U našoj hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji postoje dva vrsna i svjetski poznata nogometaša s biblijskim imenom Ivan. Jedan je Ivan Rakitić, a drugi Ivan Perišić.
Neću i ne želim lamentirati o tome tko je od njih dvojice
bolji igrač, ali tek toliko da spomenem da je na prošlom nogometnom prvenstvu u
Brazilu, moj rođo, Ivan Perišić bio službeno proglašen za najboljeg hrvatskog
nogometaša, a ovo svjetsko prvenstvo u Rusiji
ponovo je zabio najviše golova i imao najviše asistencija. I kao ujak Ivana Perišića, čija se rodbina nalazi u
našem gradu, u ime cijele naše porodice starih i rođenih Brođana, mislim da
imam potpuno moralno pravo postaviti pitanje, zašto je Ivan Rakitić dobio brončanu
spomen ploču na brodskom korzu, a Ivan Perišić nije.
Našu obitelj uopće nije nitko ni kontaktirao. Uopće ne
smatram da Perišiću treba dodijeliti spomen ploču u našem gradu, ali ne treba
ni Rakitiću. Neki pojedinci mi odmah iz prve ruke odgovaraju kako je Ivan
Perišić rođen u Omišu, pa neka mu onda oni tamo podižu i spomenik i spomen
ploču, što god žele. Ok, slažem se. Potpisujem prvi. Ali, po toj logici
zaključivanja, ni Ivan Rakitić nije rođen u Slavonskom Brodu, on je, zaboga,
rođen u Švicarskoj.
Ali, onda mi kažu, pa njegova rodbina je iz Sikirevaca.
Dobro. U redu. Ok. A rodbina Ivana Perišića je iz Slavonskog Broda. Naš
brodski pjesnik Dinko Lončar Dino, s najviše objavljenih knjiga poezije u
Slavonskom Brodu je njegov ujak, rođeni Brođanin, urbano dijete ovoga grada. Ja
sam također Perišićev ujak, a naša majka Iva Senka, prvi rod s Ivanom Perišićem.
Ako ćemo mjeriti stvar po tim aršinima, po ujacima, babi i stričevima, pa onda
je po toj logici zaključivanja, više Ivan Perišić zaslužio brončanu spomen
ploču u Slavonskom Brodu. Nitko se recimo, uopće nije zapitao zašto Ivan Rakitić
nije došao na svečano otvaranje brončane spomen ploče njemu u čast. Pa zato što
ga, da prostite, savršeno boli kurac i za Brođane i za Slavonski Brod. Vjerojatno
je našao neki „opravdan razlog“ i ispričao se. Tako su se na isti način mogli
opravdati i i ispričati i Mandžo i Olić. Ali nisu, nego su došli, jer im je
stalo i do Brođana i do Slavonskog Broda. Mandžo i Olić su se ljubazno odazvali pozivu,
ali g. Rakitiću je to bilo ispod časti. Tlaka. Mučenje. Pa zašto bi i došao
kada sa Slavonskim Brodom nema apsolutno nikakve veze, niti se uopće osjeća
Brođaninom. Jeli netko ikada čuo da je Ivan Rakitić bilo što dobro učinio za
naš grad? Nitko nikada. Niti je ikada u njemu bio. Zbog oca, reda radi jednom
li dvaput možda navratio u Sikirevce. Budimo iskreni i pošteni. Mi smo tu čast
i to priznanje, dodijelili zapravo, zbog
njegova oca Luke, samo i isključivo zato
jer je otac, a ne sin, rođen u Sikirevcima i tamo se pojavi svakih dvadeset
godina. I tu vidimo poveznicu. Ako tako rezoniramo, moja pokojna baba Marica je
recimo, rođena u Duisburgu u Njemačkoj i sada, zamislite, za moje nagrađene
romane i moje književno stvaralaštvo grad Duisburg meni dodijeli brončanu
spomen ploču, a ja u tom gradu nikad u životu nisam bio, ne znam čak ni gdje se
nalazi. I tako ja, ni kriv ni dužan, dobijem od tog grada veliko priznanje,
zbog koga, zbog moje pokojne babe Marice.
Tako to obično u životu kod nas biva, na ovim našim
prostorima, kada se priznanja i nagrade dijele po babi i po stričevima. Bez
obzira što sam ujak od Ivana Perišića, koji je ponos i dika našeg hrvatskog
roda i cijele moje obitelji i bez obzira što je to s pravom povrijedilo cijelu
moju obitelj, mislim da spomen ploča Ivanu Perišiću nema što tražiti u
Slavonskom Brodu. Tu joj nikako nije mjesto. Ali mislim da isto to važi i za
Ivana Rakitića. No, to ne znači nužno da sam u pravu. Isto tako smatram da
ovakve brončane spomen ploče na brodskom korzu treba dodijeliti i zasluženim
ženama. Jesu li žene manje vrijedna bića i nisu ništa bitno i vrijedno nikada
učinili za naš grad? Ovo je već četvrta brončana spomen ploča koja se
dodjeljuje sportašima, muškarcima. Postoje valjda i zaslužene spisateljice,
zaslužene glumice poput Irene Kolesar, balerine Mije Čorak Slavenske recimo,
koje su također zaslužile svoju brončanu spomen ploču. Ovako, ispada, da naš
grad civilizacijski, politički, kulturološki i moralno pripada samo muškarcima
i samo sportašima. Nije li to malo previše šovinistički? Patrijarhalno. No, to
je samo moja kritika i samo moje mišljenje i nikako ne znači da sam u pravu.
Poštovane čitateljice i čitatelji, vi ste porota i porota u svojim komentarima ima riječ. Hvala!
