Uvijek se govori, a svakako je istina, da svaki rat mora završiti mirom, a mir se utanačuje mirovnim sporazumima. Kako potpisi zaraćenih, a spremnih na sporazum strana, vrijede koliko i „zapisano na vodi“, uvijek se na mirovnim konferencijama nađu i velike sile kao njegovi garanti, kao „moralne“ veličine koje su, doduše, do tada podržavale svaka svoju stranu u središtu njihova interesa. S obzirom da sukobljene strane ne mogu obje istovremeno aplicirati na atribuciju vlastite moralnosti (zanemarujući pritom slanje topovskog mesa bez suviše pameti u smrt, pod izgovorom domoljubnih tričarija koje ne uključuju i njihovo pravo na život), jasno je koliko svekoliki mirovni sporazumi svijeta ovise o istinskoj, humanističkoj moralnosti sukobljenih strana i država koje ih garantiraju. Nikako!
Uzmimo za primjer tekući rusko-ukrajinski rat, koji će kad-tad ovako ili onako završiti mirom, uzimajući u obzir trenutne zahtjeve jedne ili druge strane, ili pak kompromisnom „sredinom“ njihovih stajališta. Ukrajina zahtijeva, uz podršku svekolikog kolektivnog Zapada, povratak Rusije na pozicije još od prije no je rat započeo (prije ruske aneksije Krima), dok Rusi inzistiraju na zadržavanju Krima i ratom pripojenih pokrajina – kao dijelova ruskog teritorija, što je za Ukrajinu i njene pokrovitelje, naročito Amerikance, sasvim neprihvatljivo iz navodno moralnih razloga. Dosta se piše o tome je li agresija velike nuklearne sila počela „ničim izazvana“, ili iza nje stoje i neprekidne prijetnje Zapada širenjem NATO pakta, na što je ista upozoravala – što nas ovdje ne zanima. Interesira nas moral Amerike, koja sada vitla tom etičkom kategorijom, a koja će se – osim trenutne političke i vojne podrške Ukrajini – zasigurno javiti i kao jedan od „garanata“ budućeg mirovnog sporazuma, budemo li svi skupa (cijeli svijet) to uopće doživjeli (preživjeli).
Pogledajmo kako se na jednoj stranici koja objavljuje TV program, reklamira neki vestern (nevažno koji): „Bojniku Tomu Burkeu zapovjeđeno je da povede četiri čete u Tucson, na teritorij koji je Meksiko, nakon sklapanja mirovnog sporazuma, ustupio Sjedinjenim Državama“. Daklem, nisu Sjedinjene Države osvojile neki meksički teritorij, već im je on kao „ustupljen“, dakako – nakon vojnog poraza Meksika! Kako ne bi neupućenom čitatelju palo na pamet prigovarati da se radi samo o prikazu filma od strane nadobudnog kritičara, dovoljno se prisjetiti, aneksije nekad meksičke pokrajine Teksas od strane Amerike, što se danas u holivudskoj mitologiji prezentira kao veliki domoljubni čin, uz veličanje osvajača i krajnje mitologizirano prikazanih stvarnih likova koji su učestvovali u toj, nazovimo je pravim imenom – otimačini tuđeg teritorija! Pogledajmo što o tome kaže Wikipedia, kojoj golemi dio svekolikog svjetskog stada manje vjeruje no američkoj holivudskoj propagandi:
„…Separatistički ustanci su uglavnom bivali ugušeni, osim u Teksasu, koji je proglasio svoju nezavisnost 1836. godine, i koje su potom anektirale Sjedinjene Države. Godine 1841. i Jukatan je takođe proglasio svoju nezavisnost. Tek 1848. godine, ponovo je postao deo meksičke države…Između 1846. i 1848. Meksiko je bio u ratu sa SAD zbog spora u vezi sa teksaškim teritorijama. Rat je zaršen sporazumom Gvadalupe—Idalgo, kojim je Meksiko bio primoran da se odrekne više od polovine svojih teritorija u korist SAD...“
„..Potpisani mirovni sporazum Guadalupe Hidalgo službeno je obilježio veliku posljedicu rata: prisilno odcjepljenje teritorija Kalifornije i Novog Meksika iz Meksika u SAD u zamjenu za 15 milijuna dolara…Meksiko je prihvatio gubitak Teksasa i nova državna granica postavljena je kod rijeke Rio Grande… Međutim, sam rat u SAD-u smatran je vrlo kontroverznim, a među onima koji su mu se snažno protivili bila je i stranka Whig te razni antiropski pokreti…„
„…nije formirana niti jedna Vlada na teritoriju zadobivenom ratom protiv Meksika, to je teritorij današnjih država Nevada, Utah, dijelovi Wyominga, Coloradoa, Arizona, te Novi Meksiko. Status robovlasništva trebao je biti određen temeljem primjene teorije "narodne suverenosti" što bi značilo kako će stanovnici teritorija glasovati po tom pitanju…“
Bijelom bojom prikazani su teritoriji kojih se Meksiko bio prisiljen odreći potpisom Sporazuma Guadalupe Hidalgo.
Kome još nije jasno, u tom ratu je današnja zapadnjačka paradigma demokracije (po njihovoj i njihovih saveznika interpretaciji) Amerika, robovlasnička država sve do Lincolnova Proglasa o emancipaciji 1862. godine (bivajući do pojave Rose Parks sredinom pedesetih godina prošlog vijeka izrazito segregacionistička, s natruhima toga sve do danas) - otela teritorije od nerobovlasničkog Meksika (još od 1829. godine), i to nikakvim referendumom koji se ne priznaje odmetnutim ukrajinskim pokrajinama, nego najobičnijim dum-dumom! I sad takva suvremena velesila (ne spominjuči njen genocid nad starosjediocima i bezbrojne intervencije nad narodima svijeta) uzima sebi pravo arbitrirati u bilo kojem svjetskom sukobu, pozivajući se na međunarodno pravo koje sama uporno krši, prilagođavajući njegovu interpretaciju vlastitoj koristi, ili ga se naprosto odriče smatrajući se iznad njega.
Boljeg razumijevanja radi, pustimo na miru Meksiko, Ukrajinu i Rusiju, i pogledajmo kako bi se američka interpretacija morala u međunarodnim odnosima, mogla primijeniti na raspad Jugoslavije.
● da su odmetnički Srbi uspjeli (uz pomoć Srbije) zadržati tzv. Republiku srpsku krajinu, to bi – asocirajući s američkim odnosom spram Meksika – bilo sasvim u redu
● kad bi se BiH entitet RS na bilo koji način uspio odvojiti od svoje matične države, i to bi u poredbi s predthodnim slučajem, također bilo u redu. A garant Daytonskog sporazuma su, među ostalim zemljama, i Sjedinjene Američke Države, koje bi – vodeći se svojim povijesnim ponašanjem priznavanja otetoga – trebale priznati čin odvajanja
● baš kao što je (za Zapad) u redu separacija Kosova od Srbije, bez obzira na odluku Savjeta bezbjednosti UN, odnosno njene Rezolucije br. 1244
Sve u svemu, nedovoljno pažljivim čitateljima ovog teksta; on ne iznosi stavove autora spram konkretnih mirovnih sporazuma, već mu je namjera - na primjeru vladajuće paradigme demokracije, i svjetskog policajca kome se klanja cijeli Zapad i njegovi prirepci - pokazati njihov zajednički nemoral i antihumanizam, koji isključivo vodi računa o interesima kapitala! Ljudi su za njih potrošna roba, a po potrebi i topovsko meso kojega se ne libe upotrebljavati, zakonom ih obavezujući da se bore za njihove budalaštine.
Na kraju, još jedan osvrt na rusko-ukrajinski rat u tijeku, koji će završiti mirom, ali ne po mjeri Ukrajine i Zapada, jer je vrlo teško zamisliti totalni poraz nuklearne velesile i njeno povlačenje na početne položaje (prije aneksije Krima, 2014. godine), posebno jer koriste referendumski argument ruskog stanovništva u odmetnutim pokrajinama. Što se, sasvim logički gledano (u danom kontekstu) može usporediti sa BiH referendumom dva naroda protiv trećega. Naime, zašto bi potonji bio priznat, a oni održani u ukrajinskim pokrajinama ne? Čitatelji koji nemaju konfuziju u glavama, poput konfuzije ljudskog roda glede međunarodnog prava, jasno mogu uvidjeti nekonzistentnost ponašanja naroda i država, mimo bilo kakvog prava, a kamoli etike i morala. I to je u osnovi jedino o čemu govori ovaj članak. Sva međunarodna pravda se svodi se na onu „tko jači, taj kvači!“, pa se prema pobjednicima (i njihovim podržavateljima) ona i prilagođava. Čekalo se neko vrijeme, prilikom raspadanja Jugoslavije, kako bi se vidjelo tko će prevladati, pa da se prema tome skroji njezina sudbina. Tko zna što bi bilo da je pobijedio Slobo, a ne Franjo i Alija. Nikada to nećemo doznati, pa valja živjeti u novonastalim državnim formacijama, nastojeći ih učiniti ljudski što prihvatljivijima svim (preostalim) građanima, a u globalnom okviru boriti se za pravedniji društveno-političko-ekonomski sustav i poštivanje međunarodnog prava, koje je danas tek maska za zamajavanje naivnih.
