Je li bio savršen? Ne, jer nitko to nije. Je li povlačio i pogrešne poteze? Jest, jer bio je čovjek. Ali, bio je vanserijski čovjek. Bio je čovjek iz plejade velikih svjetskih vojskovođa i državnika druge polovice 20. stoljeća. Koliko god se moglo činiti da je već otrcano na to se pozivati, ali činjenica ‘svjetskog summita’ na njegovom pogrebu to potvrđuje na način što ga nije moguće ni negirati, ni relativizirati. Tito je bio koliko čovjek svojega vremena, toliko i veći od toga vremena i upravo zato mnoge njegove poruke aktualne su i danas. Osobito danas, rekli bismo. Njegovo upravo ogorčeno, pa i radikalno opiranje svim nacionalizmima pokazalo se koliko neuspješnim, toliko i nezaobilaznim; i jedno i drugo kako u svjetlu raspada Jugoslavije, tako i svega što se događa na tlu nekadašnje federacije, pa i šire, u posljednja tri desetljeća.
Dobro je poznato da iz svemira do nas dopire sjaj zvijezda što su već davno ‘umrle’. Nema ih, a ipak šalju svoje svjetlo, zrače. Jednako je tako poznato, ili bi barem trebalo biti, da i na političkom nebu postoje zvijezde, one što sjaju za života, neke od njih i umjetnim svjetlom, ali i one što blistaju, ne blijede i godinama nakon što ih – fizički – više nema.
Više od jednog stoljeća, točnije punih 130 godina prošlo je od rođenja jedne takve zvijezde. Riječ je o legendarnom vođi antifašističkog (antihitlerovskog) pokreta otpora na području Jugoslavije u vrijeme Drugog svjetskog rata i o prvom i doživotnom predsjedniku druge, socijalističke, Jugoslavije što je mnogi ne bez razloga smatraju njegovim djelom, o Josipu Brozu Titu.
Izreći takve ocjene danas, pogotovo nakon ratova u kojima se, u krvi i plamenu, raspala ta ‘njegova’ Jugoslavija nije popularno. A nije popularno ni kada se uzme u obzir ofanziva desničarskih, neofašističkih povijesnih revizionista koji ne posustaju u nametanju slike o Titu kao o jednome od, kako oni kažu, mega zločinaca 20. stoljeća i kao o krvniku ovoga ili onoga od južnoslavenskih naroda, ovisno odakle te objede dolaze. No, je li popularno pozitivno ocijeniti Tita, 130 godina nakon njegova rođenja – to i nije pitanje. Pitanje je jesu li takve ocjene utemeljene, a odgovor je: itekako jesu.
Naravno, ni Tita se, kao ni jednoga ne samo državnika, nego i čovjeka koji je na bilo koji način djelovao na javnoj sceni, ne može i – što je još važnije – ne smije ocjenjivati izvan okvira vremena u kojemu je živio. Niti se na njega i na njegove poteze mogu/smiju primjenjivati današnji standardi. Nije bez razloga sir Fitzroy Maclean, britanski diplomat i obavještajac, prvi šef Savezničke vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodno-oslobodilačke vojske rekao. ‘Ako postoji netko, tko je dijete dvadesetog stoljeća, onda je to Tito.’
Pa je, dakle, dvadeseto stoljeće ono vrijeme u kojemu Tita treba i promatrati, i analizirati, i vrednovati – pa i iz današnje perspektive. Ako tako postupamo, onda se pred nama ukazuje zvijezda koje se uspinjala iz mraka krajnje provincije Habsburške monarhije, pa do samih vrhova svjetske politike; preko sudjelovanja (ne svojom voljom) u Prvom svjetskom ratu, svjedočenja Oktobarskoj revoluciji, a potom – kroz redove Komunističke partije Jugoslavije – do položaja njezinog prvog čovjeka. U to vrijeme zvijezda u usponu svijetlila je još prigušenim sjajem. Za Tita su znali u austro-ugarskoj vojsci, bio je vrstan mačevalac, poznavali su ga u Kominterni; upoznali su ga oni s kojima je u Kraljevini Jugoslaviji robijao zbog svojih uvjerenja i zbog propagiranja tih uvjerenja (famozni ‘bombaški proces’ što će ostati zapamćen po Titovim riječima upućenima sudu: ‘Ja priznajem samo sud svoje Partije.’).
Do godine 1941. bio je i ostao, međutim, poznat samo relativno uskom krugu članova ionako malobrojne Komunističke partije Jugoslavije koja je djelovala u ilegali. Ako je vjerovati nekim inozemnim izvorima bio je, doduše, poznat i određenim stranim obavještajnim službama (napr. britanskoj).
Pravi zvjezdani trenuci Josipa Broza Tita počinju, međutim, s početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, s napadom njemačko-talijanskih naci-fašista i njihovih regionalnih saveznika na zemlju u kojoj je, nakon pristupanja Trojnome paktu sila Osovine, izveden državni udar. Povjesničari, oni koji to – naravno – žele, znaju da je Tito na sastancima najužeg partijskog vodstva i prije toga upozoravao da će rat što se rasplamsavao u Evropi zahvatiti i Jugoslaviju i da se za rat treba pripremati. Ta upozorenja ostala su tada u zatvorenom krugu vodstva.
Komunistički agitatori pridružili su se masovnim demonstracijama u Beogradu u ožujku 1941., lansirajući parole poput ‘bolje rat, nego pakt’ i ‘bolje grob, nego rob’, što će kasnije nekim revizionistički i revanšistički nastrojenim historičarima poslužiti kao ‘dokaz’ da je Tito izazivao napad Osovine, jer je namjerno išao na uništenje ‘cvijeta srpskog naroda’. Promašeno i glupo. Sile Osovine nisu napale Jugoslaviju zbog demonstracija u Beogradu, nego zbog puča što su ga izveli srpski oficiri, pri čemu je svoje prste u igri imala i britanska obavještajna služba (jer je Britaniji, koja se u to vrijeme sama odupirala Hitleru bilo itekako stalo do toga da svugdje gdje može nacistima pravi probleme).
Ni tada još Titovo ime nije poznato široj javnosti. Ono se pojavljuje tek s početkom ustanka u Jugoslaviji i od toga trenutka do njegove smrti, a i desetljećima nakon toga, ostaje prisutno na sceni. Tita se optužuje da s vodstvom Partije nikada ne bi donio odluku o dizanju ustanka, da Hitler nije napao Sovjetski Savez. Imaju li se u vidu njegova već spomenuta ranija upozorenja kako se treba spremati na rat, jasno je kako je i ta optužba potpuna nebuloza. Istina je, doduše, da su komunisti s neizmjernim povjerenjem gledali na Sovjetski Savez i pouzdavali se u snagu Crvene armije (o čemu napr. svjedoči Vladimir Dedijer u svojim ratnim dnevnicima), pa su očekivali brzi slom nacista na Istočnom bojištu, a onda i drugdje. Znamo da se to nije dogodilo.
Tito je, međutim, uspio nakon početnog zaleta (Užička republika) i praktičnog sloma ustanka u Srbiji, zapaliti vatru otpora širom Jugoslavije. Otpor nije ni organiziran, ni vođen pod parolom: za Jugoslaviju (ali ni ‘za Hrvatsku’, ili ‘za Srbiju’). Ne, otpor je vođen pod parolom ‘za slobodu’ i tu se već u korijenu vidi bitna razlika između Titovog pristupa stvarima i načina na koji na njih gledaju nacionalisti, bez obzira na to odakle dolazili; mada Tito nije ni na koji način suzbijao nacionalni identitet, što se najbolje vidi po imenima pojedinih postrojbi Narodno-oslobodilačke vojske, kao i po tome da uz jugoslavensku zastavu nisu bile ni zabranjivane, ni sakrivane nacionalne zastave.
U jeku rata Titova zvijezda počinje sjajiti punim sjajem. Najprije je on enigma, zna se njegovo ime, ali se ne zna tko iza toga imena stoji. No, nacisti to brzo saznaju (potjernica sa slikom), a onda i Saveznici, jer su Britanci uz pomoć stroja nazvanog Enigma dešifrirali izvještaje njemačkih vojnih i političkih vođa, kao i obavještajaca. No, sve do jeseni 1943. Titovi partizani (a komunisti su činili samo mali postotak među njima) bore se sami. Saveznici (Britanci) pomažu ostatke kraljevske vojske, četnike, koji nisu prihvatili predaju, ali koji ni ne pružaju otpor, dapače kojima je važnije boriti se protiv partizana (jer njima rukovode komunisti), nego protiv okupatora.
Tek u drugoj polovici 1943. u Vrhovni štab (dakle: Titu) dolazi najprije britanska vojna misija (Bill Deakin), a potom i ona Saveznička (Fitzroy Maclean), počinje stizati i pomoć u naoružanju, lijekovima, hrani i odjeći, teške se ranjenike prebacuje na liječenje u Italiju (koja je kapitulirala), da bi se 1944. Tito, sada već s titulom maršala Jugoslavije (koju mu je dodijelilo drugo zasjedanje AVNOJ-a, Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije), u Napulju sastao s ratnim premijerom Velike Britanije, Winstonom Churchillom, što je – usput budi rečeno – bio njegov iskorak na svjetsku scenu.
Do kraja rata NOV surađuje usko s Britancima (koji imaju svoju pomorsko-zračnu bazu na Visu i koji sudjeluju, zajedno s partizanima, u borbama za oslobađanje nekih dalmatinskih otoka), savezničko zrakoplovstvo pruža podršku akcijama partizana, dolazi napokon i sovjetska vojna misija i pomoć iz SSSR-a, a u završnim operacijama za oslobađanje Beograda sudjeluju i formacije Crvene armije (koje ulaze u Jugoslaviju s dopuštenjem Vrhovnog štaba i napuštaju je nakon proboja Sremskog fronta). U to vrijeme Tito već ima status legendarnog gerilskog vođe, što će kasnije svojim izjavama posvjedočiti i čuveni američki general George Patton, vođa Slobodne Francuske general de Gaulle i zapovjednik invazije u Normandiji i kasniji američki predsjednik general Dwight D. Eisenhower.
Pod Titovim vodstvom Jugoslavija je bila jedina od okupiranih zemalja Evrope koja je u vrijeme trajanja rata izgradila respektabilnu vojnu silu (priznatu na Teheranskoj konferenciji Velike trojice dijelom Savezničkih snaga) i koja se – uz spomenutu pomoć – sama i oslobodila. Titovo je ‘ne’ Hitleru i naci-fašizmu trijumfiralo. Koliki je ugled i popularnost imao, najbolje se vidi pogledaju li se snimci s dočeka što su mu priređivani u istočno-evropskim zemljama u prvim poslijeratnim godinama. Te su godine, međutim, uz gotovo slijepo kopiranje sovjetskog represivnog sistema i godine u kojima počinje tinjati i razgarati se otpor upravo tome sistemu. Priprema se pozornica za Titovo drugo povijesno ‘ne’, ono Staljinu.
Biti komunista, biti na čelu komunističke partije, a oduprijeti se prvoj socijalističkoj zemlji svijeta, zapravo sovjetskoj hegemoniji koju je Staljin provodio pod plaštem ‘internacionalizma’, to je tražilo čovjeka od formata. Tito je bio takav čovjek. Nije se bojao rizika, nije se bojao ni onih koji su, mada u uvjerljivoj manjini, u Jugoslaviji bili na strani Staljina. I nije se skanjivao Moskvi reći: ‘ne’. I tražiti pravo na vlastiti put. Znao je otvoriti za Jugoslaviju, što znači i za sebe, vrata Zapada i uspostaviti (posjetom Britaniji 1953.) odnose s ratnim saveznicima što su bili zahladili nakon pobjede nad fašizmom. Trijumfiralo je i drugo Titovo ‘ne’.
Izašavši na međunarodnu pozornicu, posjećujući netom oslobođene zemlje Azije i Afrike, svjedočeći hladnom ratu i sve bezumnijoj utrci u naoružanju između dva bloka, gradeći na temeljima konferencije u Bandungu koja je lansirala krilaticu o miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji kao modelu međudržavnih odnosa kojemu treba težiti, Tito je – zajedno s indijskim premijerom Nehruom i egipatskim predsjednikom Naserom – utemeljio Pokret nesvrstanih zemalja (Beogradski summit 1961.), treću snagu na svjetskoj sceni, snagu što će se oduprijeti i sve djelotvornije odupirati blokovskoj podjeli, neravnopravnim odnosima u svijetu, jazu između razvijenih i nerazvijenih, snagu koja će se boriti za mir. Pa je tako trijumfiralo i treće Titovo povijesno ‘ne’, ono hladnome ratu, blokovskoj podjeli i razvoju jednih uz zaostajanje drugih, odnosno na račun drugih.
Ta tri ‘ne’, to nije samo ono što je Tita učinilo velikim za njegova života, to je ono što ga čini trajno blještećom zvijezdom na političkom nebu Evrope i svijeta u 20. stoljeću. I to je ono što je omogućilo Jugoslaviji pod njegovim vodstvom da na međunarodnoj sceni igra ulogu nesrazmjernu i veličini zemlje, i broju stanovnika, i ekonomskoj, pa i vojnoj moći.
Je li bio savršen? Ne, jer nitko to nije. Je li povlačio i pogrešne poteze? Jest, jer bio je čovjek. Ali, bio je vanserijski čovjek. Bio je čovjek iz plejade velikih svjetskih vojskovođa i državnika druge polovice 20. stoljeća. Koliko god se moglo činiti da je već otrcano na to se pozivati, ali činjenica ‘svjetskog summita’ na njegovom pogrebu to potvrđuje na način što ga nije moguće ni negirati, ni relativizirati. Tito je bio koliko čovjek svojega vremena, toliko i veći od toga vremena i upravo zato mnoge njegove poruke aktualne su i danas. Osobito danas, rekli bismo. Njegovo upravo ogorčeno, pa i radikalno opiranje svim nacionalizmima pokazalo se koliko neuspješnim, toliko i nezaobilaznim; i jedno i drugo kako u svjetlu raspada Jugoslavije, tako i svega što se događa na tlu nekadašnje federacije, pa i šire, u posljednja tri desetljeća.
Danas, 130 godina nakon što se rodio, treba li Tita promatrati kao ikonu? Sasvim sigurno – ne. Idolopoklonstvo je nespojivo s realnim pogledom na stvari. A mi smo iznijeli činjenice, opisali realnost. Onoga vremena, naravno. Ali iz toga njegovog vremena mnogo je toga iz čega bi današnji politički skorojevići (kada bi bili u stanju) mogli učiti. Za opće dobro. Nažalost nema ni spremnosti, ni volje, ali ni sposobnosti za tako nešto. Pa stoga ne možemo drugo nego sjećati se, gledati sjaj zvijezde koji ne blijedi, a koji kao da do nas dopire iz udaljenog kutka svemira. I barem smoći snage i priznati: da, ta zvijezda i dalje sja!
