Njemački politolog Oswald Spengler po završetku Prvog svjetskog rata napisao je svoje čuveno djelo „Propast Zapada“. Naravno, motiva mu nije nedostajalo – uvidjevši sve strahote kroz koje je upravo prošao Stari kontinent, nakon kojih je njegova domovina ostala poražena, opustošena, ponižena i trajno moralno osakaćena.
Govoreći o „dobroj staroj Europi“ Spengler joj je posvetio slijedeće riječi: “Ti umireš. Vidim u tebi sve značajke stigmi propasti. Mogu dokazati da tvoje golemo bogatstvo i tvoje golemo siromaštvo, tvoj kapitalizam i tvoj socijalizam, tvoji ratovi i tvoje revolucije, tvoj ateizam, tvoj pesimizam i tvoj cinizam, tvoj nemoral, tvoji uništeni brakovi i tvoja kontrola rađanja, cijede iz tebe i posljednju kap krvi odozdo i ubijaju te odozgo, ubijaju te u mozak i istrijebit će te – mogu ti dokazati da se kod tebe vide svi znakovi umirućih zemalja iz davnih vremena – Aleksandrije, Grčke i neurotičnoga Rima.”
Složit ćete se: da ne znate o čemu je riječ, pomislili biste da netko govori o Europi današnjice – preciznije „kolektivnom Zapadu“ koji se našao u vrlo sličnoj situaciji, o kojoj tako nihilistički piše njemački politolog. Jer ono što su europljani, odnosno njihove elite sposobne učiniti sebi ali i „ostatku svijeta“ (sjetimo se europskih kolonijalnih sila i zala koja su nanijele diljem kugle zemaljske čiji narodi zbog toga negativne posljedice osjećaju do danas), vjerojatno ne može nitko.
Umjesto komoditeta – u Treći svjetski rat!
Europljani su navikli na komfor i siguran život u kojem su uživali više od pola stoljeća i kada su – mnogi su pogrešno vjerovali – izvukli pouke iz svoje krvave i opterećujuće prošlosti, prije svega pakla Drugog svjetskog rata u koji ih je uvukao Adolf Hitler i njemačka nacistička ideologija, i koji im je još bio urezan u sjećanje. Ali sjećanja blijede, a s njima i oprez, pa tako svemu lijepom jednom dođe kraj.
„Veliki brat“ upravo je europljanima objavio kako je došlo vrijeme da se za „sigurnosni kišobran“ ispod kojeg su desetljećima besplatno živjeli i razvijali se – od sada mora plaćati. Štoviše! Za njega će se oni morati žrtvovati ne samo novcem, već i ljudima i materijalnim sredstvima. Jer novi veliki rat ponovo je pred vratima – kaže on, čineći sve da to toga i dođe – naravno, u Europi.
Zapravo, kako je papa Franjo kazao još prije desetak godina – Treći svjetski rat već je počeo. I sigurno to nije rekao bez razloga, ne shvaćajući što se događa, i koje zle sile manipuliraju današnjim svijetom želeći ga odvesti u propast. A ona je bliža nego ikad, a prema njoj vode i u tu se svrhu koriste svi manipulativni instrumenti: od ideoloških, do manipulacija (geo)političkim i ekonomskim interesima – uvlačeći u taj smrtonosni vrtlog beskonačnih podjela, mržnje i borbi sve veći broj naroda i zemalja, pri čemu se tome više nitko nije u stanju suprotstaviti.
To je i najbolji znak da sve ovo poprima i kozmičku dimenziju borbe dobra i zla, u kojoj se do krajnosti izmanipulirani ljudi više ne snalaze, kritički ne žele ili nisu sposobni razmišljati, ne razlikuju laž od istine i radije se prepuštaju „matici“ – time nesvjesno pomažući nadolazećem kaosu.
Na europskom se kontinentu upravo spušta nova željezna zavjesa. Za sada još prilično oprezno, da njezin tresak ne bi zgnječio nekoga koga ne bi smio. Ukrajinski sukob je onaj koji će odrediti njezine konačne granice, koje bi, prema zamislima moćnika, za dugo vremena trebale ostati neprobojne.
Međutim, neprobojna ostaje samo ljudska glupost koja je do toga i dovela, i koja iz povijesti ne uči ništa – uvijek spremno ulazeći u rizike koji redovito završavaju katastrofom. A nema baš nikakvog razloga da tako ne bude i sada. Za to su postavljene sve potrebne kulise, uloge su podijeljene, a akteri poznati.
Hiperprodukcija summita kao zlokobni signal
Proteklih desetak dana u svijetu su, kao nikad prije – održana čak četiri velika i važna međunarodna summita (po redoslijedu održavanja: BRICS, G7, NATO i summit Kaspijskih zemalja). Oni najbolje svjedoče kuda nezaustavljivo ide današnji svijet: prema podjeli, razdoru i neizvjesnim sukobima.
Ovi sastanci globalnih moćnika poprimaju nekakvu grotesknu formu. Svojevrsnu smjesu zveckanja oružja i farse. Parade ozbiljnosti i infantilnosti istodobno. Dječačke zaigranosti zbog napokon postignutog jedinstva koje to zapravo nije. Lažnih osmjeha u situaciji u kojoj nikom normalnom nije do smijeha. Prije svega tu mislim na zastarjeli format G7, formiran davne 1973. g. od strane tadašnjih najjačih ekonomija svijeta (SAD, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Japan) od kojih to neke već odavno nisu (što npr. prema kineskoj, znače ekonomije jedne Kanade, Italije, …?) – čiji se čelnici, u naizgled ležernoj i opuštenoj atmosferi pred televizijskim kamerama – svim silama upiru održati dosadašnji svjetski poredak u kojem oni imaju dominantnu ulogu i određuju pravila. Ali nije im pošlo za rukom – sastanak je bio pravi fijasko, o čemu nešto više kasnije u tekstu.
Međutim, usprkos neskrivenom zadovoljstvu o uspostavljenom jedinstvu po pitanju Ukrajine (kojoj je obećana svekolika pomoć koliko to god bude potrebno u njenoj borbi s Rusijom), nervoza je na vrhuncu jer je svijest o neizbježnim velikim globalnim promjenama duboko prisutna u svakome od njih i nemoguće ju je prikriti, kao što je nemoguće prikriti i duboke probleme u njihovim društvima.
Dovoljno je kazati kako je talijanski premijer Mario Draghi morao prije vremena napustiti summit zbog krize talijanske vlade: koalicijski partner – raspadajući se Pokret 5 zvjezdica, zaprijetio je izlaskom iz vlade ako se Ukrajini nastavi isporučivati oružje i nastavi kaos s novim migrantskim valom iz Afrike. Nešto ranije pala je bugarska vlada, a u Bruxellesu su održani masovni prosvjedi čak 80 000 ljudi zbog pogoršanja socijalnog stanja. U Njemačkoj, golemi i najveći svjetski kemijski koncern BASF – star više od jednog stoljeća, koji je temelj njemačke industrije, zbog nestašice ruskog plina prošli je tjedan najavio moguće zatvaranje – po prvi put u svojoj povijesti. Apsurd je u tome što je ruski plin Nijemcima nadohvat ruke, u napunjenim cijevima novog plinovoda Sjeverni tok 2 spojenog s njemačkim teritorijem i spremnim za eksploataciju u roku odmah. Ali ne – nova njemačka vlada odrekla ga se i prije ruske intervencije u Ukrajini koja joj je samo poslužila kao kulisa za takvo – od ranije definiranu odluku. Dovoljno se prisjetiti da su i Zeleni i Slobodni demokrati, kao dio SPD-ove koalicijske vlade, i prije nego su u studenom prošle godine došli na vlast najavljivali zatvaranje tog plinovoda, a da je državni mrežni regulator još u listopadu donio odluku o odgodi certifikacije plinovoda „do daljnjeg“ nakon što su protiv njega oštre sankcije uvele Sjedinjene Države.
U Velikoj Britaniji priprema se prvi opći (generalni) štrajk još od 20-ih godina prošlog stoljeća. U međuvremenu je pao i Boris Johnson. U Francuskoj je Macron nedavno izgubio nadzor nad parlamentom ostavši na izborima bez čak 100-tinjak svojih zastupnika, a krajnja ljevica i desnica Marine Le Pen – obje snažno za suverenističku francusku politiku, ostvarile su povijesne rezultate, ovladavši parlamentom.
Istodobno EU i Josep Borrell najavljuju mogućnost ukidanja nužnog konsenzusa po vanjskopolitičkim pitanjima i uvođenja instrumenta kvalificirane većine kao preduvjeta za buduće širenje EU. Hoće li jedna Francuska željeti predati i taj jedini preostali element suvereniteta bilo koje zemlje članice u vrijeme kada su u njoj spomenute suverenističke političke snage po prvi put nadjačale one atlantističke, ili joj možda prije prijeti Frexit?
Sve su to pitanja i problemi na koja europske elite nemaju jasnog odgovora, ali se zato njihovi politički namjesnici pred kamerama rado kese i raduju naglo postignutom jedinstvu – kao da ih se sve to što se kod njih doma događa uopće ne tiče, ili nije važno. Jer cilj je zadan i on je samo jedan: poraziti Rusiju pod svaku cijenu – makar to značilo i europsko samoubojstvo.
Još jedan paradoks sa summita G7 koji jasno ukazuje na krajnju ozbiljnost ukupnog stanja. Na njega su, kao gosti, pozvani i čelnici pojedinih drugih važnih svjetskih i regionalnih država, poput Indije i Argentine, kao i Afrike – kako bi se pojačao dojam globalne orijentacije G7 odnosno njegovog djelovanja na dobrobit cijelog svijeta. I ništa sporno u tome ne bi bilo, da se nije dogodilo slijedeće: drugog dana summita, u idiličnom ambijentu bavarskih Alpa, argentinski predsjednik Alberto Fernandez, kao gost, daje šokantnu izjavu koju odmah prenosi britanski Reuters – Argentina je predala zahtjev za članstvo u formatu BRICS (čine ga Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR). Onom istom, koji sada predstavlja najveći izazov globalnim namjerama G7 i o čemu se s obje strane otvoreno govori (radi se o njihovim potpuno drukčijim poimanjima svijeta i njegove budućnosti). A da bi dojam bio potpun – isti dan je i Iran potvrdio kako je poslao zahtjev za članstvo u BRICS-u.
I „kao šlag na torti“, tijekom sastanka G7 stiže i vijest iz Indonezije, prema kojoj je Jakarta, usprkos snažnim američkim pritiscima, uputila službeni poziv ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu za rusko i njegovo osobno sudjelovanje na sastanku zemalja G20 (čiji je Indonezija trenutačni predsjedatelj), u studenom ove godine na Borneu. Još indikativnije: istog dana i njemački kancelar Olaf Scholz i predsjednica EK Ursula von der Leyen izjavljuju kako se oni ne slažu s isključenjem Rusije i Putina iz formata G20. Dalje, indonezijski predsjednik Joko Widodo nekoliko dana nakon toga, 30. lipnja, stigao je u posjet Moskvi i sastao se osobno s Putinom i s njim razgovarao o globalnom problemu s hranom. Indonezija je velika uvoznica ruskog žita, umjetnih gnojiva, oružja, i nikakav zapadni embargo na Rusiju neće spriječiti njihov nastavak suradnje, navode ruski mediji i analitičari nakon sastanka.
Globalna važnost Indonezije postaje sve veća: to je najveća muslimanska zemlja svijeta s oko 300 milijuna stanovnika; članica je G20, a najveća je i najvažnija članica utjecajne organizacije ASEAN – koja politički, ekonomski i kulturno povezuje zemlje Jugoistočne Azije. One iste, čije je čelnike američki predsjednik Biden prije cca dva mjeseca na sastanku u Washingtonu neuspješno pokušao pretvoriti u protukineski instrument. O fijasku tog sastanka izvijestili su i ugledni američki mediji. Iako su pojedine članice ASEAN-a zabrinute političkim nastupom Pekinga, poput Vijetnama, Kina je njihov daleko najveći trgovinski partner i ASEAN-u ne samo što nudi, već i s njim realizira brojne unosne projekte koje spremno financira, ne dajući prazna obećanja i ne razbacujući se frazama ideološkog karaktera – zbog čega nikome od njih ne pada na pamet nepotrebno ulaziti u sukobe s moćnim azijskim divom.
O fijasku summita G7 piše 28. lipnja i ugledni američki medij POLITICO u svom članku View from the summit: A self-defeating G7 fails on all fronts, u kojem, između ostalog, navodi i slijedeće:
„Kad su završili razgovore, činilo se da najmoćniji svjetski čelnici petljaju po marginama i ne uspijevaju na svim frontovima — nemoćni zaustaviti ruski rat ili zaustaviti da cijene izmaknu kontroli, nesposobni zaustaviti topljenje (njemačkog) ledenjaka Zugspitze (ispod kojeg je summit i održan, op.ZM.) ili čak i okončati blokadu milijuna tona ukrajinskog žita… Dok su se hvalili neuobičajenim i zajedničkim ciljem bez presedana u suočavanju sa svim tim izazovima, rješenja koja su poduprli u nekim su se slučajevima činila samoporažavajuća i kontradiktorna, poput pokušaja snižavanja cijena (ruske) nafte i plina, dok su istodobno ponavljali svoje ciljeve za prekid uporabe fosilnih goriva. Oni žele okončati rat, ali ne i boriti se u njemu. Oni žele promicati kapitalizam temeljen na pravilima, dok nameću kontrolu cijena energije.“
BRICS se širi i već zauzima većinu svijeta
Kina trenutačno predsjeda formatom BRICS koji je tjedan dana prije G7 održao svoj virtualni summit na vrhu. Taj format, od svega 5 država, ali kakvih, okuplja više od 40% ukupne svjetske populacije i čini 26% svjetskog BDP-a. S Argentinom i Iranom to će biti još i više, a Peking niti ne skriva da u BRICS-u uskoro želi vidjeti i Indoneziju i Egipat koje su za to već spremne i oko čega će se sigurno postići suglasnost. Nije tajna da su za BRICS zainteresirani i 130-milijunski Meksiko, ali i UAE i Saudijska Arabija koje su već članice Razvojne banke BRICS čiji je inicijator bila Indija.
I iz Turske su ne jednom stizale izjave o njenoj zainteresiranosti za članstvom u tom formatu. Ankara neskriveno djeluje na svom samostalnom geopolitičkom nastupu, što se još jednom očitovalo i na nedavnom summitu NATO-a, kada je konačno deblokirala prijam Finske i Švedske ali tek nakon što je s njima postigla sporazum u kojem su ove dvije pristale na ispunjenje doslovno svih turskih zahtjeva. A kako ne bi bilo zabune, Ankara je već idući dan poslala službeni zahtjev Stockholmu i Helsinkiju za izručenje 70-ak osoba povezanih s radikalnim kurdskim pokretima ili u Turskoj zabranjenom oporbenom organizacijom FETO. Osim toga, na summitu su se čule naznake i da će SAD Turskoj možda ipak isporučiti tražene zrakoplove F-16, što je odbijao činiti zbog „neposluha“ Ankare vezano uz nabavu ruskih sustava PZO S-400 Triumf. I sve to bez obzira što Ankara ne želi i neće niti nakon ovoga pokrenuti proturuske sankcije! Turska možda trguje, ali trguje isključivo za svoje interese i od njih ne odstupa. Uostalom – tko od velikih ne trguje? Ne trguju samo vazali.
A ono što je, između ostalog, rečeno u završnoj deklaraciji BRICS-a, jasno ukazuje kako svijet više nikada neće biti isti: usvojena je odluka o potrebi osiguranja nove međunarodne alternative američkom dolaru! Na sutradan održanoj platformi BRICS+ sudjelovalo je čak 15 država promatrača i mogućih budućih članica tog formata, između ostalih Alžir, Etiopija, Egipat, Indonezija, Meksiko, Malezija, Tajland, …
Ovdje ću citirati ugledni britanski medij The Financial Times, čiji komentator Edward Luce u autorskom članku The West is falling quarantine to Russia, između ostalog navodi slijedeće:
„Jedan od najneugodnijih aspekata američkih rasprava o Ukrajini je stupanj samoobmana o globalnom jedinstvu. Ta je pretpostavka pogrešna. Bojim se da SAD i Zapad u cjelini ignoriraju reakciju ostalog svijeta na Putinovo barbarstvo. Rat u Ukrajini povećava potražnju za multipolarnim svijetom, koji se jako razlikuje od onog u što smo mi sebe uvjeravali. Veliki dio ne-zapada iščekuje stratešku autonomiju. Rat u Ukrajini udara svijet po dvjema bolnim točkama: cijenama hrane i energenata. Radikalno odsijecanje Zapada od Rusije sudara se s geopolitičkim ograničenjima. Zemlje poput Kine i Indije pomažu uspostaviti alternativne platne sustave i tranzitne rute za ruske proizvode. One također blokiraju nastojanja Zapada za isključenje Rusije iz globalnog sustava.“
Ovdje bih dodao kako, zapravo, Zapadu (koji čini svega jednu od gotovo 8 milijardi ljudi) prijeti izolacija od svijeta. Ako se što kvalitativno i dubinski ne promjeni u njegovom globalnom pristupu, na kraju bi mogao, poput kanibala – početi proždirati samoga sebe. Čini mi se da se to već i događa, i da je prva žrtva Europa.
Summit rata!
Što se tiče spomenutog, otprije nazvanog povijesnog summita NATO saveza u Madridu, već je više-manje sve rečeno, pa ću konstatirati samo to da je NATO Rusiji na kraju de facto objavio rat, svrstavši je u kategoriju najveće neposredne ugroze u idućih 10 godina i najavivši snažno širenje svoje vojne infrastrukture bliže ruskim granicama – što je u potpunoj suprotnosti s krajem prošle godine objavljenim ruskim zahtjevima o osiguranju međusobne strateške sigurnosti temeljem sporazuma Rusija-NATO iz 1997. g. Osim toga, NATO je po prvi put u povijesti u svom završnom strateškom konceptu spomenuo i Kinu, svrstavši je samo malo niže od Rusije – u kategoriju „sistemskog“ ili strateškog suparnika – očito svjestan kineske snage i uloge u svijetu, nadajući se kako će time zadovoljiti Peking odnosno ostaviti prostora za daljnji međusobni dijalog. Međutim, u Pekingu ne sjede idioti i dobro znaju kuda sve to vodi i da Kinu prije ili kasnije čeka ruska sudbina.
U Madridu su se redale izjave europskih čelnika, koji su se gotovo natjecali tko će prije javno izjaviti kako su sigurni da će Rusi u Ukrajini biti poraženi i da Kijevu zato treba pružiti svu moguću vojnu, financijsku i političku pomoć koliko god to bude trebalo do konačne pobjede na bojnom polju (belgijski premijer Alexander Croo, francuski predsjednik Macron, britanski premijer Johnson, britanska šefica diplomacije Truss, …). Potpuni otklon od stavova, izricanih svega nekoliko dana i tjedana ranije, s izuzetkom britanskih dužnosnika koji su po tom pitanju u kontinuitetu.
Naime, još donedavno retorika čelnika ključnih država EU bila je posve drukčija. Znajući dobro gdje Europu vodi nastavak i eskalacija ukrajinskog sukoba, i Macron i Scholz, inače vjerni pobornici proturuskih sankcija, ipak su se zauzimali za početak dijaloga između Moskve i Kijeva i diplomatsko rješenje sukoba. Štoviše, otvoreno su govorili i o prihvaćanju realnosti tj. pojedinim teritorijalnim ustupcima koje će, u zalog mira, Moskvi vjerojatno morati dati Kijev. Da to nije bio samo hir tih političara i država svjedoči i i nedavna izjava glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga (o kojoj sam izvijestio u prethodnoj analizi) tijekom boravka u Finskoj, kada je pred novinarima kazao kako „ćemo vjerojatno morati dati neke ukrajinske teritorije Rusiji,“, ali da ćemo zato Ukrajini moći „izgraditi slobodu i demokraciju“. I američki državni tajnik Antony Blinken je uoči summita G7, izjavio kako će Sjedinjene Države prihvatiti bilo koje diplomatsko rješenje Moskve i Kijeva koje će dovesti do okončanja sukoba.
Ali onda je, očito, proradila američka „duboka država“ i sve se okrenulo u potpuno suprotnom smjeru. Evo nekih od izjava koje tome idu u prilog:
Bivši zapovjednik savezničkih snaga NATO saveza u Europi Wasley Clark, 13.6. tako kaže slijedeće:
„ Mislim da je došlo vrijeme da NATO počne shvaćati zašto je osnovan ili da se raspusti. Ideje koje sad iznosi Jens Stoltenberg i koje nailaze na potporu drugih članova saveza o tome da se NATO može ne miješati aktivno ako njega ne napadaju je ideja koja nas vraća u 90-te. Došlo je vrijeme izvući pouke. Nama je nužna intervencija NATO-a. Dajte da to službeno objavimo. Recimo Rusima da prekinu rat. Ali njega ne treba zaustaviti bez miješanja NATO-a. Kakvi će za to biti uvjeti, koliko će biti teritorija dano o tome se može govoriti, o tome voli razgovarati diplomacija, Ali sve polazi od hrabrosti nacionalnih lidera.“
Poljski državnici spremno prihvaćaju ovaj izazov, pa tako čelnik vladajuće stranke Pravo i pravda Jaroslav Kačinski već 15.6. u Gazeta Polska kaže slijedeće: „Poraz Zapada, prije svega Amerike u Ukrajini bilo bi veći nego u Vijetnamu, da i ne govorimo o Afganistanu. Na žalost, naša fokusiranost na izbjegavanje rata čini nas puno slabijima u tom sukobu s Rusijom, koja ne drži ni do kakvih vrijednosti. Što se tiče tehnologije, resursa, opreme i obučenosti vojnika, mi nadvisujemo Rusiju. Ali nama samima nedostaje odlučnosti pobijediti.“
Putinov rekviem unipolarom svijetu
I tako, danas smo tu gdje jesmo – blizu onome o čemu govori njemački politolog s početka ovog teksta.
Međutim, stvar je puno gora i kompleksnija jer u igri nije samo Europa, već i cijeli svijet. Summit G7, a prije svega NATO summit u Madridu – potvrdili su da je svijet nepovratno promijenjen. Rekao bih – Putin je „skladao rekviem“ za jednopolarni svijet, ali su temelje za tako nešto još puno ranije postavile posve druge silnice koje s Putinom nemaju baš nikakve veze. Zbog njih i njihove gramzivosti svijet je sada duboko podijeljen, a bit ćemo sretni ako će se sve ostati samo na podjeli. Svijet će vjerojatno izgledati ovako:
- Formirat će se jedinstveni zapadni svijet – predvođen anglo-američkom sastavnicom, gdje su drugi više-manje pokorni poslušnici s dobivenim epitetom „saveznika“ ili „partnera“ radi boljeg psihološkog efekta;
- Ostali dio svijeta vjerojatno će biti predvođen BRICS-om, koji nema jasno definiranu organizacijsku i hijerarhijsku strukturu kao G7 ili NATO, ali zato posjeduje snažnu zajedničku ideološku osnovicu koja se temelji (često i na negativnom iskustvu iz njihove kolonijalne prošlosti) na načelu „nismo anti-amerikanisti, ali želimo dokazati da se bez Amerike može“. BRICS-ovci su svojevrsni nastavak posrnulog globalizma američkog tipa ali na potpuno drugoj osnovi – koja isključuje formalnog vođu i koja želi djelovati na međusobno korisnim politikama gospodarskog i sigurnosnog karaktera.
To bi mogla biti dva ključna suprotstavljena pola koja se ubrzano nude neodlučnim „igračima“ na međunarodnoj sceni.
Tko će, i hoće li itko od ova dva pola na kraju pobijediti – ostavljam na promišljanje svima vama. Ja odgovora na znam, a vjerujem da ga sada ne zna nitko. Ono što znam jedino je to, da svijet ne ide u dobrom smjeru i da ga u propast vodi doslovno šaka „usijanih glava“ (njih najviše par tisuća, ako i toliko), i to isključivo zbog svojih, krajnje sebičnih interesa i nebrige za bilo koga drugog, a najmanje za one koje u svojoj oholosti i bezbožnosti niti ne smatraju ljudima.
