Predsjednik Republike i nekadašnji premijer Zoran Milanović te premijer Andrej Plenković od Milanovićeve inauguracije javno se sukobljavaju, a nakon afere JANAF i uhićenja njegovog predsjednika uprave Dragana Kovačevića i drugih osumnjičenih međusobni verbalni ping-pong dvojice najistaknutijih političara najglasniji je dosad. I tema spora možda je od svih dosadašnjih najbitnija.

Iako - ne mora to ni ovog puta biti ništa ozbiljno, jer su obojica prilično tašti, a poznaju se desetljećima i u njihovim javnim prijeporima lako je očitati jaku osobnu notu i muško nadjačavanje. Milanović neprestano govori da Plenkoviću želi pomoći i mogli bismo povjerovati da to u konačnici i jest tako. I uz „nervoznog“ Milanovića, Plenković je lako dobio izbore. Milanović želi pomoći, ali tako što je još od predsjedničke predizborne kampanje glavni kritičar HDZ-a, jer su drugi stranački političari osjetno slabiji i neuvjerljiviji. On, uglavnom, zanimljivo argumentira i otvara teme koje se i ne vide na prvi pogled, a značajne su za društvo.

Njih dvojica su tako suparnici u nekom stalnom dijalektičkom odnosu i taj odnos u sintezi može donijeti korist, a politička uvjerenja su im prilično slična - to je politika centra i proeuropskog mainstreama. Osim toga, javnosti nije poznato da postoji nešto bitno o čemu su dosad njih dvojica zajedno odlučivali, a da se o tome nisu uspjeli dogovoriti. Prema tome - nema straha.

U aktualnom pitanju o tome smiju li ministar unutarnjih poslova i premijer u demokratskoj Hrvatskoj znati nešto o pokrenutim izvidima koje USKOK i DORH provode protiv istaknutih političara, dakle i ministara i upravitelja najjačih državnih poduzeća, Andrej Plenković je teoretski potpuno u pravu. Sadašnji zakoni ne dopuštaju da ravnatelj i najuži krug ljudi iz Državnog odvjetništva i policije koji provode tajne izvide ikome govore o tome, tako ne niti nadležnim ministrima niti premijeru. Nadležnog ministra, a onda i premijera, obavještava se kad se izvidi kompletiraju i kad se odluči da kreće istraga što je u težim slučajevima praćeno uhićenjima. Takva tumačenja Zakona o kaznenom postupku i Zakona o USKOK-u potvrdila je i profesorica za kazneno pravo Zlata Đurđević, kao i još neki pravni stručnjaci.

„Postupati po zakonu je dobro, normalno i očekivano i važno je da javnosti pošaljemo jasne poruke, a ne da kao neki drugi, konkretno predsjednik Republike, šaljemo zbunjujuće poruke prema javnosti“, poručuje Plenković.

Ali, nešto drukčije govori bivši predsjednik Republike i profesor kaznenog procesnog prava Ivo Josipović.

„Načelno ne bi o tome ni premijer ni predsjednik smjeli raspravljati. No kada bi gledali ustavne ovlasti i obveze predsjednika i premijera, postoje slučajevi u kojima moraju znati da se nešto događa. Oni moraju imati određenu informaciju, ne smiju prekidati istragu niti imati ikakvog utjecaja, ali moraju imati informaciju da bi vodili državu“', objasnio je Josipović.

Slično kaže i stručnjak za sigurnost Marinko Ogorec: „Premijer treba znati neke stvari, iz različitih kutova gledanja i jedan i drugi su u pravu u ovom slučaju.“

Milanović iznosi da je nekoliko puta bio s Kovačevićem u njegovom Klubu (ne znajući, dakako, da je domaćin pod neprestanim nadzorom), i utoliko možda svojim „bijesom“ zaista očituje i nelagodu ili strah kako se u transkriptima iz izvida koji svakodnevno cure u medije ne bi pojavilo nešto što bi i za njega bilo kompromitirajuće. Možda je stvarno zbog toga htio podučiti DORH i policiju kako su trebali intervenirati odmah u studenom prošle godine, na Martinje, kad je, prema izvidima, navodno poduzetnik Krešo Petek u Klub donio u plastičnoj vrećici 1,9 milijuna kuna mita šefu JANAF-a Draganu Kovačeviću.

Ne može nitko točno znati osim onih koji su provodili izvide kad je vrijeme za prekid i za uhićenja i koliko vremena treba pustiti da se kriminalne radnje odvijaju dalje kako bi se još neki krivac upecao u mrežu ili kako bi se prikupili i osnažili dokazi. Kad je pravi trenutak da se stvar prekine, to predsjednik Milanović ne bi trebao komentirati, jer to je zaista posao DORH-a i policije, a Milanović valjda ne poznaje predmet i nema nadležnosti da se u to miješa. Ali, što se tiče toga da je on kao premijer bio obaviješten o bitnijim slučajevima koji se izviđaju i što misli da svaki ministar i svaki premijer ugrubo moraju biti obaviješteni o krupnim slučajevima, u tome je vjerojatno u pravu.

Teško je vjerovati da premijera Plenkovića čak ni ovako krupni slučajevi u fazi izvida ni najmanje ne zanimaju. Uostalom, Plenković je o uhićenjima u aferi JANAF istog dana kad su obavljena izjavio da je „ovo najbolji dokaz Vladine aktivne politike koja ima nultu stopu tolerancije na korupciju. Bez obzira na ime, prezime, dužnost i stranku. Nemate drugi način, ovo je pravi način. A osobni slučajevi djelovat će preventivno i to je cijeli smisao“. Dakle, Vlada ipak ima i te kakve veze s tim što zajednički rade DORH i PNUSKOK.

No, eto, nije važno je li Plenković osobno radoznao ili nije, nego takve informacije zaista mogu biti važne u upravljanju državom. Naravno da Plenković ili njegov ministar Davor Božinović nikad neće priznati da ipak ponešto doznaju o pokrenutim izvidima. Nije ni Milanović o tome govorio kad je bio premijer, ali sada može biti iskreniji jer zbog tog priznanja neće doživjeti „impeachment“.

Što bi mogla biti sinteza Milanovićeve teze i Plenkovićeve antiteze? To da se o svemu ovome razgovara, da oporba predlaže da saborsko istražno povjerenstvo istraži utjecaj izvršne vlasti na rad neovisnih institucija i zakonske rupe u sustavu. Isto tako da se kao vruća tema otvara pitanje trebaju li i šefovi javnih poduzeća i ministri proći sigurnosnu provjeru. Te provjere jako dugo traju i možda bi bila veća šteta nego korist ponovno ih uvoditi, to više što su ljudi kvarljiva roba i mogu, nakon što prođu provjeru, posrnuti u nadolazećim iskušenjima.

Kaže premijer Plenković da sigurno ne bi na listu HDZ-a za parlamentarne izbore stavio sadašnjeg uhićenika Dražena Barišića da je znao kako je on pod DORH-ovim izvidima. Ali, nije to neki argument. Jer, na HDZ-ovoj listi je bio i u Sabor ušao i Darko Puljašić koji je kao i Barišić i SDP-ovac Vinko Grgić sada ostao bez imuniteta. A Puljašić je pod istragom već godinama i Županijsko državno odvjetništvo već je odavno podiglo i optužnicu protiv njega. Nije to zasmetalo Plenkovića.

I ranije trzavice između predsjednika i premijera vodile su se oko važnih tema za hrvatsko društvo. Recimo o tome treba li dizati i upogoniti vojni brod za putovanje u Albaniju koje je nešto između privatnog i službenog i tako utrošiti oko 100.000 kuna, ili može li se tolerirati da se na stranački skup u Helsinki putuje državnim avionom. Još važnije su polemike o tome koliko su odluke Nacionalnog stožera civilne zaštite u pandemiji ustavno i zakonski utemeljene. Je li u redu naložiti samoizolaciju telefonski, isključivo usmenim putem?

Milanović je u lagodnijoj poziciji jer ima zamjetno manje ovlaštenja od Plenkovića pa se čini da on napada, a da tek onda premijer prelazi u protunapad. Nije uopće loše da se svađaju, to je njihovo rivalstvo, nadmetanje, ali je zapravo ljekovito i konstruktivno pluralno zajedništvo.

lupiga