Svaki dna, u svakom pogledu, sve više – nazadujemo. Dva koraka natrag, jedan naprijed, ma bravo: račjim korakom u budućnost. No, u muzici – ozbiljnoj, mislim – to se zove „retrogradni pomak“ (njem. Krebsgang), a to je slučaj u polifoniji kad se tema imitira obrnuto, od posljednjeg tona prema prvome. Ovo je isuviše stručno – i za mene, priznajem – ali samo mi se dopala metonimija „račji kanon“, kao naziv za ovo vrijeme koje upravo živimo. Neću se upuštati u nekakve katastrofične vizije naše budućnosti (jer pogled mi jedva seže do sutra, pa tko bi predviđao…?), a još ću manje zapadati u apokaliptični amok iliti napad nekontrolirana bijesa koji tako lako zahvaća neke naše kolumniste-početnike (koji puštaju crnilo u svijet, e kako bi se teže shvatilo da nemaju što reći). Naprosto, naše nazadovanje volio bih ilustrirati oprimjerivanjem stanja stvari, koje i kakvo svi uviđaju (nadam se). A, stanje stvari je takvo da smo se ponovno ovoga ljeta – baš kao da smo prošli kroz čarobno ogledalo – svi zajedno obreli u – repriznome vremenu! Jer, oni koji su osuđeni ljetne mjesece preživjeti tamo gdje inače žive (ostajte ovdje, sunce jadransko neće vas grijati kao zagrebačko i/ili bilo koje gradsko, a osim svega je i – skupo), ti su se našli zatečeni kao ponavljači već proživljenoga!
Dok ovo malo ne razradim, evo jednoga „međutka“ (to je idiotska novokovanica za „interval“!):
Dok smo se u socijalizmu borili za što bolju prošlost (slaveći idejni i praktički rad naših predratnih ilegalaca, hvaleći kaznionice kao „naša sveučilišta“, pjevajući peane poletu proleterskih masa koje su krenule u rat za oslobođenje i revoluciju, uzdižući uspjehe naših upravo proteklih „petoljetki“ itd.) … dotle se u ovom neoliberalističkom kapitalizmu nastojimo izboriti za što ružniju prošlost (klevećući se međusobno, iskrivljavajući povijesne činjenice, naružnjavajući pojedine osobe, rugajući se tuđim idealima kao zloj prošlosti, ali koja je, paradoksalno, dovela do ove dobre sadašnjosti itd.) …
Oprema i uredi za repriziranje programa (FOTO: Lupiga.Com)
Ovaj je međutak tema za sebe i vratit ću mu se kad se budem manje znojio za radnim stolom, a sada želim ilustrirati reprizno doba, ponajprije na primjeru televizije koja bi mogla biti trajno sadašnja, živo aktualna, neposredno prisutna u vremenu, dakle djelatna kao motor naše imaginacije. A, kad tamo, naša se vajna HRTV samovoljno raspustila, svojatajući pravo da se odmori i da nas, preostale (računam, brojne) jadnike maltretira svojim – repriznim programima.
Pa, ovo je čisti užaaas što nam rade, tulim svake večeri, uzaludno „capirajući“ ili „surfajući“ daljinskim tv upravljačem, kao da lovim nevidljive muhe. Dobro (vraga dobro, nikada nije dobro), naši su televizijski programi ionako tijekom cijele godine dobrano gnjavatorski, ali u ovoj su ljetnoj „pauzi“ zaista prevršili svaku mjeru. Raspustili su se, baš kao naša gospoda saborski zastupnici, parlamentarci (mo'š mislit' „uvaženi“) i baš je njihovu upravu, direkciju, menadžment (što li?), briga što mi i dalje moramo redovno plaćati – pretplatu. Naše su novčane uplate jedina premijera za televiziju (baš kao i osmrtnica u novinama!), a mi se možemo frigati. Još nekako dok nam (po deseti ili dvadeseti put) emitiraju starije ili prastare filmove – jer takvi ipak funkcioniraju kao nekovrsna kinoteka, za one koji nisu imali i nemaju naviku/potrebu/strast/sredstva za posjećivanje kinodvorana – ali repriziranje starih emisija u njihovoj proizvodnji, e to je zbilja – svinjarija (k tome, nisu u stanju reći i/ili naznačiti kako je riječ o reprizi, pa neka se glupi gledatelji mutavo pogledavaju).
HRTV se raspustio baš kao naša gospoda "uvaženi" saborski zastupnici (FOTO: Lupiga.Com)
Kako bi bilo, nešto se dovijam, kad bismo svi mi pisci (ovoga ili kojega sličnoga koječega) naprosto odlučili ponavljati vlastite tekstove? Bilo bi to glupo i nedopustivo, ali moćna institucija HRTV očito može sebi dopustiti da prezire svoje gledatelje. Jednom je, davno, jedan moćni cinik u američkom novinarstvu rekao povodom snižavanja kvalitetne razine novina: „Svoje čitatelje nikad ne možeš dovoljno – podcijeniti!“.
E, pa mi se podcijenjeni bunimo i zaista bi bilo dobro kada bi netko predložio da se tijekom ljetnih mjeseci za tv pretplatu ni ne trebaju uplaćivati mjesečne rate. Nema premijernog programa – nema plaćanja pretplate. Ali, kilavi smo mi narod, pa sami tražimo reprize (što se vidi u „Studiju“, u kojemu je savjetnik za gledatelje iliti „Piko Bodljić“, naprosto pretrpan molbama da televiziji sugerira ove ili one reprize?!?). Reprizno je doba neki atavistički poriv, premda već i vrapci na krovu znaju (gdje su vrapci takve mladosti?), da se povijesti prvi put događa kao drama, a da se ponavlja kao krvava farsa. No, s ovime sam već sama sebe zaveo u neku političku intrigantnost, a kako tome sada nije vrijeme, jer sva Hrvatska nelijepo hrče (kako je odavno rekao Ivo Andrić), a budni su, u modrenoj verziji ovoga repriznog vremena, tek ona dvojica voditelja u „Otvorenom“ (na HRT 4) i turisti koji nam donose devize, i na plićacima – love rakove govnare.
Dok ovo malo ne razradim, evo jednoga „međutka“ (to je idiotska novokovanica za „interval“!):
Dok smo se u socijalizmu borili za što bolju prošlost (slaveći idejni i praktički rad naših predratnih ilegalaca, hvaleći kaznionice kao „naša sveučilišta“, pjevajući peane poletu proleterskih masa koje su krenule u rat za oslobođenje i revoluciju, uzdižući uspjehe naših upravo proteklih „petoljetki“ itd.) … dotle se u ovom neoliberalističkom kapitalizmu nastojimo izboriti za što ružniju prošlost (klevećući se međusobno, iskrivljavajući povijesne činjenice, naružnjavajući pojedine osobe, rugajući se tuđim idealima kao zloj prošlosti, ali koja je, paradoksalno, dovela do ove dobre sadašnjosti itd.) …
Oprema i uredi za repriziranje programa (FOTO: Lupiga.Com)
Ovaj je međutak tema za sebe i vratit ću mu se kad se budem manje znojio za radnim stolom, a sada želim ilustrirati reprizno doba, ponajprije na primjeru televizije koja bi mogla biti trajno sadašnja, živo aktualna, neposredno prisutna u vremenu, dakle djelatna kao motor naše imaginacije. A, kad tamo, naša se vajna HRTV samovoljno raspustila, svojatajući pravo da se odmori i da nas, preostale (računam, brojne) jadnike maltretira svojim – repriznim programima.
Pa, ovo je čisti užaaas što nam rade, tulim svake večeri, uzaludno „capirajući“ ili „surfajući“ daljinskim tv upravljačem, kao da lovim nevidljive muhe. Dobro (vraga dobro, nikada nije dobro), naši su televizijski programi ionako tijekom cijele godine dobrano gnjavatorski, ali u ovoj su ljetnoj „pauzi“ zaista prevršili svaku mjeru. Raspustili su se, baš kao naša gospoda saborski zastupnici, parlamentarci (mo'š mislit' „uvaženi“) i baš je njihovu upravu, direkciju, menadžment (što li?), briga što mi i dalje moramo redovno plaćati – pretplatu. Naše su novčane uplate jedina premijera za televiziju (baš kao i osmrtnica u novinama!), a mi se možemo frigati. Još nekako dok nam (po deseti ili dvadeseti put) emitiraju starije ili prastare filmove – jer takvi ipak funkcioniraju kao nekovrsna kinoteka, za one koji nisu imali i nemaju naviku/potrebu/strast/sredstva za posjećivanje kinodvorana – ali repriziranje starih emisija u njihovoj proizvodnji, e to je zbilja – svinjarija (k tome, nisu u stanju reći i/ili naznačiti kako je riječ o reprizi, pa neka se glupi gledatelji mutavo pogledavaju).
HRTV se raspustio baš kao naša gospoda "uvaženi" saborski zastupnici (FOTO: Lupiga.Com)
Kako bi bilo, nešto se dovijam, kad bismo svi mi pisci (ovoga ili kojega sličnoga koječega) naprosto odlučili ponavljati vlastite tekstove? Bilo bi to glupo i nedopustivo, ali moćna institucija HRTV očito može sebi dopustiti da prezire svoje gledatelje. Jednom je, davno, jedan moćni cinik u američkom novinarstvu rekao povodom snižavanja kvalitetne razine novina: „Svoje čitatelje nikad ne možeš dovoljno – podcijeniti!“.
E, pa mi se podcijenjeni bunimo i zaista bi bilo dobro kada bi netko predložio da se tijekom ljetnih mjeseci za tv pretplatu ni ne trebaju uplaćivati mjesečne rate. Nema premijernog programa – nema plaćanja pretplate. Ali, kilavi smo mi narod, pa sami tražimo reprize (što se vidi u „Studiju“, u kojemu je savjetnik za gledatelje iliti „Piko Bodljić“, naprosto pretrpan molbama da televiziji sugerira ove ili one reprize?!?). Reprizno je doba neki atavistički poriv, premda već i vrapci na krovu znaju (gdje su vrapci takve mladosti?), da se povijesti prvi put događa kao drama, a da se ponavlja kao krvava farsa. No, s ovime sam već sama sebe zaveo u neku političku intrigantnost, a kako tome sada nije vrijeme, jer sva Hrvatska nelijepo hrče (kako je odavno rekao Ivo Andrić), a budni su, u modrenoj verziji ovoga repriznog vremena, tek ona dvojica voditelja u „Otvorenom“ (na HRT 4) i turisti koji nam donose devize, i na plićacima – love rakove govnare.
