(rođen 5. 5. 1818. godine – umro 14. 3. 1883. godine)
Čovječanstvo je dalo u 19. stoljeću mnogo velikih imena i zaslužnih ljudi na polju nauke, ali ličnost koja je širinom i dubinom svog pogleda oplodila nekoliko naučnih područja, revolucionirajući iz temelja filozofiju, sociologiju i političku ekonomiju, bila je samo jedna, a to je Karl Marx.
Kada se pridoda tome njegovo nesebično, samoprijegorno i plemenito zalaganje u praktičnim borbama za novog čovjeka, tada njegova ličnost postaje još veća, još svjetlija.
Ostavljajući svoju revolucionarnu dijalektiku – ne kao gotovo misaono oružje, već oružje koje će se vječno razvijati koliko će i čovjek biti vječan – u nasljeđe pokoljenjima, kojima će progres i oslobođenje čovjeka postati ne samo stvar uma nego i stvar srca, Marx je dao blistav primjer onog načina mišljenja koji je isto toliko neophodan za temeljnu preobrazbu svijeta i oslobođenje čovjeka koliko je neophodna i čovjekova revolucionarna stvaralačka praksa.
Životni put Karla Marxa je put ne samo jedne genijalne ličnosti koja je otvarala nove vidike ljudskoj spoznaji kroz mnoštvo tadašnjih teorija, mišljenja i strujanja, nego i čovjeka koji je još u mladim danima spoznao da je i on sam, kao i svaki čovjek, povezan bezbrojnim nitima sa životima ostalih ljudi; da je pojedinac bez njih nemoćan i nezamisliv i da se sva veličina čovjeka očituje tek u njegovu pravilnom odnosu prema društvenoj zajednici, u njegovoj borbi protiv svega nazadnog i u zajedničkom koračanju prema sve višoj slobodi i svjesnosti.
Krajem drugog milenijuma, 1998. godine, ugledni je tjednik „The European“ objavio otvoreno pismo Marxovim sljedbenicima pod simptomatičnim naslovom: „Marksisti, ujedinite se! Vaš je čovjek dijelom bio u pravu. Zajedno s Adamom Smithom, Einsteinom i drugima pripada mu mjesto u galeriji velikana.“
Autor pisma nastavlja: „Marx je bez okolišanja odbacivan kao lažan i opasan prorok“. Spomenuti mu ugledni tjednik priznaje „da je čovjek čije misli odbijaju umrijeti“, da je imao „zastrašujući osjećaj budućnosti“ i da je nedvojbeno pripadao „vodećim misliocima posljednjih dvjesto godina“. U rujnu 1999. godine nakon provedene ankete, BBC proglašava Marxa „najvećim misliocem drugog milenijuma“.
Cijenjeni „The New Yorker“ predviđa da će Marx biti najvažniji mislilac prve polovine 21. stoljeća, tekućeg povijesnog razdoblja u kojem će se u potpunosti ostvaiti njegova smjela predviđanja komunističke budućnosti. Marxa preporučuju i istaknuti poznavaoci sveukupne znanosti ističući kako „svatko tko ozbiljno pokušava razumijeti društveni položaj čovječanstva mora proučiti misao Karla Marxa i pri tome će osjetiti njenu neprolaznu intelektualnu privlačnost“.
U Marxovim djelima dominira metoda totaliteta, istraživanja međusobno povezane uzročno-posljedične cjeline odnosa društvene proizvodnje, a to su:
Stajao je na stanovištu da stari svijet (prapovijesti) treba znanstvenom kritikom do kraja razgolititi u svoj njegovoj bijedi i nemoći te predvodničkim istraživanjem pozitivno izgraditi novi (povijest).
Odbacio je svaku socijalističku i komunističku sentimentalnost te zauzeo čvrst stav da je svakoj političkoj revoluciji prijeko potrebno novo utemeljenje društva – nova materijalna osnova – razvojem i svrsishodnim revolucioniranjem tehnike i tehnologije proizvodne i svake druge društvene djelatnosti.
Da bi znanost doista bila istinska, mora istraživanjem zahvatiti prisutne ostatke prošlosti, vladajuću sadašnjost i u zametcima skrivenu budućnost te prema tome geslo mora biti reforma svijesti, ali ne pomoću dogme, već pomoću analize mistične, samoj sebi nejasne svijesti – „ništa parcijalno nije istinito, samo je cjelina istinita“ – suprotstavljajući se klasičnoj političkoj ekonomiji, što proučava i objašnjava samo „polovicu problema“ – kapitalističko društvo u njegovu usponu i njegovoj zrelosti – a posve zanemaruje „drugu polovicu problema“, tj. korijene, zametke, klice i početne oblike budućeg društva koji ga nasljeđuje.
Otuđena djelatnost eksploatiranog proletera, njegov najamni rad temeljni je odnos proizvodnje kapitalističkog društva. Marx dokazuje da se taj odnos između radnika i kapitalista ostvaruje prodajom robe – radne snage. Iz kapitalističkog načina proizvodnje se izlazi tek ukidanjem te specifične robe – što znači ukidanje klase najamnih radnika koji kapitalistima prodaju radnu snagu.
Subjektivna suština klasnog privatnog vlasništva čini rad, shvaćen kao otuđena čovjekova djelatnost motivirana vanjskim interesima i podređena vanjskim ciljevima, dakle otuđeni rad. Djelatnost je to na koju je radnik prisiljen radi svoje životne egzistencije, a kapitalista ga na to tjera radi svog privatnog bogaćenja. Za razliku od njega, subjektivnu suštinu zajedničkog komunističkog vlasništva čini unutrašnjim interesima i ciljevima motivirana i vođena čovjekova samodjelatnost. Tako tekuće postindustrijsko doba ima najvažniji povijesni zadatak – ukidanje svake otuđene djelatnosti, dakle ukidanje rada (otuđenog djelovanja) i pretvaranje sveukupnog ljudskog stvaralaštva u privlačnu i kreativnu samodjelatnost socijalne emancipacije individue.
Taj prirodni univerzalni zaokret čovječanstva Marx naziva „oslobođenjem rada“ i redovito upozorava proleterijat kako bez te socijalne emancipacije nema prave i potpune slobode čovjeka. Prema tome, oslobođenje rada je elementarna pretpostavka svjetskog komunističkog zajedništva u kojem su – čitamo u Njemačkoj ideologiji – svi članovi društva podjednako zaokupljeni „proizvodnjom samog oblika komuniciranja“, gdje se i naglašava kako je za uspostavljanje komunističkog dividualizma prijeko potrebno novo utemeljenje društva.
U „Ekonomsko-filozofskim rukopisima“, Marx naglašava da je „pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao prisvajanje čovjekova života, pozitivno ukidanje svakog otuđenja, dakle povratak čovjeka iz religije, obitelji, države, itd. u svoje ljudsko, tj. društveno prisvajanje… …čovjek prisvaja svoje svestrano biće na svestran način, dakle kao totalan čovjek… …prisvajanje čovjekove zbiljnosti, njeno odnošenje prema predmetu jest potvrđivanje čovjeka i ono je zato tako mnogostrano kao što su mnogostrana otuđenja čovjekova bića i djelatnosti“.
Prateći Marxov pristup emancipaciji čovjeka, dolazimo do spisa „Prilog jevrejskom pitanju“ u kojem se opravdava stav da nije dovoljna politička emancipacija nego ljudska emancipacija u oslobođenju čovjeka od svakog otuđenja svoje ljudske biti unutar društva, što znači da je svaka emancipacija svođenje čovjekova svijeta, čovjekovih odnosa na samog čovjeka. Politička emancipacija je, s jedne strane, redukcija čovjeka na člana građanskog društva, na egoističkog nezavisnog individuuma, a, s druge strane, na građanina, na moralnu osobu. Hoće se reći da je zbiljski čovjek priznat tek kod egoističnog individuuma, istinski čovjek tek u obliku apstraktnog čovjeka, a to znači da tek kada zbiljski individualan čovjek vrati u sebi apstraktnog čovjeka i kao individualni čovjek postane rodno biće, u svom individualnom radu, u svojim individualnim odnosima, tek kada čovjek spozna i organizira svoje vlastite snage i stoga više ne bude od sebe dijelio društvenu snagu u obliku političke snage, tek tada će čovjekova emancipacija biti dovršena.
Tek s cjelovitom političkom, ekonomskom i socijalnom emancipacijom, čovjek stiže do potpune slobode. Tada individua živi društvenim životom u zajednici jednakih i ravnopravnih individua.
U napornom neposrednom djelovanju u borbi za revolucionarne principe proleterskog pokreta, prolaze posljednji dani Marxova života, iako mu zdravlje sve više i više onemogućuje kontinuirani i naporniji rad.
Potkraj 1881. godine, umire Marxova žena Yenny. Kroz tolike naporne godine emigrantskog života, kroz najgoru bijedu i oskudicu, progone i diskriminaciju, klevete i podvale kojima je bio obasipan Marx, umna i plemenita stajala je ona nepokolebljivo uz njega kao dostojan suborac. Bila je to žena koja je nesebično dijelila patnje i teškoće svoga muža i time olakšavala dugogodišnje mučno probijanje najvećeg borca za socijalizam kroz nesmiljenost i nehumanost buržoaskog društva, čovjeka koji je uvijek bio spreman da se tom društvu odupre, a nikako da poklekne.
Gubitak svoje žene Marx nije mogao prežaliti. Boravak u Alžiru i Monte Carlu radi oporavka zdravlja, kronične glavobolje, nije mu mnogo pomogao. 14. 3. 1883. godine, zaspao je vječnim snom u svom radnom naslonjaču.
Veliki je i plodan bio Marxov život. Samo za neke doprinose koje je izvršio, dovoljan bi bio jedan ljudski život.
doc. dr. sc. Pavle Vukčević
srp
Umjesto uvoda, a povodom godišnjice smrti
Čovječanstvo je dalo u 19. stoljeću mnogo velikih imena i zaslužnih ljudi na polju nauke, ali ličnost koja je širinom i dubinom svog pogleda oplodila nekoliko naučnih područja, revolucionirajući iz temelja filozofiju, sociologiju i političku ekonomiju, bila je samo jedna, a to je Karl Marx.
Kada se pridoda tome njegovo nesebično, samoprijegorno i plemenito zalaganje u praktičnim borbama za novog čovjeka, tada njegova ličnost postaje još veća, još svjetlija.
Ostavljajući svoju revolucionarnu dijalektiku – ne kao gotovo misaono oružje, već oružje koje će se vječno razvijati koliko će i čovjek biti vječan – u nasljeđe pokoljenjima, kojima će progres i oslobođenje čovjeka postati ne samo stvar uma nego i stvar srca, Marx je dao blistav primjer onog načina mišljenja koji je isto toliko neophodan za temeljnu preobrazbu svijeta i oslobođenje čovjeka koliko je neophodna i čovjekova revolucionarna stvaralačka praksa.
Životni put Karla Marxa je put ne samo jedne genijalne ličnosti koja je otvarala nove vidike ljudskoj spoznaji kroz mnoštvo tadašnjih teorija, mišljenja i strujanja, nego i čovjeka koji je još u mladim danima spoznao da je i on sam, kao i svaki čovjek, povezan bezbrojnim nitima sa životima ostalih ljudi; da je pojedinac bez njih nemoćan i nezamisliv i da se sva veličina čovjeka očituje tek u njegovu pravilnom odnosu prema društvenoj zajednici, u njegovoj borbi protiv svega nazadnog i u zajedničkom koračanju prema sve višoj slobodi i svjesnosti.
Krajem drugog milenijuma, 1998. godine, ugledni je tjednik „The European“ objavio otvoreno pismo Marxovim sljedbenicima pod simptomatičnim naslovom: „Marksisti, ujedinite se! Vaš je čovjek dijelom bio u pravu. Zajedno s Adamom Smithom, Einsteinom i drugima pripada mu mjesto u galeriji velikana.“
Autor pisma nastavlja: „Marx je bez okolišanja odbacivan kao lažan i opasan prorok“. Spomenuti mu ugledni tjednik priznaje „da je čovjek čije misli odbijaju umrijeti“, da je imao „zastrašujući osjećaj budućnosti“ i da je nedvojbeno pripadao „vodećim misliocima posljednjih dvjesto godina“. U rujnu 1999. godine nakon provedene ankete, BBC proglašava Marxa „najvećim misliocem drugog milenijuma“.
Cijenjeni „The New Yorker“ predviđa da će Marx biti najvažniji mislilac prve polovine 21. stoljeća, tekućeg povijesnog razdoblja u kojem će se u potpunosti ostvaiti njegova smjela predviđanja komunističke budućnosti. Marxa preporučuju i istaknuti poznavaoci sveukupne znanosti ističući kako „svatko tko ozbiljno pokušava razumijeti društveni položaj čovječanstva mora proučiti misao Karla Marxa i pri tome će osjetiti njenu neprolaznu intelektualnu privlačnost“.
Marxove misli odbijaju umrijeti
U Marxovim djelima dominira metoda totaliteta, istraživanja međusobno povezane uzročno-posljedične cjeline odnosa društvene proizvodnje, a to su:
- povezanost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti;
- istraživanje njihovih umreženih odnosa;
- poznavanje njihova sveobuhvatnog središnjeg i stoga najvažnijeg odnosa proizvodnje koji sve određuje.
Stajao je na stanovištu da stari svijet (prapovijesti) treba znanstvenom kritikom do kraja razgolititi u svoj njegovoj bijedi i nemoći te predvodničkim istraživanjem pozitivno izgraditi novi (povijest).
Odbacio je svaku socijalističku i komunističku sentimentalnost te zauzeo čvrst stav da je svakoj političkoj revoluciji prijeko potrebno novo utemeljenje društva – nova materijalna osnova – razvojem i svrsishodnim revolucioniranjem tehnike i tehnologije proizvodne i svake druge društvene djelatnosti.
Da bi znanost doista bila istinska, mora istraživanjem zahvatiti prisutne ostatke prošlosti, vladajuću sadašnjost i u zametcima skrivenu budućnost te prema tome geslo mora biti reforma svijesti, ali ne pomoću dogme, već pomoću analize mistične, samoj sebi nejasne svijesti – „ništa parcijalno nije istinito, samo je cjelina istinita“ – suprotstavljajući se klasičnoj političkoj ekonomiji, što proučava i objašnjava samo „polovicu problema“ – kapitalističko društvo u njegovu usponu i njegovoj zrelosti – a posve zanemaruje „drugu polovicu problema“, tj. korijene, zametke, klice i početne oblike budućeg društva koji ga nasljeđuje.
Otuđena djelatnost eksploatiranog proletera, njegov najamni rad temeljni je odnos proizvodnje kapitalističkog društva. Marx dokazuje da se taj odnos između radnika i kapitalista ostvaruje prodajom robe – radne snage. Iz kapitalističkog načina proizvodnje se izlazi tek ukidanjem te specifične robe – što znači ukidanje klase najamnih radnika koji kapitalistima prodaju radnu snagu.
Subjektivna suština klasnog privatnog vlasništva čini rad, shvaćen kao otuđena čovjekova djelatnost motivirana vanjskim interesima i podređena vanjskim ciljevima, dakle otuđeni rad. Djelatnost je to na koju je radnik prisiljen radi svoje životne egzistencije, a kapitalista ga na to tjera radi svog privatnog bogaćenja. Za razliku od njega, subjektivnu suštinu zajedničkog komunističkog vlasništva čini unutrašnjim interesima i ciljevima motivirana i vođena čovjekova samodjelatnost. Tako tekuće postindustrijsko doba ima najvažniji povijesni zadatak – ukidanje svake otuđene djelatnosti, dakle ukidanje rada (otuđenog djelovanja) i pretvaranje sveukupnog ljudskog stvaralaštva u privlačnu i kreativnu samodjelatnost socijalne emancipacije individue.
Taj prirodni univerzalni zaokret čovječanstva Marx naziva „oslobođenjem rada“ i redovito upozorava proleterijat kako bez te socijalne emancipacije nema prave i potpune slobode čovjeka. Prema tome, oslobođenje rada je elementarna pretpostavka svjetskog komunističkog zajedništva u kojem su – čitamo u Njemačkoj ideologiji – svi članovi društva podjednako zaokupljeni „proizvodnjom samog oblika komuniciranja“, gdje se i naglašava kako je za uspostavljanje komunističkog dividualizma prijeko potrebno novo utemeljenje društva.
U „Ekonomsko-filozofskim rukopisima“, Marx naglašava da je „pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao prisvajanje čovjekova života, pozitivno ukidanje svakog otuđenja, dakle povratak čovjeka iz religije, obitelji, države, itd. u svoje ljudsko, tj. društveno prisvajanje… …čovjek prisvaja svoje svestrano biće na svestran način, dakle kao totalan čovjek… …prisvajanje čovjekove zbiljnosti, njeno odnošenje prema predmetu jest potvrđivanje čovjeka i ono je zato tako mnogostrano kao što su mnogostrana otuđenja čovjekova bića i djelatnosti“.
Prateći Marxov pristup emancipaciji čovjeka, dolazimo do spisa „Prilog jevrejskom pitanju“ u kojem se opravdava stav da nije dovoljna politička emancipacija nego ljudska emancipacija u oslobođenju čovjeka od svakog otuđenja svoje ljudske biti unutar društva, što znači da je svaka emancipacija svođenje čovjekova svijeta, čovjekovih odnosa na samog čovjeka. Politička emancipacija je, s jedne strane, redukcija čovjeka na člana građanskog društva, na egoističkog nezavisnog individuuma, a, s druge strane, na građanina, na moralnu osobu. Hoće se reći da je zbiljski čovjek priznat tek kod egoističnog individuuma, istinski čovjek tek u obliku apstraktnog čovjeka, a to znači da tek kada zbiljski individualan čovjek vrati u sebi apstraktnog čovjeka i kao individualni čovjek postane rodno biće, u svom individualnom radu, u svojim individualnim odnosima, tek kada čovjek spozna i organizira svoje vlastite snage i stoga više ne bude od sebe dijelio društvenu snagu u obliku političke snage, tek tada će čovjekova emancipacija biti dovršena.
Tek s cjelovitom političkom, ekonomskom i socijalnom emancipacijom, čovjek stiže do potpune slobode. Tada individua živi društvenim životom u zajednici jednakih i ravnopravnih individua.
Umjesto zaključka
U napornom neposrednom djelovanju u borbi za revolucionarne principe proleterskog pokreta, prolaze posljednji dani Marxova života, iako mu zdravlje sve više i više onemogućuje kontinuirani i naporniji rad.
Potkraj 1881. godine, umire Marxova žena Yenny. Kroz tolike naporne godine emigrantskog života, kroz najgoru bijedu i oskudicu, progone i diskriminaciju, klevete i podvale kojima je bio obasipan Marx, umna i plemenita stajala je ona nepokolebljivo uz njega kao dostojan suborac. Bila je to žena koja je nesebično dijelila patnje i teškoće svoga muža i time olakšavala dugogodišnje mučno probijanje najvećeg borca za socijalizam kroz nesmiljenost i nehumanost buržoaskog društva, čovjeka koji je uvijek bio spreman da se tom društvu odupre, a nikako da poklekne.
Gubitak svoje žene Marx nije mogao prežaliti. Boravak u Alžiru i Monte Carlu radi oporavka zdravlja, kronične glavobolje, nije mu mnogo pomogao. 14. 3. 1883. godine, zaspao je vječnim snom u svom radnom naslonjaču.
Veliki je i plodan bio Marxov život. Samo za neke doprinose koje je izvršio, dovoljan bi bio jedan ljudski život.
doc. dr. sc. Pavle Vukčević
srp
