SR Hrvatska je imala fascinantnu količinu ekranizacija nacionalnih klasika. Svakog ponedjeljka na TV Zagrebu išla je domaća drama, a u Odabranom trenutku bili su prikazivani domaći slikari. Danas imamo nacionalnu državu, ali nemamo nacionalnu kulturu. To je ovdje prezren resor
S vremenom se sve jasnije vidi kako je kinematografija bivše države rudnik bez kraja – naslovi za koje nikad niste čuli mogu u ova mračna, depresivna vremena privući vašu pažnju i držati vas u napetosti sat i pol-dva, toliko koliko inače traje dugometražni igrani film. Lutalica (1987.) Zorana Čalića spada u takve, konfekcijske žanrovske uratke, koji djeluju pomalo amaterski, ali su u regionalnoj programskoj suši sasvim zadovoljavajući. Elem, mlada pjevačica romske muzike, lepa Rada (Lidija Vukićević, homage Ciganima koji lete u nebo i istoimenoj junakinji Gorkoga), slučajno zapjeva kod vlasnika restorana Ciganska noć, pomalo ocvalog i rezigniranog Bate Živojinovića, oduševi ga - na sve načine - i dobije posao. U nju je, međutim, osim Bate (koji je u životu izgradio sve osim obitelji) zaljubljen omanji čopor problematičnih muškaraca, kokošar Milan Štrljić, malo veća šarža Miki Krstović, bivši momak Radoš Bajić, a trajno je, naravno, simpatizira i Bata. Glas, odnosno, pjesme Lidiji Vukićević posudila je sjajna Ljiljana Petrović, a film prošaran melodramatskim tonovima završava krvoprolićem.
Neka nam ovdje sada bude dopušteno malo hrvatonostalgije. Bivša je država imala kinematografiju (sada se snimaju filmovi, ali kinematografije nema ni ovdje ni u drugim republikama), mogla si je priuštiti i žanrovske uratke, a SR Hrvatska je imala fascinantnu količinu ekranizacija nacionalnih klasika na velikom i malom ekranu, od Ante Kovačića preko Ksavera Šandora Gjalskoga do Ranka Marinkovića. Svakog ponedjeljka na TV Zagrebu išla je domaća drama, u Odabranom trenutku bili su prikazivani i domaći slikari (što je Željko Pervan znao duhovito karikirati u svojim vinjetama). Danas imamo nacionalnu državu, ali nemamo nacionalnu kulturu; to je ovdje prezren resor, trajna meta štedljivaca s Markova trga (koji ni na čemu drugom ne štede), a funkciju domaćih klasika preuzima pomalo Jakov Sedlar, glasoviti Ed Wood hrvatskog filma. Šteta, malo je tko mislio da će se stvari tako razvijati.
‘Mislim da je dogovor koalicije HDZ-SDSS duboki čin izdaje za svakog tko razmišlja nacionalno, tko voli državu, tko je Hrvat i građanin Hrvatske’, kaže novopečeni saborski zastupnik Ivan Penava, a mi mislimo da svatko tko misli racionalno shvaća kako Penava baš i nije sinonim za pametnije mišljenje.
Kod priznanja RH, kao i kod ulaska u EU srpska je zajednica – koju se itekako pitalo - dala pozitivan stav i bez tog stava ne bi išlo, ili bi išlo puno teže i znatno sporije, ali to g. Penava ne zna ili ne želi znati, on želi trajni konflikt na plemenskim načelima. A plemenska politika, bila vođena iz Beograda ili Vukovara, autodestruktivna je. Ovdje moramo upotrijebiti stari, denuncijantski termin pretprošlog predsjednika, etnobiznis. Najveći, lavovski dio hrvatske politike je etnobiznis. To je njena srž, njen kredo, njena trajna misao vodilja. Što je ova retorika trajnog sukoba sa srpskom zajednicom negoli etnobiznis? Srba je u ovoj zemlji ostalo manje od četiri posto, i kakve god da su politike vodili – a tih je politika bilo više - platili su svoju cijenu, koja je strašna. To je gotovo potpuno iščezavanje, koje bi neki pretvorili u potpuno.
Koliko, međutim, realno vrijede geste isprike i pomirenja u sredinama koje žive od sukoba, jer za drugo ne znaju? Nije li Boris Tadić kleknuo u Vukovaru i ispričao se za zlodjela kao predsjednik Srbije? Nisu li se Mesić i Josipović ispričavali svima koji su nevini stradali, ma kojem narodu pripadali? Jesu, ali kad bi to ostalo zapamćeno kao akt trajne vrijednosti, od čega bi živjeli etnobiznismeni na sve četiri strane ove regije?
U teoriji međunarodnih odnosa postoji koncept nedovršenog sukoba, trajnog sukoba koji velike sile održavaju kako bi stalno mogle arbitrirati i tako ostvarivati svoje ciljeve. Ovdje stranci nisu potrebni. Nedovršeni sukob nedovršenim održavaju domaće političke elite, jer je za njih zlatna žila, izvor života, predmet inspiracije. Kraj sukoba bio bi kraj eldorada.
Za Damira Smrtića nema sezone kiselih krastavaca: ona traje cijele godine! Jedan predstavnik vlasti, drugi predstavnik nomenklature, oligarhije, oporbenjak u penziji, i to je to! Bravo, tako se to radi. Nova ministrica turizma i predsjednik Turističke zajednice bili su jedini gosti u studiju Otvornog, gdje su analizirali vruću temu ljeta – što se dogodi kad se sva jaja stave u jednu košaru, a košara padne na čvrsto tlo. Riječ je, dakako, o turizmu, djelatnosti gospodarstva koja je kod desetaka tisuća ljudi širila iluziju kako je život zamisliv kao vječiti praznik – tri mjeseca radiš, a devet planduješ. E, pa više nije tako. Čuli smo ohrabrujuće službene verzije, ide nekako, bolje je od očekivanja, bit će još bolje, sve pet, ali bilo bi sjajno da smo čuli i malo heterodoksije, kritike, neslužbenih verzija koje su ovdje pouzdanije mjerilo istine od oficijelnih. Kako bi rekao besmrtni Tarantino, činjenice su uglavnom beskorisne, ali iz dobrog trača čovjek štošta dozna!
Anja Šimpraga, zastupnica SDSS-a, govorila je u Saboru o svom doživljaju Oluje, kao djevojčice iz kolone, i za taj govor pobrala pljesak okupljenih u sabornici, ali i priznanja u široj javnosti. Jednoj se osobi njezin govor, međutim, nimalo nije dopao, a to je Karolina Vidović Krišto, novopečena političarka u kojoj su radikal i ridikul neraskidivo povezani. Ona se požalila, vidimo u prilogu Nove, na jezik kojim govori Anja Šimpraga, jer da to nije hrvatski. A mi ćemo gđu. Vidović Krišto pitati kojim jezikom govori, npr. Damir Krstičević. Također ćemo sačekati neko njeno gostovanje da ustanovimo kojim jezikom ona govori.
portalnovosti
Lutalica, Klasik TV, 30. srpnja, 12:00
S vremenom se sve jasnije vidi kako je kinematografija bivše države rudnik bez kraja – naslovi za koje nikad niste čuli mogu u ova mračna, depresivna vremena privući vašu pažnju i držati vas u napetosti sat i pol-dva, toliko koliko inače traje dugometražni igrani film. Lutalica (1987.) Zorana Čalića spada u takve, konfekcijske žanrovske uratke, koji djeluju pomalo amaterski, ali su u regionalnoj programskoj suši sasvim zadovoljavajući. Elem, mlada pjevačica romske muzike, lepa Rada (Lidija Vukićević, homage Ciganima koji lete u nebo i istoimenoj junakinji Gorkoga), slučajno zapjeva kod vlasnika restorana Ciganska noć, pomalo ocvalog i rezigniranog Bate Živojinovića, oduševi ga - na sve načine - i dobije posao. U nju je, međutim, osim Bate (koji je u životu izgradio sve osim obitelji) zaljubljen omanji čopor problematičnih muškaraca, kokošar Milan Štrljić, malo veća šarža Miki Krstović, bivši momak Radoš Bajić, a trajno je, naravno, simpatizira i Bata. Glas, odnosno, pjesme Lidiji Vukićević posudila je sjajna Ljiljana Petrović, a film prošaran melodramatskim tonovima završava krvoprolićem.
Neka nam ovdje sada bude dopušteno malo hrvatonostalgije. Bivša je država imala kinematografiju (sada se snimaju filmovi, ali kinematografije nema ni ovdje ni u drugim republikama), mogla si je priuštiti i žanrovske uratke, a SR Hrvatska je imala fascinantnu količinu ekranizacija nacionalnih klasika na velikom i malom ekranu, od Ante Kovačića preko Ksavera Šandora Gjalskoga do Ranka Marinkovića. Svakog ponedjeljka na TV Zagrebu išla je domaća drama, u Odabranom trenutku bili su prikazivani i domaći slikari (što je Željko Pervan znao duhovito karikirati u svojim vinjetama). Danas imamo nacionalnu državu, ali nemamo nacionalnu kulturu; to je ovdje prezren resor, trajna meta štedljivaca s Markova trga (koji ni na čemu drugom ne štede), a funkciju domaćih klasika preuzima pomalo Jakov Sedlar, glasoviti Ed Wood hrvatskog filma. Šteta, malo je tko mislio da će se stvari tako razvijati.
Live, N1, 31. srpnja, 11:59
‘Mislim da je dogovor koalicije HDZ-SDSS duboki čin izdaje za svakog tko razmišlja nacionalno, tko voli državu, tko je Hrvat i građanin Hrvatske’, kaže novopečeni saborski zastupnik Ivan Penava, a mi mislimo da svatko tko misli racionalno shvaća kako Penava baš i nije sinonim za pametnije mišljenje.
Kod priznanja RH, kao i kod ulaska u EU srpska je zajednica – koju se itekako pitalo - dala pozitivan stav i bez tog stava ne bi išlo, ili bi išlo puno teže i znatno sporije, ali to g. Penava ne zna ili ne želi znati, on želi trajni konflikt na plemenskim načelima. A plemenska politika, bila vođena iz Beograda ili Vukovara, autodestruktivna je. Ovdje moramo upotrijebiti stari, denuncijantski termin pretprošlog predsjednika, etnobiznis. Najveći, lavovski dio hrvatske politike je etnobiznis. To je njena srž, njen kredo, njena trajna misao vodilja. Što je ova retorika trajnog sukoba sa srpskom zajednicom negoli etnobiznis? Srba je u ovoj zemlji ostalo manje od četiri posto, i kakve god da su politike vodili – a tih je politika bilo više - platili su svoju cijenu, koja je strašna. To je gotovo potpuno iščezavanje, koje bi neki pretvorili u potpuno.
Koliko, međutim, realno vrijede geste isprike i pomirenja u sredinama koje žive od sukoba, jer za drugo ne znaju? Nije li Boris Tadić kleknuo u Vukovaru i ispričao se za zlodjela kao predsjednik Srbije? Nisu li se Mesić i Josipović ispričavali svima koji su nevini stradali, ma kojem narodu pripadali? Jesu, ali kad bi to ostalo zapamćeno kao akt trajne vrijednosti, od čega bi živjeli etnobiznismeni na sve četiri strane ove regije?
U teoriji međunarodnih odnosa postoji koncept nedovršenog sukoba, trajnog sukoba koji velike sile održavaju kako bi stalno mogle arbitrirati i tako ostvarivati svoje ciljeve. Ovdje stranci nisu potrebni. Nedovršeni sukob nedovršenim održavaju domaće političke elite, jer je za njih zlatna žila, izvor života, predmet inspiracije. Kraj sukoba bio bi kraj eldorada.
Otvoreno, HRT, 1. lipnja, 22:12
Za Damira Smrtića nema sezone kiselih krastavaca: ona traje cijele godine! Jedan predstavnik vlasti, drugi predstavnik nomenklature, oligarhije, oporbenjak u penziji, i to je to! Bravo, tako se to radi. Nova ministrica turizma i predsjednik Turističke zajednice bili su jedini gosti u studiju Otvornog, gdje su analizirali vruću temu ljeta – što se dogodi kad se sva jaja stave u jednu košaru, a košara padne na čvrsto tlo. Riječ je, dakako, o turizmu, djelatnosti gospodarstva koja je kod desetaka tisuća ljudi širila iluziju kako je život zamisliv kao vječiti praznik – tri mjeseca radiš, a devet planduješ. E, pa više nije tako. Čuli smo ohrabrujuće službene verzije, ide nekako, bolje je od očekivanja, bit će još bolje, sve pet, ali bilo bi sjajno da smo čuli i malo heterodoksije, kritike, neslužbenih verzija koje su ovdje pouzdanije mjerilo istine od oficijelnih. Kako bi rekao besmrtni Tarantino, činjenice su uglavnom beskorisne, ali iz dobrog trača čovjek štošta dozna!
Dnevnik, Nova TV, 31. srpnja, 12:00
Anja Šimpraga, zastupnica SDSS-a, govorila je u Saboru o svom doživljaju Oluje, kao djevojčice iz kolone, i za taj govor pobrala pljesak okupljenih u sabornici, ali i priznanja u široj javnosti. Jednoj se osobi njezin govor, međutim, nimalo nije dopao, a to je Karolina Vidović Krišto, novopečena političarka u kojoj su radikal i ridikul neraskidivo povezani. Ona se požalila, vidimo u prilogu Nove, na jezik kojim govori Anja Šimpraga, jer da to nije hrvatski. A mi ćemo gđu. Vidović Krišto pitati kojim jezikom govori, npr. Damir Krstičević. Također ćemo sačekati neko njeno gostovanje da ustanovimo kojim jezikom ona govori.
portalnovosti
