Dom kulture u zloglasnom Trnopolju, Muzička škola u Zenici, dvorac Kerestinec, jablanički Muzej „Bitka za ranjenike“, Dom Kulture u Rudom … Teško je, ako ne i nemoguće, pobrojati sva mjesta koja su nekada bila nositelji kulture u balkanskim varošima i gradovima, a koja su u užasima posljednjeg rata pretvorena u mučilišta, logore i stratišta. Gotovo svi koji dolaze iz ratom zahvaćenih sredina imat će barem jedan ovakav primjer iz svoga kraja.
Upravo ovakva mjesta i njihov fenomen pokušala je obuhvatiti foto-monografija „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina“. Radi se o autorskom radu novinara i književnika Viktora Ivančića, poznatog fotoreportera Hrvoja Polana i novinara Nemanje Stjepanovića. Foto-monografiju je objavila beogradska ispostava njemačke organizacija Forum Ziviler Friedensdienst (forumZFD), a svoje zagrebačko predstavljanje knjiga će imati danas, u 18 sati, u Kinu Grič. Na predstavljanju knjige govorit će sva trojica autora, a razgovor će moderirati Nataša Govedarica iz forumZFD-a.
„Takvih mjesta je u posljednjem ratu bilo toliko da možemo govoriti o svojevrsnom kulturologorskom sustavu“, objašnjava Viktor Ivančić.
Dom kulture u Palama (FOTO: Hrvoje Polan)
U razgovoru koji je Ivančić nedavno vodio s novinarom Borisom Pavelićem, o foto-monografiji Ivančić kaže sljedeće: „Razlozi njihove prenamjene, dakako, bili su prozaični – zločincima su naprosto trebale odgovarajuće sale za njihove mesarske djelatnosti – no to nas nije navelo da previdimo snažnu simboličku dimenziju. Stoga smo se pozabavili konstruktom nacionalne kulture kao pripremom terena za nastup nacionalne torture. Taj vrhovni državotvorni kult, ideološki oblikovani i obogotvoreni koncept nacionalne kulture, sa svim egzekutivnim mjerama koje se koriste za njegovu izgradnju – jer zapravo se radi o etničkome čišćenju u polju kulture, gdje je jedina kreacija likvidacija – služi ponajprije proizvodnji konteksta koji legitimira nečovječnost.“
Objašnjava i kako je osnova obnove nacionalne kulture početkom devedesetih zapravo imala sasvim egzekutivnu prirodu. Krenulo se u procese uklanjanja „tuđih“ riječi iz vlastitog jezika, potom u uništavanje knjiga tiskanih na „tuđem“ pismu, a onda i u rušenje spomenika, odstranjivanje nepodobnih intelektualaca, zabranjivanje „tuđe“ muzike, izgonom „tuđe" kulture na svim poljima …
„Uništavanje postaje središnji stvaralački čin“, bilježi Ivančić, dok se izvorna svrha domova kulture i drugih kulturnih ustanova, koje su predstavljale svojevrsna znamenja socijalističke emancipacije, „ritualno poništava“ pretvarajući ih se u mučilišta. Možda najplastičniji primjer je Dom kulture u Čelopeku, u blizini Zvornika u BiH, gdje se zarobljenike mučilo i ubijalo na samoj pozornici. Jednak je slučaj i u Pilici, također nedaleko Zvornika, gdje je streljački vod pucao kroz otvor za kino-projektor.
Naslovnica foto-monografije (FOTO: Hrvoje Polan)
Na takvim mjestima, uglavnom nema nikakvog znaka o stradavanjima, tek, tu i tamo, poneka stidljivo postavljena ploča, međutim zato nije nimalo rijedak slučaj da se na pojedinim lokacijama stradavanja podižu spomenici egzekutorima. Ivančić ističe primjer Doma kulture u Trnopolju, mjesta masovnog stradavanja bošnjačkih i hrvatskih logoraša, gdje je krajem devedesetih Republika Srpska podigla spomenik poginulim srpskim borcima. Sličan je slučaj, objašnjava, i na ulazu u splitsku Loru gdje je postavljen spomenik 72. bojnoj Vojne policije HV-a, čiji su pripadnici baš na tom mjestu u ratu mučili i ubijali civile srpske nacionalnosti. Spominje i Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ u Jablanici koji je danas ponovno posvećen čuvenoj bitci iz Drugog svjetskog rata, ali je na tom mjestu izostao bilo kakav znak da se u Muzeju nalazio logor za zarobljene Hrvate.
U prvom dijelu foto-monografije, naslovljenom „Spomenici razbratnosti“, gorki je podsjetnik na brojne kulturne ustane koje su u krvavim devedesetima bila mjesta mučenja, ponižavanja i ubijanja tisuća i tisuća ljudi. Na istom se mjestu iznosi i teza kako je spomenuti koncept nacionalne kulture kojim je bila zaražena cijela bivša Jugoslavija, zapravo predstavljao uvertiru u predstojeći rat.
Knjiga pokušava dati i odgovore kako se i dan danas šuti o zločinima i kako ih se izravno ili neizravno opravdava, pa čak i uzdiže.
Cijelu priču prate izvrsne fotografije Hrvoja Polana, koje ponekad, kako to kaže ona otrcana fraza, uistinu govore više od tisuću riječi (FOTO: Hrvoje Polan)
„Cilj pretvaranja domova kulture i kulturnih ustanova u logore uvijek je bilo protjerivanje određene etničke skupine“, sumira Nemanja Stjepanović u drugom dijelu foto-monografije, naslovljenom „Kulturologorski vodič“. Cijelu priču prate izvrsne fotografije Hrvoja Polana, koje ponekad, kako to kaže ona otrcana fraza, uistinu govore više od tisuću riječi.
Za kraj, kao poziv na predstavljanje, donosimo i dva ulomka iz knjige.
"Ukoliko su domovi kulture u socijalističkoj Jugoslaviji, između svega ostalog, bili i terenski institucionalni punktovi namijenjeni oživotvorenju ideje 'bratstva i jedinstva', u ratu kojim je bivša država zdrobljena oni su poslužili kao mjesta za kategorično razvrgavanje bratstva. Danas, lišeni obilježja koja bi upućivala na kakvu-takvu katarzu i podrazumijevala barem minimalne geste pijeteta prema žrtvama, oni vegetiraju kao spomenici razbratnosti."
"Ostave li se po strani dim tamjana, srcedrapateljno cviljenje crkvenih orgulja i pompoznost obrednih inscenacija, sveto ime nacionalne kulture što se koči na zastavama samo je jedna od moćnijih ideoloških lozinki za neophodnu i nesputanu eliminaciju."
lupiga
Upravo ovakva mjesta i njihov fenomen pokušala je obuhvatiti foto-monografija „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina“. Radi se o autorskom radu novinara i književnika Viktora Ivančića, poznatog fotoreportera Hrvoja Polana i novinara Nemanje Stjepanovića. Foto-monografiju je objavila beogradska ispostava njemačke organizacija Forum Ziviler Friedensdienst (forumZFD), a svoje zagrebačko predstavljanje knjiga će imati danas, u 18 sati, u Kinu Grič. Na predstavljanju knjige govorit će sva trojica autora, a razgovor će moderirati Nataša Govedarica iz forumZFD-a.
„Takvih mjesta je u posljednjem ratu bilo toliko da možemo govoriti o svojevrsnom kulturologorskom sustavu“, objašnjava Viktor Ivančić.
Dom kulture u Palama (FOTO: Hrvoje Polan)
U razgovoru koji je Ivančić nedavno vodio s novinarom Borisom Pavelićem, o foto-monografiji Ivančić kaže sljedeće: „Razlozi njihove prenamjene, dakako, bili su prozaični – zločincima su naprosto trebale odgovarajuće sale za njihove mesarske djelatnosti – no to nas nije navelo da previdimo snažnu simboličku dimenziju. Stoga smo se pozabavili konstruktom nacionalne kulture kao pripremom terena za nastup nacionalne torture. Taj vrhovni državotvorni kult, ideološki oblikovani i obogotvoreni koncept nacionalne kulture, sa svim egzekutivnim mjerama koje se koriste za njegovu izgradnju – jer zapravo se radi o etničkome čišćenju u polju kulture, gdje je jedina kreacija likvidacija – služi ponajprije proizvodnji konteksta koji legitimira nečovječnost.“
Objašnjava i kako je osnova obnove nacionalne kulture početkom devedesetih zapravo imala sasvim egzekutivnu prirodu. Krenulo se u procese uklanjanja „tuđih“ riječi iz vlastitog jezika, potom u uništavanje knjiga tiskanih na „tuđem“ pismu, a onda i u rušenje spomenika, odstranjivanje nepodobnih intelektualaca, zabranjivanje „tuđe“ muzike, izgonom „tuđe" kulture na svim poljima …
„Uništavanje postaje središnji stvaralački čin“, bilježi Ivančić, dok se izvorna svrha domova kulture i drugih kulturnih ustanova, koje su predstavljale svojevrsna znamenja socijalističke emancipacije, „ritualno poništava“ pretvarajući ih se u mučilišta. Možda najplastičniji primjer je Dom kulture u Čelopeku, u blizini Zvornika u BiH, gdje se zarobljenike mučilo i ubijalo na samoj pozornici. Jednak je slučaj i u Pilici, također nedaleko Zvornika, gdje je streljački vod pucao kroz otvor za kino-projektor.
Naslovnica foto-monografije (FOTO: Hrvoje Polan)
Na takvim mjestima, uglavnom nema nikakvog znaka o stradavanjima, tek, tu i tamo, poneka stidljivo postavljena ploča, međutim zato nije nimalo rijedak slučaj da se na pojedinim lokacijama stradavanja podižu spomenici egzekutorima. Ivančić ističe primjer Doma kulture u Trnopolju, mjesta masovnog stradavanja bošnjačkih i hrvatskih logoraša, gdje je krajem devedesetih Republika Srpska podigla spomenik poginulim srpskim borcima. Sličan je slučaj, objašnjava, i na ulazu u splitsku Loru gdje je postavljen spomenik 72. bojnoj Vojne policije HV-a, čiji su pripadnici baš na tom mjestu u ratu mučili i ubijali civile srpske nacionalnosti. Spominje i Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ u Jablanici koji je danas ponovno posvećen čuvenoj bitci iz Drugog svjetskog rata, ali je na tom mjestu izostao bilo kakav znak da se u Muzeju nalazio logor za zarobljene Hrvate.
U prvom dijelu foto-monografije, naslovljenom „Spomenici razbratnosti“, gorki je podsjetnik na brojne kulturne ustane koje su u krvavim devedesetima bila mjesta mučenja, ponižavanja i ubijanja tisuća i tisuća ljudi. Na istom se mjestu iznosi i teza kako je spomenuti koncept nacionalne kulture kojim je bila zaražena cijela bivša Jugoslavija, zapravo predstavljao uvertiru u predstojeći rat.
Knjiga pokušava dati i odgovore kako se i dan danas šuti o zločinima i kako ih se izravno ili neizravno opravdava, pa čak i uzdiže.
Cijelu priču prate izvrsne fotografije Hrvoja Polana, koje ponekad, kako to kaže ona otrcana fraza, uistinu govore više od tisuću riječi (FOTO: Hrvoje Polan)
„Cilj pretvaranja domova kulture i kulturnih ustanova u logore uvijek je bilo protjerivanje određene etničke skupine“, sumira Nemanja Stjepanović u drugom dijelu foto-monografije, naslovljenom „Kulturologorski vodič“. Cijelu priču prate izvrsne fotografije Hrvoja Polana, koje ponekad, kako to kaže ona otrcana fraza, uistinu govore više od tisuću riječi.
Za kraj, kao poziv na predstavljanje, donosimo i dva ulomka iz knjige.
"Ukoliko su domovi kulture u socijalističkoj Jugoslaviji, između svega ostalog, bili i terenski institucionalni punktovi namijenjeni oživotvorenju ideje 'bratstva i jedinstva', u ratu kojim je bivša država zdrobljena oni su poslužili kao mjesta za kategorično razvrgavanje bratstva. Danas, lišeni obilježja koja bi upućivala na kakvu-takvu katarzu i podrazumijevala barem minimalne geste pijeteta prema žrtvama, oni vegetiraju kao spomenici razbratnosti."
"Ostave li se po strani dim tamjana, srcedrapateljno cviljenje crkvenih orgulja i pompoznost obrednih inscenacija, sveto ime nacionalne kulture što se koči na zastavama samo je jedna od moćnijih ideoloških lozinki za neophodnu i nesputanu eliminaciju."
lupiga
