Priču o zagrebačkom dvadesetom stoljeću priča dvokatnica sa stanovima za iznajmljivanje, sagrađena 1911. godine. Pričaju je zagrebačke ulice, trgovi, parkovi i kvartovi. Ali isto tako pričaju je livade i šume. Planina koja se do same Ilice spušta u Zagreb ulazeći na ovom i onom mjestu u strogi centar možda je i najvažnije urbanističko obilježje grada. Šuma je zajednička i partizanima i Zagrebu
Godina 2023. dobra je godina za zagrebačke kuće i ulice. Kod Lovrenovića u U sjeni fantoma svoju je književnu pozornicu dobila Opatička 16, Ljubljanska 23 i aleja Prilaza. Kod Slobodana Šnajdera u Anđelu nestajanja pozornica je u dvokatnici u Ilici i kućerku u Trnju, na Brestovcu, Dotrščini i na Adolfovcu. Lovrenovićeva Ljubljanska ulica prvo je bila Kolodvorska, zatim Ljubljanska, Pavičićeva, pa Braće Oreški i danas Republike Austrije. Aleja Prilaza prvo je bila Prilaz 1879., pa Prilaz Đure Deželića, zatim Prilaz JNA i danas opet Deželićeva. Imena se mijenjaju, no brojevi ostaju fiksni. Kod Šnajdera brojeva nema, ilička dvokatnica je negdje kod Britanskog trga, ili niže, kod okretišta na Črnomercu, Trnje je bb, „bez broja“, a adresa Brestovca, Dotrščine i Adolfovca je Medvednica. Lovrenović je s brojevima precizan. Šnajderu u gradu nema brojeva, kao ni u prirodi.
Židovi u Zagrebu
U Doba mjedi Šnajder je pisao o obiteljskoj povijesti i povijesti folksdojčerske zajednice. Anđeo nestajanja gotovo je jednako osobna priča: posveta Zagrebu i zagrebačkim ilegalcima. Priču o zagrebačkom dvadesetom stoljeću priča dvokatnica sa stanovima za iznajmljivanje, sagrađena 1911. godine. Pričaju je zagrebačke ulice, trgovi, parkovi i kvartovi. Ali isto tako pričaju je livade i šume. Planina koja se do same Ilice spušta u Zagreb ulazeći na ovom i onom mjestu u strogi centar možda je i najvažnije urbanističko obilježje grada. Šuma je zajednička i partizanima i Zagrebu.
Šnajderova junakinja Anđa Berilo u iličku dvokatnicu dolazi kao maloljetna sluškinja. U Zagreb stiže iz Žumberka, u Žumberak je stigla kao posvojeno siroče pronađeno u vreći s oznakom brazilske kave. S Anđinim dolaskom u Zagrebu započinje velika povijest. Prvih ratnih nedjelja žumberački curetak odlazi u Maksimir u zoološki vrt. Najviše voli majmunsku kuću, onu u žutom, boji u kakvoj su pod Habsburzima u crno-žutoj monarhiji bila i kazališta i ludnice. Stojeći pred kavezom Anđi pada na pamet plakat iz Praške, gdje je i židovska sinagoga. Na plakatu je karikatura čimpanze s Davidovom zvijezdom. I natpis: „Čovjek je potekao od majmuna. Židov svakako! Jesi li i ti?“
„Usred žute kuće, Anđa vidi dječja kolica. I kolica i žena označeni su Davidovom zvijezdom, žena kako je propisano, i sprijeda i straga. Mali se Židov nastoji što je moguće više uzdići iz kolica a to zato što ga krpa s Davidovom zvijezdom prebačena preko njega gotovo potpuno prekriva, te se glasno smije, kako Anđa još nije čula smijati se.“ Negdje u isto vrijeme, na drugom kraju grada, u dvokatnicu stiže vijest o pravoslavnom popu kojeg su pribili na vrata čavlima i bacili u Savu. Za stolom nastaje tišina. „Nitko nije rekao, kao u sličnim prilikama, da su to bablje priče. Također ne čuje se ono – tko zna zašto je to (sic) dobro. Svi su poznavali svešteno lice.“
Šnajderova junakinja Anđa Berilo u iličku dvokatnicu dolazi kao maloljetna sluškinja. U Zagreb stiže iz Žumberka, u Žumberak je stigla kao posvojeno siroče pronađeno u vreći s oznakom brazilske kave. S Anđinim dolaskom u Zagrebu započinje velika povijest
Anđa i Boško
S makabričnim plakatima, makabričnim prizorima i vijestima u grad je stigao rat, rat koji će se ubrzo razliti ulicama Zagreba. Zagrepčani će javno na ulicama pozdravljati i grliti označene sugrađane, piše Šnajder, a zagrebačka djeca će zapucati na gradskim ulicama. Pratimo jedan od narativnih krakova romana. Usmena zagrebačka predaja govori da je prvi ustaša u ratu ubijen u svibnju u Zagrebu, u vrtovima Trešnjevke; taj prizor zamisliti uz rascvjetalu granu trešnje. Šnajder piše o atentatu u Ozaljskoj. Jedan je doušnik nakon kina nesmotreno krenuo prema Trešnjevci. Od Kazališnog trga, budućeg Trga maršala Tita, spustio se s djevojkom sve do Ozaljske, gdje je hladnokrvno ustrijeljen: ustaše tada bez jake pratnje nisu ulazile duboko na Trešnjevku. Tu je i priča o agentu koji je s Anđom ušao u klopku misleći da odlazi u ljubavno gnijezdo. To podsjeća na poznati atentat na Tiljka, nakon kojeg su krenula hapšenja i smaknuća poznatih ljevičara; mjesto smaknuća agenta Tiljka trebalo bi biti u prizemnom stanu u Laginjinoj ulici.
U ratnom vihoru Anđa upoznaje Boška. Bježeći od agenata ilegalac pita djevojku „oćemo u kino il’ na Sljeme“. Odlaze na Sljeme. Tamo, na livadi koju Šnajder naziva rajskom, Anđa upoznaje svoju prvu i jedinu ljubav. Romansa ilegalaca neće drugo trajati. Boško je uhvaćen, u zatvoru ispija otrov, a njegovo tijelo najvjerojatnije je bačeno u neoznačenu grobnicu na Dotrščini. Tu je druga i posljednja livada Boška i Anđe.
Do kraja 1941. sve ono najbolje rođeno u Zagrebu bit će ubijeno. Neki su strijeljani na Dotrščini, drugi su poginuli na gradskim ulicama. Ostaci ilegale kroz zimu i s proljećem prebacuju se na slobodni teritorij. S njima i Anđa. Rat će provesti u šumama i na planinama; baš kao i profesor iz dvokatnice, Anđin sugovornik i učitelj koji će rat provesti u sanatoriju Brestovac podno Sljemena. Tako smo od Ilice došli do zagrebačkih šuma i livada, i dalje od toga kordunskih, goranskih, bosanskih i crnogorskih šuma i planina. U romanu mnogih likova i povijesnih događaja to je možda i najzanimljivija pripovjedna linija. Motivski, ona grad Zagreb organicistički integrira s partizanskim šumama i gorama.
S makabričnim plakatima, makabričnim prizorima i vijestima u grad je stigao rat, rat koji će se ubrzo razliti ulicama Zagreba. Zagrepčani će javno na ulicama pozdravljati i grliti označene sugrađane, piše Šnajder, a zagrebačka djeca će zapucati na gradskim ulicama
Djevojčica u pidžami
Sljemenskim šumama i livadama vraćamo se pedeset godina kasnije, u ratnu zimu 1991. Tu kod planinarskog skloništa Adolfovac iz policijskog vozila na zasniježenu stazu ubojice i pljačkaši će izvući dvanaestogodišnju djevojčicu u pidžami, ruku vezanih na leđima. U vedroj, prosinačkoj noći s Adolfovca se vide svjetla grada: „Raspremaju se stolovi nakon večere, čeka se na pranje zubi pred kupaonicom, vrti se dugmad na daljinskom…“ Gdje je sada rajska livada? Gdje je Boško? Tko može spasiti djevojčicu u pidžami? Pepeo profesora iz dvokatnice sahranjen je dolje niže kod krematorija, na Sunčanoj poljani. Boško je negdje na Dotrščini. Rajska livada visoko gore pod Sljemenom izvan je vremena, u ljetu kada su ljubavni parovi ležali na nepokošenim livadama a navečer s revolverom za pojasom odlazili u kino. Ta rajska livada, a ne crna rupa s trulim lišćem i suhim granjem, primit će dvanaestogodišnju djevojčicu.
Doba mjedi roman je kojim je Šnajder zatvorio literarni krug od Hrvatskog Fausta do „njemačkog Behemota“: od svoje drame s početka osamdesetih o uprizorenju Goetheova Fausta u Hrvatskom državnom kazalištu, kako je za vrijeme NDH bilo preimenovano Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, do romana o ratnoj i poratnoj sudbini njemačke zajednice u Hrvatskoj. Anđeo nestajanja priča je o gradu, ispričana kroz njegove livade i šume. Na brežuljku Mirogoj, na ulazu u gradsko groblje stoji Non omnis moriar. Ne umire sve. Anđeo nestajanja memento je zagrebačkih šuma i livada.
Dragan Jurak (Zagreb, 1967.), filmski i književni kritičar, pisao u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feralu, Modernim vremenima i HR3. Objavio: "Konji i jahači" (pjesme), "U zaklon", "Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone", "Ah!" (eseji).
