U SAD-u se već desetljećima događa isti proces, opaža novinar i publicist Thomas Frank: birači glasaju za zabranu pobačaja, a ispadne da se imućnima smanji porez.




Rano jutro pola šest, svakog dana putuje, moja Milena – početni su stihovi sjetne pjesme Novih Fosila u kojoj upoznajemo radnicu istrošenih nenjegovanih ruku, podstanarku u nezavidnim životnim uvjetima. Pjesma ne nudi neku bolju budućnost Mileni i život bi joj mogao, barem pretpostavljamo, proteći u mukotrpnoj nesigurnosti. Bolje se ne snalaze ni akteri iz hita “Living On A Prayer” u izvedbi Bon Jovija, zaljubljeni par Gina i Tommy koji se nadaju da će nekako financijski izdržati do njezine sljedeće slabašne plaće kuharice dok je on nezaposlen.

Sudbine radničkih obitelji i njihovih životnih uvjeta u Americi, Hrvatskoj ili nekoj drugoj kapitalističkoj državi uglavnom su slične, pune briga o novcu i strahova od gubitka zaposlenja ili zdravlja, no kada dođe vrijeme za odlazak na biralište i odabir političke opcije za sljedećih nekoliko godina, za koga glasaju Gina, Tommy ili Milena? Ako je suditi po analizi predsjedničkih američkih izbora u studenome, nemala je šansa da su glasali za Donalda Trumpa – dakle za kandidata Republikanske stranke, za konzervativnu opciju koja promiče tradicionalne kršćanske vrijednosti, a protivi se sindikalnom udruživanju radnika.

Najamni radnici su u Sjedinjenim Državama nerijetko prisiljeni raditi i po dva posla da bi preživjeli do prvog u idućem mjesecu, teško se mogu dokopati kredita za vlastitu nekretninu, muče ih dugovi, neplaćeni računi i stari automobil koji ujutro neće upaliti. Zašto takvi birači glasaju za političke opcije kojima, barem na prvi pogled, uopće nije stalo da se životni uvjeti radnika iole poprave?

Klasne laži


Ovdje u San Franciscu najviše glasova Donaldu Trumpu pristiglo je iz rubnih gradskih kvartova napučenima slabije plaćenima i manje obrazovanima, a u cijeloj Americi Trump je dobio 11 milijuna više glasova nego 2016. godine, zahvaljujući dobrim dijelom i velikom povjerenju koje su mu iskazali siromašniji krajevi gdje je nezaposlenost velika, a zdravstvena zaštita ili vrtići za djecu manje dostupni.

“Trump laže cijelo vrijeme, a njegova je možda najveća laž da su on i njegova administracija prijatelji radničke klase,” kaže istaknuti američki ljevičar, senator Bernie Sanders koji se i sam okušao u utrci za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke. Prema njegovoj evidenciji, Trump je za suradnike imenovao više milijardera nego ikoji raniji predsjednik, zapošljavao ljude koji žele smanjiti radnička prava, značajno pogodovao najbogatijima te tražio rezove u školstvu, zdravstvu i stambenom zbrinjavanju siromašnijih.

Usprkos svemu tome, mnoge radničke obitelji još uvijek vjeruju Trumpu i stoga je, smatra Sanders, presudno da Demokratska stranka, s Bidenom na čelu, pokaže hrabrost i suprotstavi se neprijateljima radnika: Wall Streetu, farmaceutskoj industriji, velikim korporacijama iz područja financija, zdravstvenog osiguranja, fosilnih goriva, vojnog naoružanja i drugima koje eksploatiraju uposlenike. Ako to ne učini, već 2024. godine mogao bi se pojaviti novi autokratski kandidat Republikanske stranke koji bi, upozorava Sanders, mogao biti čak i gori od Trumpa.

Sandersove su preporuke razumljive, ali ne i jednostavno ostvarive jer američki radnici već desetljećima ne uspijevaju odlučiti hoće li se radije busati u prsa identitetom i moralom, te se pritom nastaviti pacati u siromaštvu, ili će pak rame uz rame s pojedincima drugih rasa, naroda i seksualnih orijentacija podignuti glas kako bi se izborili za bolju plaću, pristupačniju zdravstvenu skrb, više šansi za kvalitetno školovanje djece i kraće radno vrijeme.

Kako biste vi, a kako Milena, Gina ili Tommy odlučili ako na glasačkom listiću na dan izbora ispod imena prvog kandidata stoji “Pobačaj će biti zakonom odmah zabranjen i vaša plaća blagajnice u supermarketu možda ide 20% dolje”, a ispod imena drugog kandidata stoji “Zakon će odmah obvezati sve bolnice na obavljanje pobačaja, ali vaša će plaća možda biti 20% veća”? Možda vam zvuči kao karikiranje ili zamka, ali pobačaj je već desetljećima jedna od najtežih i najopsežnije raspravljanih tema u SAD-u, a neki ljevičari smatraju da je to pitanje vrlo važno i za prosječne radnike. Prosječan građanin/glasač/najamni radnik suočen s takvim izborom uglavnom ostaje zbunjen, ne znajući više spada li lijevo ili desno, ili je ni vrit ni mimo.

I sad mu još samo treba neki znanstvenik da ga dodatno sludi pitanjima poput: koliko vam trebamo platiti da biste udarili vašeg kućnog ljubimca?

(Ne) udaram pse i (ne) kritiziram domovinu


Ozbiljno, biste li besplatno, za stotinu, tisuću ili milijun dolara, udarili vašeg psa jako u glavu? Njujorški profesor psihologije Jonathan Haidt koji obavlja istraživanja postavljajući ovakva pitanja tvrdi da su desničari brutalnost prema psu spremni obaviti za manje novca nego ljevičari, a jedan od njegovih testova o moralnim vrijednostima možete i sami provjeriti. Ljevičari su, pak, utvrdio je Haidt, spremniji za manje novca nego desničari kritizirati vlastitu naciju u tuđoj državi.

Ljevičari pretpostavljaju da je vaš primarni interes, ako ste najamni radnik u zapadnom kapitalizmu, borba za radnička prava i veću plaću, a potom se nakon izgubljenih izbora čudom čude velikoj popularnosti koju su u narodnim masama uživali konzervativci kao što su Ronald Reagan, Margaret Thatcher ili Donald Trump. Ističući da je najmoralnije brinuti za najslabije u društvu i državi, stranke ljevice pri usredotočenju na ugrožene građane često propuštaju adresirati i druge moralne potrebe, nade i brige glasača.

Radnička klasa, kada zaokruži konzervativnog kandidata, zapravo se izjašnjava za zadovoljenje vlastitih moralnih interesa pa bi stoga stranke ljevice možda trebale dobro promisliti kako mogu dobiti izbornu utakmicu u kojoj na teren izlaze hendikepirani s tri igrača manje.

Desnica igra s tri igrača više


Naime, prema teoriji o moralnosti gorespomenutog profesora Haidta, političarima ljevice su više-manje na pameti dvije brige: sprječavati da slabiji bude povrijeđen (pripadnik manjine, siromašan, izbjeglica ili pak okoliš koji se uništava zagađenjem) te razvijati zajednicu jednakopravnih građana. Desničari prihvaćaju te dvije dimenzije i potom dodaju još tri, a koje se okvirno mogu sažeti u lojalnost (npr. naciji), poštivanje tradicionalnih autoriteta i dosljednost.

Političari su itekako svjesni da njihovi birači balansiraju u toj lepezi moralnih vrijednosti i pokušavaju pogoditi u žicu što većeg broja građana kako bi bili uspješniji na izborima. Konzervativne stranke, ako je vjerovati ovoj teoriji o moralnosti, imaju jednostavno više prostora za izbornu kampanju jer ciljaju u pet dimenzija promišljanja birača i mogu plesati od brige za otpuštenog radnika do fotografiranja s najvećim izrabljivačem radne snage ili nacionalistom te pritom još uvijek biti u stanju izazvati pozitivnu reakciju kod pojedinog birača. Ljevičarski političar, pak, biva okljaštren jer na izbornim skupovima stalno ponavlja ideje iz dviju primarnih moralnih dimenzija, a pritom, svjesno ili ne, zanemaruje preostale tri.

Rezultati primamljivih predizbornih trikova su, kako objašnjava novinar i autor Thomas Frank koji proučava promjene raspoloženja američkog biračkog tijela u unutrašnjosti SAD-a, već desetljećima nakon izbora isti: birači glasaju za zabranu pobačaja, a ispadne da se imućnima smanji porez. Birači glasaju da njihova država opet bude snažna, a rezultat biva uništena industrija. Glasaju za opciju koja najavljuje jaču borbu protiv terorizma, a dobiju srozavanje mirovinskog sustava. Glasaju ljutiti na društvene elite, a potom izroni novi sloj beskrupuloznih koji zgrće još brže i kreše prava radnika još bezobzirnije.

Vrijeme Superhika


Pred našim očima kao da se odvija Francuska revolucija u obrnutom smjeru ili ostvarenje krilatice Superhika iz Alan Forda o oduzimanju siromašnima da bi se dalo bogatima – kao da glasači iz izbora u izbore daju vladarima – u Sjedinjenim Državama, ali i Europi – sve više moći i pomiču klatno sve više udesno. U dvadesetom stoljeću radništvo se u suradnji sa strankama ljevice mukotrpno izborilo za mirovinske sustave, godišnje odmore, socijalne programe za siromašne i za školovanje, ali ako ovako nastavimo, tvrdi Thomas Frank, istopit će se sve što je u korist “malog čovjeka” postignuto u proteklih stotinu i nešto godina.

Da vas, ako ste prosječan građanin, vremeplov prebaci 200 godina unatrag u industrijsku revoluciju, radili biste mukotrpno i poslušno 10 do 16 sati dnevno, šest ili sedam dana u tjednu, a i vaša bi djeca stenjala obavljajući teške poslove, možda i u uskim rudarskim oknima s početkom u dva sata ujutro.  Velika smrtnost novorođenčadi i djece, zarazne bolesti, kratak životni vijek, ozljede na radu, glad i nesigurnost bili su stvarnost ogromne većine dok se sposoban i privilegiran sloj krupnih industrijalaca i bankara naglo i enormno bogatio.

Danas pak u tehnološkoj revoluciji roboti preuzimaju sve više poslova i, kako prognozira nekadašnji direktor Googlea Eric Schmidt, ulazimo u eru izobilja. Produktivnost je impresivna i posao za koji je 1950. godine bilo potrebno 40 sati sada se obavlja za desetak sati, no vrlo malo se raspravlja o mogućnosti značajnijeg skraćivanja radne satnice kako bi građani jednostavno više vremena provodili  s obitelji i prijateljima.
Porast produktivnosti – broj radnih sati tjedno potrebnih da se proizvede koliko se proizvodilo za 40 sati tjedno u 1950. godini (izvor: http://groups.csail.mit.edu/mac/users/rauch/worktime/)

Prije pedesetak godina predviđalo se da će američki radnik ove, 2020. godine, na poslu provoditi tek oko 5 sati dnevno, te da će, optimističan je bio profesor političkih znanosti sa Sveučilišta MIT Dr. Ithiel de Sola Pool, nacionalizam jednostavno iščeznuti. Za neostvarivanje tih prognoza bilo bi međutim pogrešno okrivljivati stranke desnice jer, kako pojašnjava profesor međunarodnih odnosa iz Georgije Cas Mudde, nacionalizam rado propagira cijeli američki politički spektar, a Joe Biden u govorima naziva Sjedinjene Države nadaleko najmoćnijom i najpoštenijom svjetskom državom. Mudde američkoj ljevici, Bidenu i drugim političarima Demokratske stranke predlaže da radikalno zaokrenu i građanima jednostavno započnu govoriti da nisu, niti su ikad bili, najveličanstvenija država na svijetu.

Jedino tako mogu postati moćna država, veli Mudde i podsjeća da se Amerika srozava u svjetskim rang listama mjerenja korupcije, kvalitete obrazovanja, zdravstva i, naravno, rastuće nejednakosti. Izračuni koje prezentira kalifornijski profesor ekonomije Gabriel Zucman pak pokazuju nagli rast bogaćenja uskog sloja privilegiranih u proteklih nekoliko desetljeća, odnosno povratak na nemilosrdne razine koncentracije bogatstava s kraja devetnaestog stoljeća.


Postotak cjelokupnog američkog bogatstva kroz desetljeća u vlasništvu 0.1% najbogatijih Amerikanaca, s vidljivim naglim porastom u proteklih četiri desetljeća, samo 0.1% Amerikanaca posjeduje oko 20% nacionalnog bogatstva (Izvor i dodatne informacije: https://gabriel-zucman.eu/files/Zucman2019.pdf )

Kapitalizam treba spasiti od samouništenja, a jedan od načina je, predlaže analitičarka londonskog Financial Timesa Rana Foroohar, da kapitalisti radnicima povise nadnice, a sebi snize enormne plaće i bonuse.  Zvuči jednostavno, ali dogoditi se vjerojatno može tek pod nekom prisilom ili možda čak – zastrašivanjem.

Dobar je strah kome ga je Bog dao


Uloga političara koji brine za radnike jest prestrašiti kapitaliste kao što ih je strašio komunizam, predlaže kolumnist britanskog Guardiana Aditya Chakrabortty podsjećajući na stotinu godina borbe za osmosatni radni dan. Od početka devetnaestog stoljeća radnici i ljevičarski političari tražili su osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna, ali industrijalci nisu popuštali. I sve tako do neočekivane boljševičke oktobarske revolucije 1917. i radničkih prosvjeda širom Europe zbog kojih su prestrašeni vladari namah popustili, te je osmosatni radni dan ozakonjen u Francuskoj, Njemačkoj i Portugalu u samo nekoliko mjeseci.

U dobrom dijelu dvadesetog stoljeća kapitalističke su elite u strahu od mogućih komunističkih revolucija kontinuirano podizale plaće radnicima, te bogatašima uvodile veće poreze. Nakon pada Sovjetskog Saveza i željezne zavjese komunistička se aždaja rasplinula, a kapitalizam razuzdao kao pušten s lanca, dovodeći nas u situaciju političkih i društvenih napetosti. Chakrabortty ne nudi brza rješenja već poziva na stvaranje nekog novog političkog pokreta koji bi u 21. stoljeću bio u stanju prestraviti bogate elite, dovesti ih pameti i dokazati da takav strah može zapravo biti koristan za sve.

Možda je rješenje, a možda novi trik konzervativaca, takozvani društveno odgovoran kapitalizam koji spominje američki republikanski senator Marco Rubio, jedan od Trumpovih unutarstranačkih suparnika u predizborju 2016. godine. “Svrha ekonomije je služiti građanima, moguće je imati ekonomiju koja dobro funkcionira i svima služi na dobrobit,” kazao je Rubio kojeg u Republikanskoj stranci optužuju za ideje bliske socijalistima. “Dosad smo” – nastavlja Rubio – “bili u uvjerenju da će se, kada se neki tvornički pogon zatvori, jednostavno pojaviti nova radna mjesta za otpuštene radnike, no to se više ne događa. A ljudi žele poslove plaćene dovoljno da mogu imati djecu, podizati obitelj u sigurnom kvartu u kojem djeca mogu ići u dobru školu, a roditelji nakon radnog vijeka u pristojnu mirovinu.”

Tim riječima Rubio pokušava pokazati širinu koju Republikanska stranka nudi i nada se da će konzervativci u budućnosti biti primamljiva opcija za širok spektar birača. Upravo tu se, ocjenjuje analitičar New Yorkera Nicholas Lemann, pojavljuje opasnost za ljevičare, moguće obrtanje desno-lijevo uloga, stvaranje situacije u kojoj desne stranke postaju one koje bolje prezentiraju ekonomske programe za radnike, za obitelji “običnih ljudi.” Ogromna potpora koju je Donald Trump (ne)očekivano uživao među nižim slojevima razbudila je američke desničare i ponukala ih na nove metode pridobivanja birača.

“Sve je otvoreno, glasovi radničke klase se nude,” smatra povjesničar sa Sveučilišta u Arizoni Donald Critchlow koji za sljedeće predsjedničke izbore Republikanskoj stranci predlaže da ponude kandidata koji će biti kao Trump, samo bez njegove karikaturalnosti.

Ako izdržimo do kraja prosinca


Dok stranke promišljaju strategije za nadolazeće izborne cikluse, većina američkih građana sa strepnjom očekuje nove mjere za suzbijanje pandemije i pita se kada će Vlada konačno pomoći najugroženijima i otpuštenima. Republikanska i Demokratska stranka ne uspijevaju se dogovoriti o iznosu nove runde financijske pomoći građanima i tvrtkama, a oporavak ekonomije će potrajati, najavljuju, godinama.

Brige hrvatskih građana za budućnost su vjerojatno slične, o čemu govori i statistički podatak o najvećem padu plaća mjereno u okviru Europske unije.


U Hrvatskoj najveći pad plaća u EU zbog pandemije (izvor Eurostat: https://ec.europa.eu/eurostat/web/products-eurostat-news/-/ddn-20201210-2?redirect=%2Feurostat%2F)

Stoga bi, iako je vrijeme blagdana i u trgovinama koje su otvorene iz zvučnika čujete uobičajene božićne melodije, možda bilo prikladno trenutku zavrtjeti i jednu od country uspješnica s tematikom iz radničkog života, Ako izdržimo do kraja prosinca (If We Make It Through December) autora Merlea Haggarda, čiji stihovi, u vrlo slobodnom prijevodu, među ostalim, kažu  – dobio sam otkaz u tvornici i nisu baš najbolja vremena, nebo zna da sam radio teško i želio kćeri priuštiti svečan Božić, ne želim reći da mrzim prosinac jer trebalo bi biti sretno vrijeme godine, ali moja kćer ne razumije zašto tata nema za božićne poklone.

Premda zvuči kao iz pjesmarice nekog autora ljevijih ideja, Haggard je slavu zapravo dostigao konzervativnim, domoljubnim kompozicijama i politički obojenim izjavama. Odličan tekstopisac, jedan od najplodonosnijih autora u žanru country glazbe, bio je i ostao važna karika u spektru moralnih, kulturnih i tradicionalnih vrijednosti koje zastupaju američki konzervativci. Da konfuzija bude veća, Haggard je u momentima karijere pjevao u korist Hillary Clinton i Baracka Obame, no ogromna većina će ipak, ako iz susjednog automobila, čekajući zeleno svjetlo na semaforu, začuje neku Haggardovu kompoziciju, pomisliti da je vozač zacijelo neki tvrdokorni, istinski američki konzervativac.

faktograf