Slovensko pismo namjere za uvođenje eura sadržavalo je elemente koje hrvatsko nema – kontrolu administrativnih cijena i indeksaciju plaća. Nije prepušteno slatkorječivim činovnicima narodne banke da umiruju narod tvrdnjama kako uvođenje eura neće dovesti do poskupljenja, već je najavljeno da će, ako do toga dođe, u istoj mjeri rasti i plaće
Jedan od najvažnijih trenutaka u hrvatskoj povijesti, kako je pismo namjere o ulasku u eurozonu nazvao ministar financija Zdravko Marić, po nekim se bitnim dijelovima razlikuje od istog takvog trenutka koji su svojevremeno doživjeli Slovenci. Prva i vjerojatno najvažnija od tih namjera koje se spominju u slovenskom, ali ne i u hrvatskom pismu, kontrola je administrativnih cijena. Slovenci su očito znali da je obuzdavanje rasta svih cijena preko kojih se hrani golema birokracija najbolji put u reforme, u koje se i svi hrvatski političari zaklinju već dugi niz godina. Pa ipak, ni sad, usprkos svoj pompi i medijskom vatrometu kojima se najavljuje da je euro pred vratima, u Hrvatskoj nije bilo snage za udarac po mjestu na kojem je svaka birokracija najslabija. Po džepu. I to usprkos tome što je prilika bila neponovljiva i što pismo u cjelini obećava reforme i rasterećenje gospodarstva.
To je još jedan od pokazatelja zašto su Slovenci najbolje odigrali sve ključne poene u zahtjevnoj tranzicijskoj igri. Naravno, nisu ni oni bez grijeha, imali su svojih uspona i padova, krupnih gubitaka i sitnih, grajzlerskih igara kao što je bila ona s poslovanjem Ljubljanske banke izvan Slovenije, koja ih je koštala hrvatskog tržišta na kojem druge strane banke zarađuju golem novac, ali na glavnom pravcu stalno su držali pravi kurs. To dobro pokazuje ekonomski razvoj u tranzicijskim godinama. U bivšoj Jugoslaviji bili su najrazvijenija republika, s društvenim proizvodom po stanovniku za otprilike petinu većim od Hrvatske, koja je bila druga. Danas je slovenski BDP duplo veći od Hrvatskog, a isto toliko veći je i gospodarski rast, što znači da se razlika i dalje ubrzano produbljuje. Zašto se to dogodilo?
Slovenci nisu dozvolili pljačku, već su privatizaciju provodili podjelom imovine zaposlenima i svim građanima. (Svi Slovenci, od beba do staraca, dobili su isti iznos.) Ta kombinacija unutrašnjeg vlasništva (kakvo je u Hrvatskoj uspostavljeno u Istri, gdje HDZ sa svojim metodama tranzicije nije dobio vlast) i narodnog kapitalizma spriječila je uništavanje poduzeća, tjeranje zaposlenih na ulicu ili u prijevremenu mirovinu, špekulacije s nekretninama i drugom imovinom poduzeća, iza čega su ostajali spaljena zemlja i skorojevići s milijunima u džepu. Slovenci su istovremeno organizirano i uspješno spašavali sva poduzeća ili dijelove poduzeća koji su zapali u nevolje zbog gubitka jugoslavenskog tržišta. Pronalazila su se nova tržišta, pa možda najpoznatiji slovenski ekonomist dr. Jože Mencinger spominje kao dobar primjer tvornicu električnih brojila koja je radila u sklopu Iskre i koja se nakon raspada Jugoslavije našla u situaciji da je sa samo dvodnevnom proizvodnjom zadovoljavala sve godišnje slovenske potrebe. Pa ipak, i ta je proizvodnja spašena. U Hrvatskoj je sličnu proizvodnju razvijao RIZ, ali ona je ugušena uvoznom konkurencijom.
Tko je spašavao poduzeća? Ljudi koji su znali svoj posao, a to, naravno, nisu bili uhljebi iz vladajućih stranaka. Slovenci su uspješno spriječili najezdu političara na privredu i obranili stare direktore i ostali rukovodeći kadar. Oni sami smatraju da je to bilo najvažnije u njihovoj tranziciji. Možda imaju pravo, pogotovo kad se na to gleda iz Hrvatske, gdje je glavnu riječ vodio pljačkaški šljam koji se busao u domoljubna prsa, a istodobno se ponašao poput gladnih kurjaka u stadu ovaca. Iza njih je ostalo mnogo unesrećenih ljudi. Slovenci su, također za razliku od Hrvatske, stalno brinuli da sačuvaju konkurentnost svojih poduzeća, u izvozu i na domaćem tržištu, što je u maloj i otvorenoj ekonomiji isto. Umjesto stabilnosti koja je zaledila privredu, dozvoljavali su kontroliranu inflaciju, ali su u istoj mjeri slabili tečaj svog tolara. Zagrepčani koji su tada po špeceraj odlazili u Sloveniju, gdje su uz granicu nikli brojni supermarketi, sjećaju se da su za svoje marke svaki put dobivali više tolara, ali da su njima kupovali isto robe. Bilo je odmah jasno što se događa. Kad su neposredno nakon osamostaljenja Slovenci zakrčili granice s Austrijom i Italijom kamo su odlazili u šoping, bilo je jasno da treba mijenjati politiku, rekao je jednom prilikom već spomenuti dr. Mencinger, koji je tada bio potpredsjednik slovenske vlade. Jednom drugom ekonomistu, dr. Borislavu Škegri, koji je to isto bio u hrvatskoj vladi, tako nešto nije bilo ni na kraj pameti. Kod nas su i tečaj i cijene trajno držani u zamrzivaču.
U prvom desetljeću poslije rušenja Berlinskog zida Slovenija je bila apsolutno najuspješnija od svih europskih tranzicijskih zemalja. Ipak, kad su uvodili euro, Slovenci su morali mijenjati politiku. Tad su umjesto devalvacije svog novca (kojeg više nije bilo) prešli na kod nas opjevanu unutrašnju devalvaciju, odnosno smanjivanje troškova. Ali kojih? Vidjelo se to iz njihovog već zaboravljenog pisma namjere, u kojem navode kontrolu administrativnih cijena. Nisu dakle poput naših političara bajali i muljali o reformama, a sav teret prebacivali na poduzetnike i poduzeća. Bili su svjesni banalne istine, koju znaju i oni legendarni vrapci na krovovima, da mala i otvorena zemlja ne može imati skupu državu. Tome su prilagodili i svoju politiku.
U svoje pismo namjere upisali su još nešto, čega sad u hrvatskom pismu nema. To je indeksacija plaća. Nisu dakle prepustili slatkorječivim činovnicima narodne banke (u Hrvatskoj i s astronomskim plaćama) da umiruju narod tvrdnjama kako uvođenje eura nigdje nije dovelo do poskupljenja u maloprodaji, već su najavili da će, ako do toga dođe, u istoj mjeri podići i plaće. Da će ih indeksirati. Po tome se vidjelo da su u pripremama za uvođenje eura, uključujući i pisanje pisma namjere, sudjelovali i slovenski sindikati.
Predstavljajući nove ministre, Andrej Plenković je ovih dana s pravom tvrdio da se u javnosti ne vide i ne priznaju dosadašnji dobri rezultati rada njegove vlade. U zemlji u kojoj je život na dug bio trajna politika, još od vremena kad je pokojni predsjednik Franjo Tuđman izjavio kako je ova generacija zaslužila da se zaduži, Plenkovićeva vlada je promijenila takvo ponašanje, počela uspješnije nego prije kontrolirati porezne prihode i rashode (iako pravi rezovi u potrošačku birokratsku strukturu izostaju) pa se, zahvaljujući i poplavi jeftinog novca u svijetu, hrvatski vanjski dug čak i malo smanjio. Nevolja je što se istodobno zadržava stara politika, koja ne dozvoljava ponovnu industrijalizaciju zemlje i što Hrvatskom i dalje vladaju pohlepni bankari i zadrigli uvoznici. Dok se radikalno ne počne mijenjati stanje u kojem su dva od tri obroka koje pojedu Hrvati iz uvoza i dok Hrvatska tone na dno Europske unije, svaka stabilizacija, pa i ona državnih financija, samo je zamrzavanje bijede.
portalnovosti
Jedan od najvažnijih trenutaka u hrvatskoj povijesti, kako je pismo namjere o ulasku u eurozonu nazvao ministar financija Zdravko Marić, po nekim se bitnim dijelovima razlikuje od istog takvog trenutka koji su svojevremeno doživjeli Slovenci. Prva i vjerojatno najvažnija od tih namjera koje se spominju u slovenskom, ali ne i u hrvatskom pismu, kontrola je administrativnih cijena. Slovenci su očito znali da je obuzdavanje rasta svih cijena preko kojih se hrani golema birokracija najbolji put u reforme, u koje se i svi hrvatski političari zaklinju već dugi niz godina. Pa ipak, ni sad, usprkos svoj pompi i medijskom vatrometu kojima se najavljuje da je euro pred vratima, u Hrvatskoj nije bilo snage za udarac po mjestu na kojem je svaka birokracija najslabija. Po džepu. I to usprkos tome što je prilika bila neponovljiva i što pismo u cjelini obećava reforme i rasterećenje gospodarstva.
To je još jedan od pokazatelja zašto su Slovenci najbolje odigrali sve ključne poene u zahtjevnoj tranzicijskoj igri. Naravno, nisu ni oni bez grijeha, imali su svojih uspona i padova, krupnih gubitaka i sitnih, grajzlerskih igara kao što je bila ona s poslovanjem Ljubljanske banke izvan Slovenije, koja ih je koštala hrvatskog tržišta na kojem druge strane banke zarađuju golem novac, ali na glavnom pravcu stalno su držali pravi kurs. To dobro pokazuje ekonomski razvoj u tranzicijskim godinama. U bivšoj Jugoslaviji bili su najrazvijenija republika, s društvenim proizvodom po stanovniku za otprilike petinu većim od Hrvatske, koja je bila druga. Danas je slovenski BDP duplo veći od Hrvatskog, a isto toliko veći je i gospodarski rast, što znači da se razlika i dalje ubrzano produbljuje. Zašto se to dogodilo?
Slovenci nisu dozvolili pljačku, već su privatizaciju provodili podjelom imovine zaposlenima i svim građanima. (Svi Slovenci, od beba do staraca, dobili su isti iznos.) Ta kombinacija unutrašnjeg vlasništva (kakvo je u Hrvatskoj uspostavljeno u Istri, gdje HDZ sa svojim metodama tranzicije nije dobio vlast) i narodnog kapitalizma spriječila je uništavanje poduzeća, tjeranje zaposlenih na ulicu ili u prijevremenu mirovinu, špekulacije s nekretninama i drugom imovinom poduzeća, iza čega su ostajali spaljena zemlja i skorojevići s milijunima u džepu. Slovenci su istovremeno organizirano i uspješno spašavali sva poduzeća ili dijelove poduzeća koji su zapali u nevolje zbog gubitka jugoslavenskog tržišta. Pronalazila su se nova tržišta, pa možda najpoznatiji slovenski ekonomist dr. Jože Mencinger spominje kao dobar primjer tvornicu električnih brojila koja je radila u sklopu Iskre i koja se nakon raspada Jugoslavije našla u situaciji da je sa samo dvodnevnom proizvodnjom zadovoljavala sve godišnje slovenske potrebe. Pa ipak, i ta je proizvodnja spašena. U Hrvatskoj je sličnu proizvodnju razvijao RIZ, ali ona je ugušena uvoznom konkurencijom.
Tko je spašavao poduzeća? Ljudi koji su znali svoj posao, a to, naravno, nisu bili uhljebi iz vladajućih stranaka. Slovenci su uspješno spriječili najezdu političara na privredu i obranili stare direktore i ostali rukovodeći kadar. Oni sami smatraju da je to bilo najvažnije u njihovoj tranziciji. Možda imaju pravo, pogotovo kad se na to gleda iz Hrvatske, gdje je glavnu riječ vodio pljačkaški šljam koji se busao u domoljubna prsa, a istodobno se ponašao poput gladnih kurjaka u stadu ovaca. Iza njih je ostalo mnogo unesrećenih ljudi. Slovenci su, također za razliku od Hrvatske, stalno brinuli da sačuvaju konkurentnost svojih poduzeća, u izvozu i na domaćem tržištu, što je u maloj i otvorenoj ekonomiji isto. Umjesto stabilnosti koja je zaledila privredu, dozvoljavali su kontroliranu inflaciju, ali su u istoj mjeri slabili tečaj svog tolara. Zagrepčani koji su tada po špeceraj odlazili u Sloveniju, gdje su uz granicu nikli brojni supermarketi, sjećaju se da su za svoje marke svaki put dobivali više tolara, ali da su njima kupovali isto robe. Bilo je odmah jasno što se događa. Kad su neposredno nakon osamostaljenja Slovenci zakrčili granice s Austrijom i Italijom kamo su odlazili u šoping, bilo je jasno da treba mijenjati politiku, rekao je jednom prilikom već spomenuti dr. Mencinger, koji je tada bio potpredsjednik slovenske vlade. Jednom drugom ekonomistu, dr. Borislavu Škegri, koji je to isto bio u hrvatskoj vladi, tako nešto nije bilo ni na kraj pameti. Kod nas su i tečaj i cijene trajno držani u zamrzivaču.
U prvom desetljeću poslije rušenja Berlinskog zida Slovenija je bila apsolutno najuspješnija od svih europskih tranzicijskih zemalja. Ipak, kad su uvodili euro, Slovenci su morali mijenjati politiku. Tad su umjesto devalvacije svog novca (kojeg više nije bilo) prešli na kod nas opjevanu unutrašnju devalvaciju, odnosno smanjivanje troškova. Ali kojih? Vidjelo se to iz njihovog već zaboravljenog pisma namjere, u kojem navode kontrolu administrativnih cijena. Nisu dakle poput naših političara bajali i muljali o reformama, a sav teret prebacivali na poduzetnike i poduzeća. Bili su svjesni banalne istine, koju znaju i oni legendarni vrapci na krovovima, da mala i otvorena zemlja ne može imati skupu državu. Tome su prilagodili i svoju politiku.
U svoje pismo namjere upisali su još nešto, čega sad u hrvatskom pismu nema. To je indeksacija plaća. Nisu dakle prepustili slatkorječivim činovnicima narodne banke (u Hrvatskoj i s astronomskim plaćama) da umiruju narod tvrdnjama kako uvođenje eura nigdje nije dovelo do poskupljenja u maloprodaji, već su najavili da će, ako do toga dođe, u istoj mjeri podići i plaće. Da će ih indeksirati. Po tome se vidjelo da su u pripremama za uvođenje eura, uključujući i pisanje pisma namjere, sudjelovali i slovenski sindikati.
Predstavljajući nove ministre, Andrej Plenković je ovih dana s pravom tvrdio da se u javnosti ne vide i ne priznaju dosadašnji dobri rezultati rada njegove vlade. U zemlji u kojoj je život na dug bio trajna politika, još od vremena kad je pokojni predsjednik Franjo Tuđman izjavio kako je ova generacija zaslužila da se zaduži, Plenkovićeva vlada je promijenila takvo ponašanje, počela uspješnije nego prije kontrolirati porezne prihode i rashode (iako pravi rezovi u potrošačku birokratsku strukturu izostaju) pa se, zahvaljujući i poplavi jeftinog novca u svijetu, hrvatski vanjski dug čak i malo smanjio. Nevolja je što se istodobno zadržava stara politika, koja ne dozvoljava ponovnu industrijalizaciju zemlje i što Hrvatskom i dalje vladaju pohlepni bankari i zadrigli uvoznici. Dok se radikalno ne počne mijenjati stanje u kojem su dva od tri obroka koje pojedu Hrvati iz uvoza i dok Hrvatska tone na dno Europske unije, svaka stabilizacija, pa i ona državnih financija, samo je zamrzavanje bijede.
portalnovosti
