Bandić je otpočeo kampanju dolaskom na sprovod ratnog zločinca Merčepa, a Grad Zagreb tražio je i počasno pokapanje, što je Ministarstvo obrane odbilo. Unatoč optužbama koje su ga pratile, Merčep je 2001. bio sa Sanaderom na splitskoj Rivi, 2005. u predsjedničkoj kampanji Jadranke Kosor, a 2016. na inauguraciji Kolinde Grabar-Kitarović
Prošloga tjedna gradonačelnik Zagreba Milan Bandić otpočeo je predizbornu kampanju za skorašnje lokalne izbore. Najprije se pred kamerama mangupski pojavio na premijeri dokumentarca u kojem je sublimiran njegov historijat optužbi za korupciju i klijentelizam. Potom je, uz znatno slabiju ili gotovo nikakvu javnu reakciju, njegova administracija zatražila od hrvatske Vlade počasno pokapanje ratnog zločinca Tomislava Merčepa. Iako se moglo očekivati da će takvu zamolbu poslati Merčepova braniteljska udruga koju je vodio više od 20 godina, apel je došao od zagrebačkog Gradskog ureda za branitelje. Iz Ministarstva obrane poslali su negativan odgovor. Merčepu su uskratili puške i uniformirana lica na Mirogoju zbog epidemioloških mjera i "ograničenja koja proizlaze iz Pravilnika o službi u Oružanim snagama RH". Miodrag Demo, najbliži suradnik Milana Bandića, dugogodišnji voditelj Ureda za branitelje Grada Zagreba, nekadašnji zastupnik u Saboru i aktualni zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, nije bio najsretniji odgovorom. "Naše institucije, naša ministarstva krše zakone Republike Hrvatske. Zar to nije za osudu?" izjavio je u emisiji "Bujica", predmnijevajući da glavni motiv odbijenice zapravo leži u tome "da se Pupovac ne bi naljutio". "Tko, Pupovac, da nam od vodi politiku? Ako je to cijena toga, gospodo, to nije dobro", poručio je Demo. Počasni plotun na koncu nije zaokružio inače lijepo posjećen sprovod. Uz članove Domovinskog pokreta, emisare Miroslava Škore koji je prošle godine izrazio želju da Merčepa pomiluje, u mnoštvu je bio i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.
Tako je, dakle, kroz dvije marketinške priče Milan Bandić otvorio kampanju. U prvoj je pokušao oteti narativ o optužbama za raznorazne mutne radnje. Druga pak prispodoba govori o posthumnom micanju krvavih mrlja s naslijeđa Tomislava Merčepa. Da je riječ o iole pristojnijoj zemlji, potonja inicijativa rezultirala bi okončanjem svih šansi za novi Bandićev gradonačelnički mandat. Budući da se ne radi o takvom tipu uređenja, prije će biti da će Bandićev administrativni i politički trud u odavanju počasti zločincu dovesti do primjerene kompenzacije u vidu glasova veteranske populacije. Uostalom, njegovi politički suvremenici i prethodnici koji su sličnim gestama njegovali Merčepa za njegova života, jamac su isplativosti najnovije Bandićeve moralne bestidnosti.
Od prvih informacija o raskošnim zločinačkim metodama koje su nad civilima prakticirale Merčepove trupe, njihov zapovjednik je uživao političku i pravnu zaštitu najviših tijela Republike Hrvatske. Franjo Tuđman je, primjerice, bio podrobno obaviješten o njegovom ponašanju tijekom srpnja i kolovoza 1991. godine u Vukovaru, gdje je doslovno predstavljao gospodara života i smrti. Prije početka otvorenog sukoba, njegovi podređeni provodili su koordinirane akcije izbacivanja vukovarskih Srba iz stanova, široke operacije pljačke imovine i miniranja ugostiteljskih objekata. Konačno, u tim je mjesecima likvidirano više desetaka građana srpske nacionalnosti. Sredinom kolovoza 1991. povjerenik hrvatske Vlade Marin Vidić Bili poslao je u Zagreb alarmantno izvješće u kojem je Merčepove vojnike nazvao ljudima sumnjivog morala s kriminalnom prošlošću. Upozorio je da Merčepove operacije "stvaraju psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom, što je rezultiralo masovnim zbjegom iz grada". Pismo je, osim državnom vrhu, poslano na više adresa, među ostalim i Ivici Račanu te Draženu Budiši, ali odgovor nikada nije pristigao. Stvari su eskalirale do te mjere da je Merčep na koncu odstranjen iz Vukovara. "Tomislav Merčep nije odveden iz Vukovara zato što mu tamo nije odgovarao zrak, nego zato što je prevršio svaku mjeru", izjavio je desetak godina poslije tadašnji pripadnik SZUP-a Ferdinand Jukić, koji je uhitio Merčepa i vodio istragu o nezakonitom djelovanju njegovih podređenih. Merčepov razbojnički saldo u Vukovaru i posljedični doprinos u razbuktavanju mržnje koja će ubrzo rezultirati masovnim zločinima srpske strane, trebao je dovesti do istrage, višegodišnje zatvorske kazne i eliminacije iz daljnjeg društvenog života.
Umjesto kaznenog progona, Merčep je imenovan zamjenikom ministra policije Ivana Vekića. Preselio se u Zagreb, gdje je dobio dvoetažni stan na Jarunu. Uslijedili su poznati sadistički obračuni s civilima u Pakračkoj Poljani, Gospiću i na Zagrebačkom velesajmu, gdje je držao priručni koncentracijski logor. I nad ovim slučajevima godinama je vladala omerta pravosudno-političkog vrha, uz zdušnu javnu obranu Merčepa i zakulisne napore da ga se liši optužnice. Povodom medijskih napisa o Merčepovim vojnicima, Vladimir Šeks je 1995. godine izjavio da se preko njih nastoji "uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce", dok se "hrvatsku državnu politiku pokušava prikazati kao onu koja je u najmanju ruku tolerirala ratne zločine".
Hrvatska je radila upravo to što je Šeks predbacivao medijima, uz njegov doprinos. "U slučaju Pakračke Poljane intervenirao je tadašnji republički javni tužitelj Vladimir Šeks. Radilo se o poduzimaju radnji kojima su se stekle pravne mogućnosti da pripadnici tzv. Merčepove jedinice budu pušteni iz zatvora", poručio je nakon rata Tihomir Rubeša, koji je 1992. godine bio zamjenik zagrebačkog okružnog tužitelja. Pet godina poslije Merčepovi vojnici su ponovno uhićeni. U "nedostatku dokaza" oslobođeni su na prvom suđenju, dok je Merčep najvećim dijelom zaobilažen u istražnim radnjama. Cijelo vrijeme nazirao se trag državne opstrukcije u pokušaju da se osude odgovorni za masovne zločine.
Istraga o onim vukovarskim predratnim zločinima pokrenuta je 2002. godine, nakon što je spomenuti Jukić u Feral Tribuneu obznanio da su ga dva puta pokušali ubiti "Merčepovi ljudi". Jukić je, naime, nekoliko puta razgovarao s haškim istražiteljima, koji su iste zločine počeli istraživati još 1995. godine. Sredinom 2004. mediji su objavili informaciju o izradi optužnice koja će biti delegirana Županijskom sudu u Zagrebu. No od toga ništa nije bilo: za likvidaciju vukovarskih civila srpske nacionalnosti prije izbijanja sukoba do danas nitko nije odgovarao. "Šuti se zato što su svi upetljani", poručio je Jukić prije 18 godina. Bez odjeka je ostala i posljedična kaznena prijava koju su, suočeni s nečinjenjem države, 2014. protiv Merčepa podnijeli odvjetnici obitelji vukovarskih žrtava. Budući da ne postoje presude za zločine, većina je onemogućena da dobije sudsko obeštećenje za pobijene članove obitelji. Kad je riječ o Merčepu i financijskim naknadama, priča je znatno drugačija.
Hrvatsko pravosuđe, nad kojim je Tuđmanova administracija u startu počinila et(n)ičko čišćenje, nije ga možda progonilo, ali mu je zato redovno dodjeljivalo enormne sume za duševne boli prouzrokovane napisima o zločinačkim pohodima njegovih eskadrona smrti. Nakon objave tekstova, novinari i mediji su u pravilu bili podvrgnuti prijetnjama likvidacijama, a kasnije su preko utuženog novca Merčepu plaćali lagodnu mirovinu. Feral Tribune je, među ostalima, bio prisiljen platiti više stotina tisuća kuna zbog istinitih napisa koji su publicirani u realnom vremenu. U presudi za tekst "Polja smrti u Pakračkoj Poljani", jedan od prvih koji se bavio tim zločinima, Merčepu je dosuđeno 130 tisuća kuna zbog "raznih neosnovanih tvrdnji" koje su o njemu objavljene. Sud je poklonio vjeru Merčepovom iskazu "jer je dat na uvjerljiv i jasan način". Odluku je donijela sutkinja Gordana Jalšovečki, koja zadnju dekadu obnaša dužnost na Vrhovnom sudu. Prošle godine je imenovana zamjenicom predsjednika Državnog sudbenog vijeća. Pokojni Denis Kuljiš svojevremeno je napisao da je Merčep "cijelu onu vilu zaradio utužujući samo jedan potpis pod jednu sliku o članku koji se prostirao na šest velikih stranica Globusa". Sadržaj spornih tekstova, kao što je poznato, gotovo da je preslikan u kasnije optužnice protiv Merčepa. Dotad je posredno zarađivao stotine tisuća kuna na žrtvama postrojbi kojima je zapovijedao.
Nakon završetka rata Merčep će 20 godina živjeti lagodnim životom. Bio je, doduše, lišen dotadašnje političke moći i sveden na politički rekvizit državotvorne stranke. Poslije neuspješne kandidature za predsjednika 2000. godine, postao je neka vrsta simboličkog jamca političke pravovjernosti Tuđmanovih nasljednika. Merčep je bio na pozornici splitske Rive onoga dana kad je Ivo Sanader, 11. veljače 2001. godine, držao huškački govor protiv SDP-a i optužnice na ime ratnog zločinca Mirka Norca. SDP-ova vlada se Merčepu "odužila" naredne godine tako što je, umjesto Hvidri, njegovoj braniteljskoj udruzi uplatili više od dva milijuna kuna za razne aktivnosti. SDP-ovci su ga nagradili zato što nije sudjelovao na naknadnom zagrebačkom skupu u kojem su veterani rušili vladu pod izgovorom haških optužnica.
Jadranka Kosor ga je 2005. godine upregnula u kampanju za predsjedničke izbore. U svojstvu ministrice branitelja i potpredsjednice Vlade u njegovom društvu posjećivala je događaje koje je organizirala njegova udruga. Za vrijeme Ive Sanadera bio je i član Upravnog odbora Fonda hrvatskih branitelja preko kojeg je nominiran u Nadzorni odbor Hrvatskog telekoma. Pozvan je 2009. godine i na svečanu akademiju u povodu primanja Hrvatske u NATO pakt. Nakon Jadranke Kosor, Milan Bandić ga je iste godine vukao po predizbornim skupovima kad se kandidirao za predsjednika. Nazočio je i onoj famoznoj dvostrukoj Koloni sjećanja 2013. godine u Vukovaru. Tri godine poslije, sjedio je u publici na inauguraciji Kolinde Grabar-Kitarović.
Konačno, prije tri godine je kao onemoćali starac osuđen na sedmogodišnju kaznu zatvora zbog zapovjedne odgovornosti, pod obrazloženjem da nije spriječio likvidacije više desetaka nevinih civila i neprispodobive torture kojima su podvrgnuti oni i mnogi drugi na pakračkom i zagrebačkom području. Za vrijeme robije svako ljeto je po mjesec i pol dana provodio u toplicama, uz pomoć i posebnu skrbničku brigu resornog Ministarstva hrvatskih branitelja. Braniteljska populacija ga se nije odrekla: iako je nakon pravomoćne presude otišao s čelnog mjesta Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, jedne od najmnogoljudnijih veteranskih organizacija, do kraja života je ostao njihov počasni predsjednik. S obzirom na to da ga je HDZ pratio kroz život preko različitih simboličkih i materijalnih beneficija, osjeća se određena gorka praznina u izostanku posljednje počasti. Gradonačelnik glavnog grada zato nije razočarao. U ime svih građana koje predstavlja, na "primjeren" način mu se odužio za poseban doprinos u radu Zagrebačkog velesajma.
portalnovosti
Prošloga tjedna gradonačelnik Zagreba Milan Bandić otpočeo je predizbornu kampanju za skorašnje lokalne izbore. Najprije se pred kamerama mangupski pojavio na premijeri dokumentarca u kojem je sublimiran njegov historijat optužbi za korupciju i klijentelizam. Potom je, uz znatno slabiju ili gotovo nikakvu javnu reakciju, njegova administracija zatražila od hrvatske Vlade počasno pokapanje ratnog zločinca Tomislava Merčepa. Iako se moglo očekivati da će takvu zamolbu poslati Merčepova braniteljska udruga koju je vodio više od 20 godina, apel je došao od zagrebačkog Gradskog ureda za branitelje. Iz Ministarstva obrane poslali su negativan odgovor. Merčepu su uskratili puške i uniformirana lica na Mirogoju zbog epidemioloških mjera i "ograničenja koja proizlaze iz Pravilnika o službi u Oružanim snagama RH". Miodrag Demo, najbliži suradnik Milana Bandića, dugogodišnji voditelj Ureda za branitelje Grada Zagreba, nekadašnji zastupnik u Saboru i aktualni zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, nije bio najsretniji odgovorom. "Naše institucije, naša ministarstva krše zakone Republike Hrvatske. Zar to nije za osudu?" izjavio je u emisiji "Bujica", predmnijevajući da glavni motiv odbijenice zapravo leži u tome "da se Pupovac ne bi naljutio". "Tko, Pupovac, da nam od vodi politiku? Ako je to cijena toga, gospodo, to nije dobro", poručio je Demo. Počasni plotun na koncu nije zaokružio inače lijepo posjećen sprovod. Uz članove Domovinskog pokreta, emisare Miroslava Škore koji je prošle godine izrazio želju da Merčepa pomiluje, u mnoštvu je bio i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.
Tako je, dakle, kroz dvije marketinške priče Milan Bandić otvorio kampanju. U prvoj je pokušao oteti narativ o optužbama za raznorazne mutne radnje. Druga pak prispodoba govori o posthumnom micanju krvavih mrlja s naslijeđa Tomislava Merčepa. Da je riječ o iole pristojnijoj zemlji, potonja inicijativa rezultirala bi okončanjem svih šansi za novi Bandićev gradonačelnički mandat. Budući da se ne radi o takvom tipu uređenja, prije će biti da će Bandićev administrativni i politički trud u odavanju počasti zločincu dovesti do primjerene kompenzacije u vidu glasova veteranske populacije. Uostalom, njegovi politički suvremenici i prethodnici koji su sličnim gestama njegovali Merčepa za njegova života, jamac su isplativosti najnovije Bandićeve moralne bestidnosti.
Hrvatsko pravosuđe nije ga možda progonilo, ali mu je zato redovno dodjeljivalo enormne sume za duševne boli prouzrokovane napisima o zločinačkim pohodima njegovih eskadrona smrti
Od prvih informacija o raskošnim zločinačkim metodama koje su nad civilima prakticirale Merčepove trupe, njihov zapovjednik je uživao političku i pravnu zaštitu najviših tijela Republike Hrvatske. Franjo Tuđman je, primjerice, bio podrobno obaviješten o njegovom ponašanju tijekom srpnja i kolovoza 1991. godine u Vukovaru, gdje je doslovno predstavljao gospodara života i smrti. Prije početka otvorenog sukoba, njegovi podređeni provodili su koordinirane akcije izbacivanja vukovarskih Srba iz stanova, široke operacije pljačke imovine i miniranja ugostiteljskih objekata. Konačno, u tim je mjesecima likvidirano više desetaka građana srpske nacionalnosti. Sredinom kolovoza 1991. povjerenik hrvatske Vlade Marin Vidić Bili poslao je u Zagreb alarmantno izvješće u kojem je Merčepove vojnike nazvao ljudima sumnjivog morala s kriminalnom prošlošću. Upozorio je da Merčepove operacije "stvaraju psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom, što je rezultiralo masovnim zbjegom iz grada". Pismo je, osim državnom vrhu, poslano na više adresa, među ostalim i Ivici Račanu te Draženu Budiši, ali odgovor nikada nije pristigao. Stvari su eskalirale do te mjere da je Merčep na koncu odstranjen iz Vukovara. "Tomislav Merčep nije odveden iz Vukovara zato što mu tamo nije odgovarao zrak, nego zato što je prevršio svaku mjeru", izjavio je desetak godina poslije tadašnji pripadnik SZUP-a Ferdinand Jukić, koji je uhitio Merčepa i vodio istragu o nezakonitom djelovanju njegovih podređenih. Merčepov razbojnički saldo u Vukovaru i posljedični doprinos u razbuktavanju mržnje koja će ubrzo rezultirati masovnim zločinima srpske strane, trebao je dovesti do istrage, višegodišnje zatvorske kazne i eliminacije iz daljnjeg društvenog života.
Umjesto kaznenog progona, Merčep je imenovan zamjenikom ministra policije Ivana Vekića. Preselio se u Zagreb, gdje je dobio dvoetažni stan na Jarunu. Uslijedili su poznati sadistički obračuni s civilima u Pakračkoj Poljani, Gospiću i na Zagrebačkom velesajmu, gdje je držao priručni koncentracijski logor. I nad ovim slučajevima godinama je vladala omerta pravosudno-političkog vrha, uz zdušnu javnu obranu Merčepa i zakulisne napore da ga se liši optužnice. Povodom medijskih napisa o Merčepovim vojnicima, Vladimir Šeks je 1995. godine izjavio da se preko njih nastoji "uprljati čitav Domovinski rat, naročito dragovoljce", dok se "hrvatsku državnu politiku pokušava prikazati kao onu koja je u najmanju ruku tolerirala ratne zločine".
Hrvatska je radila upravo to što je Šeks predbacivao medijima, uz njegov doprinos. "U slučaju Pakračke Poljane intervenirao je tadašnji republički javni tužitelj Vladimir Šeks. Radilo se o poduzimaju radnji kojima su se stekle pravne mogućnosti da pripadnici tzv. Merčepove jedinice budu pušteni iz zatvora", poručio je nakon rata Tihomir Rubeša, koji je 1992. godine bio zamjenik zagrebačkog okružnog tužitelja. Pet godina poslije Merčepovi vojnici su ponovno uhićeni. U "nedostatku dokaza" oslobođeni su na prvom suđenju, dok je Merčep najvećim dijelom zaobilažen u istražnim radnjama. Cijelo vrijeme nazirao se trag državne opstrukcije u pokušaju da se osude odgovorni za masovne zločine.
Istraga o onim vukovarskim predratnim zločinima pokrenuta je 2002. godine, nakon što je spomenuti Jukić u Feral Tribuneu obznanio da su ga dva puta pokušali ubiti "Merčepovi ljudi". Jukić je, naime, nekoliko puta razgovarao s haškim istražiteljima, koji su iste zločine počeli istraživati još 1995. godine. Sredinom 2004. mediji su objavili informaciju o izradi optužnice koja će biti delegirana Županijskom sudu u Zagrebu. No od toga ništa nije bilo: za likvidaciju vukovarskih civila srpske nacionalnosti prije izbijanja sukoba do danas nitko nije odgovarao. "Šuti se zato što su svi upetljani", poručio je Jukić prije 18 godina. Bez odjeka je ostala i posljedična kaznena prijava koju su, suočeni s nečinjenjem države, 2014. protiv Merčepa podnijeli odvjetnici obitelji vukovarskih žrtava. Budući da ne postoje presude za zločine, većina je onemogućena da dobije sudsko obeštećenje za pobijene članove obitelji. Kad je riječ o Merčepu i financijskim naknadama, priča je znatno drugačija.
Hrvatsko pravosuđe, nad kojim je Tuđmanova administracija u startu počinila et(n)ičko čišćenje, nije ga možda progonilo, ali mu je zato redovno dodjeljivalo enormne sume za duševne boli prouzrokovane napisima o zločinačkim pohodima njegovih eskadrona smrti. Nakon objave tekstova, novinari i mediji su u pravilu bili podvrgnuti prijetnjama likvidacijama, a kasnije su preko utuženog novca Merčepu plaćali lagodnu mirovinu. Feral Tribune je, među ostalima, bio prisiljen platiti više stotina tisuća kuna zbog istinitih napisa koji su publicirani u realnom vremenu. U presudi za tekst "Polja smrti u Pakračkoj Poljani", jedan od prvih koji se bavio tim zločinima, Merčepu je dosuđeno 130 tisuća kuna zbog "raznih neosnovanih tvrdnji" koje su o njemu objavljene. Sud je poklonio vjeru Merčepovom iskazu "jer je dat na uvjerljiv i jasan način". Odluku je donijela sutkinja Gordana Jalšovečki, koja zadnju dekadu obnaša dužnost na Vrhovnom sudu. Prošle godine je imenovana zamjenicom predsjednika Državnog sudbenog vijeća. Pokojni Denis Kuljiš svojevremeno je napisao da je Merčep "cijelu onu vilu zaradio utužujući samo jedan potpis pod jednu sliku o članku koji se prostirao na šest velikih stranica Globusa". Sadržaj spornih tekstova, kao što je poznato, gotovo da je preslikan u kasnije optužnice protiv Merčepa. Dotad je posredno zarađivao stotine tisuća kuna na žrtvama postrojbi kojima je zapovijedao.
Nakon završetka rata Merčep će 20 godina živjeti lagodnim životom. Bio je, doduše, lišen dotadašnje političke moći i sveden na politički rekvizit državotvorne stranke. Poslije neuspješne kandidature za predsjednika 2000. godine, postao je neka vrsta simboličkog jamca političke pravovjernosti Tuđmanovih nasljednika. Merčep je bio na pozornici splitske Rive onoga dana kad je Ivo Sanader, 11. veljače 2001. godine, držao huškački govor protiv SDP-a i optužnice na ime ratnog zločinca Mirka Norca. SDP-ova vlada se Merčepu "odužila" naredne godine tako što je, umjesto Hvidri, njegovoj braniteljskoj udruzi uplatili više od dva milijuna kuna za razne aktivnosti. SDP-ovci su ga nagradili zato što nije sudjelovao na naknadnom zagrebačkom skupu u kojem su veterani rušili vladu pod izgovorom haških optužnica.
Jadranka Kosor ga je 2005. godine upregnula u kampanju za predsjedničke izbore. U svojstvu ministrice branitelja i potpredsjednice Vlade u njegovom društvu posjećivala je događaje koje je organizirala njegova udruga. Za vrijeme Ive Sanadera bio je i član Upravnog odbora Fonda hrvatskih branitelja preko kojeg je nominiran u Nadzorni odbor Hrvatskog telekoma. Pozvan je 2009. godine i na svečanu akademiju u povodu primanja Hrvatske u NATO pakt. Nakon Jadranke Kosor, Milan Bandić ga je iste godine vukao po predizbornim skupovima kad se kandidirao za predsjednika. Nazočio je i onoj famoznoj dvostrukoj Koloni sjećanja 2013. godine u Vukovaru. Tri godine poslije, sjedio je u publici na inauguraciji Kolinde Grabar-Kitarović.
Konačno, prije tri godine je kao onemoćali starac osuđen na sedmogodišnju kaznu zatvora zbog zapovjedne odgovornosti, pod obrazloženjem da nije spriječio likvidacije više desetaka nevinih civila i neprispodobive torture kojima su podvrgnuti oni i mnogi drugi na pakračkom i zagrebačkom području. Za vrijeme robije svako ljeto je po mjesec i pol dana provodio u toplicama, uz pomoć i posebnu skrbničku brigu resornog Ministarstva hrvatskih branitelja. Braniteljska populacija ga se nije odrekla: iako je nakon pravomoćne presude otišao s čelnog mjesta Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, jedne od najmnogoljudnijih veteranskih organizacija, do kraja života je ostao njihov počasni predsjednik. S obzirom na to da ga je HDZ pratio kroz život preko različitih simboličkih i materijalnih beneficija, osjeća se određena gorka praznina u izostanku posljednje počasti. Gradonačelnik glavnog grada zato nije razočarao. U ime svih građana koje predstavlja, na "primjeren" način mu se odužio za poseban doprinos u radu Zagrebačkog velesajma.
portalnovosti
