Scena kao za film “Godina opasnog življenja”, Petera Weira iz 1982: večera kod indonežanskog predsjednika Sukarna, upravo razvlašćenog u najneobičnijem, a vjerojatno i najkrvavijem državnom prevratu u dvadesetom stoljeću, kada je, tokom 1966, ubijeno oko milijun ljudi, uglavnom ljevičara i komunista. Na večeri je, uz veleposlanike Tajlanda i Egipta, i doajen diplomatskog zbora, jugoslavenski ambasador sa svojom mladom i vrlo lijepom ženom. Sukarno, čovjek jednog imena, katkad u našim novinama i na televiziji zvan i Ahmed Sukarno, bio je neobičan – prostak, vizionar i revolucionar, tvorac ideje o vođenoj demokraciji, autokrat i raspusan tip, činjenicu da je rođenjem musliman – premda sekularist i praznovjerni ateist – iskoristio je da bi imao pet žena. U njegovom je zbacivanju s vlasti, navodno, sudjelovala CIA, jer se previše približio Kinezima, ali umjesto da ga ubije, njegov oponent general Suharto pretvorio ga je u simboličku figuru, koja će biti do smrti slavljena i uzdizana.

U vrijeme večere Sukarno još ne zna kakva mu je sudbina. Obavlja formalne predsjedničke dužnosti i pred diplomatima je ono što, zapravo, više nije. Neobična je tu i uloga jugoslavenskog veleposlanika. Premda Sukarnovi oponenti naokolo razotkrivaju i ubijaju stvarne ili tobožne članove Komunističke partije Indonezije, Beogradu promjena odgovara. Indonežanski su komunisti, rubno uključeni u glomazne Sukarnove vlade, ali s nerazmjerno velikim utjecajem na društvena zbivanja, vodili stalne kampanje protiv Jugoslavije, jer je skrenula s pravoga i jedinog puta, onog kojim svjetski proletarijat predvode drug Mao i Komunistička partija Kine. Jugoslaviji je Indonezija važna, kao iznimno bitan gospodarski partner, ali i kao najveća muslimanska zemlja svijeta, gospodar velikog dijela Pacifika i važan sudionik pokreta Nesvrstanih, tako da prevrat generala Suharta, koliko god bio krvav, doprinosi međusobnim odnosima. (Inače, u jednoj već vrlo dalekoj budućnosti, general hadži Muhamed Suharto će 1999, nakon četrdesetak godina autokratske vladavine i skoro trideset godina po Sukarnovoj smrti, biti napokon smijenjen, a na predsjedničkom će se mjestu dvije godine nakon Suhartove demisije pojaviti Megavati Sukarnoputri, Sukarnova kćerka…)

Ali vratimo se toj čudnoj večeri u predsjedničkoj palači. Negdje oko ponoći predsjednik Sukarno gostima priređuje predstavu javanskog teatra sjena, iz koje ima namjeru iščitati vlastitu životnu i političku sudbinu. Do sebe je posjeo lijepu ambasadorovu suprugu, a njega je, sasvim nedelikatno, ostavio negdje iza. Nakon toga satima, skoro cijele noći traje predstava, kreću se sjene lutki načinjenih od kože, nitko ne prevodi priču koja se odvija na javanskom jeziku. Ambasador povremeno i zadrijema, ali njegova žena mora ostati budna, pored uzbuđenog Sukarna. U jednom trenutku on će zaustaviti glumce, zavapiti nad svojom hudom sudbinom, i zapitati jugoslavenskog veleposlanika: “Što mislite, da se opirem, da pokušam organizirati snage protiv onoga što se događa?” Ovaj mu je mirno i razložno odgovorio da bi novi sukobi po njega, a i po Indoneziju, bili najgori. Sve drugo je bolje, rekao mu je. I noć je tako došla kraju.

Ovo je epizoda iz knjige Tvrtka Jakovine, koja je izašla iz tiska prvih dana listopada 2020, u vrijeme novog naleta korone, naslova pomalo tromog, ali tačnog: “Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta”. Knjiga je i promovirana pod strogim protuepidemijskim mjerama, uz niz govornika, Radeta Šerbedžiju koji je naglas čitao odlomke, i devedesetšestogodišnjeg Lončara. Pretpostavljam da je u publici sjedila njegova i dalje neobično lijepa supruga. (Od one ljepote o kojoj govor neće zaustaviti nikakva pravila političke korektnosti…) O knjizi se zatim mnogo govorilo, i tek će se govoriti, ali ovom njezinom čitatelju već unaprijed smeta nešto što će, po logici pogrešnog čitanja i jednostrano usmjerenih čitača, jamačno biti prešućeno i previđeno. Nešto što se ne tiče ni svjetske politike, ni diplomacije, ni povijesti Jugoslavije i njezinoga možda i najvećeg diplomata, koji je svojom karijerom povezao ne samo dvije države, nego i nekoliko međusobno prilično udaljenih epoha, nego se tiče samog života i Lončarove vrlo profinjene i estetski školovane moći zapažanja. Eto, ta priča o javanskom teatru sjena, u gradiću Bogor, u ljetnoj rezidenciji predsjednika Sukarna, i o tome u što čovjek vjeruje i što mu se događa! Valja imati imaginaciju pisca, ili velikog čitatelja, pa u sjećanju izdvojiti i ispričati takvu priču.

Tvrtko Jakovina, zagrebački profesor, povjesničar jugoslavenskih povijesti dvadesetog stoljeća, naročito onih poslijeratnih, u svojim je prethodnim knjigama djelovao krajnje konvencionalno te metodološki i stilski strogo. Hrvatski se povjesničari, uz vrlo rijetke izuzetke (recimo, Miroslava Bertoše ili Ive Banca u čudesnoj knjižici “Acta turcarum”), čuvaju literarizacije, beletrizacije ili bilo kakvog pisanja koje u stilsko-tematskom smislu izlazi izvan okvira velike povijesti. Lončarevu knjigu Jakovina je dugo pripremao, još od 2004, i ona je za to vrijeme uzrasla u nekakav mitski spis, od kojeg, vjerovalo se, na kraju neće biti ništa. A i ako bude, bit će to knjiga koja će biti manja od priče o sebi. Osim toga, znalo se još nešto, što će Jakovina nježno naznačiti i u uvodu: on je želio Lončarevu profesionalnu biografiju, a Lončar je htio knjigu o budućnosti svijeta, s osvrtom na jugoslavensku vanjsku politiku. I već u tome nešto je poetično, ali zakonomjerno: mladog je povjesničara zanimala prošlost, starog diplomata isključivo budućnost. Na kraju, knjiga koju imamo pred sobom nije ni jedno ni drugo, ili je i jedno i drugo.

Jakovina je, protivno vlastitim prethodnim metodološkim ograničenjima, o politici i diplomaciji pisao pišući o životu, o čovjekovoj ličnosti, o ličnostima jednoga velikog vijeka, u kojem je, što stjecajem okolnosti, a što stjecajem sposobnosti njezinih protagonista, malena Jugoslavija desetljećima ostajala u središtu svjetske politike. Lončareva biografija tek rubno je povijest jugoslavenske diplomacije, ispripovijedana kroz profesionalnu povijest njezina diplomata, ali je mnogo više i dragocjenije od toga povijest epohe, ispričana kroz niz kulturnih povijesti, u kojima se autor i njegov sugovornik bave mentalitetima, običajima i načinima sporazumijevanja među ljudima, među narodima i civilizacijama. Dragocjen je, i posve neočekivan, sav taj ulog malih povijesti u okvirnoj i velikoj, diplomatskoj i političkoj povijesti. Budimir Lončar dobio je knjigu po mjeri svog života, a Tvrtko Jakovina napisao je svoje veliko djelo. Uz Lončara on je odrastao kao pisac, a možda i kao čovjek. U ovom čitatelju skoro da je probudio zavist.

Budimir Lončar, zadarski bodul, zagrebački đak, partizan, dvaput ranjen u ratu, godine 1950. odlazi na svoju prvu misiju. Do Amerike se putuje dugo, vlakom preko Pariza, a zatim brodom preko velikog mora. Kao što su njegovi išli u pečalbu. U Parizu se zadržava dva dana: tu je s ambasadorom u Francuskoj, nadrealističkim piscem Markom Ristićem, jedinim zajedničkim prijateljem Krležinim i Andrićevim, i jednim od najfascinantnijih pisaca naših jezika. Ristić slabo vidi, ali dobro govori. Više od desetljeća kasnije, Lončar je prvi suradnik ministra vanjskih poslova Koče Popovića, još jednoga beogradskog nadrealista, i vjerojatno najvažnijeg čovjeka u svojoj diplomatskoj karijeri. Jakovina to ne napiše, Lončar to ne izgovori, ali mirne duše bi se moglo reći da je Lončar Kočin čovjek.

New York, Džakarta, pa Bonn, u vrijeme kad Brandtova istočna politika ubire velike plodove, i Njemačka od gospodarskog giganta i političkog liliputanca postaje ono što je danas, pa Washington u Carterovoj eri, i u svemu tome ogromna uloga u danas začudnoj eri pokreta Nesvrstanih. Zatim jugoslavenski ministar u vrijeme raspada, koji zatim odbija Tuđmana, jer ne želi imati veze sa Šuškom i sa šuškovcima, kratkotrajni emigrant, pa čovjek iz sjene više hrvatskih predsjednika. Ali u svemu tome važne su te male priče, koje Jakovina uspijeva udjenuti u magistralni tok knjige.

Recimo, prvi razgovor s Willyjem Brandtom, trenutak kada se njemački kancelar obraća svom savjetniku Sanneu i predstavlja mu budućeg jugoslavenskog ambasadora. Kaže: “Naš drug, partizan. Budi mu pri ruci…” Ili, mjesecima ili već godinama kasnije, kada za protokolarnog objeda gospođa Janja Lončar sjedi do njemačkog ministra unutarnjih poslova Wernera Maihofera, koji, kao nekadašnji njemački vojnik u Jugoslaviji, najednom blebne: “Za ime Boga, pa ja sam Vas mogao ubiti!”

Makar i zbog samo ove rečenice vrijedi pročitati osamstotinjak stranica Jakovinine knjige. Nadlukavio je Lončar mladoga profesora. Ipak je to knjiga o budućnosti svijeta. O trenutku kada svaki okupatorski vojnik, svejedno gdje u svijetu, svejedno nakon kojeg rata, zbunjeno izgovara: “Za ime Boga, pa ja sam Vas mogao ubiti!” Kakav je samo veličanstven trud i kakva pamet potrebna da se dožive takve riječi. O tome govori ova knjiga.

jergovic