Kada je predsjednik RH Zoran Milanović prošlog mjeseca započinjao dugometražni šakački obračun s ovećom skupinom političara, intelektualaca i novinara – afirmirajući pritom neke od najsvjetlijih tekovina tuđmanizma, između ostalog i optužbe za nacionalnu izdaju i potkopavanje svete hrvatske države – krenuo je od jednoga kategoričnog stava: predsjednik Vlade Andrej Plenković morao je ne znati da tužilaštvo i policija vode istragu protiv direktora državne tvrtke Janaf, Dragana Kovačevića, jer da mu je to bilo poznato, ne bi se dovodio u situaciju da Kovačeviću usred istrage zbog sumnje na korupciju produžuje direktorski mandat, ugrožavajući na taj način nacionalni interes.


Postoji, doduše, mogućnost – koju Milanović izgleda drži vjerojatnijom – da je premijer zapravo znao za istragu, mada to odlučno negira, pa je svejedno odlučio amenovati Kovačevićevu rukovodnu poziciju. Obje varijante su čista katastrofa, smatra predsjednik RH. Sustav ne smije funkcionirati tako da nositelj političke vlasti, zbog neinformiranosti, ignorancije ili nesnalaženja, postavlja na čelo državnoga poduzeća čovjeka protiv kojeg se vodi istraga zbog sumnji da je počinio kriminalno djelo, glasi argument Zorana Milanovića.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu prošlog je tjedna pokrenulo istragu za teške ratne zločine protiv Zlatana Mije Jelića, generala HVO-a i ratnog zapovjednika obrane Mostara, čovjeka kojemu je ovoga ljeta, povodom 25. obljetnice Oluje, Zoran Milanović uručio državno odlikovanje za doprinos brigada i specijalne policije HVO toj akciji.

Zbog čega argument kojim se Milanović ostrvio na Plenkovića ne vrijedi za samog Milanovića? Zašto ta dva slučaja, po mišljenju predsjednika države, podrazumijevaju dijametralno različite modele „funkcioniranja sustava“? Zbog čega je nedopustivo da nositelj političke vlasti postavlja na čelo državne firme čovjeka protiv kojeg se vodi istraga radi primanja mita, dok je sasvim prihvatljivo da nositelj političke vlasti dodjeljuje odlikovanje čovjeku protiv kojeg se vodi istraga za teške ratne zločine?

Problem zasigurno nije ni u tajmingu ni u neupućenosti. Optužnicu protiv Jelića, naime, podignulo je tužilaštvo BiH još prije pet godina, ali je ovaj prije toga pobjegao u Hrvatsku, gdje se nalazi i danas, pa je otvaranje istrage od prije par dana posljedica odluke tužilaštva BiH da – u situaciji kada mu je optuženik nedostupan – ustupi predmet hrvatskome tužilaštvu.

Ta optužnica, koja se temelji i na dokazima izvedenim pred Haškim sudom u postupku šestorici predstavnika vojnog i političkog vrha bivše Herceg Bosne (pravomoćno osuđenima na više od sto godina zatvora), Zlatana Miju Jelića tereti da je kao ratni zapovjednik Mostara u razdoblju od svibnja 1993. do ožujka 1994. odgovoran za protupravno zatvaranje civila, uglavnom Bošnjaka, za etničko čišćenje, za naređivanje prisilnog rada ratnih zarobljenika, za ubojstvo i ranjavanje najmanje 40 ratnih zarobljenika i civila koji su slani kao živi štit na crtu razdvajanja između hrvatskih i bošnjačkih snaga.

Zoran Milanović bio je s tim činjenicama upoznat prije proslave Oluje ovoga ljeta. Ipak, to ga nije pokolebalo u odluci da Zlatanu Miji Jeliću uruči visoko državno odlikovanje. Zbog čega? I zašto je onda navalio na Plenkovića što je ovaj čovjeka pod istragom posadio na direktorsku funkciju? Kakvim se to pravnim i moralnim kriterijima rukovodi predsjednik hrvatske države kada optužbu za primanje mita smatra kardinalnom, pa premijer osumnjičeniku ne smije dopustiti da vodi državno poduzeće, dok optužbu za teški ratni zločin drži bagatelnom, pa on osumnjičeniku smije i želi uručiti državno odlikovanje?

Dovoljno ciničan i dovoljno precizan odgovor na to pitanje glasio bi da se on pridržava kriterija zbog kojih se i postaje predsjednikom hrvatske države.

Donekle zabavna okolnost u testosteronskome ratu dvojice vodećih političkih mužjaka – gdje bi tek jedan dobro tempirani egocid mogao uvesti nešto mira i reda – jest ta da premijer ne može predsjedniku njegov vlastiti argument vratiti u lice i začepiti mu njušku: Plenković bi, naime, također otvorena srca uručio odlikovanje Zlatanu Miji Jeliću, optuženom za teške ratne zločine, samo kad bi ordeniranje spadalo u domenu njegovih ovlasti. Napokon, što se „funkcioniranja sustava“ tiče, to je svejedno – nitko razuman ionako ne gaji iluziju da će hrvatsko tužilaštvo provesti nezavisnu i pravičnu istragu nakon što je objektu istrage državna vlast, znajući da je ovaj pod istragom, okačila orden na grudi.

Nije nikakva novost da Zoran Milanović politički egzistira kao hodajući stroj za drobljenje principa, mada je istina da u zadnje doba drobi i štošta drugo. Ipak, čak ni oni što su bili izrazito skeptični prema njegovim predizbornim lamentacijama o „povratku normalnosti“ nisu očekivali da će po osvajanju inače besmislene funkcije zagađivati javni prostor istim intenzitetom kao njegova prethodnica. No, u razmjerno kratkom roku ju je skoro nadmašio.

Istinska težina tog zagađenja, da ne bude zabune, ne manifestira se kroz Milanovićeve nabusite polemičke obračune s njegovim kritičarima – koji nisu ništa više od petparačke medijske zabave – već kroz novu afirmaciju mitske predodžbe državnosti, kroz osnaživanje ideje o državi kao pseudoreligijskom kultu u čije je ime dopuštena svaka gadost, dok će predsjednik nad poželjnim ambijentom u hramu bdjeti kao psovački raspoloženi svećenik. U igri su dakle mnogi od najodurnijih Tuđmanovih klišeja: svjedočenje u Haagu je sramotni čin nacionalne izdaje (za što je Milanović optužio Puhovskog), haški tužioci su konstruirali „glupe i ružne izmišljotine“ da bi ih „Hrvatskoj stavili na grbaču“ (što je Milanović saopćio u Kninu), „nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac“, optuženiku za ratne zločine valja uručiti medalju…

Pokojni politički kriminalac, vlasnik peterosobne grobnice na Mirogoju, jedva da je dosad imao zdušnijeg ideološkog sljedbenika na visokoj političkoj funkciji. Tko zna, moguće je da čovjeka prožima osjećaj stanovite prozračnosti kada svoju državničku epizodu svodi na ulogu Tuđmanove zagrobne sjenke, koja jamči duboku hladovinu za nacionalnu savjest.

Uglavnom, sve masovnije simpatije na desnoj strani javne scene Zoran Milanović prikuplja na platformi klasičnoga državotvornog nemorala, zadanoj početkom devedesetih. Taj koncept etičkog sunovrata, s obogotvorenom državom kao univerzalnom izlikom, prostački je jednostavan: od korupcije i primanja mita valja zazirati, makar samo na riječima, a odlaganje civila nepoželjne nacionalnosti u logore i slanje zarobljenika pod pljusak metaka na liniji razgraničenja predstavlja junačko djelo koje vrijedi nagraditi.

Pavao Miljavac, predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora, koji je predložio Milanoviću da uruči odlikovanje Zlatanu Miji Jeliću, priznao je u jednom intervjuu kako nije očekivao da će ovaj to prihvatiti, tim više što je inicijativu ranije odbila njegova prethodnica, Kolinda Grabar-Kitarović, strepeći od reakcija u Bosni i Hercegovini. Na iznenađenje predlagatelja, međutim, aktualni predsjednik „nije časio ni časa“, obrazloživši svoju odluku riječima: „Fućka mi se što će bošnjačka strana protestirati, to je moja odluka i neka ide.“

Prošle srijede pred kamerama Hrvatske televizije Zoran je Milanović s indignacijom odbacio svaku sumnju o nečasnoj ulozi Hrvatske i njenog humanistički raspoloženog vrhovništva u ratu u Bosni i Hercegovini. Učinio je to, između ostaloga, ovim riječima: „Znate, i kad ljudi koji su devedesetih dolazili u Zagreb na specijalizaciju iz Sarajeva, u jeku sukoba, 1993. godine… Recimo, supruga Bakira Izetbegovića, sadašnja ravnateljica sarajevskog KBC-a, specijalizirala je na Svetom Duhu. Zašto nije otišla u Beč? U Istanbul?“

Ostaje da nam raspištoljeni socijaldemokrat u nastavku svoga histeričnog mandata objasni tko je i zbog čega odlazio na specijalizaciju u Dretelj.

pescanik