Tako je to u nezavršenim društvima gdje nacionalistička vlast stalno potkupljuje svoje najopasnije skupine, stvarajući od njih moćne interesne grupacije. Koje tako amoralne, kao duga ruka vlasti, funkcioniraju na stalnom provociranju ratnog stanja. I zato Hrvatskoj doista ne treba vanjski neprijatelj. Ima ih i sama dovoljno da bude trajno neslobodna država.
Nije se fina, katolička Hrvatska uznemirila, nisu se portali užgali od zgranutih poruka osude pravosuđa zbog druge oslobađajuće presude dvojici ubojica, nisu na ulice izašli zgroženi veterani tražeći smjenu sudaca i pravdu za žrtve, tek sitna vijest govorila je o presudi kojom su dvojica pripadnika elitne postrojbe hrvatske vojske oslobođena optužbi za masakr šestorice mještana sela Grubori, nakon „uzorne“ vojne akcije Oluja, 1995.
A bila je riječ o akciji čišćenja terena, ne od korova, nego od preostalih srpskih stanovnika u zaleđu Dalmacije, uoči prolaska Vlaka slobode s najmilijim putnikom, predsjednikom Tuđmanom, koji će tada izgovoriti programatsku sentencu kako su oni, Srbi, „pobjegli samo s gaćama na štapu“. E da, teren je dakle trebalo do kraja „očistiti“, da se El presidente ne bi uzrujao ako kroz prozor vlaka ugleda nekog živog Srbina, tamo, u bivšoj Krajini. Pa su zato hrvatski vojnici „elitno“, baš onako junački, ušli i u selo Grubore i pobili šestoricu preostalih starijih mještana: Jovu, Miloša, Mariju, Milku, Jovana Grubora i Đuru Karanovića.
Za zločin se saznalo odmah, jer su istoga dana u selo došli pripadnici UN-a i slikali leševe, pa je Hrvatska, doduše tek 14 godina kasnije, bila dužna odglumiti neki pravosudni proces. Započela je tobožnja istraga, optuženo je njih troje, jedan koji je bio spreman zločin priznati nađen je obješen, pod nikad razjašnjenim okolnostima, drugi se pak nisu sjećali da su ikada bili u Gruborima. Imali su amneziju, baš kao i ostalih 70 svjedoka, njihovih suboraca, a zavjet šutnje obavio je sve te „elitiste“ koji su toga augusta u Gruborima spalili kuće i kukavički pobili preostale mještane. Doista, ima li išta jadnije od masakriranja nenaoružanih civila na njihovom kućnom pragu? Ali to nije pitanje za sud koji je sada, po drugi put, a 24 godine nakon zločina, oslobodio ubojice iz Grubora.
70 svjedoka, 70 zaborava, da bi zapovjednik postrojbe sucu ironično kazao kako je o zločinu saznao mnogo kasnije i to iz tjednika Feral Tribune. A mi smo u Feralu već tada znali da uzalud pišemo o zločinima, uzalud jer politički manipulirano pravosuđe bilo je i ostalo jače. Jače i od metaka, nađenih u tijelima onih žrtava u Gruborima, jače od protoka vremena u kojemu bi civilizirana država napokon sudila svojim ratnim zločincima. Takav pravosudni sistem priznaje totalnu amneziju sudionika zločina, ignorira pravdu za žrtve, uvažava zavjet šutnje tobožnjih heroja jednoga prljavog rata u kojemu se etničko čišćenje podrazumijevalo, kao dio političkog programa.
I što bi sad bilo da je politički predstavnik Srba u Hrvatskoj, Milorad Pupovac, komemorirajući ovih dana žrtve svoga naroda u Gruborima, kazao kako je Hrvatska na najboljem putu u fašizam? Što bi dakle bilo da kaže istinu, kakvu je vrlo pažljivo izrekao nedavno u bosanskim i slovenskim medijima? Opet bi nasrnuli hrvatski „elitisti“, svi ti zaboravni likovi kada su u pitanju ratni zločini nad Srbima, prijeteći i zahtijevajući sve što im u njihovom vučjem bijesu padne na pamet. Kao što u neviđenoj harangi protiv jednog čovjeka ti domoljubi traže od premijera raskid koalicije s Pupovčevom strankom, traže njegovo izbacivanje s Filozofskog fakulteta, traže od Državnog tužilaštva da ga izloži kaznenom progonu. Zato jer je rekao istinu o fašizaciji društva i antisrpskoj histeriji.
Nazivaju ga „zloćudnim tumorom na tijelu Hrvatske“, kojega bi valjda trebalo „očistiti“, kao što su onomad čišćena srpska sela, i još, ti ga budni čuvari etnički čiste Hrvatske optužuju za „protuustavno djelovanje i sramotne izljeve govora mržnje prema hrvatskoj državi“. Iz tužilaštva međutim tjednima stižu tek izjave kako su „izvidi u tijeku“, iako je tek minuta dovoljna da se odbaci ta kretenska prijava čije bi uvažavanje značilo zabranu slobode govora. Da, bilo bi tako, e da ta institucija nije tek politički instrument vladajuće elite, pa joj odluka zavisi od odluke Vlade. A ova pak, usrana kakva jest od svakog poteza svoje radikalno desne pesnice, čeka da se stvari smire same od sebe. Ili uz pomoć neke nove novčane donacije veteranima, neke nove privilegije.
A dok čuvari poretka prijete izlaskom na ulice, vijećnica iz redova HDZ-a u Rijeci gadno je mitingovala na jednoj proustaškoj televiziji o tome kako Rijeci ne trebaju vrbe, shodno onoj ustaškoj: „Srbe na vrbe!“, jer da ih u tom gradu ima zanemariv broj, ali da ta stabla svakako trebaju Dalmaciji gdje Srba ima previše. I hoće li sada veterani tražiti njen sudski progon zbog „izljeva govora mržnje“? I kako je uopće došlo do toga da jedna skupina uporno zarobljava Hrvatsku, provocira mržnju i strah? Došlo je jer država funkcionira po principu mafijaške hobotnice, a koja je moćna onoliko koliko i njezin najmanji krak. Tako je to u nezavršenim društvima gdje nacionalistička vlast stalno potkupljuje svoje najopasnije skupine, stvarajući od njih moćne interesne grupacije. Koje tako amoralne, kao duga ruka vlasti, funkcioniraju na stalnom provociranju ratnog stanja. I zato Hrvatskoj doista ne treba vanjski neprijatelj. Ima ih i sama dovoljno da bude trajno neslobodna država.
tacno
