"Nemam sto dana, ali to ni ne tražim. Svi smo mi ovdje da služimo hrvatskim građevinama i jedini nam je cilj da zajedno radimo tako da je sutra bolje nego danas", rekao je premijer Tihomir Orešković prilikom preuzimanja mandata za sastavljanja nove vlade. Prošlo je mjesec dana rada nove vlade, a potezi koje je povukla mogu se okarakterizirati kao obračunavanje s "glavnim neprijateljima istinske demokracije" – kulturnjacima, medijima i civilnim društvom. O radu nove Vlade i njenim "reformskim" potezima razgovarali smo s Nenadom Zakošekom, predsjednikom Vijeća GONG-a i redovitim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Na konferenciji za medije, koju je GONG organizirao povodom mjesec dana rada nove vlade, ustvrdili ste kako se, između ostalog, vladajući nisu snašli.
Nije riječ samo o nesnalaženja vladajućih, pitanje je koliko su svi procesi koji su se događali u posljednjih mjesec dana namjerni, što je vrlo teško utvrditi. Sigurno je da Orešković ili MOST nisu htjeli neke stvari, ali s druge strane imenovanje pojedinih ministara nedvojbeno je bila namjera Tomislava Karamarka ili HDZ-a. Dakle, nije riječ samo o nesnalaženju, nego i o neusklađenom funkcioniranju vladajuće većine.
Jedan od prvih poteza ministra Zlatka Hasanbegovića bilo je ukidanje Povjerenstva za neprofitne medije pri Ministarstvu kulture, što je od dijela javnosti uvelike popraćeno s odobrenjem jer će "uhljebi" konačno izaći na tržište. Uz to, najavljuje se čistka na HRT-u uz objašnjenje kako HRT ne funkcionira kao javni servis, već kao medij u službi jedne stranke. Je li to izvršenje obećanja Karamarka koji je najavio obračun s nepodobnim medijima?
Argumenti i intonacija nekih izjava Hasanbegovića i Karamarka svjedoče o temeljnom neprijateljstvu prema ideji građanskog udruživanja i sferi pluralizma mišljenja, koju oni tumače kao neku vrstu zavjere lijevo-liberalnih snaga, pri čemu se navodno promoviraju partikularni interesi. Takav način razmišljanja je suprotan demokraciji i opasan je za nju. Pluralistički mediji i građanska udruženja, upravo kad su kritični prema vlasti, političkim strankama i drugim političkim akterima, nužan su sastojak demokracije. Tvrdnja da je medijska scena – uključujući neprofitne medije – politički pristrana samo zato što nije bliska ideološkom stajalištu kritičara sama je zapravo izraz krajnje političke pristranosti i antidemokratskog resantimana.
Sasvim je drugo pitanje trebaju li pojedini mediji dobiti određen novac. Može se zastupati stav da državni novac ne treba dijeliti nezavisnim medijima, ali uz argumente i obrazloženja. No, stvaranje načelne sumnjičavosti ili negativnog stava prema pluralizmu mišljenja i konstruiranje navodne lijevo-liberalne zavjere izraz je političke paranoje i ugrožava načelo društvenog pluralizma i očuvanja temeljnih građanskih sloboda. Također se postavlja pitanje treba li država u situaciji u kojoj je u ekonomskom smislu pluralnost medija ugrožena ipak nešto učiniti da očuva pluralizam izvora informiranja. Naravno da se ta potpora ne smije pretvoriti u davanje novca podobnim medijima.
Koliko sam shvatio, ministar Hasanbegović preferira klasičnu kulturu i etablirane institucije. No, upravo su to najveći žderači proračunskog novca i u njima ima najviše "uhljeba". Orijentacija na isključivo financiranje etabliranih kulturnih institucija i zanemarivanje alternativnih u suprotnosti je s retorikom po kojoj se ukidanjem potpore neprofitnim medijima tobože hoće kazniti ljude koji lagodno žive od državnih sredstava. Mislim da je tu riječ ili o svjesnoj manipulaciji ili elementarnom nerazumijevanju.
Prema riječima potpredsjednika Sabora Ivana Tepeša u izradi je nacrt Zakona o lustraciji, koji bi prema pojedinim saborskim zastupnicima, među kojima je i Željko Glasnović, trebao obuhvatiti i medije jer su oni "istinska prepreka demokraciji". Što bi se tim zakonom dobilo?
Mislim da je riječ o retoričkom korištenju pojma lustracija te da većini tih aktera koji se zalažu za zakon nije jasno o čemu se tu radi. Vjerujem da oni pod lustracijom misle na to da se iz javnog života udalje oni koji im politički ne odgovaraju. Uvjeren sam da se Zakon o lustraciji ne može donijeti ako to nije projekt Vlade, jer akteri koje ste spomenuli, uključujući i pojedinačne saborske zastupnike, nemaju kapacitet napisati jedan suvisli zakon o lustraciji. Riječ je o ozbiljnoj stvari i moraju se shvatiti svi dosezi tog postupka, osigurati nepristrane procedure ispitivanja prošlosti pojedinih osoba koje bi ih diskvalificirala za rad u državnoj službi, obnašanje političkih dužnosti ili pak koje bi ustanovile kaznenu odgovornosti. To se sve miješa i retorički se stvara kakofoniji služi mobilizaciji vlastitih političkih pristaša, ali smatram da neće rezultirati nikakvim prijedlogom zakona.
Unatoč stalnim pozivima na toleranciju i zajedništvo, očigledan je porast netrpeljivosti prema drugima i drugačijima, čemu je i sama predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović doprinijela u svom odgovoru Miloradu Pupovcu. Legitimira li se time govor mržnje i u službi čega je zapravo legitimacija takvog govora?
Treba razlikovati polarizirajući diskurs unutar hrvatskog političkog prostora, gdje je naprosto riječ o građanima koji su u etničkom smislu Hrvati i gdje je onda doista riječ o političkim orijentacijama koje se sukobljavaju. Svjedoci smo sličnih pojava i drugdje. Američka politika je danas vrlo polarizirana, kao što su prisutne duboke ideološke i političke polarizacije u nizu istočnoeuropskih zemalja. Ali, sasvim je drugo ako se diskriminiraju strukturne manjine, oni koji ne mogu nikako biti u većini – npr. etničke ili seksualne manjine. Ako je to na djelu, a jest u mobilizaciji protiv ćirilice ili protiv istospolnih zajednica tijekom kampanje za referendum o braku, onda su ugroženi temeljni mehanizmi zaštite manjinskih prava kao posebnih prava strukturnih manjina. Većina ne može diskriminirati one koji su strukturno u manjini, već mora uvažavati njihov slobodni prostor i temeljna prava. Zato smatram da treba razlikovati eskalaciju retorike unutar hrvatskog političkog prostora koji polarizira društvo i u konačnici se tiče toga kako ćemo se mi koji pripadamo etničkoj (ili nekoj drugoj strukturnoj) većini opredijeliti od diskriminacije strukturnih manjina. Uvijek iznova slušamo argument Mi smo većina i mi odlučujemo kako će biti, što nije standard suvremene demokracije koja štiti određene manjine i ne prepušta ih milosti većine, već im jamči određena prava. Pri ulasku u Europsku uniju nismo donosili pojedine zakone koji manjinama jamče veća prava samo zbog Europske unije, već zato da bi Hrvatska bila uređena zemlja.
Predsjednica je u tom odgovoru praktički konstatirala kako su manjine same krive za svoj položaj i napade koji su usmjereni protiv njih – od verbalnih do fizičkih. Koliko je opasan takav govor kada dolazi od same predsjednice?
Takav govor je jako opasan i pokazuje njeno temeljno nerazumijevanje razlike između polarizacije unutar hrvatskog etničkog korpusa, pa i vrlo zaoštrenih mišljenja, i potrebe da se štiti sloboda pojedinca i da se posebno zaštite strukturne manjine. I opet se koristi argument: mi vam dajemo novce za vaša manjinska prava, a vi nas kritizirate. Ali tolerancija podrazumijeva upravo pravo manjine da u svom zajamčenom prostoru bude slobodna i da kritizira većinu. Razumijem da se u zaoštrenim okolnostima poput rata može povući pitanje lojalnosti pripadnika strukturne manjine ako je riječ o opstanku države, ali Hrvatska danas ni na koji način nije ugrožena. Skandalozno je da se predsjednica koristi takvim pojmovima u svom odgovoru na pismo pripadnika etničke manjine. Mislim da njen govor izaziva zabrinutost za očuvanje temeljnih institucija koje jamče zaštitu manjina u Hrvatskoj.
Nenad Zakošek: "Koliko sam shvatio, ministar Hasanbegović preferira klasičnu kulturu i etablirane institucije. No, upravo su to najveći žderači proračunskog novca i u njima ima najviše 'uhljeba'." (Foto: T. Pavlek, Hina)
Antifašizam i fašizam ponovno su glavne teme rasprava. S jedne strane možemo čuti kako je antifašizam floskula te da nije temelj hrvatske države, dok se s druge strane tvrdi kako je riječ o povijesnom revizionizmu i negiranju civilizacijskih tekovina. Je li zatiranje antifašizma jedan način obračunavanja s "djecom komunizma" i Jugoslavenima?
Treba razlikovati dvije stvari - odnos prema Drugom svjetskom ratu i antifašizmu - te odnos prema komunističkom režimu i eventualno prema "djeci komunizma", što smatram svojevrsnom fantomskom konstrukcijom pojedinih političkih aktera. Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja je imala istinsku unutarnju podjelu tijekom Drugog svjetskog rata na fašiste i antifašiste, tj. saveznike sila osovine i njihove protivnike. Hrvatska je to imala od početka 1941., Italija je imala značajni antifašistički pokret, ali tek od 1943., Francuska je isto imala antifašistički pokret, no slabiji nego u Hrvatskoj. Malo je takvih društava s jakim antifašističkim pokretom. Većina istočnoeuropskih društava je imala sasvim marginalne fenomene borbe protiv njemačke okupacije ili eventualno domaćih saveznika Hitlera, za razliku od Hrvatske. Oni koji misle da se to može zanijekati, oni koji ne shvaćaju zašto je u preambuli hrvatskog Ustava definirano da je Hrvatska proistekla iz ZAVNOH-a, ne razumiju temeljne činjenice vezane za hrvatsku povijest. To ne umanjuje potrebu da se istraže komunistički zločini, da se žrtve, a osobito civilne žrtve, na primjeren način komemoriraju. Mislim da su u društvu prisutne značajne političke sile koje žele reviziju povijesti, no pitanje je koliko su snažne. Dosad one nisu mogle otvoreno zagovarati povijesnu reviziju. Dokle god bude evidentno da postoje takvi akteri, bit će i reakcija na to, kao i što će te teme biti prisutne u društvu. Riječ je o posljedici nepostojanja konsenzusa i pokušaju da se ospori antifašistički temelj Hrvatske, ali to nije moguće jer je riječ o prevelikom i važnom segmentu društva koji se tome protivi.
h-alter
