Živimo u okvirima ideologije koja još uvijek nije jasno opisana i definirana. Neoliberalizam se spominje u različitim i često za mnoge zbunjujućem kontekstu ili se u potpunosti prešućuje. No, upravo tišina i odvraćanje pozornosti od ideologije su ono što se događa od ranih ´70-ih, vremena kada se u Sjedinjenim Državama toj ideološkoj platformi utire put, a zahuktava se u vrijeme predsjednika Billa Clintona i od strane demokrata.
Bez neoliberalnog okvira, možda nije jednostavno shvatiti što je dobro ili loše za građane Hrvatske pod Oreškovićem ili Karamarkom naspram Milanovića ili manje više bilo koje političke opcije trenutno prisutne u političkoj areni u Hrvatskoj. Ukoliko na trenutak ostavimo po strani ideološke i povijesne zavrzlame, makar i posve opravdane, nužno je pronaći odgovor na pitanje u kojoj mjeri se svaka od njihovih stranaka slaže ili ne slaže s neoliberalizmom? Postoje li uopće bitne razlike, ako govorimo prvenstveno o gospodarskim i socijalnim pitanjima? Kako razlučiti što se događa kada nam HDZ i Most obećaju gospodarske reforme koje su pisali njihovi prethodnici i navodni politički oponenti i zahvaljujući istima dobivaju izbore?
Odgovor leži u ideologiji o kojoj se u mainstreamu šuti, a zacijelo je najuspješnija od svih prošlih ideologija u redefiniranju subjektivnosti, u navođenju ljudi da promijene poimanje samih sebe, svojeg identiteta, osobnosti, nada i očekivanja, te snova i idealizacija. Klasični liberalizam je u zapadnom svijetu također u tome bio uspješan, i to punih 250 godina. Uspio je ljudima nametnuti nove načine definiranja samih sebe i novi čovjek je stvoren. Na žalost, ne i bolji.
Međutim, neoliberalizam je otišao „korak dalje“ i u svojoj pravoj i čistoj, a često pogrešno shvaćenoj ili tumačenoj verziji, nije okrenut slobodnom tržištu koje je potka onog starog. Štoviše on podrazumijeva snažnu državu, ali koja radi u korist isključivo bogatih. Naj veća od svih pogrešaka u interpretacijama je kako se radi o ideologiji koja podupire neutralnost države i jednakost kako je to činila klasična liberalna država. I to valja stalno ponavljati.
Radi se o perfidnom kapitalističkom projektu koji je započet odavno, a zadaća mu je transformirati sve, svako živo biće, svaku stvar, svaku istinu i na način na koji to niti jedna ideologija do sada nije uspjela.
Ako bi išli tako daleko da kažemo da je neoliberalizam konačni završetak u dugom nastajanju projekta kapitalizma, možemo reći da se u okviru njega svaki predmet, svako živo biće, svaka činjenica na planeti razlikuje od bilo koje prethodne ideologije. Neoliberalizam ima sreću što se poklapa s tehnološkim promjenama koje su mu omogućile potpuni prodor u svako područje društvenog života po prvi put u ljudskoj povijesti i on kao takav jest ideologija, ne samo ekonomska doktrina.
Od ranih '30-ih, kada je Velika depresija prijetila klasičnom liberalnom konsenzusu, odnosno, ideji da su tržišta regulirala sama sebe, a država je trebala samo igrati ulogu noćnog čuvara, do ranih '70-ih, kada je vladala globalna nestabilnost, uključujući valutni kaos, demokratski svijet je živio pod kejnzijanskom paradigmom. Naime, tržišta su shvatila da su nestabilna, a intervencionizam vlade je ipak bio potreban da bi kapitalizam funkcionirao, inače su ekonomiji prijetili usponi i padovi.
Ovdje se nameće zanimljivo pitanje i jesu li '70-e s uvođenjem zlatnog standarda i naftnim embargom uzrokovale neoliberalnu revoluciju s Miltonom Friedmanom i njegovom fiskalnom i monetarnom politikom ili je neoliberalizam došao sam po sebi, a Nixonova ga je administracija samo ukalupila u Friedmanove ideje, čime je kraj kejnezijanske ere postao neizbježan.
Treba reći da je neoliberalizam uspijevao izazvati krizu nakon svake krize, te je dokazano više od svih prijašnjih ideologija upućen na iskorištavanje krize u kojoj će svaka sljedeća dokidati prava radničke klase i bogate činiti bogatijima. Postoji određena aura nad neoliberalizmom, umotana u žargon ekonomske ortodoksije, koja je ostala imuna na političke kritike, jer je to dogma koju je ovjekovječila Margaret Thatcher i njezini ministri, a ona glasi kako on nema alternativu.
Neoliberalizam pravda krize koje je uzrokovao više puta kao ciklus koji se redovito ponavlja u posljednjih četrdeset godina. Tako je bilo s krizom zemalja u razvoju koje je '70-ih pritiskao dug, kreditna i kriza štednje '80-ih, azijska valutna kriza iz '90-ih, kao i krize drugorazrednih hipotekarnih kredita 2000-ih, bolje od bilo koje poznate ideologije.
To je djelomično zbog toga što postojanje neoliberalizma kao vladajuće ideologije, stanovništvo u cjelini uopće ne primjećuje, nego nastavlja izvući preostale koristi od socijalne države koje je omogućilo doba kejnezijanizma. Međutim, neoliberalni ideolozi su uspjeli uvjeriti stanovništvo da razmišlja tako da je oslanjanje na vladu vrijedno osjećaja krivnje, stida i melankolije, a ne nešto na što ljudi imaju legitimno pravo.
Nije iznenađujuće da neoliberalni multikulturalisti, udobno raspoređeni po raznim akademijama, jednako tako demoniziraju ova potraživanja stanovništva, dok s druge strane, recimo, brane muslimane, Meksikance ili Afroamerikance. Međutim, kada je u pitanju radnička klasa, oni postaju proletarijat, smetnja koja ima problema s prihvaćanjem stvarnosti i ne uspijeva se ostvariti i definirati u okvirima neoliberalizma.
George W. Bush je imao korisnu funkciju i neoliberalizmu potrebne krize je uveo u sustav, koji je do tada bio "previše stabilan". On je u javno mnijenje ubrizgao poželjnu paniku, koja je služila kao pogonsko gorivo za raspirivanje vatre neoliberalne revolucije. Primjerice, ovog trenutka u Americi Trump je od strane „demokrata“ prikazivan kao otpadnik, barem do sada, jer stvara kaos oko svih ključnih pojmova koji ne zvuče neoliberalno, a to je neprihvatljivo. Stoga ga je Jeb Bush nazvao "kandidatom kaosa."
Neoliberalizam inače voli kaos, koji je bio njegov modus operandi još od ranih '70-ih, ali samo onu vrstu kaosa kojeg može kontrolirati i usmjeravati.
Ovdje se treba vratiti na njegovo podrijetlo, a to je Velika depresija koja je završila s početkom Drugog svjetskog rata, nakon čega je došlo doba kejnezijanizma i trajalo trideset i pet godina.
No, baš kao što su globalna institucija kejnezijanizma, posebno MMF i Svjetska banka, osnovane u Bretton Woodsu 1944. godine, osnivači neoliberalne revolucije, naime Friedrich Hayek, Ludwig von Mises, Milton Friedman i drugi, su formirali Mount Pelerin Society u istoimenom švicarskom odmaralištu 1947. i posvetili se stvaranju ideologije koja je na kraju porazila kejnezijanizam i prevladala ga tijekom '70-ih.
Što je dakle neoliberalizam i po čemu se razlikuje od klasičnog liberalizma?
Neoliberalizam nas uvjerava da su tržišta dovoljna sama sebi, kako ona ne trebaju propise, te da su najbolji jamci ljudskog blagostanja.
Sve što potiče tržište, a to su privatizacija, deregulacija, sloboda i mobilnost financija i kapitala, odustajanje vlada od socijalne države je dobro i za tržište i za ljude, a sve što navodno smanjuje tržište ili ga ograničava, gdje se nabrajaju državne službe, regulacija, ograničenja ulaganja i kapitala, treba obeshrabriti i uništiti.
Kada je Hillary Clinton odgovarala na česte zahtjeve za ponovnom regulacijom financija, uvijek je ponavljala kako se moramo pridržavati "vladavine prava". Time je mislila razumijevanje zakona koji utjelovljuju osjećaj tržišta i to u čisto ekonomskom smislu. U ovoj revoluciji ljudi nemaju nikakav status u odnosu na korporacije i nacionalne države su na putu ka odumiranju, a sve se opet rastače pred apstrakcijom koju nazivamo "tržište".
Jedan od načina da se sumira neoliberalizam je reći da je sve podčinjeno tržištu, uključujući i države, civilno društvo i, naravno, sva ljudska bića.
Čak se i demokracija počinje tumačiti kao tržište, a politika je podlegla neoliberalnoj ekonomskoj teoriji, tako da govorimo o kraju demokratske politike kakvu smo poznavali protekla dva i pol stoljeća. Kao što je tržište apstrakcija, tako to postaje i demokracija, a pravo igralište je negdje drugdje, gotovo sigurno u carstvu stvarne i istinske ekonomske razmjene, koja, međutim, nije tržište. Možemo reći da se sva razmjena u stvari odvija na neoliberalnoj površini.
Neoliberalizam se često opisuje, a to izaziva puno konfuzije, kao „tržišni fundamentalizam“ i dok to može biti i istinito u neoliberalnoj samopromociji i samopredstavljanju, samo tržište je prije svega i uistinu samo mit, jednako kao i vrijednosti koje pripadaju prošlosti. Tržište u neoliberalizmu nema nikakve veze s tumačenjem istog u prijašnjim ideologijama.
Stvoren je novi entitet koji nadmašuje termin neoliberalne države, jer on obuhvaća i potencijalno inkorporira sve države svijeta, svemoćan je i ne ostavlja mjesta za individualne slobode koje je propagirao klasični liberalizam, pa i druge ideologije poput komunizma. Do izvjesne mjere nadmašuje čak i fašizam.
Tumačenja neoliberalne globalizacije se razlikuju po pitanju da li je država jaka ili slaba u odnosu na korporacije koje su glavni pronositelji neoliberalizma. No, možda to više nije pravo pitanje, već je li uopće išta ostalo od države, jer je ona postala tržište, a tržište je postalo država.
Projekt neoliberalizma, odnosno redefiniranja države kao institucije društva, je otišao tako daleko da je njegovo zadiranje toliko duboko da nitko od „demokratskih“ aktera neće moći dovesti u pitanje njegovu učinkovitost.
Čak i američki predsjednički kandidat Bernie Sanders, samoproglašeni demokratski socijalist, vrlo je opasno artikulirao koncepciju države i civilnog društva koja se temelji na efikasnosti i racionalnosti tržišta. Hillary Clinton, kojoj se smiješi predstojeća pobjeda na predsjedničkim izborima, tvrdi da se tržište može uhvatiti u koštac i s klimatskim promjenama, nejednakosti dohotka ili nepravednim zdravstvenim i obrazovnim sustavom ili rasnom nepravdom. Ali, istina je da će ako pobijedi, Hillary Clinton samo ojačati neoliberalizam, kao silu „koja nema alternative“.
Nasuprot njima, simpatizeri Trumpa su spremni na zabranjeno i "politički nekorektnu" borbu sa svim ostalima. Oni žele biti "pobjednici", pa čak i po cijenu istrebljivanja drugih, a to nije neoliberalan način, koji ne priznaje da može biti pobjednika i gubitnika u neoliberalnom svemiru.
U tekućoj predizbornoj kampanji je Hillary Clinton savršeno artikulirala neoliberalizam, bolje od svih kandidata. Ljudi mogu opaziti da joj je ideologija utemeljena na konceptu da ljudska bića nemilosrdno teže da postanu ljudski kapital, što znači da one koji ne uđu u okvire neoliberalizma treba rigorozno izopćiti i kazniti.
To je ona tamna strana neoliberalizma, ideološka, koja na multikulturalizam ljudskih bića gleda kao na kapital, zbog čega se ovaj projekt sve više povezuje sa suzbijanjem slobode govora i netolerancije prema onima koji odbijaju ići zajedno s vrstom politike identiteta koje neoliberalizam promiče.
A to objašnjava zašto su '90-ih pod Clintonom simultano i paralelno rasli i neoliberalna globalizacija i različiti načini neoliberalne dresure, kao što su sram i isključenje primatelja socijalne skrbi.
Istinski trošak države na socijalna davanja je zanemariv, ali je njegova simbolika neprocjenjiva. U Sjedinjenim Državama je obračun protiv socijalne skrbi išao uporedo s uvođenjem disciplinskih zakona koje guraju Clintonovi, a dovodi do epidemije masovnih uhićenja i zatvaranja.
Neoliberalizam ne dopušta fluidnost samoizražavanja i povremenu prisutnost na tržištu i postavlja zatvore kao jedinu alternativu za sve one koji nisu voljni poimati sebe kao tržišnu robu.
Kada govorimo o tržištu kao mitu, jer niti jedan od elemenata kojih bi moralo biti kod tržišta da bi ono funkcioniralo nije na mjestu, to je kada tržište poprimi neoliberalni oblik, kada klasične koncepcije kupca i prodavatelja kao slobodnih igrača više ne postoje i tada je radikalna nejednakost jedini prirodni ishod.
I ta nejednakost u posljednja četiri desetljeća bilježi nagli rast, štoviše može se govoriti o eksploziji nejednakosti, a ona u potpunosti opovrgava tvrdnje zagovaratelja neoliberalizma kako on povećava blagostanje građana.
Neoliberalizam se voli fokusirati na javni dug i rezanje javnog duga postaje poput manije, ali se uporedo sa smanjivanjem ili dokidanjem socijalnih davanja ide i na smanjenje poreza za bogate. Čak su i ratovi diljem svijeta bolja opcija od „rata protiv nejednakosti“.
Sveopći uspjeh neoliberalizma je sahranio socijalnu državu i pretvorio je u državu discipline popustljivu jedino spram tržišta.
Neoliberalizam i obrazovanje
Neoliberalizam očekuje da svi stupnjevi obrazovanja budu redizajnirani za promociju ideje da se donošenje odluka vođeno ekonomijom mora aplicirati u sva područja života, roditeljstva, intimnih odnosa, seksualnosti i identiteta u svim njegovim formama, a svi koji se neće slagati biti će izloženi disciplinskim mjerama. Svi su dužni investirati u svoju budućnost, kako ne bi pali na teret državi ili bilo kome drugome. U protivnom će im biti uskraćeno priznanje kao ljudskom biću.
Ova takozvana ekonomska „realnost“, iako krajnje iracionalna, se proteže na civilno društvo, ali jednako i na državu i nijedan ideal nekadašnje liberalne ili drugih ideologija koje vuku korijen iz humanizma, više se ne priznaju. Jedina vrijednost je ona obnavljanja tržišta, drugim riječima, neoliberalizam je izdignuo tržište kao jedinu vrednotu koju valja slijediti. Postao je poput boga, eteričan, neupitan, neosporiv i sveprisutan. Sve što u obrazovanju i državnoj politici nije sukladno i ne služi tržištu mora biti protjerano, zabranjeno i izbrisano iz sjećanja, a što objašnjava radikalnu javnu narativu koja sužuje javni diskurs, uključujući važnost politike identiteta, a isključuje svaki klasni korijen problema.
Neoliberalizam i klasni problem
Neoliberalizam će ići dalje s politikom ograničavanja mogućnosti razvoja društva, jer to je jedna od njegovih značajki, kao sustava koji želi dominaciju na svjetskoj sceni i kao takav će stalno sužavati polja ljudskog djelovanja.
Raseljeni radnici, koji su pretrpjeli najviše zbog erozije starih industrija u bivšim proizvodnim centrima, u svijetu su postali nevidljivi u razjedinjenosti, i više ne mogu biti dio političke jednadžbe.
Da rekapituliramo, neoliberalizam nije samo ekonomska doktrina, kako je žele prikazati, koja se drži ortodoksne teorije da tržišta reguliraju sama sebe, nego je riječ o ideologiji koja zadire u sve pore društva. U političkom smislu se privid demokracije ostvaruje kroz mogućnost izbora između dvije političke opcije koju čine socijaldemokratska ljevica i konzervativni demokršćani. Obje opcije, koje se u zapadnim zemljama, kao i u Hrvatskoj, desetljećima smjenjuju na vlasti, djeluju po istom neoliberalnom obrascu i razlikuju se samo u sitnim ideološkim detaljima, uglavnom kada je riječ o povijesnim i svjetonazorskim temama, koji služe samo za odvraćanje pozornosti javnog mnijenja od stvarnih problema.
Imamo dvije glavne političke opcije koje će nastaviti s provođenjem neoliberalne agende „slobodnog tržišta“, jer još uvijek ne postoji intelektualni pokret koji će razbiti mit o njemu.
Reforme koje podrazumijevaju ekonomsko restrukturiranje i posljedično i neizbježno, rast nejednakosti u društvu idu dalje, a koliko dugo, to ovisi o našoj sposobnosti za razmišljanje izvan neoliberalne paradigme. Ne smijemo nasjedati na lažna obećanja o sitnim kratkoročnim ustupcima, jer na tome počiva uspješna budućnost opakog i tvrdokornog neoliberalnog projekta.
Dugi marš neoliberala u uspostavljanju hegemonije traje od 1947. do danas
AMSI
Bez neoliberalnog okvira, možda nije jednostavno shvatiti što je dobro ili loše za građane Hrvatske pod Oreškovićem ili Karamarkom naspram Milanovića ili manje više bilo koje političke opcije trenutno prisutne u političkoj areni u Hrvatskoj. Ukoliko na trenutak ostavimo po strani ideološke i povijesne zavrzlame, makar i posve opravdane, nužno je pronaći odgovor na pitanje u kojoj mjeri se svaka od njihovih stranaka slaže ili ne slaže s neoliberalizmom? Postoje li uopće bitne razlike, ako govorimo prvenstveno o gospodarskim i socijalnim pitanjima? Kako razlučiti što se događa kada nam HDZ i Most obećaju gospodarske reforme koje su pisali njihovi prethodnici i navodni politički oponenti i zahvaljujući istima dobivaju izbore?
Odgovor leži u ideologiji o kojoj se u mainstreamu šuti, a zacijelo je najuspješnija od svih prošlih ideologija u redefiniranju subjektivnosti, u navođenju ljudi da promijene poimanje samih sebe, svojeg identiteta, osobnosti, nada i očekivanja, te snova i idealizacija. Klasični liberalizam je u zapadnom svijetu također u tome bio uspješan, i to punih 250 godina. Uspio je ljudima nametnuti nove načine definiranja samih sebe i novi čovjek je stvoren. Na žalost, ne i bolji.
Međutim, neoliberalizam je otišao „korak dalje“ i u svojoj pravoj i čistoj, a često pogrešno shvaćenoj ili tumačenoj verziji, nije okrenut slobodnom tržištu koje je potka onog starog. Štoviše on podrazumijeva snažnu državu, ali koja radi u korist isključivo bogatih. Naj veća od svih pogrešaka u interpretacijama je kako se radi o ideologiji koja podupire neutralnost države i jednakost kako je to činila klasična liberalna država. I to valja stalno ponavljati.
Radi se o perfidnom kapitalističkom projektu koji je započet odavno, a zadaća mu je transformirati sve, svako živo biće, svaku stvar, svaku istinu i na način na koji to niti jedna ideologija do sada nije uspjela.
Ako bi išli tako daleko da kažemo da je neoliberalizam konačni završetak u dugom nastajanju projekta kapitalizma, možemo reći da se u okviru njega svaki predmet, svako živo biće, svaka činjenica na planeti razlikuje od bilo koje prethodne ideologije. Neoliberalizam ima sreću što se poklapa s tehnološkim promjenama koje su mu omogućile potpuni prodor u svako područje društvenog života po prvi put u ljudskoj povijesti i on kao takav jest ideologija, ne samo ekonomska doktrina.
Od ranih '30-ih, kada je Velika depresija prijetila klasičnom liberalnom konsenzusu, odnosno, ideji da su tržišta regulirala sama sebe, a država je trebala samo igrati ulogu noćnog čuvara, do ranih '70-ih, kada je vladala globalna nestabilnost, uključujući valutni kaos, demokratski svijet je živio pod kejnzijanskom paradigmom. Naime, tržišta su shvatila da su nestabilna, a intervencionizam vlade je ipak bio potreban da bi kapitalizam funkcionirao, inače su ekonomiji prijetili usponi i padovi.
Ovdje se nameće zanimljivo pitanje i jesu li '70-e s uvođenjem zlatnog standarda i naftnim embargom uzrokovale neoliberalnu revoluciju s Miltonom Friedmanom i njegovom fiskalnom i monetarnom politikom ili je neoliberalizam došao sam po sebi, a Nixonova ga je administracija samo ukalupila u Friedmanove ideje, čime je kraj kejnezijanske ere postao neizbježan.
Treba reći da je neoliberalizam uspijevao izazvati krizu nakon svake krize, te je dokazano više od svih prijašnjih ideologija upućen na iskorištavanje krize u kojoj će svaka sljedeća dokidati prava radničke klase i bogate činiti bogatijima. Postoji određena aura nad neoliberalizmom, umotana u žargon ekonomske ortodoksije, koja je ostala imuna na političke kritike, jer je to dogma koju je ovjekovječila Margaret Thatcher i njezini ministri, a ona glasi kako on nema alternativu.
Neoliberalizam pravda krize koje je uzrokovao više puta kao ciklus koji se redovito ponavlja u posljednjih četrdeset godina. Tako je bilo s krizom zemalja u razvoju koje je '70-ih pritiskao dug, kreditna i kriza štednje '80-ih, azijska valutna kriza iz '90-ih, kao i krize drugorazrednih hipotekarnih kredita 2000-ih, bolje od bilo koje poznate ideologije.
To je djelomično zbog toga što postojanje neoliberalizma kao vladajuće ideologije, stanovništvo u cjelini uopće ne primjećuje, nego nastavlja izvući preostale koristi od socijalne države koje je omogućilo doba kejnezijanizma. Međutim, neoliberalni ideolozi su uspjeli uvjeriti stanovništvo da razmišlja tako da je oslanjanje na vladu vrijedno osjećaja krivnje, stida i melankolije, a ne nešto na što ljudi imaju legitimno pravo.
Nije iznenađujuće da neoliberalni multikulturalisti, udobno raspoređeni po raznim akademijama, jednako tako demoniziraju ova potraživanja stanovništva, dok s druge strane, recimo, brane muslimane, Meksikance ili Afroamerikance. Međutim, kada je u pitanju radnička klasa, oni postaju proletarijat, smetnja koja ima problema s prihvaćanjem stvarnosti i ne uspijeva se ostvariti i definirati u okvirima neoliberalizma.
George W. Bush je imao korisnu funkciju i neoliberalizmu potrebne krize je uveo u sustav, koji je do tada bio "previše stabilan". On je u javno mnijenje ubrizgao poželjnu paniku, koja je služila kao pogonsko gorivo za raspirivanje vatre neoliberalne revolucije. Primjerice, ovog trenutka u Americi Trump je od strane „demokrata“ prikazivan kao otpadnik, barem do sada, jer stvara kaos oko svih ključnih pojmova koji ne zvuče neoliberalno, a to je neprihvatljivo. Stoga ga je Jeb Bush nazvao "kandidatom kaosa."
Neoliberalizam inače voli kaos, koji je bio njegov modus operandi još od ranih '70-ih, ali samo onu vrstu kaosa kojeg može kontrolirati i usmjeravati.
Ovdje se treba vratiti na njegovo podrijetlo, a to je Velika depresija koja je završila s početkom Drugog svjetskog rata, nakon čega je došlo doba kejnezijanizma i trajalo trideset i pet godina.
No, baš kao što su globalna institucija kejnezijanizma, posebno MMF i Svjetska banka, osnovane u Bretton Woodsu 1944. godine, osnivači neoliberalne revolucije, naime Friedrich Hayek, Ludwig von Mises, Milton Friedman i drugi, su formirali Mount Pelerin Society u istoimenom švicarskom odmaralištu 1947. i posvetili se stvaranju ideologije koja je na kraju porazila kejnezijanizam i prevladala ga tijekom '70-ih.
Što je dakle neoliberalizam i po čemu se razlikuje od klasičnog liberalizma?
Neoliberalizam nas uvjerava da su tržišta dovoljna sama sebi, kako ona ne trebaju propise, te da su najbolji jamci ljudskog blagostanja.
Sve što potiče tržište, a to su privatizacija, deregulacija, sloboda i mobilnost financija i kapitala, odustajanje vlada od socijalne države je dobro i za tržište i za ljude, a sve što navodno smanjuje tržište ili ga ograničava, gdje se nabrajaju državne službe, regulacija, ograničenja ulaganja i kapitala, treba obeshrabriti i uništiti.
Kada je Hillary Clinton odgovarala na česte zahtjeve za ponovnom regulacijom financija, uvijek je ponavljala kako se moramo pridržavati "vladavine prava". Time je mislila razumijevanje zakona koji utjelovljuju osjećaj tržišta i to u čisto ekonomskom smislu. U ovoj revoluciji ljudi nemaju nikakav status u odnosu na korporacije i nacionalne države su na putu ka odumiranju, a sve se opet rastače pred apstrakcijom koju nazivamo "tržište".
Jedan od načina da se sumira neoliberalizam je reći da je sve podčinjeno tržištu, uključujući i države, civilno društvo i, naravno, sva ljudska bića.
Čak se i demokracija počinje tumačiti kao tržište, a politika je podlegla neoliberalnoj ekonomskoj teoriji, tako da govorimo o kraju demokratske politike kakvu smo poznavali protekla dva i pol stoljeća. Kao što je tržište apstrakcija, tako to postaje i demokracija, a pravo igralište je negdje drugdje, gotovo sigurno u carstvu stvarne i istinske ekonomske razmjene, koja, međutim, nije tržište. Možemo reći da se sva razmjena u stvari odvija na neoliberalnoj površini.
Neoliberalizam se često opisuje, a to izaziva puno konfuzije, kao „tržišni fundamentalizam“ i dok to može biti i istinito u neoliberalnoj samopromociji i samopredstavljanju, samo tržište je prije svega i uistinu samo mit, jednako kao i vrijednosti koje pripadaju prošlosti. Tržište u neoliberalizmu nema nikakve veze s tumačenjem istog u prijašnjim ideologijama.
Stvoren je novi entitet koji nadmašuje termin neoliberalne države, jer on obuhvaća i potencijalno inkorporira sve države svijeta, svemoćan je i ne ostavlja mjesta za individualne slobode koje je propagirao klasični liberalizam, pa i druge ideologije poput komunizma. Do izvjesne mjere nadmašuje čak i fašizam.
Tumačenja neoliberalne globalizacije se razlikuju po pitanju da li je država jaka ili slaba u odnosu na korporacije koje su glavni pronositelji neoliberalizma. No, možda to više nije pravo pitanje, već je li uopće išta ostalo od države, jer je ona postala tržište, a tržište je postalo država.
Projekt neoliberalizma, odnosno redefiniranja države kao institucije društva, je otišao tako daleko da je njegovo zadiranje toliko duboko da nitko od „demokratskih“ aktera neće moći dovesti u pitanje njegovu učinkovitost.
Čak i američki predsjednički kandidat Bernie Sanders, samoproglašeni demokratski socijalist, vrlo je opasno artikulirao koncepciju države i civilnog društva koja se temelji na efikasnosti i racionalnosti tržišta. Hillary Clinton, kojoj se smiješi predstojeća pobjeda na predsjedničkim izborima, tvrdi da se tržište može uhvatiti u koštac i s klimatskim promjenama, nejednakosti dohotka ili nepravednim zdravstvenim i obrazovnim sustavom ili rasnom nepravdom. Ali, istina je da će ako pobijedi, Hillary Clinton samo ojačati neoliberalizam, kao silu „koja nema alternative“.
Nasuprot njima, simpatizeri Trumpa su spremni na zabranjeno i "politički nekorektnu" borbu sa svim ostalima. Oni žele biti "pobjednici", pa čak i po cijenu istrebljivanja drugih, a to nije neoliberalan način, koji ne priznaje da može biti pobjednika i gubitnika u neoliberalnom svemiru.
U tekućoj predizbornoj kampanji je Hillary Clinton savršeno artikulirala neoliberalizam, bolje od svih kandidata. Ljudi mogu opaziti da joj je ideologija utemeljena na konceptu da ljudska bića nemilosrdno teže da postanu ljudski kapital, što znači da one koji ne uđu u okvire neoliberalizma treba rigorozno izopćiti i kazniti.
To je ona tamna strana neoliberalizma, ideološka, koja na multikulturalizam ljudskih bića gleda kao na kapital, zbog čega se ovaj projekt sve više povezuje sa suzbijanjem slobode govora i netolerancije prema onima koji odbijaju ići zajedno s vrstom politike identiteta koje neoliberalizam promiče.
A to objašnjava zašto su '90-ih pod Clintonom simultano i paralelno rasli i neoliberalna globalizacija i različiti načini neoliberalne dresure, kao što su sram i isključenje primatelja socijalne skrbi.
Istinski trošak države na socijalna davanja je zanemariv, ali je njegova simbolika neprocjenjiva. U Sjedinjenim Državama je obračun protiv socijalne skrbi išao uporedo s uvođenjem disciplinskih zakona koje guraju Clintonovi, a dovodi do epidemije masovnih uhićenja i zatvaranja.
Neoliberalizam ne dopušta fluidnost samoizražavanja i povremenu prisutnost na tržištu i postavlja zatvore kao jedinu alternativu za sve one koji nisu voljni poimati sebe kao tržišnu robu.
Kada govorimo o tržištu kao mitu, jer niti jedan od elemenata kojih bi moralo biti kod tržišta da bi ono funkcioniralo nije na mjestu, to je kada tržište poprimi neoliberalni oblik, kada klasične koncepcije kupca i prodavatelja kao slobodnih igrača više ne postoje i tada je radikalna nejednakost jedini prirodni ishod.
I ta nejednakost u posljednja četiri desetljeća bilježi nagli rast, štoviše može se govoriti o eksploziji nejednakosti, a ona u potpunosti opovrgava tvrdnje zagovaratelja neoliberalizma kako on povećava blagostanje građana.
Neoliberalizam se voli fokusirati na javni dug i rezanje javnog duga postaje poput manije, ali se uporedo sa smanjivanjem ili dokidanjem socijalnih davanja ide i na smanjenje poreza za bogate. Čak su i ratovi diljem svijeta bolja opcija od „rata protiv nejednakosti“.
Sveopći uspjeh neoliberalizma je sahranio socijalnu državu i pretvorio je u državu discipline popustljivu jedino spram tržišta.
Neoliberalizam i obrazovanje
Neoliberalizam očekuje da svi stupnjevi obrazovanja budu redizajnirani za promociju ideje da se donošenje odluka vođeno ekonomijom mora aplicirati u sva područja života, roditeljstva, intimnih odnosa, seksualnosti i identiteta u svim njegovim formama, a svi koji se neće slagati biti će izloženi disciplinskim mjerama. Svi su dužni investirati u svoju budućnost, kako ne bi pali na teret državi ili bilo kome drugome. U protivnom će im biti uskraćeno priznanje kao ljudskom biću.
Ova takozvana ekonomska „realnost“, iako krajnje iracionalna, se proteže na civilno društvo, ali jednako i na državu i nijedan ideal nekadašnje liberalne ili drugih ideologija koje vuku korijen iz humanizma, više se ne priznaju. Jedina vrijednost je ona obnavljanja tržišta, drugim riječima, neoliberalizam je izdignuo tržište kao jedinu vrednotu koju valja slijediti. Postao je poput boga, eteričan, neupitan, neosporiv i sveprisutan. Sve što u obrazovanju i državnoj politici nije sukladno i ne služi tržištu mora biti protjerano, zabranjeno i izbrisano iz sjećanja, a što objašnjava radikalnu javnu narativu koja sužuje javni diskurs, uključujući važnost politike identiteta, a isključuje svaki klasni korijen problema.
Neoliberalizam i klasni problem
Neoliberalizam će ići dalje s politikom ograničavanja mogućnosti razvoja društva, jer to je jedna od njegovih značajki, kao sustava koji želi dominaciju na svjetskoj sceni i kao takav će stalno sužavati polja ljudskog djelovanja.
Raseljeni radnici, koji su pretrpjeli najviše zbog erozije starih industrija u bivšim proizvodnim centrima, u svijetu su postali nevidljivi u razjedinjenosti, i više ne mogu biti dio političke jednadžbe.
Da rekapituliramo, neoliberalizam nije samo ekonomska doktrina, kako je žele prikazati, koja se drži ortodoksne teorije da tržišta reguliraju sama sebe, nego je riječ o ideologiji koja zadire u sve pore društva. U političkom smislu se privid demokracije ostvaruje kroz mogućnost izbora između dvije političke opcije koju čine socijaldemokratska ljevica i konzervativni demokršćani. Obje opcije, koje se u zapadnim zemljama, kao i u Hrvatskoj, desetljećima smjenjuju na vlasti, djeluju po istom neoliberalnom obrascu i razlikuju se samo u sitnim ideološkim detaljima, uglavnom kada je riječ o povijesnim i svjetonazorskim temama, koji služe samo za odvraćanje pozornosti javnog mnijenja od stvarnih problema.
Imamo dvije glavne političke opcije koje će nastaviti s provođenjem neoliberalne agende „slobodnog tržišta“, jer još uvijek ne postoji intelektualni pokret koji će razbiti mit o njemu.
Reforme koje podrazumijevaju ekonomsko restrukturiranje i posljedično i neizbježno, rast nejednakosti u društvu idu dalje, a koliko dugo, to ovisi o našoj sposobnosti za razmišljanje izvan neoliberalne paradigme. Ne smijemo nasjedati na lažna obećanja o sitnim kratkoročnim ustupcima, jer na tome počiva uspješna budućnost opakog i tvrdokornog neoliberalnog projekta.
Dugi marš neoliberala u uspostavljanju hegemonije traje od 1947. do danas
AMSI
