Zdravko Mamić nam je otkrio ono što nam je, na razini tajnog znanja, već desetljećima poznato – naša država nije država institucija, procedura, zakona, pravde i istinskih političara koji vode računa o interesima građana.
Naša država je država negacije prava, pravde i države. Ona je antidržava.
To smo znali i prije, u našoj intimi, sada to znamo i po glasnogovorniku antidržave – Zdravku Mamiću.
Zdravko Mamić nastupa kao otuđeni, ozlojeđeni i ostavljeni pripadnik antidržave. On zna što je antidržava, sudjelovao je u njezinom stvaranju, a, koliko vidimo, o antidržavi i njezinim protagonistima vodio je i brižne dnevničke zapise.
Antidržava je korumpirana država. Ona ne postoji da bi bila u funkciji građana, ona se iživljava nad građanima.
Zdravko Mamić nas, kao jedan od onih koji su se nekada iživljavali nad građanima, jer svaka zabava na kojoj sudjeluju oni koji se podmićuje ili oni koji podmićuju, jest iživljavanje nad građanima, upoznaje s cijenom, afinitetima i ljudskom niskošću onih koji su, pristajući na korupciju, negirali ovu državu i pretvorili je u antidržavu.
Živjeti u maloj državi u vremenima globalizacije, prilika je da se bude velik, ali samo ako ta malena država nije antidržava. Živjeti u malenoj antidržavi u vremenima globalizacije pravo je prokletstvo.
Malena država je država u kojoj je sva politika, čak i ona nacionalna, zapravo lokalna politika. U državi u kojoj živi četiri milijuna stanovnika, suludo je razvijati privid oštrog razlikovanja između lokalne i tzv. visoke politike. U zemlji od četiri milijuna stanovnika sva je politika lokalna politika, samo što je neka lokalnija.
Mi smo, zapravo, polis. Hrvatska je grad-država. Zato nas korupcija toliko teško i pogađa. U korumpiranom polisu nije moguće pronaći oazu bez korupcije.
Budući da se nalazimo u gradu-državi, u kampanji za predstojeće izbore, iako se prvenstveno odnose na komunalne politike, treba dominantno komunicirati teme korupcije u pravosuđu.
Nije paradoksalno, apsurdno, a ni promašeno na lokalnim izborima raspravljati o temi koja se odnosi na državnu razinu, apsurdno je ako se u kampanji ne budu otvarale teme koje se odnose na pravosuđe.
Ponavljam, naša država je, u osnovi, grad-država, a u gradu-državi ili postoji ili ne postoji korupcija.
Zdravko Mamić kaže da korupcija postoji. On ju je provodio, on je sudjelovao u njoj, a u tome su mu pomagali i mnogi predstavnici tzv. sudbene vlasti.
Uostalom, zar nije SOA još 2016. godine, daleko prije Mamića, utvrdila da 20 sudaca ugrožava nacionalnu sigurnost? Jest, ali taj podatak nikoga nije uzrujao – ni političare, a ni građane.
Korupcija je naša svakidašnjica, nju očekujemo, nju podržavamo, a što je osobito tragično, od likova koji su sudjelovali u stvaranju antidržave, sada očekujemo da postanu borci protiv korupcije.
Ovo me podsjeća na formiranje grupe Borg. Ona je formirana voljom Andreja Plenkovića i Bože Petrova. No kada je Andrej Plenković odbacio Božu Petrova, Božo Petrov je postao glasnogovornik korupcije grupe Borg, uvjeravajući javnost da je zato borac protiv korupcije.
Sjećati se korupcije u kojoj si sudjelovao, ne znači boriti se protiv korupcije. Nešto slično sada čini i Zdravko Mamić, a javnost željno očekuje da nastavi s objavljivanjem pikanterija koje se odnose na intimni i moralni svijet pripadnika sudbene vlasti.
Što će nam to? Kao da ne znamo da je njihov intimni život u potpunom suglasju s moralnim normama koje su usvojili i koje su ih dovele do toga da, bez imalo grižnje savjesti, sudjeluju na zabavama s mnogim optuženicima, sasvim je svejedno kako se ti optuženici prezivaju – Mamić ili, recimo, Kerum.
Ne zanima me, dakle, je li istina ono što Mamić kaže da je istina, ali me itekako zanima zašto istina koju je SOA utvrdila kao istinu ugrožavanja nacionalne sigurnosti nije rezultirala istinom mnogih pravnih i političkih posljedica.
Da je bilo pravnih i političkih posljedica, ne bi nam trebao Zdravko Mamić u ulozi borca protiv korupcije koja se odigrava načelom sjećanja na korupciju u kojoj je sudjelovao.
Sve dok nam je Zdravko Mamić borac protiv korupcije, ova država je i dalje antidržava. Sve dok nam premijer smatra da ga spoznaje do kojih su došle obavještajne službe ni na što ne obvezuju, ova država će ostati antidržava.
Nemojmo zaboraviti ni predsjednika države koji upozorava da naš pravosudni sustav ne počiva na zakonima, nego na Šeksovim kumovskim vezama. Ako je naša sudbena vlast vođena kumovskim spoznajama, onda trebamo u našim lokalnim sredinama vidjeti tko se nalazi u kumovskim vezama s Vladimirom Šeksom.
Danas sam se raspitao postoji li u Zadru netko kome je Vladimir Šeks kum. Rekli su mi da je Šeks kum Božidaru Kalmeti. Zanimljivo i posve neočekivano.
Ako je vjerovati predsjedniku Milanoviću, onda Božidar Kalmeta i Vladimir Šeks vjeruju u pravnu državu Vladimira Šeksa, a pravne posljedice u takvoj državi su one koje Šeks želi da budu.
Kada u takvoj državi SOA sastavi izvješće u dužnosnicima sudbene vlasti koji ugrožavaju nacionalnu sigurnost, onda se takvo izvješće dočeka s osmijehom na usnama i odbaci ga se kao nebitan podatak koji nikoga ne obvezuje da postupi sukladno spoznajama koje to izvješće sadrži.
To da 20 sudaca ugrožava nacionalnu sigurnost jedne antidržave nije ništa prema tome da je jedan čovjek, i to kaže predsjednik države, pravnu državu podredio vlastitoj volji i kumovskim vezama.
Kada je potrebno 20 ljudi da se ugrozi nacionalna sigurnost, onda je, sukladno logici antidržave, riječ o običnim slabićima.
Jaki ljudi stvaraju antidržavu. Jaki pojedinac je tako stvorio pravni sustav antidržave. Nisu mu bili potrebni mnogi, on je to učinio sam. No budući da je ipak socijalno biće, odlučio je u taj pravni sustav uvesti one koje je u procesu socijalizacije osjećao više od prijatelja, a to su, razumije se, kumovi. Kada se kum optuženik nađe pred kumom sudcem, jasno je da će presuda biti vođena tankoćutnim motivima vođenim voljom tvorca tog sustava.
Naš pravni sustav je tankoćutan, u kumovskom smislu. Zato i jesmo antidržava, a u antidržavi je glavna tema stanje u pravosuđu i korupcija. O tome trebaju svi progovarati.
Protiv korupcije se mogu boriti samo aktivni građani, a ne oni koji sjećanje na korupciju u kojoj su sudjelovali pretvaraju u perverzni program političke borbe protiv korupcije.
autograf
Naša država je država negacije prava, pravde i države. Ona je antidržava.
To smo znali i prije, u našoj intimi, sada to znamo i po glasnogovorniku antidržave – Zdravku Mamiću.
Zdravko Mamić nastupa kao otuđeni, ozlojeđeni i ostavljeni pripadnik antidržave. On zna što je antidržava, sudjelovao je u njezinom stvaranju, a, koliko vidimo, o antidržavi i njezinim protagonistima vodio je i brižne dnevničke zapise.
Antidržava je korumpirana država. Ona ne postoji da bi bila u funkciji građana, ona se iživljava nad građanima.
Zdravko Mamić nas, kao jedan od onih koji su se nekada iživljavali nad građanima, jer svaka zabava na kojoj sudjeluju oni koji se podmićuje ili oni koji podmićuju, jest iživljavanje nad građanima, upoznaje s cijenom, afinitetima i ljudskom niskošću onih koji su, pristajući na korupciju, negirali ovu državu i pretvorili je u antidržavu.
Živjeti u maloj državi u vremenima globalizacije, prilika je da se bude velik, ali samo ako ta malena država nije antidržava. Živjeti u malenoj antidržavi u vremenima globalizacije pravo je prokletstvo.
Malena država je država u kojoj je sva politika, čak i ona nacionalna, zapravo lokalna politika. U državi u kojoj živi četiri milijuna stanovnika, suludo je razvijati privid oštrog razlikovanja između lokalne i tzv. visoke politike. U zemlji od četiri milijuna stanovnika sva je politika lokalna politika, samo što je neka lokalnija.
Malena država je država u kojoj je sva politika, čak i ona nacionalna, zapravo lokalna politika. U državi u kojoj živi četiri milijuna stanovnika, suludo je razvijati privid oštrog razlikovanja između lokalne i tzv. visoke politike. U zemlji od četiri milijuna stanovnika sva je politika lokalna politika, samo što je neka lokalnija
Mi smo, zapravo, polis. Hrvatska je grad-država. Zato nas korupcija toliko teško i pogađa. U korumpiranom polisu nije moguće pronaći oazu bez korupcije.
Budući da se nalazimo u gradu-državi, u kampanji za predstojeće izbore, iako se prvenstveno odnose na komunalne politike, treba dominantno komunicirati teme korupcije u pravosuđu.
Nije paradoksalno, apsurdno, a ni promašeno na lokalnim izborima raspravljati o temi koja se odnosi na državnu razinu, apsurdno je ako se u kampanji ne budu otvarale teme koje se odnose na pravosuđe.
Ponavljam, naša država je, u osnovi, grad-država, a u gradu-državi ili postoji ili ne postoji korupcija.
Zdravko Mamić kaže da korupcija postoji. On ju je provodio, on je sudjelovao u njoj, a u tome su mu pomagali i mnogi predstavnici tzv. sudbene vlasti.
Uostalom, zar nije SOA još 2016. godine, daleko prije Mamića, utvrdila da 20 sudaca ugrožava nacionalnu sigurnost? Jest, ali taj podatak nikoga nije uzrujao – ni političare, a ni građane.
Korupcija je naša svakidašnjica, nju očekujemo, nju podržavamo, a što je osobito tragično, od likova koji su sudjelovali u stvaranju antidržave, sada očekujemo da postanu borci protiv korupcije.
Ovo me podsjeća na formiranje grupe Borg. Ona je formirana voljom Andreja Plenkovića i Bože Petrova. No kada je Andrej Plenković odbacio Božu Petrova, Božo Petrov je postao glasnogovornik korupcije grupe Borg, uvjeravajući javnost da je zato borac protiv korupcije.
Sjećati se korupcije u kojoj si sudjelovao, ne znači boriti se protiv korupcije. Nešto slično sada čini i Zdravko Mamić, a javnost željno očekuje da nastavi s objavljivanjem pikanterija koje se odnose na intimni i moralni svijet pripadnika sudbene vlasti.
Što će nam to? Kao da ne znamo da je njihov intimni život u potpunom suglasju s moralnim normama koje su usvojili i koje su ih dovele do toga da, bez imalo grižnje savjesti, sudjeluju na zabavama s mnogim optuženicima, sasvim je svejedno kako se ti optuženici prezivaju – Mamić ili, recimo, Kerum.
Ne zanima me, dakle, je li istina ono što Mamić kaže da je istina, ali me itekako zanima zašto istina koju je SOA utvrdila kao istinu ugrožavanja nacionalne sigurnosti nije rezultirala istinom mnogih pravnih i političkih posljedica.
Da je bilo pravnih i političkih posljedica, ne bi nam trebao Zdravko Mamić u ulozi borca protiv korupcije koja se odigrava načelom sjećanja na korupciju u kojoj je sudjelovao.
Sve dok nam je Zdravko Mamić borac protiv korupcije, ova država je i dalje antidržava. Sve dok nam premijer smatra da ga spoznaje do kojih su došle obavještajne službe ni na što ne obvezuju, ova država će ostati antidržava.
Nemojmo zaboraviti ni predsjednika države koji upozorava da naš pravosudni sustav ne počiva na zakonima, nego na Šeksovim kumovskim vezama. Ako je naša sudbena vlast vođena kumovskim spoznajama, onda trebamo u našim lokalnim sredinama vidjeti tko se nalazi u kumovskim vezama s Vladimirom Šeksom.
Danas sam se raspitao postoji li u Zadru netko kome je Vladimir Šeks kum. Rekli su mi da je Šeks kum Božidaru Kalmeti. Zanimljivo i posve neočekivano.
Ako je vjerovati predsjedniku Milanoviću, onda Božidar Kalmeta i Vladimir Šeks vjeruju u pravnu državu Vladimira Šeksa, a pravne posljedice u takvoj državi su one koje Šeks želi da budu.
Zdravko Mamić nam je otkrio ono što nam je, na razini tajnog znanja, već desetljećima poznato – naša država nije država institucija, procedura, zakona, pravde i istinskih političara koji vode računa o interesima građana
Kada u takvoj državi SOA sastavi izvješće u dužnosnicima sudbene vlasti koji ugrožavaju nacionalnu sigurnost, onda se takvo izvješće dočeka s osmijehom na usnama i odbaci ga se kao nebitan podatak koji nikoga ne obvezuje da postupi sukladno spoznajama koje to izvješće sadrži.
To da 20 sudaca ugrožava nacionalnu sigurnost jedne antidržave nije ništa prema tome da je jedan čovjek, i to kaže predsjednik države, pravnu državu podredio vlastitoj volji i kumovskim vezama.
Kada je potrebno 20 ljudi da se ugrozi nacionalna sigurnost, onda je, sukladno logici antidržave, riječ o običnim slabićima.
Jaki ljudi stvaraju antidržavu. Jaki pojedinac je tako stvorio pravni sustav antidržave. Nisu mu bili potrebni mnogi, on je to učinio sam. No budući da je ipak socijalno biće, odlučio je u taj pravni sustav uvesti one koje je u procesu socijalizacije osjećao više od prijatelja, a to su, razumije se, kumovi. Kada se kum optuženik nađe pred kumom sudcem, jasno je da će presuda biti vođena tankoćutnim motivima vođenim voljom tvorca tog sustava.
Naš pravni sustav je tankoćutan, u kumovskom smislu. Zato i jesmo antidržava, a u antidržavi je glavna tema stanje u pravosuđu i korupcija. O tome trebaju svi progovarati.
Protiv korupcije se mogu boriti samo aktivni građani, a ne oni koji sjećanje na korupciju u kojoj su sudjelovali pretvaraju u perverzni program političke borbe protiv korupcije.
autograf
