„Uvijek sam voljela život. Onaj tko voli život nikad se ne prilagođava, nije pokoran i prezire svaki pokušaj kontrole. Onaj tko voli život uvijek je na prozoru s puškom u ruci spreman da stane u njegovu obranu. Konformist koji spušta glavu i bespogovorno izvršava zapovijedi nije ljudsko biće.“

Ovih par rečenica nesumnjivo predstavlja životni manifest Oriane Fallaci. Buntovna, provokativna i sarkastična, ova karizmatična novinarka nikome nije išla niz dlaku. Ostala je zapamćena po britkim i neugodno iskrenim intervjuima svjetskih vođa, iznimno kontroverznim stajalištima te knjigama koje su joj, osim svjetske slave, priskrbile sudske tužbe i neprijatelje.

Gledajući kako bombe padaju na njenu rodnu Firencu, 14-godišnja Oriana odbila je ulogu pasivne promatračice ratnih strahota. Članica ilegalne organizacije otpora Giustizia e Libertà rano je demonstrirala aktivizam prenoseći municiju i pomažući savezničkim vojnicima u Drugom svjetskom ratu.
„Bilo da proizlazi od despotskih vladara ili izabranih predsjednika, krvoločnih generala ili omiljenih vođa, gledam na moć kao na nehuman i omražen fenomen… Oduvijek sam smatrala da je borba protiv sijača opresije jedini način da se slavi čudo života“,  glasovita je njena misao.

Fallaci je svoju novinarsku karijeru započela pišući za tjednik L’Europeo. Kao prva talijanska ratna reporterka, izvještavala je 1967. iz vijetnamskog rata, zatim indijsko-pakistanskog, s kriznih područja Latinske Amerike te Bliskog i Srednjeg istoka. Iskustva iz bliskoistočnih sukoba objedinila je u romanu Inšallah (Insciallah, 1990), a ona iz vijetnamskog rata u knjizi Ništa, i – amen! (Niente e così sia, 1969).



Gadafi i Orana Fallaci

Nebrojeno je puta riskirala je život, a najekstreminiji slučaj zasigurno se vezuje uz krvavo gušenje studentskih prosvjeda uoči Olimpijskih igara u Ciudad de Méxicu 1968. Ustrijeljena Oriana prevezena je u mrtvačnicu, no, u zadnji tren je spašena.

Cijelog se života grozila braka, međutim, žarko je željela djecu. Činilo se da su stvari konačno sjele na svoje mjesto 1973. kada je upoznala Alexandrosa Panagoulisa, grčkog socijalista i borca protiv atenske vojne hunte. Ljubavna priča, nažalost, nije imala sretan završetak. Osim što se 1976. suočila s nasilnom smrću voljenog čovjeka, iste je godine izgubila dijete i objavila djelo po kojem je najpoznatija široj publici, Pismo nerođenom djetetu (Lettera a un bambino mai nato).
U knjizi Razgovori s poviješću (Intervista con la storia, 1974)., skupljeni su Fallacini čuveni intervjui s protagonistima svjetske političke scene 60-ih i 70-ih godina. Provokativni, emotivni i cinični, ovi su intervjui izgradili kultni „La Fallaci“ stil koji čitatelja nije toliko navodio na vrednovanje, koliko na opredjeljivanje.

„Mrzim objektivnost… ne vjerujem u nju, vjerujem samo u ono što vidim, čujem i osjećam“, izjavila je Fallaci objasnivši da je svaki intervju ujedno i njen vlastiti portret.

Provela bi tjedne opsesivno istražujući sugovornike, a sam je razgovor, ponekad u trajanju i do sedam sati, opisala kao „koitus“ i „zavođenje“. Među osobama s kojima je razgovarala nalaze se, među ostalima: Jaser Arafat, šah Reza Pahlavi, Haile Selassie, Henry Kissinger, Indira Gandhi, Golda Meir, Lech Wałęsa, Willy Brandt, Muammar Gaddafi i ajatolah Homeini. Zahvaljujući uspješnoj agresivnoj taktici kojom bi nemilosrdno ogolila sugovornika, incidenti s intervjuiranima postali su gotovo njen zaštitni znak. Žalila se na neugodan miris Fidela Castra, „prvorazrednom lažljivicom“ nazvao ju je Kissinger kojeg je navela da prizna kako je Vijetnamski rat bio uzaludan, a Selassie je napustio intervju urlajući „Što hoće ta žena!?“.



Prva je žena sa Zapada koja je vodila intervju s ajatolahom Homeinijem kojeg je nazvala „tiranom“ pred njim skinula čador:

OF:  Još Vam moram postaviti mnoštvo pitanja. O čadoru, na primjer, kojeg sam prisiljena nositi u razgovoru s Vama, a kojeg namećete iranskim ženama. […] Ne referiram se samo na komad odjeće, nego na ono što on predstavlja, mislim na prisilni apartheid Iranki […] Usput, kako se pliva s čadorom?

AK:  Ništa od ovoga nije Vaša briga, naši običaji Vas se ne tiču. Ako vam se ne sviđa islamska odjeća niste ju dužni nositi, jer je namijenjena mladim ženama i pristojnim damama.

OF: To je jako lijepo od Vas, imame, s obzirom na to što ste mi upravo rekli, iz ovih stopa ću se osloboditi ove glupe srednjovjekovne krpe. Evo!

Njezin bijes nekontrolirano se rasplamsao nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. Šokantne izjave, članci i knjige prštali su otrovnim riječima i opasno flertovali s fanatizmom protiv kojeg se uvijek borila. Islamofobija i ksenofobija uzeli su zamah u posljednjem intervjuu za New Yorker, te u knjigama Gnjev i ponos (La rabbia e l’orgoglio, 2001) i Snaga razuma (La forza della ragione, 2004) Unatoč kontroverzama ili baš zbog njih, knjige su postigle velik uspjeh.



Oštrini njenog pera nisu izbjegli političari poput Silvija Berlusconija i Romana Prodija koje je nazvala „jebenim idiotima“, kao ni feministice koje je upitala „zašto ne prosvjeduju pred ambasadom Afganistana, Saudijske Arabije ili neke druge muslimanske zemlje”. Protiveći se istospolnom braku nije štedjela homoseksualce „koji bi htjeli da svi postanemo homoseksualni, kao što bi muslimani htjeli da svi postanemo muslimani“. Od najranijih putovanja kritizirala je položaj žena na Orijentu, kao u knjizi Nepotrebni spol (Il sesso inutile, 1961), a iznenađujuće je bilo i njeno protivljenje abortusu”.
Voljena koliko i omražena, bila je žena s neviđenom petljom koju nitko nije mogao ušutkati. Miljama udaljena od „glupe i pomodne“ politically correct sheme, neopterećena bilo čijim mišljenjem i licemjernim obzirima, Fallaci je uvijek išla kontra struje i bespoštedno vadila kosture iz ormara u političkim arenama, iako joj je očito nedostajalo shvaćanje određenih ljudskih sloboda.

Umrla je 2006. u voljenoj Firenci, ostajući do samog kraja „kršćanska ateistica“.

voxfeminae