Povjesničar Dragan Markovina, poznat i po političkom angažmanu kao predsjednik Nove ljevice, piše knjigu povodom stogodišnjice osnutka Jugoslavije. Radni naslov knjige je „Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua“. Tim povodom napravili smo s Markovinom intervju, ali ne onaj uobičajeni „novinar pita, sugovornik odgovara“, nego smo ponudili čitateljima Forum.tm-a da Markovini postave pitanja putem Facebooka. Evo, kako je to na kraju ispalo.
Što je nama Jugoslavija danas, sto godina otkad je formirana? Trebamo li se uopće baviti s njom?
Da bismo odgovorili na to pitanje, prvo bismo morali znati tko smo uopće mi. Govorimo li o Hrvatskoj, tj. o ovdašnjem društvu, koje i jeste tema moje knjige, bez obzira na sve pozive na nacionalnu homogenizaciju, nipošto ne možemo ponuditi jednoznačan odgovor na to pitanje. On zavisi o emotivnom nasljeđu, koje je vrlo različito i ponajprije je uvjetovano obiteljskim backgroundom, osobnim sjećanjima, osjećajem pripadanja ili nepripadanja određenom kulturnom prostoru te o načinu privatnog i profesionalnog funkcioniranja.
Pokušamo li pak ponuditi odgovor koji bi sagledao društvo u cjelini, krenuo bi od ovog drugog. Ne samo da se trebamo baviti s temom Jugoslavije, nego smatram to nužnim. No, ne zbog toga da bi cijela nacionalistička desnica pronašla još jedan povod za hajku, već zbog jednostavnog razloga što svi problemi, dileme i ishodišta brojnih procesa kroz koje danas prolazimo, proistječu iz jugoslavenskog perioda. Prosto je nevjerojatno uvjerenje ovdašnjih nacionalista, da je moguće prešutjeti praktično čitavo 20. stoljeće, apelirati na zaborav i afirmirati mitološki pristup povijesti te resetirati ekonomiju, javne institucije i memoriju, kao da do jučer ništa nije postojalo. S obzirom da su takvi uglavnom svo vrijeme vladali, uz kratke intervale SDP-a koji se tome nije usudio suprotstaviti, u toj nametnutoj kombinaciji prešućivanja i mitologizacije živi većina hrvatskog društva.
Što se pak ovog prvog tiče, pojednostavljeno govoreći, obje Jugoslavije su spasile Hrvatsku kao ideju i prostor, s tim da je druga provela jedinu ozbiljnu i sustavnu, nažalost kratkotrajnu modernizaciju na ovim prostorima, zahvaljujući čemu još uvijek živimo koristeći skoro isključivo njezinu infrastrukturu u svim područjima. Druga bitna stvar, koja se nastoji danas potisnuti je ta da je socijalistička Hrvatska unutar te Jugoslavije, nastala na ideji o bratstvu i povjerenju između hrvatskog i srpskog naroda, a imali smo prilike vidjeti kako stvarnost izgleda kad toga nema.
Koji je narod bio najgorljiviji zagovornik Jugoslavije kao zajedničke države južnih Slavena i zašto?
Mislim da je besmisleno promatrati stvari kroz optiku generalizacije i doživljaja naroda kao jedinstvenog bića. To je nacionalistička optika i naprosto ne odgovara stvarnosti. Ono što pak možemo zaključiti je to kako je koncept Jugoslavije i jugoslavenstva doista stvoren u Hrvatskoj, a maksimalno afirmiran u Dalmaciji početkom 20. stoljeća, upravo među Hrvatima.
Štoviše, godinu dana prije Sarajevskog atentata, Franjo Ferdinand trebao je posjetiti Dalmaciju, što je tajna služba u zadnji čas stopirala, budući da je načula nešto o planiranom atentatu na prestolonasljednika. I dobro je načula. Po tom planu, atentatori koji su ga trebali likvidirati na Krki blizu Drniša, bili su Tin Ujević i Vladimir Čerina, a u istom društvu kretao se i Ivan Meštrović.
Isto tako, u momentu kad se Narodno vijeće u Zagrebu dvoumilo oko sadržaja ponude koje će iznijeti pred Aleksandra u Beograd, Josip Smodlaka je postavio ultimatum pred njih, rekavši da će se ukoliko se nastave predomišljati, Dalmacija sama pripojiti Srbiji. Smodlaka je također ponudio i svoj prijedlog ustavnog uređenja zemlje, koji je ostao skoro posve prešućen. Na kraju krajeva i ekstremno desna nacionalistička organizacija „Orjuna“ osnovana je u Splitu, što nije bilo nimalo slučajno. No, njezini najveći ideološki neprijatelji s kojima su se fizički obračunavali, bili su komunisti, što je izgleda svjesno promaklo današnjim tumačima povijesti.
Na koncu, najzreliji tekst o Jugoslaviji u novije doba i izazovima koji su pred njom stajali, ostavio je Predrag Matvejević u svom „Jugoslavenstvu danas“ iz 1982. Tako da, koliko god to današnjoj javnosti bilo teško čuti, jugoslavenstvo je primarno bilo hrvatska ideja, koju su drugi u većoj ili manjoj mjeri usvojili.
Postoji li mogućnost ili, neki bi rekli opasnost, obnove, kao što zagovaraju određeni strani analitičari?
U takvo što mogu vjerovati samo teoretičari zavjere i desničari kojima treba arhineprijatelj, bez kojega bi njihov život izgubio smisao. Ne postoji nitko tko zagovara obnovu bilo kakve državne tvorevine na tim temeljima.
No, postoji nešto drugo, što ove maloprije spomenute zapravo smeta. Postoji jedinstveni kulturni prostor koji je logično preživio i u njemu sudjeluju svi oni koji se kvalitetom izdvajaju iz matičnih sredina, a prati ih publika koja se u nacionalističkim ambijentima osjeća prilično stiješnjeno. Mediokriteti na svim stranama, koji su u pravilu zaposjeli sve javne institucije u postjugoslavenskim zemljama na ovo posebno lude, iz banalnog osjećaja ljubomore. Njihove knjige nitko ne čita, predstave i filmove im nitko ne gleda, niti u vlastitim sredinama, a kamo li da bi ih netko zvao da bilo gdje gostuju.
Druga je pak stvar što ljudi koji u tom jedinstvenom kulturnom prostoru funkcioniraju, naprosto ne pate od fetišiziranje države, nacije, bilo kakvih simbola, grbova, zastava i slično. Te ljude državotvorstvo naprosto ne zanima i logično je da je tako.
Je li se Jugoslavija raspala zbog nacionalizma i „tisućljetnih težnji“ ili zato jer je bankrotirala zbog masovnih višedesetljetnih krađa direktora i poslovođa i ne ulaganja u proizvodnju?
Za odgovor na ovo pitanje bio bi nam nedovoljan i čitav intervju, a kamo li jedno pitanje. Čitav niz uzročno-posljedično povezanih stvari doveo je do raspada te zemlje, među kojima ekonomska kriza svakako nije bila najbitnija, iako je u to dosta popularno vjerovati na ljevici, kojoj i sam pripadam. O takvim glupostima kao što je tisućljetni san o nezavisnosti i sl., nema uopće potrebe razgovarati. Ključni razlog zbog kojeg se zemlja na koncu raspala, mimo nepovoljnog međunarodnog konteksta, je u tome što su je u vremenima uoči raspada vodili neodgovorni i potkapacitirani političari, koji su htjeli ostvariti vlastite političke ciljeve po bilo koju cijenu. Tome svakako nisu pomogle ni dvosmislene Ustavne odredbe koje su s jedne strane davale republikama pravo na otcjepljenje i oduzele saveznoj Vladi realnu političku moć, a s druge obavezivale JNA da štiti zemlju u postojećim granicama.
No, dugoročniji problem koji je proizveo takvu situaciju, ležao je u dubinskoj konzervativnosti vladajuće i jedine partije, koja se od nekadašnje avangardne i progresivne partije pretvorila u skup birokrata, oportunista i istinskih konzervativaca, uz čast izuzecima koji su ostali u ozbiljnoj manjini.
Je li Hrvatska bila ekonomski ugnjetavana do 1990. ili je to nametnuti mit. Što kažu ozbiljne studije o tome? Po nekima je prije ulaska u Jugoslaviju, Zagreb bio u rangu s Bečom da bi ga Jugoslavija gurnula natrag u srednji vijek?
Ova tvrdnja predstavlja jednu od većih gluposti koja se širi javnim prostorom posljednjih desetljeća. Hrvatska je, uz Sloveniju, bila najbogatija federativna Republika te visokoindustrijalizirana zemlja. Kad pogledate samo četiri najveća grada, Zagreb, Split, Rijeku i Osijek te pokušate dozvati u sjećanje industrijske pogone u njima, broj zaposlenih, činjenicu da je najveći dio tih gradova, kao i njihove infrastrukture, izgrađen u tih 45 godina, ali i činjenicu da je jedna seljačka i neobrazovana zemlja, preko noći urbanizirana i školovana, morate ostati zapanjeni besramnošću onih koji to tvrde. Pa Split se od bogatog industrijskog grada, pretvorio u socijalnu bombu koja živi od uslužnih djelatnosti i sezonskih poslova. Dovoditi pak Zagreb u bilo kakvu ozbiljnu komparaciju s Bečom, posebno ondašnji, može ili potpuna budala ili neozbiljan čovjek.
Je li zbog svoje posebne uloge tijekom i nakon hladnog rata komunistička Jugoslavija u zapadnom svijetu prikazivana neobjektivno? U Crnoj knjizi komunizma nema Titove Jugoslavije. Spominje se: Kina, Sovjetski Savez, Afrika, Afganistan, Sjeverna Koreja, Kambodža, Istočna Europa, Vijetnam, Latinska Amerika… ali Titova Jugoslavija nema svoje zasebno poglavlje.
Jugoslavenski socijalizam jeste bio nedemokratski i jednopartijski i bilo je ljudi, posebno u nekim periodima poput onoga nakon 1948. godine te u znatno manjoj mjeri i snazi nakon 1971., koji su zbog vlastitih političkih uvjerenja završavali u zatvoru ili imali drugih problema. No Jugoslavija se ni po jednoj osnovi ne može staviti u istu rečenicu s gore nabrojanim zemljama i tadašnjim režimima. Razlog pak njezine primjetne popularnosti među zapadnom ljevicom ležao je u činjenici da je uspostavila najmoderniji i najotvoreniji socijalistički poredak, što jeste bilo istina, ali opet ne u onoj mjeri i na način na koji su to zapadni intelektualci-marksisti zamišljali. Drugim riječima, ona je predstavljala projekciju njihovih snova, u čemu ih je primjerice egzistencija „Korčulanske ljetne škole“ i Praxisa učvršćivala.
Zašto niti jedna politička stranka nije zatražila brisanje diskriminatornog dijela članka 142. Ustava RH koji zabranjuje obnavljanje "jugoslavenskog državnog zajedništva" i stvaranje "balkanskih državnih sveza"?
Razlog je krajnje banalan. Zato jer je stvorena takva atmosfera u kojoj se čini sasvim realnim da bi takva inicijativa dovela do političkog samoubojstva. Pored toga, sve je manji postotak onih koji sumnjaju u nacionalistički narativ. To vrijedi i za SDP. No, sad kad već spominjete, bilo bi zanimljivo pokušati.:-)
Koje su najbolje strane knjige o Jugoslaviji? Jesu li jedne od najboljih „The Yugoslav Experiment” od Dennisona Rusinowa i knjiga “Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću” njemačke povjesničarke Marie-Janine Calic?
Obje spomenute knjige su kvalitetne, s tim da je Čalićeva bolja zbog činjenice da je upućenija u ovdašnje kontekste. Ne bih dijelio knjige na domaće i strane, nego na dobre i loše. Nezaobilazne su u tom pogledu Jovićeva „Jugoslavija, država koja je odumrla“, Đokićeva „Nedostižni kompromis: srpsko-hrvatsko pitanje u međuratnoj Jugoslaviji“, Bančevo „Nacionalno pitanje u Jugoslaviji“, Petranovićeva „Istorija Jugoslavije“, Bilandžićeva „Historija SFRJ“, Novakova „Antologija jugoslavenske misli i narodnog jedinstva“, „Povijest Jugoslavije“ Hrvoja Matkovića, „Jugoslavija: razaranje i njegovi tumači“ Jove Bakića, ‘“Agonija Jugoslavije“ Andrije Čolaka, kao i „Iskušenja jugoslavenske historiografije“ Đorđa Stankovića, „Socijalizam na američkoj pšenici“ Tvrtka Jakovine, ali i „Tito“ Ive i Slavka Goldsteina te „Prilozi historiji Bosne i Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji“ koje je uredio Husnija Kamberović. Mogli bismo ovako nabrajati do ujutro, ali svaka od ovih međusobno metodološki i idejno suprostavljenih knjiga otvara specifična pitanja koja bismo trebali imati na umu i uvažiti ih kada o toj zemlji razmišljamo.
Što mislite o taktici KPJ prema nacionalnim tenzijama protiv kojih se nije zapravo borila već pokušavala komunizam prodati pod rodoljublje i koliko je to utjecalo na tokove poput Hrvatskog proljeća i slično?
Ovo pitanje je vrlo sugestivno, ali intuitivno ispravno. Prvo, činjenica je da KPJ ne bi dobila količinu podrške koju je imala u ratu i neposredno nakon rata, da se nije suočila s nacionalnim pitanjem i svijest o tome ju je sigurno pratila. No, umjesto da se nakon stvaranje federativne zemlje prestala s tim baviti i okrenula se isključivo avangardi i modernizaciji, ona to nije napravila. Štoviše, ne samo da je dopustila bujanje nacionalizma unutar sebe, nego ga je zapravo i afirmirala. Tu se vraćamo na ono što sam rekao ranije, a vezano je uz duboki konzervativizam te partije, tj. Saveza komunista u kasnijoj fazi. Uostalom, već se iz činjenice da nije postojala savezna partija kao samostalan entitet, nego se radilo o savezu nacionalnih komunističkih partija, dalo vidjeti u kojem će smjeru sve to ići. Indikativna je za ovu priču rasprava iz 1963. između Franje Tuđmana i Vladimira Bakarića. Održana je na velikom savjetovanju povodom primjedbi na prvo izdanje „Pregleda istorije SKJ“. Naime, već tada Tuđman zagovara koncept Banovine Hrvatske kao ispravan, na što mu je Bakarić odgovorio da su se hrvatski komunisti oduvijek borili za jednakost i pravdu te da su oni podržavali ideju Hrvatske ukoliko će ona sadržajno biti pravedna zemlja, a ne ideju nacionalne države samu po sebi, koja bi nastala dogovorom građanskih elita. Zanimljivo, već tada se Bakarić našao u manjini. Drugim riječima, partija je bila sastavljena većinom od nacionalista, što nije čudno, s obzirom da je boraveći na vlasti ušla u fazu dekadencije.
forum.tm
