Često se neki mediji proglašavaju "proruskom" propagandom, a drugi "prozapadnom", uz to da se među "proruske" ubrajaju i oni koji brane interese Kine, Irana, Venezuele, Sirije, Kube, Sjeverne Koreje i drugih, iako ove zemlje nemaju i ne mogu imati nacionalne interese koji se u potpunosti preklapaju s ruskima. No, to nije ni važno.
Uz svu prateću propagandu i etikete koje se prišivaju nekim ruskim, ali i zapadnim novinarima, uključujući autora ovog teksta, skromnu pojavu u globalnoj medijskoj pozornici, na kraju treba priznati da su takve optužbe zapravo kompliment.
Oni koji tvrde "kako treba čuti obje strane i onda donijeti zaključke" su samo donekle u pravu. Zapadne propagandne medije, kojih je sve više i u koje su se pretvorili nekada ugledni listovi i tjednici, ne može se uzeti ozbiljno, niti kao protutežu jednom diskursu, kojeg neki "pogrdno" zovu "proruskom".
Dovoljno se podsjetiti na morbidnu izjavu Madeleine Albright o 500 000 mrtve iračke djece, ili onu koju je radosno dala Hillary Clinton nakon likvidacije Muammara Gaddafija, te priznanje generala Wesleya Clarka kako je američki plan uništiti 7 zemalja u 5 godina. To su samo najpoznatije izjave bivših visokih američkih dužnosnika koje dokazuju psihopatologiju koja vlada hodnicima moći u Washingtonu. Ostale, a ima ih na stotine i tisuće, objavljuju se svakodnevno i bez pitanja od strane novinara kako se takvo što uopće moglo izjaviti.
Oni koji kao relevantne uzimaju izvore koji pravdaju, zastupaju i promoviraju ovakve stavove su "homo" koji su oponašali evoluciju i dosegli stupanj "erectusa", ponekad sasvim slučajno, ali ne i stupanj "sapiensa". A ovdje im nisam kriv ni ja, niti drugi autori, još manje Darwin, već samo njihova glupost i lijenost.
Ali kako se ne prepirati s njima, kada u svojim bezumnim bundevama, koje im služe kao glave, nisu u stanju ni shvatiti značenje etiketa s kojima se razbacuju.
Na primer, ako želim da moja domovina ne bude pod inozemnom kontrolom angloameričke elite, onda sam "proruski propagandist".
Ako više od dvadeset godina sanjate o uništenju nepravednog i kriminalnog "unipolarnog svijeta", to je također "ruska propaganda".
Ako želite pad imperijalističke hegemonije Sjedinjenih Država, izgrađene na prijevarama i milijunima mrtvih iz više desetaka zemalja u svijetu, to je "zagovaranje ruskih nacionalnih interesa".
Ako želite oživljavanje sile, a svojevremeno je SSSR bio upravo takva sila, koja je u stanju odoljeti angloameričkom imperijalizmu, koji napada druge zemlje i sa sobom nosi samo uništenje, smrt, deindustrijalizaciju i siromaštvo, to je također "ruska propaganda".
Ako pretpostavimo da postoje samo dva biološka spola, muškarci i žene, a sve ostalo su kromosomske igre prirode, mentalna odstupanja i / ili nametnuti subkulturni obrasci ponašanja, to je također "ruska propaganda".
Ako ne želite da se većina zemalja u svijetu, naravno, one koje su "prijetnja liberalnoj demokraciji", podijele na plemenske, etno-religijske i pseudo-političke feude, baš kao što je naša bivša domovina uspješno raskomadana i posvađana do neprepoznatljivosti, te ne želite da narodi bilo gdje u svijetu, koji su stoljećima živjeli zajedno i u miru, postanu krvni neprijatelji, onda ste "ruski propagandist". Ovaj proces, koji se provodi u arapskom svijetu i Iranu, koji pogađa Kinu i Rusiju, a ne ostavlja po strani ni ne baš pretjerano odane Španjolce i druge, popularno se zove "balkanizacija". Svi dobro znamo što to znači u praksi, čak i ako se "istine" aktera tog procesa u nas ne podudaraju.
Kažemo li, neka mi oprosti drug Lenjin, da su "neautoritarni ljevičari" političke prostitutke u službi imperijalističkih globalista, što se može dokazati oslanjajući se na Hegelovu dijalektiku, to je također "ruska propaganda".
Ako se radujete što se Sirija nije pretvorila u fanatični krvoločni teroristički kalifat, to je "ruska propaganda". Ako je tako, ponosno ću potvrditi da sam "ruski propagandist".
Ako pomažete i podržavate Nicolasa Madura tako da ga marionete Washingtona ne mogu svrgnuti kao mlitavog Janukoviča, to je također "pristrana propaganda koja pogoduje nacionalnim interesima Moskve".
Ako smatramo da takozvani "separatisti" u Donbasu imaju sva prava da pruže otpor "nezavisnom" nacističkom režimu u Kijevu, te da su u pravu kada svoje rudnike i crnu metalurgiju nisu htjeli proglasiti neprofitabilnima i dati ih "zapadnim ulagačima" za dvije grivne, tada podržavamo agresivni ruski ekspanzionizam.
Ako kažemo da izdajnike treba staviti uz najbliži zid, što je inače i američka praksa, ili tvrdimo da ih barem treba osuditi na nekoliko doživotnih robija odjednom, to je također "ruska propaganda".
Ako se iz pukog zadovoljstva radujete dok gledate kako obavještajci iz sovjetskog KGB-a, među kojima se ističu Putin, Nariškin, Ivanov, Sečin i tako dalje, vraćaju Rusiji puni sjaj s taktikom "merkantilističkog polupokreta" i "pobune na periferiji svjetskog sustava", u duši ste neizlječivi "filoruski propagandist".
Ako kažete da Iran mora biti obranjen od napada američke uprave, trenutno potpuno odane cionističkom entitetu, niste na dobrom putu i zagovarate i "ruske interese", čak i ako interesi Moskve i Teherana nisu identični. Jesu u dijelu u kojem Rusija brani neovisnost i teritorijalni integritet Islamske Republike, jednako kao što osuđuje svako inozemno uplitanje u unutarnju politiku Irana.
Neka me razni akteri, politički korektni ili zagovornici zlatne sredine, etiketiraju i dalje. S jedne strane mi se to počinje sviđati, ali s druge me brine sve veći njihov broj među komentatorima. Kako god bilo, ja sam "ruski propagandist", a ostali su borci za liberalnu demokraciju kao najboljeg od svih mogućih svjetova ili objektivni promatrači koji pokušavaju obraniti neobranjivo.
O čemu govorim? O agresijama, destabilizacijama ili vojnim udarima koji su za sobom ostavili milijune mrtvih, izmasakriranih, raseljenih, opljačkanih i osiromašenih naroda, od kojih se neki do danas nisu oporavili.
sott
