Nakon što je „Kulturni centar mladih – Razvoj javno-civilnog partnerstva u kulturi u Slavonskom Brodu (KUL centar)“, završio svoju misiju odnosno ovozemaljsko fizičko i duhovno trajanje, nakon što je završio zajednički život iz interesa nekoliko partnera iz lokalne amaterske kulture, a u trajanju od 29. 10. 2018. do 29. 10. 2020. godine, javnost je od neuništivih organizatora i samoproglašenih kreativaca očekivala da joj odgovorno, iz spiritualno-kulturnih visina sipne veliki nadsumativni izvještaj o ujedinjenom iskustvu i utjecaju, nešto poput KUL katekizma, didaktičke upute za buduće naraštaje vjernika u ambiciozni amaterizam. Ali, premda je prošlo oko devet mjeseci otkako je Kul centar – projekt kroz koji je implementiran model modernog sudioničkog upravljanja, „koji je rezultat zajedničkog rada javnog, obrazovnog, civilnog i privatnog sektora, građana Slavonskog Broda i ojačanih kapaciteta svih dionika“, blagopokojni postao – izvještaj o tome što su dionici zajedno i pojedinačno, kao družbe, stvorili tijekom dvogodišnjeg udruženog KUL poduhvata, javnost još uvijek čeka.
Zanima me izvještaj iz koga će se saznati na što je sve potrošeno 2,5 milijuna kuna koje su projektu Kul centar dali Europa, Hrvatska i Slavonski Brod. Tko je i u koje svrhe (po)trošio 104 000 kn mjesečno? Tko su dužnici javnosti za rečeni izvještaj? Dužnike-potrošače priličnih novčanih sredstava zapravo svi znaju. To su: Udruga za promicanje filmske i glazbene kulture SB, Fotoklub Kadar SB, Kino Klub Paluba 7, Udruga Kameleon i Mreža, Kazališno-koncertna dvorana „Ivana Brlić-Mažuranić“, Kazališna družina „Ivana Brlić- Mažuranić“, Centar mladih, Razvojna agencija Slavonski Brod. Jedino Javnost ne zna međusobne omjere novčanih dilova. Zanima me, ne zbog EU, nego zbog razmjera neuspjeha.
Ne bi toliki problem bio to što je KUL projekt sprcao dva i pol milijuna kuna, bez poslovnog obračuna, da je u sadržajnom smislu stvoreno nešto za trajnu uspomenu i dugo sjećanje. Ispod KUL šapke koju su si važno nabili na čelo, nije izašlo ništa vrijedno spomena. Treba samo kliknuti na internetsku stranicu KUL centra i i uvjeriti se da kao objave postoje samo programski dokumenti, najave/pozivnice, uz minimalna obrazloženja. Nema arhive, nema odjeka, nema prikaza, recenzija, nema toucha s publikom, nema reagiranja, nema fotografija, nema video zapisa. Nema, jer nije ni bilo. Samo ljuska kao kod jajeta iz kojeg je iscurila životvorna vlažnost. Nije se objavilo, jer nije bilo interne „službe“ za informiranje, nije bilo kvalificiranih dojmova, složenih po zakonima kompozicije, montaže itd, itd. Samo dosadna, birokratizirana, propagandistička retorika koja je kilometrima udaljena od jalove stvarnosti – čeda kukavičluka i zabavljačkih rezona, i odsustva angažiranog pristupa zbilji koja je, što se tiče mladih, na rubu tragedije. Ne zna se što više uznemirava slobodarski duh: KUL pokušaji da se preostali Brođani zabave uz pomoć populističkih navlakuša i radionica, ili stvarnost koja više prijeti egzistenciji nego neki zastrašujući lik slijepoj ženi iz bolesnog horora? Iz kulturne, društvene, pedagoške, umjetničke perspektive KUL centar je dvije godine razočaravajuće tavorio toneći u beznačajnost kao oni napušteni sablasni gradovi na suhom Divljem zapadu, gdje se čuje škripa vrata nekad bučnih i punih saluna, i čijim se prašnjavim ulicama, nošeni vjetrom, kotrljaju grmovi (tumbleweed), neizostavni elementi vizualnog dojma u kaubojskim filmovima. Te kserofitne biljke imaju u sebi više vode i vitalnosti nego sušni KUL oblici nastojanja da se kultura demokratizira. Tri godina poslije, KUL centar, ta ujedinjena nemoć da se u skladu sa svojim kulturnim poslenjem odgovori na izazove zarobljivačkih prijetnji koje politička elita ne prestaje fabricirati, ne pokazuje bilo kakvo kajanje za neartikuliranost i indolentnost, jer to je bio i ostao njegov društveni izbor i kulturni stil.
Kvazidemokratična forma KUL centra nevjerojano odgovara njihovim incestuoznim odnošajima (ne može među organizatore netko tko nije iz našeg jata), socijalnoj ravnodušnosti, nerazumijevanju svijeta koji odlazi i svijeta koji bi trebao pristići, odgovara lažnom otporu tradiciji koja sputava mlade, žene, manjine, nezaposlene... Stoga je KUL centar avatar „ne talasaj“ sistema, zadovoljan potojećim koje treba održavati čitanjem knjiga „pred svima“ i masterclass seansama o kreativnom pisanju, nakon kojih ama baš nitko od sudionika ne napiše apsolutno ništa za objavljivanje, pa makar i izvod iz dnevnika „kako sam naučio ne brinuti i zavolio grad koji je sve manje moj“. Jedino što KUL centar nije učio polaznike je kako pronaći hrabrost u sebi, a to je 80 posto uspjeha. On je na naročito bedast način učio kako je važno doći na poligon za amaterske vježbe, na kirvajsku platformu za okupljanje ljubitelja licitarskih srca, i gledati kompilacijska sljepljivnja zabavljačkog, estradnog, svečanog, lažnoavangardnog, oksimoronskog (komandosi mira, pametna budala, hladna vatra...) u frakenšatjnovsku negaciju kreativnosti kao moći.
Bilo, pa se više ne spominjalo! Kako? Do kada? Samo s novim organizatorima, poput onih u Rijeci, na primjer.
O KUL centru sam pisao. Nije mi ovo prvi put kako uživam u suočavanju s fejkerima . Ali, opet neće reagirati i upustiti se u obranu vlastitih stavova, Šteta što su šutolozi, sa strahom u srcu da ću im poniziti onu njihovu šapku organizatora. Oni su bez šapke kao magarac iz basne bez lavljeg krzna.
Kul centar: Nice lemonade za slavuje
Kino klub Paluba 7: Čuvari svetosti vatre filma ili vatrozid?
Moguća opcija budućnosti KUL centra: Jedna udruga, jedna platforma i jedan predsjednik
