Špranca po kojoj se pojavio bitcoin stara je koliko i kapitalizam: njegovu su ulogu u 16. stoljeću imali – gomolji tulipana! A oblici u kojima se pojavljivao u Hrvatskoj i kojih se mnogi s jezom sjećaju jesu financijski inženjering i bankarski investicijski fondovi



Skoro ništa od onog čime se u brojnim novinskim tekstovima objašnjava što je to bitcoin nije istina. To nije valuta iza koje ne stoje ni država ni banke. Sasvim suprotno, jedini način da dođete do bitcoina je da ga kupite pravim novcem. Dakle onim koji su emitirale države ili banke. On nije ni novac, jer ne služi za razmjenu (nije roba koja zamjenjuje svaku drugu robu), a zbog svoje fluktuirajuće vrijednosti nije pogodan ni za akumulaciju ili rezerve. I konačno, usprkos svoj digitalnoj mistifikaciji, nije ni neka novost, a još manje novac budućnosti. Špranca po kojoj se pojavio bitcoin stara je koliko i kapitalizam, pa su na primjer njegovu ulogu još u 16. stoljeću imali – gomolji tulipana! A što bitcoin jeste? Na to je najlakše odgovoriti podsjećajući na oblike u kojima se on pojavljivao i u Hrvatskoj i kojih se mnogi naši čitatelji s jezom sjećaju. To su financijski inženjering i bankarski investicijski fondovi. I to su bili gomolji tulipana naših dana.

Oni su, naime, postali objekt velikih špekulacija nakon što ih je godine 1554. iz Azije u Europu prenio tadašnji španjolski ambasador na dvoru turskog sultana. Tulipani su tu postali najomiljenije cvijeće, pa je bilo pitanje vrhunskog prestiža da ih u svom vrtu uzgaja svatko tko drži do sebe. Potražnja je znatno premašivala ponudu, što je uzrokovalo stalni rast cijena. Nizozemski vrtlari, koji su se masovno uključili u posao, stvarali su križanjem nove sorte, čije su cijene dostizale vrtoglave iznose. To je donosilo prava bogatstva. Organizirane su burze i održavane licitacije. Mnogi su ljudi povjerovali da je najbolje ulagati svoj novac u gomolje tulipana, čija vrijednost ne samo da je stabilna već i stalno raste. I u tome su prednjačili Nizozemci. Prodavale su se kuće i radionice. Umjesto da se bave svojim zanatima, da tkaju tekstil ili kuhaju pivo, ljudi su se upuštali u trgovinu gomoljima tulipana. Ali ponuda je jačala, moda prolazila, a potražnja slabila, pa su se odjednom, kao što to obično biva, cijene počele urušavati. Burze su propadale, a s njima i desetine tisuća obitelji, koje su sve uložile na tulipansku kartu. Tada je vlada uvela moratorij na trgovinu da bi spasila burze i omogućila zaduženim ljudima da vrate kredite koje su uzimali da bi i oni mogli, kako su bezrezervno vjerovali, uhvatiti Kairosov čuperak. Ali spasa više nije bilo. Zaradili su oni koji su se prvi uključili u posao i koji su osjetili kad se treba povući. Ali najveći je dio propao. Nitko ne zna koliko je novca tada izgubljeno i ljudskih sudbina uništeno. Ne zna se ni je li tada riječ ‘tulipan’ postala sinonim za naivca.

Kao i tulipani tada, i bitcoini sada samo su predmet špekulacija. Razlika je u tome što su gomolji tulipana to postali spontano, dok je bitcoin izmišljen samo s tom svrhom. Temeljen je na višestoljetnom iskustvu sličnih pothvata. Tko mu je tvorac? S vremenom se doznalo da je riječ o grupici koja se krila pod izmišljenim imenom nekog Japanca. Do danas su dobili preko 900 sljedbenika, koji na svojim kompjutorima kuju ograničen broj isto takvih kovanica, držeći se vjerojatno pravila da u svakoj kockarnici sigurno dobiva samo njen vlasnik. I dramaturgija je uvijek ista. Oni koji prvi ulažu, ostvaruju velike dobitke. (‘Moj sin koji živi u Engleskoj dobio je tri funte na jednu’, rekao je jedan prijatelj ovom autoru.) Tako se stiče povjerenje, koje je temelj svakog posla s novcem. Kad potražnja splasne, suprotno svakoj logici, i tako visoki prinosi još se više povećavaju. Tada kapituliraju i mnogi nevjerni Tome. Kraj, kako smo već rekli, dolazi naglo.

Kod nas je posebno okrutan bio financijski inženjering s početka devedesetih prošlog stoljeća, čiji je kreator bio tadašnji ministar financija, sada već pokojni Jozo Martinović. Bilo je to vrijeme nakon dolaska Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a na vlast, kad je na desetke tisuća ljudi gubilo posao, prvo po političkom i etničkom ključu, a onda i kao posljedica raspada jugoslavenskog tržišta i prvih privatizacijskih pothvata. Upravo oni bili su najvažnija meta financijskih inženjera. Ljudima koji su ostali bez sredstava za život ukazala se prilika da istovremeno ostvare prihod i sačuvaju svoje devizne ušteđevine. Trebali su ih samo povjeriti financijskim inženjerima, koji bi plaćali 15, 20 pa i više postotaka. I to mjesečno. Kakvim su se poslovima bavili ti inženjeri? To, uglavnom, nije pitao nitko, ali znalo se da se golem novac zarađuje uvozom samo jednog šlepera Marlbora. Tko su bili ti inženjeri? Ni to se uglavnom nije znalo, ali svoj financijski inženjering imala je i najveća tvrtka bivše Jugoslavije INA. To je pružalo određenu sigurnost. Osim toga, tada ljudi još nisu bili naviknuti na to da ih se vara na svakom koraku. O blokadama i ovrhama još se nije znalo ništa. Dalje se sve odvijalo po tulipanskom scenariju. Prvih mjeseci kamate su uredno isplaćivane, a onda su ponude postajale sve povoljnije, da bi pri kraju premašile 40 posto mjesečno. Nakon toga inženjeri su jednostavno nestali, zajedno s novcem opljačkanih ljudi. Poslije se doznalo da su ga na kraju svakog radnog dana u plastičnim vrećicama nosili u ured ministra Joze Martinovića. Na kraju su još nešto zaradili samo neki odvjetnici koji su zastupali oštećene, s lako predvidljivim rezultatom.

Dvadesetak godina poslije istu su šprancu ponovile banke, koje su se dosjetile kako da otmu oročenu štednju građana. Slikovito rečeno, kako da provale u vlastite trezore, bez opasnosti da se oglase alarmi i policijske sirene. Radikalno su smanjile kamate, ali su istovremeno osnovale investicijske fondove i ponudile svojim klijentima da u njih ulažu novac uz zavidne prinose. Fondovi su svrstani po stupnju rizičnosti, pa su ljudi mogli birati. Ubrzo se pokazalo da najhrabriji prolaze najbolje. Rizični fondovi donosili su i preko 40 posto prinosa, a gubio nije nitko. Zvuči poznato? Onda su se odjednom prinosi počeli rušiti kao čunjevi na kuglani, a zatim ubrzano smanjivati i glavnica. Naravno, uvjeravalo se ulagače da su to normalne oscilacije i da će uskoro opet biti sve u redu. Kad su se neki pomirili da su izgubili pola svog uloga i krenuli spašavati ostatak, rečeno im je da ako žele izvaditi svoj novac, moraju banci nadoknaditi trošak. Koji trošak? O tome se ne raspravlja, sve piše u ugovoru. Ukratko, još dva posto.

A sada je, u internetsko doba, kao globalna igra stigao bitcoin. Vjerojatno će se i ovaj put sve odigrati po poznatim notama, pri čemu se finale uvijek svira presto. Brzo. Pa i prestissimo. Najbrže. Tada će ulagačima, kao i u svim drugim sličnim slučajevima, preostati samo da se pomire sa sudbinom. U međuvremenu, oscilacije cijena su sve veće i brže, vrijednost bitcoina pada, a istom slalomskom stazom idu i druge kriptovalute. Kao kuriozitet za kraj bilježimo da je u Japanu na jednoj burzi nestalo 260 milijuna dolara. Kao opravdanje tvrdi se da su taj novac pokrali hakeri ili da su računala pogrešno trgovala. Se non e vero, e ben trovato. Ako i nije istina, dobro je smišljeno.