Volja za moć nije samo politička kategorija. Adler je cijelu teoriju ličnosti temeljio na psihologiji pojedinca, djeteta, da kontrolira svoju okolinu. Uzroci neuroza, kriza i pravih duševnih smetnji je neutaživa želja za moći. Političari imaju, a ako nemaju, lako steknu, takvu osobinu.
Lokalno u hrvatskoj politici ta želja je jaka kao žeđ u pustinji. Nadmeću se taštine, guraju se u medije, jedva čekaju krize i skandale u kojima se malo napravi, ali se javnosti daju izjave, žele posebni dodaci vijestima, organizirane presice. Ispod prividnih savezništava kuhaju intrige, nadmetanja, zlobe, zavjere i urote. Ispod ideološke složnosti, stranačkih afilijacija vrije zavist i volja za moć.
U proteklih nekoliko dana desila se važna stvar. Dolaze izbori. Poslana je poruka hrvatskoj javnosti da Predsjednica nije dio vladajućeg jata. Ono što se šaptalo o uroti protiv premijera i predsjednika stranke, što se naslućivalo iz sitnica protokolarnih detalja postalo je javna stvar.
Ministar je podnio neopozivu ostavku, a svi su se pravili da je to šala i stvar temperamenta, a to je bila odluka časnika, generala i ministra. Nije šala. Ostavka je dostojanstveno povučena, no poruka javnosti je poslana.
U uređenoj zemlji to bi bila politička kriza, uređena i rješiva ustavnim sredstvima. Bez drame i prosvjeda. No Hrvatska je sve manje ustavna demokracija.
U zauzimanju političkih strateških mjesta Ustavni sud je žrtvovan, podvrgnut kontroli. Ustav je sve više ”gumeni Ustav” čije se odredbe ne tumače svrhom i stabilnošću instituta.
Parlament bi vratio stabilnost poretka ravnotežom i mudrim reformama. To očito naš parlament nije u stanju. Zar ne vide da sada, baš sada treba izraditi nova izborna pravila, stvoriti instrumente stabilne vlade (izborni sustav) da se regionalizacija provodi sada i da se to ne može raditi pred izbore.
Za godinu dana bit će kasno jer Vlada većinu drži nespretnim kompromisima, nesretnom kupnjom glasova te općim strahom da će raspuštanjem Sabora veliki broj zastupnika otići u političku hladovinu. Vlast se podijelila i zaratila, parlament se hibernizirao i učinio nevažnim. A tu treba početi.
Prestao sam se ljutiti kada netko proziva zastupnike jer nisu na radnom mjestu. Sabor nije firma, a zastupnici radnici s ugovorom na određeno vrijeme.
Nije baš jasno što je njihov posao. Zastupnici raspravljaju i donose zakone, usvajaju izvješća. Zakona je previše, stalno ih mijenjaju, donose ih kad nastupi opće zgražanje nekim događajem (koncesije, požari, ovrhe) iako bi se sve moglo riješiti poštivanjem postojećih zakona.
Suci nemaju hrabrosti odlučivati i traže da svaki detalj piše u zakonu. Sebe pretvaraju u automate primjene zakona, a zastupnike u glasački stroj.
Ne, nisu zastupnici radnici u neposrednoj proizvodnji, eksploatirana klasa u manufakturi odluka. Oni ovako rade jer zapravo ne rade svoj posao.
Umjesto da vode zemlju, oni sjede u klupama, čeprkaju po Facebooku, pišu Tweetove, povremeno nešto improvizirano govore, a petkom glasuju. Oni zapravo žele biti u medijima, praviti se ozbiljni i važni.
Pročitaju li nešto o zakonima koje donose, oslanjaju na službenike koji to pišu, a znaju da je sve to samo za vanjsku upotrebu i da je važnije izmajmunirati neki hrvatski novi termin, dokazati lojalnost, a ne razmišljati što će zakon ostvariti.
I tako se sve pretvara u predstavu. Mediji to vole. Snimiš dvije-tri gluposti, pokažeš sramotu karaktera i prostodušje znanja naučenog iz šalabahtera. A zar se uspjeh ne mjeri brojem pojavljivanja u informativnim emisijama, citiranjem doskočica i dramoleta loših đaka. Gorak sam i zajedljiv jer sam to vidio, ništa nisam u tome promijenio. Bodljikav sam jer me to ljuti i frustrira.
A sudovi kad odlučuju, žele da sve piše u zakonu, da se ništa ne odlučuje već da se administrira, govore o neovisnosti i samostalnosti, a vežu se za improvizirane formulacije, pa još i tvrde da su zakoni loši.
Pa dajte, kad već znate, napišite bolji; bar ujednačite praksu i zauzmite stavove.
Još gore je sa skupom, birokratiziranom i rutinskom upravom. Nastaje euforični zakonodavni optimizam ”usvojili smo u tri dana 52 zakona i odradili 101 točku dnevnog reda”. Radi se (”radi”?!) do jutarnjih sati kao da duh Alije Sirotanovića živi u Saboru. Za one koji ne znaju – to je rudar udarnik koji je u osam sati iskopao, baš na datum kad ovo pišem, ali 1949., 152 tone ugljena! Više od Sovjeta Stahanova! Tako su i naši zakonodavci prebacili dnevne norme.
Pa svi su, a malo ih je bilo u Sabornici u to doba, tada bili dezorijentirani i konfuzni. Kako je red, trebali su glasovati nakon rasprave, ali bi rezultat bio 7 prema 6. Ovako su naspavani glasovali u petak i mirno otišli kući.
Ima nešto gore od slijepih birokrata. To su oni loši đaci koji postanu zakonodavni rutineri i za koje je većina sve, a smisao ništa.
I ništa se ne bune što ih se zove zaposlenicima. Pa dobivaju plaću, čekaju penziju, slušaju šefa; samo čekam kad će osnovati sindikat. Ne, nisu to glumci, već statisti.
Ne radi se o zastupnicima, već o političkoj klasi: ministrima, stranačkim dužnosnicima, premijeru i predsjednici. Za njih politika nije poziv, nemaju cilj i dovoljno im je da imaju dnevnicu. Oni ne priznaju da je moć i odgovornost, a ne status i plaća, crna limuzina i službeni mobitel. Prividno su podijeljeni po strankama, moć im nije ista, nisu svi isti, ali položaj mijenja karakter.
Žurimo u jesensku političku krizu. Zar ne vide da Vlada kupuje većinu da bi dobila na vremenu, da vrijeme istječe. Misle da se o ozbiljnim pitanjima ne mora raspravljati dok je sezona kupanja, zaboga, zar da se sramotimo pred turistima i da lijepe slike punih plaža, gastronomske teme i gužve na naplatnim kućicama prikrivaju da ih nema.
A oni, politička klasa, misle da će se te stvari riješiti gotovim činom, trikom, čudom ili vanjskom odlukom.
Pravila igre političkog nadmetanja moramo riješiti mi sami demokratizacijom demokracije, prema iskustvu i stvarnim problemima, a ne uvezenim modelima i idejama koje su samo opravdanje u borbi za moć (populizam?!).
Dosta je komocije. Ili mijenjajte ili će vas smijeniti slučaj. Ne idite na kupanja i zavjereničke večere, ne paradirajte po ljetnim feštama. Primite se posla. Nemate radno mjesto, već službu.
Katastrofe rijetko iznenade. One se izbjegavaju, a ne naknadno objašnjavaju. Samostalnost i sloboda znači da smo za nju odgovorni. Katastrofa bi bila provesti još jedne izbore bez smislene reforme izbornog sustava. Možda i izmjene Ustava. A za to trebaju mudrost i konsenzus. Ne poticaj izvana.
Našao sam zgodan citat: ”Kroz godine Amerikanci su postali previše skloni predati svoju teško stečenu neovisnost i slobodu za iluziju da su sigurni pod nečijom vlašću. Zamisao neovisnosti je podcijenjena u samo nekoliko generacija. Velika većina ljudi gleda dolje prema svom nosu na samostalnost kao na neki prašnjavi relikt, zabavljeni hiperparanoidnim likovima ili onima koji su beznadno nesposobni za uključivanje u zbivanja društva.” /Cody Lundin, When All Hell Breaks Loose: Stuff You Need to Survive When Disaster Strikes).
Ne Amerikanci – Hrvati se zabavljaju, jure, a kočnice ne rade. Sloboda je obaveza. Samostalnost je odgovornost.
Stvoren je mit o dobrom vođi, predsjedniku, gradonačelniku i premijeru koji se odriču užitaka i odmora da bi radili svoj posao. O svom poslu govore kao o naporu koji ne poznaju obični ljudi i radnici. Oni ne spavaju, ne odmaraju se, kavu piju s građanima i slikaju se na dobrotvornim priredbama, danima karanfila, begonija, šarene vrpce. Prigodno stave bedž i prikladno se prave ljuti kada ih se snima. Sve je to nepotrebna gluma usmjerena na prigodni efekt i lijep naslov, još bolje fotografiju.
U stvarnosti na njihovim stolovima nema ni papirića, na policama njihovih ormara su teške i nečitljive monografije s privlačnim naslovima koje kupuju službenici, djelatnici protokola, poklanjaju delegacije općina s brdsko-planinskih područja, izaslanstva brigada, vatrogasnih i kulturnih društava.
Te knjige nitko ne čita. Dobro, netko će reći, pa općenito se knjige ne čitaju, a svaki pristojni grad mora imati bar jednu monografiju.
Lokalno u hrvatskoj politici ta želja je jaka kao žeđ u pustinji. Nadmeću se taštine, guraju se u medije, jedva čekaju krize i skandale u kojima se malo napravi, ali se javnosti daju izjave, žele posebni dodaci vijestima, organizirane presice. Ispod prividnih savezništava kuhaju intrige, nadmetanja, zlobe, zavjere i urote. Ispod ideološke složnosti, stranačkih afilijacija vrije zavist i volja za moć.
U proteklih nekoliko dana desila se važna stvar. Dolaze izbori. Poslana je poruka hrvatskoj javnosti da Predsjednica nije dio vladajućeg jata. Ono što se šaptalo o uroti protiv premijera i predsjednika stranke, što se naslućivalo iz sitnica protokolarnih detalja postalo je javna stvar.
Nadmeću se taštine, guraju se u medije, jedva čekaju krize i skandale u kojima se malo napravi, ali se javnosti daju izjave, žele posebni dodaci vijestima, organizirane presice. Ispod prividnih savezništava kuhaju intrige, nadmetanja, zlobe, zavjere i urote. Ispod ideološke složnosti, stranačkih afilijacija vrije zavist i volja za moć
Ministar je podnio neopozivu ostavku, a svi su se pravili da je to šala i stvar temperamenta, a to je bila odluka časnika, generala i ministra. Nije šala. Ostavka je dostojanstveno povučena, no poruka javnosti je poslana.
U uređenoj zemlji to bi bila politička kriza, uređena i rješiva ustavnim sredstvima. Bez drame i prosvjeda. No Hrvatska je sve manje ustavna demokracija.
U zauzimanju političkih strateških mjesta Ustavni sud je žrtvovan, podvrgnut kontroli. Ustav je sve više ”gumeni Ustav” čije se odredbe ne tumače svrhom i stabilnošću instituta.
Parlament bi vratio stabilnost poretka ravnotežom i mudrim reformama. To očito naš parlament nije u stanju. Zar ne vide da sada, baš sada treba izraditi nova izborna pravila, stvoriti instrumente stabilne vlade (izborni sustav) da se regionalizacija provodi sada i da se to ne može raditi pred izbore.
Za godinu dana bit će kasno jer Vlada većinu drži nespretnim kompromisima, nesretnom kupnjom glasova te općim strahom da će raspuštanjem Sabora veliki broj zastupnika otići u političku hladovinu. Vlast se podijelila i zaratila, parlament se hibernizirao i učinio nevažnim. A tu treba početi.
Prestao sam se ljutiti kada netko proziva zastupnike jer nisu na radnom mjestu. Sabor nije firma, a zastupnici radnici s ugovorom na određeno vrijeme.
Nije baš jasno što je njihov posao. Zastupnici raspravljaju i donose zakone, usvajaju izvješća. Zakona je previše, stalno ih mijenjaju, donose ih kad nastupi opće zgražanje nekim događajem (koncesije, požari, ovrhe) iako bi se sve moglo riješiti poštivanjem postojećih zakona.
Suci nemaju hrabrosti odlučivati i traže da svaki detalj piše u zakonu. Sebe pretvaraju u automate primjene zakona, a zastupnike u glasački stroj.
U proteklih nekoliko dana desila se važna stvar. Dolaze izbori. Poslana je poruka hrvatskoj javnosti da Predsjednica nije dio vladajućeg jata. Ono što se šaptalo o uroti protiv premijera i predsjednika stranke, što se naslućivalo iz sitnica protokolarnih detalja postalo je javna stvar
Ne, nisu zastupnici radnici u neposrednoj proizvodnji, eksploatirana klasa u manufakturi odluka. Oni ovako rade jer zapravo ne rade svoj posao.
Umjesto da vode zemlju, oni sjede u klupama, čeprkaju po Facebooku, pišu Tweetove, povremeno nešto improvizirano govore, a petkom glasuju. Oni zapravo žele biti u medijima, praviti se ozbiljni i važni.
Pročitaju li nešto o zakonima koje donose, oslanjaju na službenike koji to pišu, a znaju da je sve to samo za vanjsku upotrebu i da je važnije izmajmunirati neki hrvatski novi termin, dokazati lojalnost, a ne razmišljati što će zakon ostvariti.
I tako se sve pretvara u predstavu. Mediji to vole. Snimiš dvije-tri gluposti, pokažeš sramotu karaktera i prostodušje znanja naučenog iz šalabahtera. A zar se uspjeh ne mjeri brojem pojavljivanja u informativnim emisijama, citiranjem doskočica i dramoleta loših đaka. Gorak sam i zajedljiv jer sam to vidio, ništa nisam u tome promijenio. Bodljikav sam jer me to ljuti i frustrira.
A sudovi kad odlučuju, žele da sve piše u zakonu, da se ništa ne odlučuje već da se administrira, govore o neovisnosti i samostalnosti, a vežu se za improvizirane formulacije, pa još i tvrde da su zakoni loši.
Pa dajte, kad već znate, napišite bolji; bar ujednačite praksu i zauzmite stavove.
Još gore je sa skupom, birokratiziranom i rutinskom upravom. Nastaje euforični zakonodavni optimizam ”usvojili smo u tri dana 52 zakona i odradili 101 točku dnevnog reda”. Radi se (”radi”?!) do jutarnjih sati kao da duh Alije Sirotanovića živi u Saboru. Za one koji ne znaju – to je rudar udarnik koji je u osam sati iskopao, baš na datum kad ovo pišem, ali 1949., 152 tone ugljena! Više od Sovjeta Stahanova! Tako su i naši zakonodavci prebacili dnevne norme.
Pa svi su, a malo ih je bilo u Sabornici u to doba, tada bili dezorijentirani i konfuzni. Kako je red, trebali su glasovati nakon rasprave, ali bi rezultat bio 7 prema 6. Ovako su naspavani glasovali u petak i mirno otišli kući.
Parlament bi vratio stabilnost poretka ravnotežom i mudrim reformama. To očito naš parlament nije u stanju. Zar ne vide da sada, baš sada treba izraditi nova izborna pravila, stvoriti instrumente stabilne vlade (izborni sustav) da se regionalizacija provodi sada i da se to ne može raditi pred izbore
Ima nešto gore od slijepih birokrata. To su oni loši đaci koji postanu zakonodavni rutineri i za koje je većina sve, a smisao ništa.
I ništa se ne bune što ih se zove zaposlenicima. Pa dobivaju plaću, čekaju penziju, slušaju šefa; samo čekam kad će osnovati sindikat. Ne, nisu to glumci, već statisti.
Ne radi se o zastupnicima, već o političkoj klasi: ministrima, stranačkim dužnosnicima, premijeru i predsjednici. Za njih politika nije poziv, nemaju cilj i dovoljno im je da imaju dnevnicu. Oni ne priznaju da je moć i odgovornost, a ne status i plaća, crna limuzina i službeni mobitel. Prividno su podijeljeni po strankama, moć im nije ista, nisu svi isti, ali položaj mijenja karakter.
Žurimo u jesensku političku krizu. Zar ne vide da Vlada kupuje većinu da bi dobila na vremenu, da vrijeme istječe. Misle da se o ozbiljnim pitanjima ne mora raspravljati dok je sezona kupanja, zaboga, zar da se sramotimo pred turistima i da lijepe slike punih plaža, gastronomske teme i gužve na naplatnim kućicama prikrivaju da ih nema.
A oni, politička klasa, misle da će se te stvari riješiti gotovim činom, trikom, čudom ili vanjskom odlukom.
Pravila igre političkog nadmetanja moramo riješiti mi sami demokratizacijom demokracije, prema iskustvu i stvarnim problemima, a ne uvezenim modelima i idejama koje su samo opravdanje u borbi za moć (populizam?!).
Dosta je komocije. Ili mijenjajte ili će vas smijeniti slučaj. Ne idite na kupanja i zavjereničke večere, ne paradirajte po ljetnim feštama. Primite se posla. Nemate radno mjesto, već službu.
Katastrofe rijetko iznenade. One se izbjegavaju, a ne naknadno objašnjavaju. Samostalnost i sloboda znači da smo za nju odgovorni. Katastrofa bi bila provesti još jedne izbore bez smislene reforme izbornog sustava. Možda i izmjene Ustava. A za to trebaju mudrost i konsenzus. Ne poticaj izvana.
Našao sam zgodan citat: ”Kroz godine Amerikanci su postali previše skloni predati svoju teško stečenu neovisnost i slobodu za iluziju da su sigurni pod nečijom vlašću. Zamisao neovisnosti je podcijenjena u samo nekoliko generacija. Velika većina ljudi gleda dolje prema svom nosu na samostalnost kao na neki prašnjavi relikt, zabavljeni hiperparanoidnim likovima ili onima koji su beznadno nesposobni za uključivanje u zbivanja društva.” /Cody Lundin, When All Hell Breaks Loose: Stuff You Need to Survive When Disaster Strikes).
Ne, nisu zastupnici radnici u neposrednoj proizvodnji, eksploatirana klasa u manufakturi odluka. Oni ovako rade jer zapravo ne rade svoj posao. Umjesto da vode zemlju, oni sjede u klupama, čeprkaju po Facebooku, pišu Tweetove, povremeno nešto improvizirano govore, a petkom glasuju. Oni zapravo žele biti u medijima, praviti se ozbiljni i važni
Ne Amerikanci – Hrvati se zabavljaju, jure, a kočnice ne rade. Sloboda je obaveza. Samostalnost je odgovornost.
Stvoren je mit o dobrom vođi, predsjedniku, gradonačelniku i premijeru koji se odriču užitaka i odmora da bi radili svoj posao. O svom poslu govore kao o naporu koji ne poznaju obični ljudi i radnici. Oni ne spavaju, ne odmaraju se, kavu piju s građanima i slikaju se na dobrotvornim priredbama, danima karanfila, begonija, šarene vrpce. Prigodno stave bedž i prikladno se prave ljuti kada ih se snima. Sve je to nepotrebna gluma usmjerena na prigodni efekt i lijep naslov, još bolje fotografiju.
U stvarnosti na njihovim stolovima nema ni papirića, na policama njihovih ormara su teške i nečitljive monografije s privlačnim naslovima koje kupuju službenici, djelatnici protokola, poklanjaju delegacije općina s brdsko-planinskih područja, izaslanstva brigada, vatrogasnih i kulturnih društava.
Te knjige nitko ne čita. Dobro, netko će reći, pa općenito se knjige ne čitaju, a svaki pristojni grad mora imati bar jednu monografiju.
