Nakon kraćeg razgovora mobitelom, okrenuo se prema meni
-Sredio sam ti vezu, pokucaj na vrata do šestice i reci da sam te ja poslao, ja sad odoh, zovi kad budeš gotova.
Stajala sam u uskom, zagušljivom hodniku policijske uprave, krcatom ljudima, svi u redu za sobu šest, izdavanje osobnih, i stala na rep zmije kojoj se glava gubila daleko u mraku hodnika. Ponuđenu mi opciju skraćivanja čekanja odmah sam odbacila. Vezu ne tražim, niti bih je dala, bila sam tvrdoglavo principijelna, spremna provesti cijelo prijepodne u redu. Ljubazna gospođa ispred mene raspričala se o svojim unucima, o prometnoj nesreći iz koje se jedva izvukla živa i dugotrajnoj rehabilitaciji u Krapinskim toplicama. Ispred nje se neprestano ritmički ljuljala mlada plavuša, poput nervoznog djeteta.
Razgovor je utihnuo i posegnuh u torbu za knjigom koju sam ponijela za kraćenje vremena, prvom koja mi se našla pod rukom na izlasku iz stana. "Začin mog života. Stvarne žene govore o stvarnom seksu. Uredila Erica Jong". Vidi stare, još je živa, pomislih. A prije skoro dvadeset godina već je na sva zvona objavila svijetu svoj neurotični Strah od pedesete. I još uvijek piše o seksu. Čini se, malkice je s godinama ublažila stavove, jer prednost daje poljupcu. „Poljubac može biti zadužnica, kraj ljubavne avanture. Poljubac može trajati eonima. Poljubac može biti dulji i intenzivniji od ševe. Poljubac ima prošlost i budućnost. Ali što je budućnost? Prema jednom završetku odlazimo u krevet, duboko se razočaramo i nikad se više ne vidimo. Prema drugom, odlazimo u krevet, otkrivamo doživotnu strast, okrenemo život naopačke, ražalostimo bračne partnere, djecu, roditelje. No, odlučujem se za drukčiji završetak. Ustajem s kauča, bježim u kupaonicu piškiti, brzo se oblačim i onda iskradem kroz vrata apartmana. Sad mogu sačuvati njegov poljubac do kraja života.“
„Gospođo, gospođo, vi ste na redu,“ prenula me iz čitanja supatnica iz reda. Ugodno iznenađena ljubaznošću službenice koja me samo laganim mahanjem glave opomenula zbog višemjesečnog neproduživanja osobne, a zbog čega sam već dugo bila laganini na iglama, raspoložena izađoh iz "Milovićke" na svjetlost oblačnog kolovoškog dana. Uživajući u hodanju, začas sam prešišala Gupčevu, Široku, Mesićevu i Starčevićevu i sjela na omiljenu klupu pored Save. Plivala je u lokvi vode, stvorene sinoćnjom kišom. Ćudljivo ljeto, ponovih u sebi kao papagaj najčešće slušanu rečenicu u posljednja dva mjeseca. Oblaci i rijeka izgledali su kao kaleidoskopska slika načinjena od sivih, crnih i bijelih pomičnih stakalca. Struja je polako vukla debla i odlomljeno granje, zrakom se širio težak miris mahovine i vlage. Upijala sam prizor, uvučena u magični slow motion.. A sad bih morala nazvati moju Dobru Vilu, vratih se u stvarnost, sjetivši se jutrošnjeg dogovora. Kopala sam po torbi tražeći mobitel. Zazvonio je prije nego sam ga pronašla, zvala me moja dobra, brižna vila. Uvijek smo bili čudesno sinkronizirani, on i ja. Od svog prvog, rekla bi Erica Jong eonskog, nikad završenog poljupca.
