Igor Mandić je plivao protiv glavne struje čak i kad je bio u medijskom središtu. Nije imao obzira prema političkim, klerikalnim i intelektualnim autoritetima, starim i mladim piscima i dogmatizmima svake vrste, ali ni prema samom sebi. Bio je solo igrač u maloj kulturi u kojoj se za solaže plaća teška cijena
Igor Mandić (1939. – 2022.)
Mala smo kultura, i kako god tu kulturu shvaćali – kao nacionalnu, regionalnu ili jednostavno kao kulturu koju osjećamo kao svoju – nećemo je moći puno rastegnuti. Nije to iskaz nekog kulturnog pesimizma i periferijske malodušnosti, već detektiranje stanja stvari, bez identitetskih sentimenata i filtera. U takvim malim kulturama malo je ljudi poput Igora Mandića, onih koji su pisanjem i javnim djelovanjem tu kulturu širili, strukturno mijenjali, modernizirali.
Mandić je tu bio "previše toga": prvak u polemiziranju i ikonoklast socijalističkih i nacionalističkih svetinja. Reformator javnog jezika i otkrivač fenomena popularne kulture. Neumorni rugalica i svađalica, emotivac i epikurejac. Prvi istinski Pisac – onaj koji je emancipirao ovdašnje pisanje od tvrdih diskurzivnih podjela na književnost, esejizam i žurnalizam. Izvrstan stilist koji za života nije objavio svoja sabrana djela niti sebe dao mumificirati u kakvoj kulturnoj instituciji. Najveći ovdašnji krležijanac koji je ustao protiv Krleže. Gerilac spreman razbucati svaki političko-kulturnjački pir, još od svoga prvog angažmana sredinom 1960-ih u Vjesnikovim redakcijama. Post/jugoslavenska inačica Erazma, Montaignea i Rabelaisea. Čovjek kontradikcija: tradicionalist i partibrejker, fajter koji ne voli revolucije, mediteranski pesimist i srednjoeuropski ludist. Autor koji je žanru književne kritike dao težinu društvene analize. Autor koji je plivao protiv glavne struje čak i kad je bio u medijskom središtu i koji nije imao obzira prema političkim, klerikalnim i intelektualnim autoritetima, starim i mladim piscima i dogmatizmima svake vrste, ali niti prema samom sebi. Bio je solo igrač u maloj kulturi u kojoj se za solaže plaća teška cijena. Spreman stalno iznova obznanjivati smrt konformizmu i toplini kolektiviteta, smrt gluposti i automatizmu mišljenja. Uz to, spreman i sumnjati u sebe, mijenjati se – i tako sve do svojih osamdesetih.
Ipak, Mandiću ne trebaju papirnati posthumni panegirici. Dovoljno je čitati njegove tekstove i kritički ih promišljati. Jer, ako ti tekstovi uistinu nešto poručuju, onda je to da se ni s kim, pa ni s Mandićem, ne treba u svemu slagati.
Bilo da je riječ o političkim kolumnama, bilo književnim kritikama, Mandić je u pisanju težio beskompromisnosti, demontiranju klišeja i jasnoj argumentaciji. Njegove su devize bile "Iritiram, dakle jesam" i "Minimum kompromisa, maksimum kontradikcije", pa je tijekom više od pola stoljeća pisanja na "svojoj liniji" prošao razne neugodnosti, polemike i denunciranja. U socijalizmu je kritizirao partijski dogmatizam i birokratizam, ideološke klišeje i proklamirani svjetonazor. Njegovi su tekstovi u to vrijeme bili začuđujuće slobodni i izravni, lišeni čak ezopovske retorike s kojima su do 1980-ih – kada dolazi do liberalizacije jugoslavenske javne sfere – drugi autori posredno kritizirali sustav. U socijalizmu je nastojao i afirmirati građansku kulturu, dendizam, kozmopolitizam i buržujske navike, u onoj mjeri u kojoj je to tadašnja vlast deklarativno osuđivala. Tvrdio je da je "Dobar život – najbolja osveta". No, više od rukovodilaca i konkretnih političkih poteza, Mandić je kritizirao "službenički, malne konobarski" mentalitet tzv. običnih ljudi zahvaljujući čemu se tadašnja vlast godinama održavala. "Službenički mentalitet" navodio je njegove kolege po uredničkim kolegijima i kulturnim institucijama da sami od sebe, prije nego se oglasi netko iz komiteta, djeluju. U tekstu iz 1989. godine napisao je tako: "Na značajno dizanje obrve nekoga moćnika, na pomak malog prsta, na kašljucanje u kakvom bifeu" u nas su "mnogi mas-medijski izvršitelji mislili da im je dužnost autirati ovoga ili onoga kolegu, i druga, naizgled nepoćudnu osobu, a pogotovo dragog prijatelja". Ukratko, "kad se netko samo nakašlje u bifeu Centralnog komiteta (SKH), to u Vjesniku odjekuje kao oluja!"
U vrijeme tuđmanizma kritizirao je žestoko nacionalizam, glupost i primitivizam novih moćnika, ukazujući na pošast falsificiranja biografija i ideološkog švercanja u novi poredak. Njegove političke kolumne (npr. iz ranih 1990-ih iz Slobodne Dalmacije okupljene u knjizi "Za našu stvar"), intervjui Feral Tribuneu pa i kasnije kolumne koje je pisao u Vjesniku (prešavši na iznenađenje mnogih u te državne novine) i u Novostima (pod egidom "Zauzeto, Hrvat!"), primjeri su kako se u vremenima masovnog sljepila djeluje "na svojoj liniji". Ipak, Mandić je bio spreman tada raskrstiti i s vlastitim uvjerenjima pa je napisao da ga je "tek tuđmanizam otrijeznio od anti-komunizma". Kao jedan od nekoliko pisaca iz Hrvatske koji je 1984. uvršten u "Bijelu knjigu", kasnije je uspostavio (prijateljski?) dijalog sa Stipom Šuvarom. Devedesetih je Mandić bio prvi ovdašnji pisac koji je održavao veze s Beogradom i prvi koji je tamo objavio knjigu, uvijek ističući da su mu upravo srpski mediji otvorili prostor 1980-ih, kada su ga ovdje, u vrijeme "hrvatske šutnje" – koja je za njega bila "simptom kukavičluka" – sve redakcije zaobilazile. U njegovu inatu vladajućem poretku bilo je tada i kontroverznih epizoda poput tvrdoglave obrane lika i djela Dobrice Ćosića. Godine 1997., kada je tuđmanizam dobrano impregnirao javnu scenu, Mandić je u glasovitoj polemici o tzv. bugarskom pitanju oponirao svom prijatelju Stanku Lasiću tvrdeći da za njega srpska književnost nema status bugarske i da će je on i dalje čitati kao svoju.
U doba post-tuđmanizma i ispoliranog hadezeizma 2000-ih Mandić je u svojim kolumnama i istupima udarao u srce nacionalizma: u samu ideju državotvornosti, izazivajući prilično uzrujavanja tvrdnjama da je "država u raspadanju" ili, još bogohulnije, da je Hrvatska – kao i Srbija – "promašena zemlja". U tom duhu, u rubriku nacionalnost na popisu stanovništva 2011. upisao se kao "B RH+".
Za Mandića kultura nije bila oaza uzvišenog čavrljanja u koju se čovjek sklanja od prljavštine politike i javnog života. Pišući književne kritike on nije bježao od političko-ideološkog taloga, dok su neki njegovi tekstovi o lakim temama: televiziji, erotici i gastronomiji imali društveno-kritičku notu. I sam je utvrdio: "Sve što sam napisao u suštini je političko, premda se stalno branim kako se u nju ne razumijem." Književnoj kritici Mandić je dao važnost društvene kritike, a gotovo da nema važnije prozne knjige objavljene na širem prostoru u posljednjih četiri-pet desetljeća o kojoj on nije dao svoj sud. Njegova knjiga "Romani krize" u kojoj su skupljene kritike knjiga objavljivanih u Srbiji 1980-ih izvrsno je svjedočanstvo o trijumfu nacionalizma i propaloj liberalizaciji u zadnjim godinama Jugoslavije.
Također, u socijalizmu je Mandić među prvima kritizirao podjele na visoku i nisku književnost, afirmirajući posebno onu žanrovsku (krimiće, ali ne ljubiće) i zabavnu, nekad pretjerujući s pohvalama "lakim" autorima (npr. Momi Kaporu). Iz toga vremena, stilski i argumentacijski ostaje najdojmljivija njegova knjiga "Zbogom, dragi Krleža" (podnaslov: "Polemike o mentalitetu post-krležijanske epohe"), u kojoj se nastojao "obračunati s idealima mladosti", i to "motiviran sviješću o neprobojnosti duha veličine što ga je emanirala ličnost Miroslava Krleže". Kao srednjoškolac, Mandić je bio fasciniran Krležinim stilom, višeslojnošću i polemičkim impulsom, ali je, tvrdi, bio naivan u vezi s Krležinim odnosom prema partiji. U tekstovima iz knjige on kritički demontira piščevu "ideološku monomaniju" i "totalnu ovisnost o jednoj ideji", utvrdivši da je "Krleža bio čovjek od glave do četrdeset pete". Krleža je, naime, "brojnim generacijama zatvorio oči za negativnosti čitave jedne polovice svijeta", pa su "zaluđeni krležijanci pali žrtvom njegove ideološke monomanije, jer nam ona nije dozvolila da na vrijeme otvorimo oči i da vidimo što se oko nas zbiva, da vidimo gdje živimo i kamo srljamo". Ali, kasnije, kada je Krleža kao ljevičar u novoj hrvatskoj kulturnoj paradigmi postao nepoželjan, Mandić je bio prvi koji ga je branio.
Preko Krleže Mandić je najviše govorio o sebi i nužnosti da se obračuna s duhovnim očevima i autoritetima svake vrste (u tekstu "Talac tri oca" kao svoje očeve naveo je stvarnog oca Emila, Krležu i Tita). Naravno, po toj potrebi da se polemizira sa sebi najbližima, kopa ispod vlastite kože i sebe izloži vječnoj dijalektici, Mandić je ostao krležijanac. I ako bismo išta iz te njegove knjige, kao i drugih polemika koje je vodio, trebali usvojiti, onda je to stav da se kritički može misliti samo kada se oslobodi toplih zagrljaja autoriteta i tuđih, kao i svojih monomanija.
Idolatrija je stoga nešto što piscu, polemičaru i prvom post/jugoslavenskom enfant terribleu Igoru Mandiću danas ne pristaje. Mandić nije bio bezgrešan niti su njegove kritičke prosudbe bile uvijek pravične. Bio je čovjek oprečnosti koji vlastita raspoloženja nije prikrivao u javnosti. Nedostajalo mu je nekad sluha za ženska iskustva u književnosti i uvida u suvremene masmedijske fenomene 21. stoljeća (njemu, koji je prvi pisao o mitologijama svakodnevice, McLuhanu ili televiziji), a bio je nekad grub u ocjeni poetika mlađih pisaca (posebno u kritikama iz Jutarnjeg lista). Godine 1983. pišući o knjigama četiriju spisateljica skovao je posprdan pojam "kuhinjska književnost", a potom objavio polemičku knjigu odgovora na feminizam "Što, zapravo, hoće te žene?". Ali, bio je i predsjednik žirija NIN-ove nagrade 1988. kada je istu dobila prva žena u njezinoj povijesti, Dubravka Ugrešić. A dok sam sama nekoliko godina s njime sjedila u jednom književnom žiriju nije nikada podcjenjivao knjige spisateljica iz "mudološke" pozicije. Zanimala ga je dobra književnost, imao je izgrađen ukus i bio spreman braniti ga iz svih retoričkih oruđa.
Mandić je reformirao jezik ovdašnjeg žurnalizma, književne kritike i esejistike. Neki njegovi novinski tekstovi na jezičnom planu vrijede više nego cijele knjige nekih razvikanih pisaca. Književnom oblikovanju najviše se približio u memoarskim knjigama u kojima kao da je, nakon svih retoričkih iskrenja, postao manje samouvjereno razoran a više emotivan, manje bujan i bliži sebi. Knjige su objavljivane u jeku ovdašnjeg medijskog i književnog interesa za autobiografiju i autofikciju, i one spadaju među najdojmljivije što je u tom žanru objavljeno. U autobiografiji "Sebi pod kožu" on je razotkrivao svoju privatnost pišući o smrti kćeri i trajnom preokretu koji mu je to donijelo. Pri tome, nije štedio sebe, svoje uobrazilje i promašene borbe, znajući da "skaradno nije ono tjelesno, erotsko i/li seksualno, kako se obično sugerira, već je to radikalno mišljenje o vlastitoj uzaludnosti, promašenosti, ništavnosti".
U esejističko-intimističkom "Predsmrtnom dnevniku" posvetio se "običnim", javno tabuiziranim temama poput starenja, smrti, gubitka vitalnosti, rezignacije. U tekstu "Srdžba i/ili srčanost" iz knjige piše da je svjestan da ga "napušta ona izvorna, prvotna, u počecima neprepoznata, ali životno djelatna, intelektualna afrodizijačka ljutnja, koje me oblikovala ovakvim kakav jesam. Narogušenost, protivština, oponiranje, možda bezobraština… neke su od karakteristika koje su određivale moj temperament". Za to svoje osjećanje godinama je tražio opravdanja, dok ga nije našao, kako piše, u tekstu o srdžbi Petera Sloterdijka u kojem ističe da i jedna od prvih rečenica svjetske književnosti evocira upravo ljutnju: "Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja…".
U "Predsmrtnom dnevniku" dolazi do punog izražaja njegova erudicija i klasično obrazovanje, pa je knjiga i posveta onima prije: svojim piscima, duhovnim precima i autoritetima s kojima se valja slagati i svađati, jer "cijela historija ljudskog pametovanja sastoji se u ulančavanju prethodnika i nasljednika" i "svejedno je usvajamo li prethodna mišljenja ili ih opovrgavamo, uvijek se stvaramo iz njihova humusa, ako ne i taloga". Mandićevo pisanje je i samo takav humus i talog – za nas, inspiracija i provokacija; i ono je jedinstveno u našoj kulturnoj malenosti.
portalnovosti
Igor Mandić (1939. – 2022.)
Mala smo kultura, i kako god tu kulturu shvaćali – kao nacionalnu, regionalnu ili jednostavno kao kulturu koju osjećamo kao svoju – nećemo je moći puno rastegnuti. Nije to iskaz nekog kulturnog pesimizma i periferijske malodušnosti, već detektiranje stanja stvari, bez identitetskih sentimenata i filtera. U takvim malim kulturama malo je ljudi poput Igora Mandića, onih koji su pisanjem i javnim djelovanjem tu kulturu širili, strukturno mijenjali, modernizirali.
Mandiću ne trebaju papirnati posthumni panegirici. Dovoljno je čitati njegove tekstove i kritički ih promišljati. Jer, ako ti tekstovi uistinu nešto poručuju, onda je to da se ni s kim, pa ni s Mandićem, ne treba u svemu slagati
Mandić je tu bio "previše toga": prvak u polemiziranju i ikonoklast socijalističkih i nacionalističkih svetinja. Reformator javnog jezika i otkrivač fenomena popularne kulture. Neumorni rugalica i svađalica, emotivac i epikurejac. Prvi istinski Pisac – onaj koji je emancipirao ovdašnje pisanje od tvrdih diskurzivnih podjela na književnost, esejizam i žurnalizam. Izvrstan stilist koji za života nije objavio svoja sabrana djela niti sebe dao mumificirati u kakvoj kulturnoj instituciji. Najveći ovdašnji krležijanac koji je ustao protiv Krleže. Gerilac spreman razbucati svaki političko-kulturnjački pir, još od svoga prvog angažmana sredinom 1960-ih u Vjesnikovim redakcijama. Post/jugoslavenska inačica Erazma, Montaignea i Rabelaisea. Čovjek kontradikcija: tradicionalist i partibrejker, fajter koji ne voli revolucije, mediteranski pesimist i srednjoeuropski ludist. Autor koji je žanru književne kritike dao težinu društvene analize. Autor koji je plivao protiv glavne struje čak i kad je bio u medijskom središtu i koji nije imao obzira prema političkim, klerikalnim i intelektualnim autoritetima, starim i mladim piscima i dogmatizmima svake vrste, ali niti prema samom sebi. Bio je solo igrač u maloj kulturi u kojoj se za solaže plaća teška cijena. Spreman stalno iznova obznanjivati smrt konformizmu i toplini kolektiviteta, smrt gluposti i automatizmu mišljenja. Uz to, spreman i sumnjati u sebe, mijenjati se – i tako sve do svojih osamdesetih.
Ipak, Mandiću ne trebaju papirnati posthumni panegirici. Dovoljno je čitati njegove tekstove i kritički ih promišljati. Jer, ako ti tekstovi uistinu nešto poručuju, onda je to da se ni s kim, pa ni s Mandićem, ne treba u svemu slagati.
Bilo da je riječ o političkim kolumnama, bilo književnim kritikama, Mandić je u pisanju težio beskompromisnosti, demontiranju klišeja i jasnoj argumentaciji. Njegove su devize bile "Iritiram, dakle jesam" i "Minimum kompromisa, maksimum kontradikcije", pa je tijekom više od pola stoljeća pisanja na "svojoj liniji" prošao razne neugodnosti, polemike i denunciranja. U socijalizmu je kritizirao partijski dogmatizam i birokratizam, ideološke klišeje i proklamirani svjetonazor. Njegovi su tekstovi u to vrijeme bili začuđujuće slobodni i izravni, lišeni čak ezopovske retorike s kojima su do 1980-ih – kada dolazi do liberalizacije jugoslavenske javne sfere – drugi autori posredno kritizirali sustav. U socijalizmu je nastojao i afirmirati građansku kulturu, dendizam, kozmopolitizam i buržujske navike, u onoj mjeri u kojoj je to tadašnja vlast deklarativno osuđivala. Tvrdio je da je "Dobar život – najbolja osveta". No, više od rukovodilaca i konkretnih političkih poteza, Mandić je kritizirao "službenički, malne konobarski" mentalitet tzv. običnih ljudi zahvaljujući čemu se tadašnja vlast godinama održavala. "Službenički mentalitet" navodio je njegove kolege po uredničkim kolegijima i kulturnim institucijama da sami od sebe, prije nego se oglasi netko iz komiteta, djeluju. U tekstu iz 1989. godine napisao je tako: "Na značajno dizanje obrve nekoga moćnika, na pomak malog prsta, na kašljucanje u kakvom bifeu" u nas su "mnogi mas-medijski izvršitelji mislili da im je dužnost autirati ovoga ili onoga kolegu, i druga, naizgled nepoćudnu osobu, a pogotovo dragog prijatelja". Ukratko, "kad se netko samo nakašlje u bifeu Centralnog komiteta (SKH), to u Vjesniku odjekuje kao oluja!"
U vrijeme tuđmanizma kritizirao je žestoko nacionalizam, glupost i primitivizam novih moćnika, ukazujući na pošast falsificiranja biografija i ideološkog švercanja u novi poredak. Njegove političke kolumne (npr. iz ranih 1990-ih iz Slobodne Dalmacije okupljene u knjizi "Za našu stvar"), intervjui Feral Tribuneu pa i kasnije kolumne koje je pisao u Vjesniku (prešavši na iznenađenje mnogih u te državne novine) i u Novostima (pod egidom "Zauzeto, Hrvat!"), primjeri su kako se u vremenima masovnog sljepila djeluje "na svojoj liniji". Ipak, Mandić je bio spreman tada raskrstiti i s vlastitim uvjerenjima pa je napisao da ga je "tek tuđmanizam otrijeznio od anti-komunizma". Kao jedan od nekoliko pisaca iz Hrvatske koji je 1984. uvršten u "Bijelu knjigu", kasnije je uspostavio (prijateljski?) dijalog sa Stipom Šuvarom. Devedesetih je Mandić bio prvi ovdašnji pisac koji je održavao veze s Beogradom i prvi koji je tamo objavio knjigu, uvijek ističući da su mu upravo srpski mediji otvorili prostor 1980-ih, kada su ga ovdje, u vrijeme "hrvatske šutnje" – koja je za njega bila "simptom kukavičluka" – sve redakcije zaobilazile. U njegovu inatu vladajućem poretku bilo je tada i kontroverznih epizoda poput tvrdoglave obrane lika i djela Dobrice Ćosića. Godine 1997., kada je tuđmanizam dobrano impregnirao javnu scenu, Mandić je u glasovitoj polemici o tzv. bugarskom pitanju oponirao svom prijatelju Stanku Lasiću tvrdeći da za njega srpska književnost nema status bugarske i da će je on i dalje čitati kao svoju.
U doba post-tuđmanizma i ispoliranog hadezeizma 2000-ih Mandić je u svojim kolumnama i istupima udarao u srce nacionalizma: u samu ideju državotvornosti, izazivajući prilično uzrujavanja tvrdnjama da je "država u raspadanju" ili, još bogohulnije, da je Hrvatska – kao i Srbija – "promašena zemlja". U tom duhu, u rubriku nacionalnost na popisu stanovništva 2011. upisao se kao "B RH+".
Za Mandića kultura nije bila oaza uzvišenog čavrljanja u koju se čovjek sklanja od prljavštine politike i javnog života. Pišući književne kritike on nije bježao od političko-ideološkog taloga, dok su neki njegovi tekstovi o lakim temama: televiziji, erotici i gastronomiji imali društveno-kritičku notu. I sam je utvrdio: "Sve što sam napisao u suštini je političko, premda se stalno branim kako se u nju ne razumijem." Književnoj kritici Mandić je dao važnost društvene kritike, a gotovo da nema važnije prozne knjige objavljene na širem prostoru u posljednjih četiri-pet desetljeća o kojoj on nije dao svoj sud. Njegova knjiga "Romani krize" u kojoj su skupljene kritike knjiga objavljivanih u Srbiji 1980-ih izvrsno je svjedočanstvo o trijumfu nacionalizma i propaloj liberalizaciji u zadnjim godinama Jugoslavije.
Također, u socijalizmu je Mandić među prvima kritizirao podjele na visoku i nisku književnost, afirmirajući posebno onu žanrovsku (krimiće, ali ne ljubiće) i zabavnu, nekad pretjerujući s pohvalama "lakim" autorima (npr. Momi Kaporu). Iz toga vremena, stilski i argumentacijski ostaje najdojmljivija njegova knjiga "Zbogom, dragi Krleža" (podnaslov: "Polemike o mentalitetu post-krležijanske epohe"), u kojoj se nastojao "obračunati s idealima mladosti", i to "motiviran sviješću o neprobojnosti duha veličine što ga je emanirala ličnost Miroslava Krleže". Kao srednjoškolac, Mandić je bio fasciniran Krležinim stilom, višeslojnošću i polemičkim impulsom, ali je, tvrdi, bio naivan u vezi s Krležinim odnosom prema partiji. U tekstovima iz knjige on kritički demontira piščevu "ideološku monomaniju" i "totalnu ovisnost o jednoj ideji", utvrdivši da je "Krleža bio čovjek od glave do četrdeset pete". Krleža je, naime, "brojnim generacijama zatvorio oči za negativnosti čitave jedne polovice svijeta", pa su "zaluđeni krležijanci pali žrtvom njegove ideološke monomanije, jer nam ona nije dozvolila da na vrijeme otvorimo oči i da vidimo što se oko nas zbiva, da vidimo gdje živimo i kamo srljamo". Ali, kasnije, kada je Krleža kao ljevičar u novoj hrvatskoj kulturnoj paradigmi postao nepoželjan, Mandić je bio prvi koji ga je branio.
Preko Krleže Mandić je najviše govorio o sebi i nužnosti da se obračuna s duhovnim očevima i autoritetima svake vrste (u tekstu "Talac tri oca" kao svoje očeve naveo je stvarnog oca Emila, Krležu i Tita). Naravno, po toj potrebi da se polemizira sa sebi najbližima, kopa ispod vlastite kože i sebe izloži vječnoj dijalektici, Mandić je ostao krležijanac. I ako bismo išta iz te njegove knjige, kao i drugih polemika koje je vodio, trebali usvojiti, onda je to stav da se kritički može misliti samo kada se oslobodi toplih zagrljaja autoriteta i tuđih, kao i svojih monomanija.
Idolatrija je stoga nešto što piscu, polemičaru i prvom post/jugoslavenskom enfant terribleu Igoru Mandiću danas ne pristaje. Mandić nije bio bezgrešan niti su njegove kritičke prosudbe bile uvijek pravične. Bio je čovjek oprečnosti koji vlastita raspoloženja nije prikrivao u javnosti. Nedostajalo mu je nekad sluha za ženska iskustva u književnosti i uvida u suvremene masmedijske fenomene 21. stoljeća (njemu, koji je prvi pisao o mitologijama svakodnevice, McLuhanu ili televiziji), a bio je nekad grub u ocjeni poetika mlađih pisaca (posebno u kritikama iz Jutarnjeg lista). Godine 1983. pišući o knjigama četiriju spisateljica skovao je posprdan pojam "kuhinjska književnost", a potom objavio polemičku knjigu odgovora na feminizam "Što, zapravo, hoće te žene?". Ali, bio je i predsjednik žirija NIN-ove nagrade 1988. kada je istu dobila prva žena u njezinoj povijesti, Dubravka Ugrešić. A dok sam sama nekoliko godina s njime sjedila u jednom književnom žiriju nije nikada podcjenjivao knjige spisateljica iz "mudološke" pozicije. Zanimala ga je dobra književnost, imao je izgrađen ukus i bio spreman braniti ga iz svih retoričkih oruđa.
Mandić je reformirao jezik ovdašnjeg žurnalizma, književne kritike i esejistike. Neki njegovi novinski tekstovi na jezičnom planu vrijede više nego cijele knjige nekih razvikanih pisaca. Književnom oblikovanju najviše se približio u memoarskim knjigama u kojima kao da je, nakon svih retoričkih iskrenja, postao manje samouvjereno razoran a više emotivan, manje bujan i bliži sebi. Knjige su objavljivane u jeku ovdašnjeg medijskog i književnog interesa za autobiografiju i autofikciju, i one spadaju među najdojmljivije što je u tom žanru objavljeno. U autobiografiji "Sebi pod kožu" on je razotkrivao svoju privatnost pišući o smrti kćeri i trajnom preokretu koji mu je to donijelo. Pri tome, nije štedio sebe, svoje uobrazilje i promašene borbe, znajući da "skaradno nije ono tjelesno, erotsko i/li seksualno, kako se obično sugerira, već je to radikalno mišljenje o vlastitoj uzaludnosti, promašenosti, ništavnosti".
U esejističko-intimističkom "Predsmrtnom dnevniku" posvetio se "običnim", javno tabuiziranim temama poput starenja, smrti, gubitka vitalnosti, rezignacije. U tekstu "Srdžba i/ili srčanost" iz knjige piše da je svjestan da ga "napušta ona izvorna, prvotna, u počecima neprepoznata, ali životno djelatna, intelektualna afrodizijačka ljutnja, koje me oblikovala ovakvim kakav jesam. Narogušenost, protivština, oponiranje, možda bezobraština… neke su od karakteristika koje su određivale moj temperament". Za to svoje osjećanje godinama je tražio opravdanja, dok ga nije našao, kako piše, u tekstu o srdžbi Petera Sloterdijka u kojem ističe da i jedna od prvih rečenica svjetske književnosti evocira upravo ljutnju: "Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja…".
U "Predsmrtnom dnevniku" dolazi do punog izražaja njegova erudicija i klasično obrazovanje, pa je knjiga i posveta onima prije: svojim piscima, duhovnim precima i autoritetima s kojima se valja slagati i svađati, jer "cijela historija ljudskog pametovanja sastoji se u ulančavanju prethodnika i nasljednika" i "svejedno je usvajamo li prethodna mišljenja ili ih opovrgavamo, uvijek se stvaramo iz njihova humusa, ako ne i taloga". Mandićevo pisanje je i samo takav humus i talog – za nas, inspiracija i provokacija; i ono je jedinstveno u našoj kulturnoj malenosti.
portalnovosti
