Sporogoreći zagrebački gradonačelnik Milan Bandić dugo se nije obradovao nekom poklonu kao ove godine. Dobio ga je, ni manje ni više, od svoje nekadašnje stranke, Socijaldemokratske partije Hrvatske u kojoj su odavno shvatili da s Davorom Bernardićem ne mogu ništa, ali još nisu spoznali dubinu ponora u kojem su ih ostavili i on i Zoran Milanović.
Poklon o kojem je riječ je, naravno, propast pregovora SDP-a i platforme Možemo o zajedničkom kandidatu za Bandićevog nasljednika; pregovora koje je mogao pokvariti samo netko tko od non do stop živi u deluziji o vlastitoj snazi u glavnom gradu.
A sve je izgledalo tako prokleto jednostavno: jedna stranka i jedna koalicija su se, činilo se tek formalno, trebale dogovoriti o potpori Tomislavu Tomaševiću, te odvojenim listama za Skupštinu Grada Zagreba pokušati osvojiti što više mjesta i, zajedno s budućim saveznicima manje moći, imati osigurač od žetončića koji se u ključnim momentima uvijek sjete tko je zaposlio njih, supruge, rođake, malog od ujca i malu od mamine najbolje prijateljice.
Ovdašnji socijaldemokrati, kako je nekada, naravno u drugom kontekstu, rekao bosanskohercegovački pisac i scenarist Abdulah Sidran, imaju problem za svako rješenje. Gospodi koja glume drugove palo je na um da Tomaševića mogu podržati samo ukoliko će SDP i Možemo imati zajedničku listu za gradski parlament. U protivnom, zaključili su valjda nakon slabijeg moždanog udara, oni idu sami i sa svojim gradonačelničkim kandidatom, a Možemo neka se bori kako zna i umije. To što SDP ozbiljnog pretendenta na Bandićevo mjesto ne može naći ni uz pomoć forenzičara iz CSI-ja nije nešto čime su se zamarali dok su ucjenjivali.
Još dok je Dragan Markovina predsjedavao Novom ljevicom i sa Rankom Ostojićem razgovarao o predizbornom savezu te stranke i SDP-a u Splitu, teže je bilo zagrebačkim članovima i članicama objasniti zašto to radi, nego se dogovoriti sa splitskim partnerima. Markovina je povjesničar, ali mu nisu nepoznate osnovne matematičke operacije, niti ima nekih problema u suočavanju sa stvarnošću, a ona je takva da Nova ljevica ili Možemo, svejedno je, u Splitu bez SDP-a može postići puno manje nego s njim. Tako je i drugdje, kako u Dalmaciji, tako i na Kvarneru ili Slavoniji. Možemo je, jednostavno, dominantno zagrebačka politička organizacija bez većih i utjecajnijih gradskih odbora izvan prijestolnice gdje je - lako je dokazivo, ukoliko očito uopće treba dokazivati - potrebnije SDP-u nego SDP njima. Socijaldemokrati, naime, godinama tavore po Skupštini, Bandiću suprotstavljaju osuđene na poraz i općenito daju znakove života samo zato što se veliki organizmi sporo raspadaju.
S druge strane, dugogodišnji aktivizam Tomaševića, Sandre Benčić, Rade Borić i mnogih drugih, suvremeni načini komunikacije s biračima i nova energija koju su donijeli u javni prostor, Možemo u Zagrebu čine potentnijim i od SDP-a i od HDZ-a, ali i, posebice, Stranke rada (u holdingu) i solidarnosti (s odanom glasačkom bazom).
Sve je, da ponovimo, bilo prokleto jednostavno: dvije liste, jedan kandidat i... I onda su se u SDP-u sjetili da su oni stariji, infrastrukturno snažniji i da su nacionalni i lokalni izbori isto. Problem je, naravno, što nisu.
Pisali smo ovdje, pa tako dvadeset sedam puta, kako je dugoročna perspektiva zeleno-lijeve koalicije strateško partnerstvo sa SDP-om na nacionalnom nivou. Ne s bilo kakvim SDP-om, već s oporavljenim, ideološki izbrušenim, kadrovski osvježenim i više lijevim nego u cijelom ovom stoljeću. Ojačali SDP, drukčije rečeno, treba jako Možemo koje iz te pozicije može, prvo, pomoći općem skretanju ulijevo, a onda biti i korektivni faktor većoj stranci sklonoj lutanjima.
U Zagrebu za sada vrijede neka druga pravila i njih je Tomašević svjestan u istoj mjeri u kojoj Peđa Grbin i njegovi nisu. Kako, da i to ponovimo, Možemo više treba njima nego oni zeleno-lijevoj koaliciji koja, pri tome, ima respektabilnog gradonačelničkog kandidata, trebalo je ući u otvoreni i bespoštedni sukob sa zdravim razumom, postaviti se paternalistički i, u konačnici, upropastiti lijepu priliku za oporavak stranke u kojoj nikako da nauče da su im loši lideri predstavljali problem, ali i da su imali još neke, ma mnoge.
Od SDP-ove zaguljenosti oni ne mogu dobiti ništa, ali može profitirati Milan Bandić. HDZ i Most su mu ionako servirali svoje gubitnike, SDP-ovi i drugi kandidati i kandidatkinje centra i lijevog centra mogu tek otežati posao Tomislavu Tomaševiću kojeg će, osim ako se ne žele samoubiti, socijaldemokrati svakako morati podržati u drugom krugu glasanja, samo je pitanje hoće li tada Bandićeva prednost biti dostižna - ona prednost koja bi, sasvim sigurno, bila manja da na Iblerovu trgu ponekad pomisle da stvarnost nije ono što oni vide kada se okupe u stranačkim prostorijama.
Ukoliko u najvećoj oporbenoj stranci zbilja vjeruju da je Možemo nastalo samo zbog nezadovoljstva Zoranom Milanovićem ili Davorom Bernardićem, te da su u zeleno-lijevoj koaliciji spremni da ih socijaldemokrati usisaju i pretvore u svoju tihu frakciju, onda im hitno treba ozbiljan medicinski pregled. Ako, pak, misle da su novi predsjednik i sjećanje na bolju prošlost te stranke dovoljni za rast rejtinga i prateće pozitivne posljedice, onda je pitanje može li im i medicina pomoći. Ukoliko ne shvaćaju da će ova ucjena dio njihovih potencijalnih glasača preusmjeriti ka Možemo, onda je odgovor na prethodno pitanje negativan.
Tomislav Tomašević i Možemo najozbiljnija su prijetnja aktualnoj zagrebačkoj vlasti iako još uvijek nemaju ni program niti vidljive konture kampanje. Socijaldemokratska partija, međutim, nema ništa osim deluzije o vlastitoj snazi, važnosti i kadrovima kojima je za pobjedu dovoljna dobra volja, novi sako i kravata crvene boje.
forum.tm
