vidjeli i otišli. O tom događaju Brođani, pogotovo Plavopoljci, još su godinama pričali. Taj događaj, valjda je bio signal gradskoj upravi da konačno zatrpa bare. Da su znali (mogli su pretpostaviti) sigurno bi to prije napravili. Korisnici bašča za sušnih dana zalijevali su otada vrtove kantama s vodom natočenom na pumpi, koja se nalazila na ulazu u bašče južno od barake koje je još uvijek tamo.
***
Jednom su se prilikom plavopoljski dečkići dogovorili da urede livadu između Kardeljeve i Senjugove ulice uz ulicu Petra Svačića. Kamioni s otpadom iz "Đure" odvozili su ga na novu lokaciju, a livada je ružno izgledala. Grbava, puna zemlje i visoke trave. Momčići su tu htjeli napraviti igralište za mali nogomet, na kojem će se u naredne dve godine, koliko je potrajalo, odigrati mnogobrojne utakmice. Do tada su se utakmice odigravale na livadama između zgrada, pa je bilo polupanih stakala na prozorima i galame nekih nezadovoljnih stanara.
Svatko je iz kućne zbirke alata donio neku alatku. Netko lopatu, netko kramp, grablje i pristupilo uređenju. Nije bilo podređenih ni nadređenih, više i manje vrijednih, svi su radili s voljom i u granicama vlastitih mogućnosti. Radovi su trajali desetak dana, igralište je bilo poravnato, počela je nicati trava. Kiša i strpljenje dječaka učinili su da trava brzo raste. Onda je došao i taj dan. Koja je samo sreća bila za dječake kada su odigrali prvu utakmicu na tom terenu. Majke su istrošile grla zoveći ih na ručak, a nakon toga odlazak u školu. Otac dvojice braće, Branko, bio je preko Đure Đakovića na montaži u Osijeku. Od dnevnica je odvojio novac i kupio im kožnatu loptu s dušicom, koja je zamijenila gumenjare, koje su se znale često probiti na neki tr. Vulkanizeri su tih godina imali dosta posla krpajući gumenjare. Eto tako su plavopoljski dječaci dobili prvu kožnatu loptu. S tom loptom su svi dečkići barem malo bolje igrali nego s gumenom loptom. E da! Bila su to neka davna romantičarska vremena.
Prva utakmica s kožnatom loptom odigrala se u nedjeljno dopodne. Momčići su bili oduševljeni, a i neka bi djevojčica zastala i pogledala o čemu se radi. Za većinu njih to je bilo gubljenje vremena. Nakon minutu, dvije, curice bi se vratile u stan i nastavile pomagati majkama u pravljenju nedjeljnog ručka i uređenju stana. Pišem kako je bilo i briga me ako me napadne neka udruga zbog ne pričanja bajki o onome što je uslijedilo nekoliko desetljeća kasnije.
***
S plavopoljskim dečkićima u osnovnu školu Mika Babić (tada se tako zvala i ne pada mi ni na kraj pameti da prešutim ime škole - op. aut.), koja je bila beskućnik, a ondašnja lokacija je bila u brodskoj gimnaziji, išlo je i nekoliko momčića s Budainke i Jelasa. Kod njih su najbolji bili Gegi i Šiljo, koji su s vršnacima s Plavog polja dogovorili nogometnu utakmicu u jednu nedjelju dopodne. Tih godina nastava subotom je trajala samo dva školska sata. Onda je uslijedio ukusni obrok, žganci s mlijekom, odlični sendviči s finom salamom i slične delicije. Da, da! Uopće se nije štedjelo na djeci. Neki siromašniji, a bome i gladniji, znali su često maznuti i dvije porcije. Djeci je bilo potpuno svejedno u kojoj državi i sistemu žive. Lijepo bi se naklopali i onda juriš kućama. U subotu pred utakmicu Plavopoljci su, popodne, imali generalnu probu.
Onda je došla i toliko očekivana nedjelja. Plavopoljski dečkići osjećali su se svečano. Kakvo finale evropskog ili svjetskog prvenstva, kakva borba za olimpijsku medalju. Imaju svoje skromno igralište koje su sami napravili, dolaze im u goste dostojni protivnici. Milina jedna! Za momčad Plavog polja nastupit će momčići iz Krndeljeve (više) i Senjugove (manje) ulice. Skupili su se na igralištu pola sata prije početka utakmice i dodavali se s nogometarom.
Dok su suparnici s Budainke, Jelasa i Brlićke išli na susret, zakazan za 10 sati, morali su zastati kod zagrebačke rampe (izgradnja podvožnjaka bila je relativno daleka budućnost) jer je prolazio brzi vlak prema željezničkom kolodvoru. Nedugo su morali stati i kod bosanske rampe. Upravo je prolazio ćiro iz Bosne prema Mustafinoj kući i dalje prema kolodvoru. Ćirine uske tračnice bile su odvojene od ostalih, prve s južne strane. Vlakić bi stajao zapadno od zgrade željezničke stanice izgrađene od crvene cigle. Vrlo blizu ćirinom stajalištu bila je česma s nekoliko cijevi iz kojih je curila hladna pitka voda.
Prolazeći pored dječaka garavi strojovođa potegnu ručicu i začu se veseli pisak male lokomotive. Kao da se javlja ljudima na kolodvoru da vlakić stiže do posljednje stanice.
Mustafina kuća s malom konjušnicom bila je smještena na polukrugu južno uz uskotračnu prugu. Uz kuću je bilo malo dvorište s travom, gdje su se napasala dva mala bosanska konjića, smeđa i kosmata, s čupercima grive i kadifastih očiju iz kojih je izbijala neka čudna tuga i strpljivost. Bili su beskrajno odani gazdi i zbog i za njega znali su potegnuti iznad vlastitih mogućnosti. U kući je živjela majka s dvoje svoje djece: Mustafoma i Ekremom, treći sin Esad već je bio emigrirao u Francusku. Iako je Mustafa ima tek jedanaest godina obitelj se prehranjivala njegovim kirijanjem. Momčić je hrabro upravljao zaprežnim vozilom slavonskobrodskim, ne baš dobrim, cestama. Nije ni čudo što nije uspio završiti ni osnovnu školu. Naročito je bila poznata njegova kobilica Lajka, malo konjče nevjerovatne snage i izdržljivosti. A tek strpljivost! Mnogi plavopoljski momčići dolazili su na Mustafin ranč da bi zahajali Lajku, koja je to podnosila s velikom strpljivošću.
Dok su čekali da ćiro prođe, upita Pero Šilju:
- Reci kakvi su plavopoljci igrači.
- Dobri, ali mislim da smo mi bolji.
- Tuku li po nogama? - htio je znati Šiljin brat Oštri.
- Ne, dobri su tehnički.
- Onda mi pobjeđujemo - konstantira Deša.
Igrači obje momčadi su se dogovorile da se igra dva puta po trideset minuta. Stativa nije bilo. Umjesto njih na sredini zamišljenih out linija bila su po dva veća kamena. Ako bi koja lopta prošla oko kamenja ekipe bi nakratko pregovarale je li ili nije to bio zgoditak. Dogovoreno je da ekipe imaju skupa s golmanom 7 igrača, koji se mogu u svakom trenutku zamijeniti.
Momčad Plavog polja bolje je ušla u utakmicu. Već na poluvremenu je bilo 3:0 za njih. U drugom poluvremenu isti rezultat, ukupno 6.0 za njih. Na kraju utakmice, Pićo, omaleni plavopoljski dječak, šaljivdžija, reče Šilji:
- Što je? Ne možete nam dati ni gola.
- Ma, pusti, drugi puta ćemo mi vas pobijediti.
- Hoćete, hoćete, kada na vrbi rodi grožđe - ubaci Nate.
Momci s Budainke i Brlićke pokunjeno se vratiše kućama, a plavopoljski dječaci odigraše još jednu utakmicu između sebe.
Tko zna zašto do revanša nikada nije došlo.
Kad su dečki iz obje momčadi odrasli, puno uspješnije karijere imali su igrači poražene ekipe. Dvojica su uspješno igrala u zagrebačkkom Dinamu, dvojica u brodskom drugoligašu BSK-u, ostali u zoni ili podsavezu. Što se tiče pobjednika, dvojica su igrala u podsaveznoj ligi (Trgovački, Ukrina), a nekolicina u grupnom natjecanju (NK Plavo polje). Očito su dečki s Budainke i Brlićke bili puno ambiciozniji, skloniji treningu i posvećenosti nogometu. Da su momci s Plavog polja bili ambiciozniji poput momaka iz poražene ekipe, gdje bi im bio kraj. Ovo je još jedan dokaz da sam talent bez upornog rada i ambicije ne vrijedi gotovo ništa.
***
Polovicom šezdesetih godina gradska uprava se odlučila južno od ulice Petra Svačića za gradnju čuvenih "kocki", zgrada koje su obradovale mnoge brodske obitelji, koje su do tada živjele kao podstanari ili se gurali u već sagrađenim stanovima i kućama. Bilo je tu i pridošlica iz susjednih sela i susjedne Bosne. Čuveni ćiro se navozao radnika iz Bosne u Slavonski Brod i natrag. Tako momci s Plavog polja ostaše bez igrališta, ali kratko.
U to vrijeme južno od željezničkog kolodvora (autobusni je otvoren tek 1. 2. 1969.) pa do ulice Petra Svačića bila je velika livada sa šikarom. Gusto raslinje na više mjesta bilo je više od čovjeka. Jedino je staza koja je vodila od naselja prema željezničkom mostu (drvena konstrukcija okovana zakovicama) bila prohodna. Za vrijeme hladnih zimskih dana, koji su onda obilovali snijegom koje je obično pao oko svetog Nikole i zadržao se do 8. marta, bilo je vrlo opasno hodati po smrznutoj stazici i mostu. Bilo je tu spektakularnih padova, a bome i lomova i utučenosti pojedinih dijelova tijela, naročito rukku, nogu i rebara.
Momci, ni djeca ni muškarci, opet su dograbili alatke u ruke i uskoro su imali novo nogometno igralište. Raslinje je iščupano, neravnine poravnate i teren je bio pogodan za igru. Nažalost vijek trajanja tog igrališta bio je upola kraći od prethodnog.
U ljeto 1966. godine odigrano je svjetsko nogometno prvenstvo u Engleskoj. Prvu i za sada jedinu tirulu osvojio je domaćin pobijedivši u finalu Njemačku nakon produžetaka 4:2. Još i danas vode se diskusije je li zgoditak za vodstvo domaćina bio regularan. Đef Harts je snažno opalio po lopti (ne stisnuo, kako vele neke komentatori, jer kao se kopačkom može stisnuti lopta), ona je strelovitom brzinom udarila u prečku i odbila se na travu. I danas se pouzdano ne zna je li cijelim obujmom prešla gol crtu ili nije. Već prema simpatiji za neke je zgoditak bio regularan, za neke nije. Engleska je gotovo čitavo prvenstvo igrala u sastavu: Benks, Koen, Vilson, Stajls, Đeki Čarlton, Mur, Bol, Harst, Bobi Čarlton, Hant, Piters. Nakon druge utakmice u skupini povredio se Đimi Grivs pa ga je zamijenio Harst. Trostruki strijelac za pobjednike bio je Đef Harst, a jedan je postigao Martin Piters.
Vratimo se mi na plavopoljske dečke. Po završetku svjetskog nogometnog prvenstva, u ranu jesen, još ni lišće nije počelo opadati, gradska uprva je odlučila točno na mjestu igrališta napraviti benzinsku pumpu. Vozila je, malo po malo, bilo sve više, naročito je popularan i jeftin bio Fićo, pa je uprava pravilno procijenila situaciju. Standard je sve više rastao, benzin je bio vrlo jeftin i valjalo je misliti na budućnost. Vozila je bivalo sve više pa je i potražnja za benzinom rasla.
Kasnije, na samom početku 1970. godine otac is in jedna plavopoljske obitelji, radnikce Đure Đakovića, niže i srednje stručne spreme, kupili su pravu pravcatu limuzinu, Fiat 1300, poznat po tome što je mjenjač imao na volanu. Premda ta obitelj niti slučajno nije bila bogata, pola novca su odmah dali, a za ostatak su obojica podigla šestomjesečni kredit. Za vrijeme otplate kredita nisu ni u čemu oskudijevali, ali se nisu ni razbacivali. Eto, u strašnom socijalizmu, prosječna radnička obitelj kupuje lijepu limuzinu, a da im to nije posebno ugrozilo životni standard. Koliko danas u rajskom neoliberalnom kapitalističkom uređenju treba prosječnoj radničkoj obitelji da bi si priuštila pristojni automobil?
__________________________________________________
Znam, znam! Nekom revizionistu će se podići kosa na glavi (ako je ima) i tvrdit će, uz ponizno klanjanje u bogomolji, da su to lažne tvrdnje i da je u to doba hrvatska radnička klasa bila satirana od jugokomunista. Hrvatska je bila po ekonomskim pokazateljima druga u Jugoslaviji, a ispada da su zbog djelovanja jugokomunista radnici u ostatku zemlje vozili mercedese. Osobno, briga me za komuniste, kapitaliste, ideologije. Samo pričam kako je bilo.
I ova kratka priča na neki način prikazuje dio brodske prošlosti, koju neće zabilježiti ni jedan povjesničar, ali će zato pisati bajke npr. o barunu Trenku, koji uostalom nije iz ovih krajeva, koji sigurno nije bio oličenje humanosti, koji se sigurno nije borio za prava napačenog hrvatskog katoličkog čovjeka, nego za svoje osobne interese i užitke.
.
No, ostavimo mi svjetsko nogometno prvenstvo i vratimo se u Brod, točnije radničko naselje Plavo polje. Davno, na samom početku šezdesetih godina prošlog stoljeća, uz južnu stranu ulice Petra Svačića, između Krndeljeve i Senjugove ulice, prve dvije kada se dolazi na naselje iz smjera Budainke, nije bilo zgrada tzv. "kocki". Nije ih bilo ni drugdje, došle su kasnije. Između dvije spomenute ulice bila je livada, koja se protezala prema jugu do pedesetak metara od zgrada. Na livadu su kamioni istovarali zemlju iz poduzeća Đuro Đaković u kojoj je bilo željeza, bakra i lova. Da, da. To je poduzeće tu istovaralo jedan dio svog otpada. Momčići uglavnom iz te dvije ulice, a bio je tu i poneki penzioner, kopali su po zemlji tražeći metale, koje su onda prodavali u poduzeću Otpad, koje se nalazilo između bosanske i zagrebačke rampe, ispred dućana s mješovitom robom. Tako su zarađivali za mali, ali slatke užitke, kojih onda nisu imali u izobilju: čokoladice, sladoled, pokoja krempita ili baklava u slastičarni.
Tamo gdje su danas prve dvije "kocke" sa zapadne strane bile su dvije duboke rupe koje su poticale još iz Drugog svjetskog rata, kada su saveznici bombardirali iz aviona Tvornicu vagona.
Saveznici su nekoliko puta tokom Drugog svjetskog rata nemilosrdno bombardirali Slavonski Brod, posebno Tvornicu vagona i most između dva Broda. Ponekad su bili prilično neprecizni pa su bombe padale i po nekoliko stotina metara od cilja. Mnogi su nedužni civili stradali u takvim bombardiranjima. Ružno je kada neki danas takve nesretnike nazivaju kolateralnim žrtvama, to čine valjda zbog toga da si olakšaju savjest. Kada to učini protivnička strana onda su to zvjerstva koja treba najstrože sankcionirati. Osim već spomenutih rupa od avio-bombi bilo ih jejoš nekoliko jugozapadno od tada nepostojećeg naselja. Sve je to bila jedna ogromna ledina. Ta je livada s jugozapada i zapada bila omeđena bosanskom prugom i velikim vojničkim.
Rupe od avio bombi bile su promjera nekoliko metara i duboke nešto preko metra. Za kišna vremena, obično u proljeće i jesen, rupe bi se napunile vodom.
Negdje krajem pedestih godina prošlog stoljeća, mnogi su Plavopoljci uzeli po komadić te ledine i od njega pravili čuvene plavopoljske bašče (ne, nije gramatička greška, Plavopoljci su ih tako zvali - op. aut.). Nitko svoju bašču nije ograđivao, nitko nije uzimao plodove iz susjednih vrtova. Eh, da. Bijahu to neka romantičarska vremena. Neki danas vele da su to bila strahotna vremena bez imalo čovječnosti. Naravno, bilo je i zla, ali kada to zla nije bilo? Svi vladari u povijesti su tvrdili da narod nikada nije bolje živio nego za njihove vladavine, a je li to tako? Uvijek je bilo, a nažalost, tako će i biti, da će moćna manjina, uz pomoć privilegiranih slugu, blaže ili žešće, satirati veliku većinu naroda.
Ali, pustimo to, jer po tom pitanju nitko ništa ne može promijeniti. Vraćam se priči. U baščama Plavopoljci su sadili razne vrste povrća: paradajz, papriku, krastavac, bijeli i crveni luk, grašak, nešto kukuruza uz koji bi bila drvena motka po kojoj je puzio grah. U neko bašči našlo bi se cikle, kelja, kupusa. Svaka je bašča imala nekoliko gredica, između njih stazica. Zemlju su obrađivale uglavnom žene jer većinom nisu bile zaposlene, za razliku od muškaraca koji su skoro svi bili zaposleni i svojim skromnim plaćama hranili obitelj. Poljoprivredni proizvodi su pomagali da se lakše prebrodi siromaštvo većine plavopoljskih obitelji. Za lijepa vremena, nakon posla, ručka i kraćeg odmora uz kavu, i neki muškarci bi se ponekad pridružili ženama na radovima vezanim za zemlju. Obični bi oni, uz cigaretu, pričali s drugim muškarcima o poslu, politici, sportu. Rijetko koji bi se prihvatio plijevljenja, lopate ili motike. Vrtovi su se zalijevali s kantama s vodom iz bara dok one ne bi presušile i pretvorile se u mulj ili tvrdu sprženu zemlju. Možda, možda je i to bio razlog što gradska uprava nije zatrpala bare. A bolje da su to učinili. Na samom početku šezdesetih godina dogodila se tragedija, koja je potresla ne samo stanovnike Plavog polja nego i cijelog grada.
Ponekad je život patetičniji od same patetike, ali pričam kako je bilo. Bila je sredina mjeseca maja. Vjetrić je nanosio opojni miris drače, koje je onda bilo znatno više no danas. Plavopoljski momčići znali su trgati bijeli plod, dobro ga omirisati i sa slasti pojesti. Ne pamti se da je od toga ikome bilo zlo.
Prethodnih dana pala je obilna kiša pa su bare bile pune vode. Zadnja dva dana kiša je stala, a toplo svibanjsko sunce obasjavalo je grad. Priroda je živnula: ljudi, životinje, trava. Jedan žuti mačak ispružio se na jednoj livadi. Možda je i on uživao u mirisu drače, koja cvate i miriše kad joj dođe vrijeme, za bogate i siromašne, lijepe i ružne, poštene i nepoštene, bolesne i zdrave. Samo .. samo, treba znati i htjeti u tome uživati.
Mali je Petar išao u prvi razred osnovne škole. Bio je odličan učenik, Pažljiv na nastavi, inteligentan, vrijedan. Ručao je s majkom oko 12 sati, što je bilo uobičajeno vrijeme za ručak u to doba, za većinu stanovnika naselja. Muškarci su ručali oko 15 sati nakon dolaska s posla. Nikada se neće doznati što je dječaka iz Krndeljeve ulice, najbliže barama, vuklo k jednoj od njih usred bašči. Momčić se, vjerojatno, jedno vrijeme igrao oko te proklete bare i možda se zaprljao blatom. Vjerojatno je onako naivan htio oprati ruke u bari prije povratka kući, ali ... mulj .... Čini se da je cipelama zagazio u strašno blato, koje ga je povuklo prema sredini bare, gdje je voda njemu bila iznad očiju. Sve je izgleda bilo brzo gotovo, tako da nije stigao ni kriknuti. Da je kriknuo netko od mještana bi ga čuo, jer za lijepa dana uvijek je netko nešto čeprkao po svom vrtu. Tek što je počeo živjeti, nesretnik je otišao tiho.
Roditelji ga u početku nisu tražili, mislila su da se negdje igrao s drugom djecom. Oko 3 poslijepodne majka ga je, kako je onda bio običaj na naselju, pozivala s ulaznih vrata:
- Petre, Petreee!
Kako se nije odazvao, potražila ga je u okolici stana među drugom djecom. Led joj je odjednom okovao srce, problijedila je i počela drhtati. Pozvala je muža da ga počnu tražiti, pridružilo se i nekoliko susjeda. Kako ga nije bilo oko zgrada, krenuše prema barama. Majka ga je prva ugledala u jednoj od njih. Virio je samo vrh glave iz vode. Vrisnula i složila se onesviještena na tlo. Nastala je strka, metež. Dvije žene ostaše uz majku, a otac s nekoliko muškaraca sjuri se k bari. I oni su od blata jedva hodali po jami. Izvukli su malog, ali je bilo kasno. Onda netko otrča do obližnje bolnice, pošto u blizini nitko nije imao telefon, zamoli portira da nazove hitnu pomoć i miliciju. Hitna je brzo stigla, nažalost samo su molgi konstatirati smrt. U međuvremenu je nesretna majka došla sebi pa joj je liječnik dao lijek za smirenje. Nešto kasnije stigla je milicija, međutim kako nije bilo očevidaca zapisali su ono što su vidjeli i otišli. O tom događaju Brođani, pogotovo Plavopoljci, još su godinama pričali. Taj događaj, valjda je bio signal gradskoj upravi da konačno zatrpa bare. Da su znali (mogli su pretpostaviti) sigurno bi to prije napravili. Korisnici bašča za sušnih dana zalijevali su otada vrtove kantama s vodom natočenom na pumpi, koja se nalazila na ulazu u bašče južno od barake koje je još uvijek tamo.
***
Jednom su se prilikom plavopoljski dečkići dogovorili da urede livadu između Kardeljeve i Senjugove ulice uz ulicu Petra Svačića. Kamioni s otpadom iz "Đure" odvozili su ga na novu lokaciju, a livada je ružno izgledala. Grbava, puna zemlje i visoke trave. Momčići su tu htjeli napraviti igralište za mali nogomet, na kojem će se u naredne dve godine, koliko je potrajalo, odigrati mnogobrojne utakmice. Do tada su se utakmice odigravale na livadama između zgrada, pa je bilo polupanih stakala na prozorima i galame nekih nezadovoljnih stanara.
Svatko je iz kućne zbirke alata donio neku alatku. Netko lopatu, netko kramp, grablje i pristupilo uređenju. Nije bilo podređenih ni nadređenih, više i manje vrijednih, svi su radili s voljom i u granicama vlastitih mogućnosti. Radovi su trajali desetak dana, igralište je bilo poravnato, počela je nicati trava. Kiša i strpljenje dječaka učinili su da trava brzo raste. Onda je došao i taj dan. Koja je samo sreća bila za dječake kada su odigrali prvu utakmicu na tom terenu. Majke su istrošile grla zoveći ih na ručak, a nakon toga odlazak u školu. Otac dvojice braće, Branko, bio je preko Đure Đakovića na montaži u Osijeku. Od dnevnica je odvojio novac i kupio im kožnatu loptu s dušicom, koja je zamijenila gumenjare, koje su se znale često probiti na neki tr. Vulkanizeri su tih godina imali dosta posla krpajući gumenjare. Eto tako su plavopoljski dječaci dobili prvu kožnatu loptu. S tom loptom su svi dečkići barem malo bolje igrali nego s gumenom loptom. E da! Bila su to neka davna romantičarska vremena.
Prva utakmica s kožnatom loptom odigrala se u nedjeljno dopodne. Momčići su bili oduševljeni, a i neka bi djevojčica zastala i pogledala o čemu se radi. Za većinu njih to je bilo gubljenje vremena. Nakon minutu, dvije, curice bi se vratile u stan i nastavile pomagati majkama u pravljenju nedjeljnog ručka i uređenju stana. Pišem kako je bilo i briga me ako me napadne neka udruga zbog ne pričanja bajki o onome što je uslijedilo nekoliko desetljeća kasnije.
***
S plavopoljskim dečkićima u osnovnu školu Mika Babić (tada se tako zvala i ne pada mi ni na kraj pameti da prešutim ime škole - op. aut.), koja je bila beskućnik, a ondašnja lokacija je bila u brodskoj gimnaziji, išlo je i nekoliko momčića s Budainke i Jelasa. Kod njih su najbolji bili Gegi i Šiljo, koji su s vršnacima s Plavog polja dogovorili nogometnu utakmicu u jednu nedjelju dopodne. Tih godina nastava subotom je trajala samo dva školska sata. Onda je uslijedio ukusni obrok, žganci s mlijekom, odlični sendviči s finom salamom i slične delicije. Da, da! Uopće se nije štedjelo na djeci. Neki siromašniji, a bome i gladniji, znali su često maznuti i dvije porcije. Djeci je bilo potpuno svejedno u kojoj državi i sistemu žive. Lijepo bi se naklopali i onda juriš kućama. U subotu pred utakmicu Plavopoljci su, popodne, imali generalnu probu.
Onda je došla i toliko očekivana nedjelja. Plavopoljski dečkići osjećali su se svečano. Kakvo finale evropskog ili svjetskog prvenstva, kakva borba za olimpijsku medalju. Imaju svoje skromno igralište koje su sami napravili, dolaze im u goste dostojni protivnici. Milina jedna! Za momčad Plavog polja nastupit će momčići iz Krndeljeve (više) i Senjugove (manje) ulice. Skupili su se na igralištu pola sata prije početka utakmice i dodavali se s nogometarom.
Dok su suparnici s Budainke, Jelasa i Brlićke išli na susret, zakazan za 10 sati, morali su zastati kod zagrebačke rampe (izgradnja podvožnjaka bila je relativno daleka budućnost) jer je prolazio brzi vlak prema željezničkom kolodvoru. Nedugo su morali stati i kod bosanske rampe. Upravo je prolazio ćiro iz Bosne prema Mustafinoj kući i dalje prema kolodvoru. Ćirine uske tračnice bile su odvojene od ostalih, prve s južne strane. Vlakić bi stajao zapadno od zgrade željezničke stanice izgrađene od crvene cigle. Vrlo blizu ćirinom stajalištu bila je česma s nekoliko cijevi iz kojih je curila hladna pitka voda.
Prolazeći pored dječaka garavi strojovođa potegnu ručicu i začu se veseli pisak male lokomotive. Kao da se javlja ljudima na kolodvoru da vlakić stiže do posljednje stanice.
Mustafina kuća s malom konjušnicom bila je smještena na polukrugu južno uz uskotračnu prugu. Uz kuću je bilo malo dvorište s travom, gdje su se napasala dva mala bosanska konjića, smeđa i kosmata, s čupercima grive i kadifastih očiju iz kojih je izbijala neka čudna tuga i strpljivost. Bili su beskrajno odani gazdi i zbog i za njega znali su potegnuti iznad vlastitih mogućnosti. U kući je živjela majka s dvoje svoje djece: Mustafoma i Ekremom, treći sin Esad već je bio emigrirao u Francusku. Iako je Mustafa ima tek jedanaest godina obitelj se prehranjivala njegovim kirijanjem. Momčić je hrabro upravljao zaprežnim vozilom slavonskobrodskim, ne baš dobrim, cestama. Nije ni čudo što nije uspio završiti ni osnovnu školu. Naročito je bila poznata njegova kobilica Lajka, malo konjče nevjerovatne snage i izdržljivosti. A tek strpljivost! Mnogi plavopoljski momčići dolazili su na Mustafin ranč da bi zahajali Lajku, koja je to podnosila s velikom strpljivošću.
Dok su čekali da ćiro prođe, upita Pero Šilju:
- Reci kakvi su plavopoljci igrači.
- Dobri, ali mislim da smo mi bolji.
- Tuku li po nogama? - htio je znati Šiljin brat Oštri.
- Ne, dobri su tehnički.
- Onda mi pobjeđujemo - konstantira Deša.
Igrači obje momčadi su se dogovorile da se igra dva puta po trideset minuta. Stativa nije bilo. Umjesto njih na sredini zamišljenih out linija bila su po dva veća kamena. Ako bi koja lopta prošla oko kamenja ekipe bi nakratko pregovarale je li ili nije to bio zgoditak. Dogovoreno je da ekipe imaju skupa s golmanom 7 igrača, koji se mogu u svakom trenutku zamijeniti.
Momčad Plavog polja bolje je ušla u utakmicu. Već na poluvremenu je bilo 3:0 za njih. U drugom poluvremenu isti rezultat, ukupno 6.0 za njih. Na kraju utakmice, Pićo, omaleni plavopoljski dječak, šaljivdžija, reče Šilji:
- Što je? Ne možete nam dati ni gola.
- Ma, pusti, drugi puta ćemo mi vas pobijediti.
- Hoćete, hoćete, kada na vrbi rodi grožđe - ubaci Nate.
Momci s Budainke i Brlićke pokunjeno se vratiše kućama, a plavopoljski dječaci odigraše još jednu utakmicu između sebe.
Tko zna zašto do revanša nikada nije došlo.
Kad su dečki iz obje momčadi odrasli, puno uspješnije karijere imali su igrači poražene ekipe. Dvojica su uspješno igrala u zagrebačkkom Dinamu, dvojica u brodskom drugoligašu BSK-u, ostali u zoni ili podsavezu. Što se tiče pobjednika, dvojica su igrala u podsaveznoj ligi (Trgovački, Ukrina), a nekolicina u grupnom natjecanju (NK Plavo polje). Očito su dečki s Budainke i Brlićke bili puno ambiciozniji, skloniji treningu i posvećenosti nogometu. Da su momci s Plavog polja bili ambiciozniji poput momaka iz poražene ekipe, gdje bi im bio kraj. Ovo je još jedan dokaz da sam talent bez upornog rada i ambicije ne vrijedi gotovo ništa.
***
Polovicom šezdesetih godina gradska uprava se odlučila južno od ulice Petra Svačića za gradnju čuvenih "kocki", zgrada koje su obradovale mnoge brodske obitelji, koje su do tada živjele kao podstanari ili se gurali u već sagrađenim stanovima i kućama. Bilo je tu i pridošlica iz susjednih sela i susjedne Bosne. Čuveni ćiro se navozao radnika iz Bosne u Slavonski Brod i natrag. Tako momci s Plavog polja ostaše bez igrališta, ali kratko.
U to vrijeme južno od željezničkog kolodvora (autobusni je otvoren tek 1. 2. 1969.) pa do ulice Petra Svačića bila je velika livada sa šikarom. Gusto raslinje na više mjesta bilo je više od čovjeka. Jedino je staza koja je vodila od naselja prema željezničkom mostu (drvena konstrukcija okovana zakovicama) bila prohodna. Za vrijeme hladnih zimskih dana, koji su onda obilovali snijegom koje je obično pao oko svetog Nikole i zadržao se do 8. marta, bilo je vrlo opasno hodati po smrznutoj stazici i mostu. Bilo je tu spektakularnih padova, a bome i lomova i utučenosti pojedinih dijelova tijela, naročito rukku, nogu i rebara.
Momci, ni djeca ni muškarci, opet su dograbili alatke u ruke i uskoro su imali novo nogometno igralište. Raslinje je iščupano, neravnine poravnate i teren je bio pogodan za igru. Nažalost vijek trajanja tog igrališta bio je upola kraći od prethodnog.
U ljeto 1966. godine odigrano je svjetsko nogometno prvenstvo u Engleskoj. Prvu i za sada jedinu tirulu osvojio je domaćin pobijedivši u finalu Njemačku nakon produžetaka 4:2. Još i danas vode se diskusije je li zgoditak za vodstvo domaćina bio regularan. Đef Harts je snažno opalio po lopti (ne stisnuo, kako vele neke komentatori, jer kao se kopačkom može stisnuti lopta), ona je strelovitom brzinom udarila u prečku i odbila se na travu. I danas se pouzdano ne zna je li cijelim obujmom prešla gol crtu ili nije. Već prema simpatiji za neke je zgoditak bio regularan, za neke nije. Engleska je gotovo čitavo prvenstvo igrala u sastavu: Benks, Koen, Vilson, Stajls, Đeki Čarlton, Mur, Bol, Harst, Bobi Čarlton, Hant, Piters. Nakon druge utakmice u skupini povredio se Đimi Grivs pa ga je zamijenio Harst. Trostruki strijelac za pobjednike bio je Đef Harst, a jedan je postigao Martin Piters.
Vratimo se mi na plavopoljske dečke. Po završetku svjetskog nogometnog prvenstva, u ranu jesen, još ni lišće nije počelo opadati, gradska uprva je odlučila točno na mjestu igrališta napraviti benzinsku pumpu. Vozila je, malo po malo, bilo sve više, naročito je popularan i jeftin bio Fićo, pa je uprava pravilno procijenila situaciju. Standard je sve više rastao, benzin je bio vrlo jeftin i valjalo je misliti na budućnost. Vozila je bivalo sve više pa je i potražnja za benzinom rasla.
Kasnije, na samom početku 1970. godine otac is in jedna plavopoljske obitelji, radnikce Đure Đakovića, niže i srednje stručne spreme, kupili su pravu pravcatu limuzinu, Fiat 1300, poznat po tome što je mjenjač imao na volanu. Premda ta obitelj niti slučajno nije bila bogata, pola novca su odmah dali, a za ostatak su obojica podigla šestomjesečni kredit. Za vrijeme otplate kredita nisu ni u čemu oskudijevali, ali se nisu ni razbacivali. Eto, u strašnom socijalizmu, prosječna radnička obitelj kupuje lijepu limuzinu, a da im to nije posebno ugrozilo životni standard. Koliko danas u rajskom neoliberalnom kapitalističkom uređenju treba prosječnoj radničkoj obitelji da bi si priuštila pristojni automobil?
__________________________________________________
Znam, znam! Nekom revizionistu će se podići kosa na glavi (ako je ima) i tvrdit će, uz ponizno klanjanje u bogomolji, da su to lažne tvrdnje i da je u to doba hrvatska radnička klasa bila satirana od jugokomunista. Hrvatska je bila po ekonomskim pokazateljima druga u Jugoslaviji, a ispada da su zbog djelovanja jugokomunista radnici u ostatku zemlje vozili mercedese. Osobno, briga me za komuniste, kapitaliste, ideologije. Samo pričam kako je bilo.
I ova kratka priča na neki način prikazuje dio brodske prošlosti, koju neće zabilježiti ni jedan povjesničar, ali će zato pisati bajke npr. o barunu Trenku, koji uostalom nije iz ovih krajeva, koji sigurno nije bio oličenje humanosti, koji se sigurno nije borio za prava napačenog hrvatskog katoličkog čovjeka, nego za svoje osobne interese i užitke.
.
