U dubini mora, u srebrenom jatu živjela je sa svojom obitelji malena ribica Srebrenka. Budući da je bila najmlađa, svi su ju jako voljeli i u svemu nastojali ugoditi. U početku to i nije bio problem dok je imala sitne želje i željice . Srebrenka je bila pametna ribica i kako su je svuda vodili, brzo je širila znanje, a time su se povećavali njeni prohtjevi.
Tako je jednom, plivajući u plićaku, vidjela da puž ima kućicu, te ju je i ona poželjela. Roditelji se samo pogledaše, pa umjesto da joj objasne kako to nije moguće, spreme ju u postelju i onda se s cijelom obitelji daju u potragu.
Morali su se spustiti do samog dna mora, ne razmišljajući o opasnosti koja vreba iza svakog kamenčića i iza svake travke. Nakon dulje potrage pronašli su jednu praznu kućicu, donijeli u svoj dom i u nju smjestili usnulu mazicu.
Ova se ujutro jako obradovala, nije joj smetalo što ne može s njom plivati. Bit će dovoljno, mislila je, u kućici sanjati slatke snove.
Zadovoljstvo nije dugo trajalo. Jednom, dok joj je majka pričala priču o kraljevni, ushićeno poviče:
«Hoću i ja biti kraljevna!»
«Ti i jesi naša mala princeza!» reče joj otac, ali to njoj nije bilo dovoljno.
«Hoću biti prava princeza!» vikala je ljutito.
Majka tada objasni kako joj roditelji nisu kralj i kraljica, pa ni ona ne može biti prava princeza.
«Potrudite se da postanete..!» vikala je Srebrenka.
«Kad odrasteš potrudi se sama, za nas je kasno,» odgovori ljutito majka.
Shvativši da joj ta želja neće biti ispunjena, kroz plač uzvikne:
«Hoću onda kočiju!»
Nesretna majka, umjesto da joj odmah objasni kako ni to nije za nju, obeća da, ako bude odmah zaspala, kočiju će sutra potražiti. Vjerovala je da će djete do jutra zaboraviti nepromišljeno obećanje.
Ujutro je razmažena Srebrenka vikala kroz plač:
«Hoću kočiju!»
Kako bi ju ušutkali prije nego svojom vikom uznemiri cijelo susjedstvo, a time možda namami neku ogromnu ribu grabljivicu, uplašeni roditelji obećaju ispuniti i tu želju. Već umorni od djetetovih prohtjeva a istovremeno i zabrinuti za njegovu budućnost, krenuli su u potragu.
Na dnu mora su pronašli praznu školjku bisernicu u blizini jedne usnule kornjače. Kad su je htjeli podići, kornjača, koja je spavala u blizini probudi se ljutita:
«Što tu radite!» viknula je.
Nesretni roditelji objasniše mudroj kornjači što ih muči, a ova se sažali na njih i ponudi im svoju pomoć:
«Učvrstite školjku na moja leđa pa ću ju danas ja provozati, a poslije ćemo već nešto smisliti».
Kad se Srebrenka smjestila u svoju kočiju, kornjača ju poveze prema površini. Slijedili su ih zabrinuti roditelji.
Ubrzo u njihovoj blizini projuri jedna riba sa zakačenom udicom za škrgu.
«Što ima ta riba?», pitala je radoznala Srebrenka.
«Naušnicu, to je jedan ukras», preduhitri kornjača odgovorom roditelje.
«Hoću i ja naušnicu!» vikala je Srebrenka.
Zabrinuti su roditelji pokušali djetetu objasniti kako je to opasno, ali je ona i dalje vikala. Tada se ljutita kornjača zatrese, baci školjku s leđa i dovikne nezahvalnici koja je ostala plutati u vodi:
«Traži si to sama!»
U tom trenutku kroz vodu proleti udica na siliku i zabode se Srebrenki u škrgu, te je počne vući.
«Jao! Boliiiii! Što je to?» vikala je uplašena. Uplakani i nemoćni roditelji molili su opet kornjaču za pomoć, govoreći kako su oni krivi što im je dijete tako nezahvalno.
«Eto ti naušnica koju si željela!» odgovori joj kornjača ne obazirući se na njih, ali sažalivši se na kraju ipak doda: «Oslobodit ću te ako obećaš da nikad više nečeš poželjeti ništa tuđe, niti tražiti da ti drugi ispunjavaju želje.»
«Obećavam! Obećavam!» vikala je uplašena Srebrenka. Kornjača tada pregrize uzicu i oslobodi je. Roditelji su zahvaljivali kornjaći ljubeći joj noge. Tada priđe postiđena Srebrenka te se i ona zahvali. Ubrzo su svi krenuli kući, a Srebrenki se u škrgi klatila udica koja će ju ubuduće podsjećati na njenu zavidnost i pohlepu.
Tako je jednom, plivajući u plićaku, vidjela da puž ima kućicu, te ju je i ona poželjela. Roditelji se samo pogledaše, pa umjesto da joj objasne kako to nije moguće, spreme ju u postelju i onda se s cijelom obitelji daju u potragu.
Morali su se spustiti do samog dna mora, ne razmišljajući o opasnosti koja vreba iza svakog kamenčića i iza svake travke. Nakon dulje potrage pronašli su jednu praznu kućicu, donijeli u svoj dom i u nju smjestili usnulu mazicu.
Ova se ujutro jako obradovala, nije joj smetalo što ne može s njom plivati. Bit će dovoljno, mislila je, u kućici sanjati slatke snove.
Zadovoljstvo nije dugo trajalo. Jednom, dok joj je majka pričala priču o kraljevni, ushićeno poviče:
«Hoću i ja biti kraljevna!»
«Ti i jesi naša mala princeza!» reče joj otac, ali to njoj nije bilo dovoljno.
«Hoću biti prava princeza!» vikala je ljutito.
Majka tada objasni kako joj roditelji nisu kralj i kraljica, pa ni ona ne može biti prava princeza.
«Potrudite se da postanete..!» vikala je Srebrenka.
«Kad odrasteš potrudi se sama, za nas je kasno,» odgovori ljutito majka.
Shvativši da joj ta želja neće biti ispunjena, kroz plač uzvikne:
«Hoću onda kočiju!»
Nesretna majka, umjesto da joj odmah objasni kako ni to nije za nju, obeća da, ako bude odmah zaspala, kočiju će sutra potražiti. Vjerovala je da će djete do jutra zaboraviti nepromišljeno obećanje.
Ujutro je razmažena Srebrenka vikala kroz plač:
«Hoću kočiju!»
Kako bi ju ušutkali prije nego svojom vikom uznemiri cijelo susjedstvo, a time možda namami neku ogromnu ribu grabljivicu, uplašeni roditelji obećaju ispuniti i tu želju. Već umorni od djetetovih prohtjeva a istovremeno i zabrinuti za njegovu budućnost, krenuli su u potragu.
Na dnu mora su pronašli praznu školjku bisernicu u blizini jedne usnule kornjače. Kad su je htjeli podići, kornjača, koja je spavala u blizini probudi se ljutita:
«Što tu radite!» viknula je.
Nesretni roditelji objasniše mudroj kornjači što ih muči, a ova se sažali na njih i ponudi im svoju pomoć:
«Učvrstite školjku na moja leđa pa ću ju danas ja provozati, a poslije ćemo već nešto smisliti».
Kad se Srebrenka smjestila u svoju kočiju, kornjača ju poveze prema površini. Slijedili su ih zabrinuti roditelji.
Ubrzo u njihovoj blizini projuri jedna riba sa zakačenom udicom za škrgu.
«Što ima ta riba?», pitala je radoznala Srebrenka.
«Naušnicu, to je jedan ukras», preduhitri kornjača odgovorom roditelje.
«Hoću i ja naušnicu!» vikala je Srebrenka.
Zabrinuti su roditelji pokušali djetetu objasniti kako je to opasno, ali je ona i dalje vikala. Tada se ljutita kornjača zatrese, baci školjku s leđa i dovikne nezahvalnici koja je ostala plutati u vodi:
«Traži si to sama!»
U tom trenutku kroz vodu proleti udica na siliku i zabode se Srebrenki u škrgu, te je počne vući.
«Jao! Boliiiii! Što je to?» vikala je uplašena. Uplakani i nemoćni roditelji molili su opet kornjaču za pomoć, govoreći kako su oni krivi što im je dijete tako nezahvalno.
«Eto ti naušnica koju si željela!» odgovori joj kornjača ne obazirući se na njih, ali sažalivši se na kraju ipak doda: «Oslobodit ću te ako obećaš da nikad više nečeš poželjeti ništa tuđe, niti tražiti da ti drugi ispunjavaju želje.»
«Obećavam! Obećavam!» vikala je uplašena Srebrenka. Kornjača tada pregrize uzicu i oslobodi je. Roditelji su zahvaljivali kornjaći ljubeći joj noge. Tada priđe postiđena Srebrenka te se i ona zahvali. Ubrzo su svi krenuli kući, a Srebrenki se u škrgi klatila udica koja će ju ubuduće podsjećati na njenu zavidnost i pohlepu.
