Hoćemo li izlaskom iz sanitarnih karantina, napustiti i naša nova-stara mentalno-ideološka zatočeništva i zablude, izliječiti naše generacijske pandemije? Izaći iz naših alternativnih “istina”, paralelnih stvarnosti i simulakruma? Hoćemo li se boriti za novo socijalističko i građansko društvo demosa, a ne etnosa?

Vjerujem da svijet, posebno Evropa neće biti ista poslije ove pandemije i recesije koja uslijedi. Šta li čeka nas kao periferiju Evrope?

Da li pribjeći tvrdoj autoritarnijoj reakciji, policijskim časovima, zabranama kretanja ili pribjeći liberalnijem modelu koji brže vodi ka imunitetu krda? Koliko su mjere štednje u proteklim decenijama ostavile zdravstvo, države i društva potkapacitiranim da reaguju brže, organiziranije i smanje broj mrtvih i zaraženih. Čuju se kritike i o netransparentnosti režima u Kini koji je mjesec dana potiskivao doktore zviždače i informacije o opasnosti virusa, da bi tek polovinom januara reagovao. Čuju se i kritike na račun zakašnjele reakcije zapadnih zemalja kojima su kineske mjere zaista kupile dosta vremena da detektuju i preveniraju pandemiju.

Da li ekonomija slobodnog tržišta može odgovoriti na ovakve i slične globalne izazove? Da li je ovo kraj privatizacijama i dejstvu tržišnih zakonitosti u zdravstvu i farmaciji? Da li će odgovor na slabosti neoliberalne ekonomije i privatizovanog i mikrofragmentiranog društva biti nacionalizacija ključnih javnih resursa, privrede i infrastrukture? Ako hoće, ko će uvoditi socijalizam u zapadne demokratije i kako – ultrakonzervativci, desničari, superbogataši? Da li nam predstoje eksperimenti sa državnim kapitalizmom? Gdje je tu društvo? Da li ćemo morati predložiti nove načine redistribucije društvenog bogatstva i materijalne osnove društvene kohezije? O klimi i životnoj sredini da i ne govorim?

LOGIKA KRDA

Zapadna društva reaguju ambivalentno. S jedne strane imamo solipsizam, neempatiju i negiranje opasnosti pandemije, koju prati mantra da je ovo malo jači grip koji je „samo“ opasan za starije i rizične grupe i da će najveći problemi biti recesija, gubici poslova i dosadašnjeg konzumerističkog komfora. Logika krda u kojem najjači opstaju a ostalima kako bude!

Ovaj cinizam ne umanjuje horor apokaliptičnih scena iz italijanskih i drugih evropskih bolnica, izolatorija i mrtvačnica. Kao što horor leševa izbjeglica i migranata na obalama evropske tvrđave nije umanjen činjenicom da to nisu “evropljani” i mantrom “kud su krenuli”. S druge strane, dešava se neka nova društvenost, solidarnost i komunitarnost koju izaziva strah, empatija sa najugroženijim, potreba za društvenom samodisciplinom i upućenost ljudi jedne na druge.

Zapadni političari određuju krizu kao najveću od Drugog svjetskog rata, drugi je porede sa velikim finansijskim slomom 2008. godine, pozivaju na zajedništvo i društvenu solidarnost. Naša postjugoslovenska društva, naročito Bosnu, pandemija je vratila u nemila doba rata i razaranja, doba opsada, izbjeglištva i borbe za opstanak, koju je izazvalo jedan drugi, jednako smrtonosan virus – velikodržavni kleronacionalizam.

Pandemija kod nas kao i u Evropi, djeluje kao ogledalo u kojima se zrcale naša društva – sve ono što ona jesu i što ona nisu. Razotkrivaju se slabosti i tragične zablude deregulacije, privatizacije, korupcije i pljačke koje su osakatile najbitnije javne funkcije i resurse, posebno zdravstvo, farmaciju, civilnu zaštitu, robne rezerve.

OTKRIVANJE ZABLUDA

Razotkrivaju se također sve zablude i manijakalnosti ultrakonzervativizma, kleronacionalizma i neofašizma koji su se u Evropi institucionalizirali, a kod nas okamenili. Tražili su nacije krvi i tla i države tvrdih granica i evo dobili su.

Kako sada čitati izjavu Margaret Thatcher od prije skoro četiri decenije: “There is no such THING like society!” i “There is NO alternative!”? Ovo su najjače opsjene koju su nam prodali žreci neoliberalizma, podivljalog konzumerizma i reakcionarne postmoderne. Bilo bi interesantno da je dotična baronesa živa, i da joj sada u poodmakloj starosti od 94. godine, život visi o koncu solidarnosti, požrtvovanih medicinara i volontera, prenapregnutog javnog zdravstva, socijalno osvješćenih građana, društva koje je ipak u nekom svom dijelu samosvjesno da postoji.

Korona virus je i kod nas i u Evropi jedan veliki socijalni i ekonomski ekvilajzer, pred kojim smo svi, prije ili kasnije, isto ranjivi bez obzira na naciju, vjeru, boju kože, status ili debljinu novčanika. Da li i nama i Evropi može pomoći nova društvenost, revitalizacija socijalne države i nove politike nacionalizacije i vraćanja društvu javnih funkcija i resursa koje su tako olako davane u ruke raznoraznih spekulatora tuđim novcem i tuđim dušama?

Sada ipak vidimo da postoji „stvar“ koja se zove društvo i da alternativna mora da postoji, a da to nije alt-right. Zamislite grafit: “Društvo ne postoji! U potpisu Megi Tačer!” – a u nastavku “Megi Tačer ne postoji! U potpisu Društvo!”

Neoliberalizam i ultrakonzervatizam, to lice i naličje istog novčića, su čovječanstvu zanijekali pravo na društvo, na alternativu i utopijsko promišljanje, ali su zato stvorili na bezbroj “alternativnih stvarnosti”, “distopijskih imaginacija” i Bodrijarovih “simulakruma” u kojima začaurene čuče raznorazne “socijalne grupe” međusobno politički konfliktirane i polarizirane, vještački i do krajnjih granica.

Društvo kao cjelina tako ostaje nevidljivo i nebitno.

ALTERNATIVNA ISTINA

Danas svako može da živi u svom izolovanom parčetu alternativne stvarnosti i da duboko vjeruje da je zemlja ravna ploča, da vakcinacija izaziva autizam, da svako ima jednako šansu da se obrazuje, obogati ili (p)ostane srednja klasa, da je korona virus najsmešniji virus na svetu, da čovjek nikada nije sletio na Mjesec, da je Republika Srpska bolji dio Bosne, da su Crnogorci Srbi ili da je srpska zemlja svaka ona na kojoj su “srpska groblja” ili “srpske svetinje”, itd.

Postmoderni kleronacionalizam i stvaranje alternativnih realnosti su dva neraskidiva narativa kojim se razara stvarni društveni supstrat, zatomljuje svaka lijeva ideja i zamjenjuje novom hiperrealnošću, u kojoj se svakom građaninu prodaje jedan te isti individualni san: onaj o uspješnosti.

Ništa bolje ne prezentuje simbiozu fenomena alternativne istine i kleronacionalizma od čuvene izreke srbijanskog književnika Brane Crnčevića, parafraziram – Između istine i Srbije biram ovo drugo! Kako bi ta hiperrealnost danas zvučala – možda: između pandemije i “onih drugih”, biram pandemiju jer imam lavovske gene?

Na udaru su i humanističke i emancipatorne tekovine klasičnog liberalizma, onog koji je ograničio slobodu jedne, slobodom druge osobe i tako individualnost podredio djelovanju društva kao cjeline. Liberalizam je počeo sa tezom o društvenom ugovoru, da bi klasa superbogataša iz jednačine izbacila “društvo”.

Neoliberalizam je nasuprot tome ozakonio princip “slobodan si koliko si bogat” i “tvoja sloboda je ograničena samo slobodom onog bogatijeg od tebe”. Tako je iz javnog prostora izbačen princip poželjnosti socijalne empatije, a uveden princip gladi za socijalnom patologijom i patološkim cinizmom. Zar tome ne svjedočimo skoro svakodnevno?

Postjugoslovenska društva nisu daleko ni od ovih tendencija, kao ni od korona virusa. Skoro trideset godina poslije razaranja naših socijalističkih društava, poslije nedovršenih modernizacija, poslije rata za veliku Srbiju i genocida, poslije privatizacije i pljačke javnog dobra, ono što je ostalo od tih društava tavori svako u svom mentalno-ideološkom karantinu, svako u svojoj alternativnoj realnosti.

Slijepo da uvidi koliko smo isti i upućeni jedni na druge.

Šta će biti sada sa tim društvima kada takvi uđu u svoje sanitarne karantine, nove izolatorije? Hoće li izaći isti, gori ili bolji? Hoćemo li i dalje ostati ideološki zatucani i neprosvećeni, nesolidarni, neempatični, uglavnom zaštićeni od dejstva virusa modernizma, naučne i objektivne istine, od virusa naučnog i tehnološkog progresa, od virusa pravične i humane (a ne ograničene i za privilegovane rezervisane) demokratije i liberalizma, ne-daj-bože socijalizma. Ili ćemo početi graditi “novo društvo”?

SKRAJNUTA ETIKA

Iz ovih naših karantin-društava izgnali smo samo pozitivno nasljeđe komunističke revolucije i socijalizma, etiku emancipacije i jednakosti, etiku bratstva i jedinstva. Onu etiku bratstva i jedinstva koja je izvlačila najbolje iz naših interkonfesionalnih tradicija. Etiku koja je izrasla na ogoljenoj istini da su naši iskonstruisani ekonomsko-politički animoziteti samo u našim unutar-južnoslovenskim odnosima od 1912. do 1945. godine, doveli do miliona mrtvih i prognanih. Etiku koja je prvi put u istoriji naših patuljastih naroda počela masovno da djeluje mimo i preko uskih etno-vjerskih uzusa i granica, i da tada izgrađuje novo društvo.

Kad smo etiku bratstva i jedinstva u naletu “crkveno-nacionalističke kontrarevolucije” odbacili, mantijaši su ponovo zaguslali, radnici su postali ratnici za “boga i naciju” – epilog znamo.

U Bosni 1992. godine, prva na udaru pansrpskog kleronacionalizma je upravo bila etika bratstva i jedinstva. Na meti su bili prvo tzv. “mješoviti brakovi” i njihova djeca i porodice, a zatim mješoviti haustori, čaršije itd. Osuđeni ratni zločinac Brđanin izjaviće u ljeto 1992. da porodice mješovitih brakova ne trebaju ove jeseni kiseliti kupus, jer ga neće stići pojesti. Pseudointelektualna perjanica SDS-ovog etničkog čišćenja Banje Luke od nesrba Gugo Lazarevića izjaviće u ljeto 1992. da se djeca iz mješovitih brakova moraju opredijeliti za jednu ili drugu stranu. Karadžić u proljeće 1992. nekoliko puta javno poziva Srbe da napuste svoje rodne gradove i sela gdje SDS ne drži vlast i da dođu u njegovu novu hiperrealnost. Direktiva: razdvoji, okreni jedne protiv drugih i uništi, a nakon toga privatizuj. Rezultat – samo u Banjoj Luci gdje puška nije opalila, ubijeno ili nestalo je više od 250 civila i prognano je više od 65.000 po nekim studijama oko 75.000 Banjalučana (Tabeau, Ewa i drugi), nesrba i porodica tzv. „mješovitih brakova“! Više od sto hiljada života samo u Bosni!

E, sada: koliko korona virus treba, gluvo bilo, da usmrti ljudi u Bosni ili bivšoj Jugi, da bi ga se smatralo opasnijim od svih naših, a posebno pansrpskog kleronacionalizma?

U tim našim karantin-društvima, umjesto etike bratstva i jedinstva, neofašistički žreci, poput Ćosića, Miloševića, Tuđmana i drugih, svak sa svojim podobnim mantijašima, su nam propagirali i provodili “humana preseljenja”, “razdvajanja i segregaciju naroda”, “etnički čiste teritorije”. Niko nije išao ubijati i klati za npr. “srpsko društvo” već “za krst časni i slobodu zlatnu”, šta god to da znači!

JEDNAKOST U VIRUSU

Jesmo li išta naučili? Hoćemo li išta naučiti? Hoće li ova pandemija i sanitarni karantin, pored zaista teških i neizvjesnih posljedica, donijeti i nove socijalističke, humanističke i demitoligizirajuće tendencije i kod nas i u Evropi?

Pred virusom (kao što bi trebali biti i pred zakonom) smo svi isti i jednaki. Društvo se opire monopolima na naciju, boga, rasu i dušu! Ali i monopolima na moć i privilegije bez obzira iz čega izviru.

Korona će bar neke, bar na neko vrijeme, izliječiti od nacionalizma i rasizma, možda i od neoliberalnih zabluda i antisocijalističkih sentimenata. Možda će nam “otkriti” da se možemo dijeliti samo na loše i dobre ljude, egoistične i solidarne, siromašne i bogate, na socijalno osviješćene i empatične i one koji to nisu, na hiperdobitnike tranzicije i privatizacije i one koji to nisu, ali i na političke fanatike i ludake i one koji to nisu.

Pandemija bi mogla, bar nakratko osvijestiti nam činjenicu da naša postjugoslovenska društva pripadaju sui generis jednoj policentričnoj, ekonomski i istorijski isprepletenoj kulturi, koja nužno transcendentira sve zasebne vjerske tradicije, etno-nacionalne konstrukte, sva istorijska razgraničenja. Ne trebamo težiti ni “jednoj državi”, ni “jednom društvu”, ni “Jugoslaviji”, ni “srboslaviji”, ni velikoj ovoj ili onoj, da bi to osvjestili i počeli živjeti s tim!

Da li nam ova pandemija može upaliti vatru i viziju naše nove društvenosti, nove solidarnosti i saradnje u jednom postjugoslovenskom prostoru. Ili ćemo ostati zaglavljeni u konfabulacijama o “lavovskim genima” i simbolima “Papa Štrumpfa” sa četničkom kokardom, i ko zna kakvim?

Korona je pokazala da pomoć izdaleka dolazi prekasno i premalo, bez obzira na to da li sa zapada ili istoka. Zar na ubilački impuls virusa, društveni impuls ne bi trebao biti saradnja, solidarnost i uzajamna pomoć preko vjerskih, etničkih ili državnih granica? Ili će palanački kleronacionalizam, kao poslije poplava u Bosni 2014. godine opet odnijeti pobjedu?

Kleronacionalizam je nova-stara ideologija za sakrivanje ogromnog jaza između bogatih i siromašnih, za razaranje društva, za nove oblike post-modernog političkog ropstva. A “četnizirani Papa Štrumpf” je simbol novih robovlasnika i nedovršenih modernizacija. Borba za vjeru ili monoetničku državu, u raznim kultur-političkim, crkveno-političkim i drugim formama, nije borba za slobodu, jednakost i progres. Nije ni zamjena za tu borbu. To je borba za sopstveno intelektualno razoružavanje i de-emancipaciju.

Hoćemo li izlaskom iz sanitarnih karantina, napustiti i naša nova-stara mentalno-ideološka zatočeništva i zablude, izliječiti naše generacijske pandemije? Izaći iz naših alternativnih “istina”, paralelnih stvarnosti i simulakruma? Hoćemo li se boriti za novo socijalističko i građansko društvo demosa, a ne etnosa?

tacno