Nedjeljna je večer. Kao i većina grđjana Slavonskog Broda jednim uhom pratim neku od lokalnih radio stanica, pratim vijesti. Nema panike, nema euforije, djeca već znaju kako škole nema, a ja se lagano spremam za ponedjeljak, prvi radni dan u tjednu. Najdraži nešto broji (konta je li ima manjak ili višak radnih sati ). Vijesti su smirujuće, ali opasnost visi u zraku, hoće li nasipi izdržati? Situacija u Bosni i Srbiji je strašna, gdje god se okreneš apeli za pomoć. Ljudi kao ljudi, odmah se stihijski organiziraju, skupljaju sve što treba, volonteri, vojska, policija... brane grad.
Zang, poruka na "viberu"; draga prijateljica A. šalje poruku: "Sanja, jesi li ti spremila stvari, hranu, gdje su ti djeca? Mene stalno neko zove i govori kako je stanje alarmantno i kako treba bježati.“
Odmah odgovaram: "Draga A. nešto će ti reći iskusna teta, mislim da nema razloga za paniku, pripremi malo vode, ukoliko jave kako nije dobra za piće ili ako bi se pojavile smetnje u redovitoj vodopskrbi čisto da imaš za prvu ruku. I ne brini,valjda će biti sve ok. Pusa,pusa...pokoja naljepnica....“
Sve je isto kao i pred dvadeset i kusur godina....sve je isto. Radio i TV koji izvještavaju o strahotama i ratnom vihoru koji se približava glavnom gradu, ali se još uvijek svi nadaju kako će razum prevladati. Ne može biti rata u Bosni, čuje se sa svih strana, pa mi smo ovdje vijekovima, stoljećima, vaktima, raznolika je Bosna, neće brat na brata. U daljini se čuju detonacije, grad nadlijeću avioni, a ljudi idu na posao, škole i vrtići ne rade ,lijepo je vrijeme, pravo majsko proljetno, terase kafića pune.
Majka je došla s posla za njom vidno zabrinut otac. Šuti. Majka priča (a kako bi bilo drugačije), o tome ko je gdje sklonio djecu, ko je ostao u Gradu ,ko više nije viđen. Odjednom uzbuna, avioni, strčavanje u nepripremljen i blokirani podrum. Opet nas trzaju i plaše. U podrumu smo svi zajedno, atmosfera je ok,z bijaju se šale, zajedno jedni do drugih sjedimo na improviziranim sjedalima.Svi uglavnom prepričavaju što su čuli, ko je kriv, ko je prav, ko će nas sigurno spasiti i sačuvati od velikog zla koje nam se nadvilo nad glavom. Pomoć se skuplja na sve strane, ne škratari se.
Opasnost je prošla, vraćamo se u stan, roditelji se došaptavaju. Iz pohvatanih riječi rekonstruiram što se događa. Komšinica Draga majci je rekla kako na Trebević stižu stotine i stotine arkanovaca i kako se sprema proboj u grad preko Grbavice. Susjeda Marica je rekla kako za sat vremena kreće kolona automobila koja će se pokušati probiti preko Blidinja do Splita. Spremam najnužnije i sestra i ja napuštamo svoj rodni dom, svoj rodni grad, prijatelje, školu, znance i rodbinu, naivno vjerujući kako je to samo na kratko, na par dana, dok se ne smiri... Vratile se nismo nikada .U rodni grad dodjemo sporadično kao gosti onakvi kakve priželjkuje EU parlamentarka Ruža.
Gledam slike poplavom opustošenih krajeva,užasnute ljude na traktorima, kamionima, s torbicama i vrećicama u rukama, podbuhli od plača. Očaj. Tuga. Pomoć se skuplja na sve strane, svi imaju razumijevanja, svi smo složni, braća u nesreći. Neumitna sile prirode probudila je ono najbolje u nama.
Na fejsu postovi o različitim apelima, svezane zastave regiona, svi smo udruženi, zahvaljujemo jedni drugima, volimo se. Sava je zbrisala granice, nesreća ne bira. Još dugo će sudionici prepirčavati različite dogodovštine iz vremena svibanjske poplave tog ljeta Gospodnjeg 2014. S nostalgijom će se sjećati vrućih kifli, kebaba, Todorićeve vode. S ponosom će se sjećati kako su bili mala, ali važna karika u lancu i kako je sve nekako bilo dobro. Ponese te ta euforija dobrog osjećanja, strah i adrenalin učine svoje. Ma nije bitno koliki je računa za vodu ili kako nas čereči Brodplin i ljeti i zimi. Pa i vlastita plaća koja kasni djeluje bezveze naspram ove nadnice za strah.
Ali tu i tamo neko stavi post o tome kako neprijatelj ipak ne spava i kako najbliži susjedi, komšije, braća, ljudi isti kao mi samo čekaju da se naivno i mirno uljuljkamo u sanak pa da napadnu naše nasipe, naš trud i muku. Drugi opet krivca nalaze u nama samima a sve je Božja kazna.
Glavni trbuhozborac trenutno oporbene stranke najavljuje konačan obračun sa neistomišljenicima, jugofilima i jugonostalgičarima. Lokalno se slavi pobjeda na izborima za Vijeće mjesnih odbora na koje praktično nije niko ni izašao. Gradonačelnik je u blatu doslovce, mudro se osmjehuje poput starog mačka, a oblačić iznad glave zamišlja sljedeći predizborni plakat s gumenim čizmama u prvom planu. Premijer pogubljen u vremenu i prostoru zaviruje u Savu, s ozbiljnim izrazom lica, kao nešto kuži (vraga kuži kao i ja). Pa mali đir amfibijom. Dobro mu stoji vodonepropusna jakna, čovjek je fit i dobro utreniran. Najavljuje istragu, ozbiljnu i sveobuhvatnu. A šta drugo,po default ako ne znaš šta bi rekao, a želiš se dodvoriti puku, reci da ćeš sve pomno istražiti i biti transparentan.To je tako jebeno in, ta transparetnost od koje mi se muti pred očima. Pobočnik u vidu poljoprivredne uzdanice naše Županije je ladan kao špricer, sve je apsolutno pod kontrolom.
Pomoć obećavaju svi, tu nema uopće bilo kakve kalkulacije, ni dlaka s glave neće faliti ugroženom stanovništvu.
Za tjedan dana euforija će splasnuti, prikupljena pomoć će se dijeliti ko zna kakvim aršinima kao i te davne 1991/92 (još i danas kruže Brodom legende o podrumima i garažama dobrostojećih i pozicioniranih pojedinaca). Nakon poplave ostat će sjećanje onih koji su spašavali grad, organizirali pomoć, prepirčavat će se, nadodavati, oduzimati kako to već obično biva. Mali ljudi su kao i obično sretni s malim stvarima, ponosni na svoja dobro djela i to je ono najljepše što čovjek može iznjedriti. Nakon poplave ostat će mulj i vječna gorčina u srcima i grlima onih koji su ostali bez svog doma.Uredno će ih se tapšati po ramenu, obećavati, prepričavati kako su skupljali baš za njih, a onda će im podstanarski stan iznamljivati za masne pare, jer zakon tržišta je zakon tržišta, tu nema milosti i brat brata ne zna. Vrlo brzo biće sami u svojoj borbi za golu egzistenciju, za povratak svega onoga što su izgubili. I nastavit će živjeti kao da će sto godina biti mir, a spremati se kao da će sutra biti evakuacija...uvijek s malom torbicom spremnom za neadajbože.
Zang, poruka na "viberu"; draga prijateljica A. šalje poruku: "Sanja, jesi li ti spremila stvari, hranu, gdje su ti djeca? Mene stalno neko zove i govori kako je stanje alarmantno i kako treba bježati.“
Odmah odgovaram: "Draga A. nešto će ti reći iskusna teta, mislim da nema razloga za paniku, pripremi malo vode, ukoliko jave kako nije dobra za piće ili ako bi se pojavile smetnje u redovitoj vodopskrbi čisto da imaš za prvu ruku. I ne brini,valjda će biti sve ok. Pusa,pusa...pokoja naljepnica....“
Sve je isto kao i pred dvadeset i kusur godina....sve je isto. Radio i TV koji izvještavaju o strahotama i ratnom vihoru koji se približava glavnom gradu, ali se još uvijek svi nadaju kako će razum prevladati. Ne može biti rata u Bosni, čuje se sa svih strana, pa mi smo ovdje vijekovima, stoljećima, vaktima, raznolika je Bosna, neće brat na brata. U daljini se čuju detonacije, grad nadlijeću avioni, a ljudi idu na posao, škole i vrtići ne rade ,lijepo je vrijeme, pravo majsko proljetno, terase kafića pune.
Majka je došla s posla za njom vidno zabrinut otac. Šuti. Majka priča (a kako bi bilo drugačije), o tome ko je gdje sklonio djecu, ko je ostao u Gradu ,ko više nije viđen. Odjednom uzbuna, avioni, strčavanje u nepripremljen i blokirani podrum. Opet nas trzaju i plaše. U podrumu smo svi zajedno, atmosfera je ok,z bijaju se šale, zajedno jedni do drugih sjedimo na improviziranim sjedalima.Svi uglavnom prepričavaju što su čuli, ko je kriv, ko je prav, ko će nas sigurno spasiti i sačuvati od velikog zla koje nam se nadvilo nad glavom. Pomoć se skuplja na sve strane, ne škratari se.
Opasnost je prošla, vraćamo se u stan, roditelji se došaptavaju. Iz pohvatanih riječi rekonstruiram što se događa. Komšinica Draga majci je rekla kako na Trebević stižu stotine i stotine arkanovaca i kako se sprema proboj u grad preko Grbavice. Susjeda Marica je rekla kako za sat vremena kreće kolona automobila koja će se pokušati probiti preko Blidinja do Splita. Spremam najnužnije i sestra i ja napuštamo svoj rodni dom, svoj rodni grad, prijatelje, školu, znance i rodbinu, naivno vjerujući kako je to samo na kratko, na par dana, dok se ne smiri... Vratile se nismo nikada .U rodni grad dodjemo sporadično kao gosti onakvi kakve priželjkuje EU parlamentarka Ruža.
Gledam slike poplavom opustošenih krajeva,užasnute ljude na traktorima, kamionima, s torbicama i vrećicama u rukama, podbuhli od plača. Očaj. Tuga. Pomoć se skuplja na sve strane, svi imaju razumijevanja, svi smo složni, braća u nesreći. Neumitna sile prirode probudila je ono najbolje u nama.
Na fejsu postovi o različitim apelima, svezane zastave regiona, svi smo udruženi, zahvaljujemo jedni drugima, volimo se. Sava je zbrisala granice, nesreća ne bira. Još dugo će sudionici prepirčavati različite dogodovštine iz vremena svibanjske poplave tog ljeta Gospodnjeg 2014. S nostalgijom će se sjećati vrućih kifli, kebaba, Todorićeve vode. S ponosom će se sjećati kako su bili mala, ali važna karika u lancu i kako je sve nekako bilo dobro. Ponese te ta euforija dobrog osjećanja, strah i adrenalin učine svoje. Ma nije bitno koliki je računa za vodu ili kako nas čereči Brodplin i ljeti i zimi. Pa i vlastita plaća koja kasni djeluje bezveze naspram ove nadnice za strah.
Ali tu i tamo neko stavi post o tome kako neprijatelj ipak ne spava i kako najbliži susjedi, komšije, braća, ljudi isti kao mi samo čekaju da se naivno i mirno uljuljkamo u sanak pa da napadnu naše nasipe, naš trud i muku. Drugi opet krivca nalaze u nama samima a sve je Božja kazna.
Glavni trbuhozborac trenutno oporbene stranke najavljuje konačan obračun sa neistomišljenicima, jugofilima i jugonostalgičarima. Lokalno se slavi pobjeda na izborima za Vijeće mjesnih odbora na koje praktično nije niko ni izašao. Gradonačelnik je u blatu doslovce, mudro se osmjehuje poput starog mačka, a oblačić iznad glave zamišlja sljedeći predizborni plakat s gumenim čizmama u prvom planu. Premijer pogubljen u vremenu i prostoru zaviruje u Savu, s ozbiljnim izrazom lica, kao nešto kuži (vraga kuži kao i ja). Pa mali đir amfibijom. Dobro mu stoji vodonepropusna jakna, čovjek je fit i dobro utreniran. Najavljuje istragu, ozbiljnu i sveobuhvatnu. A šta drugo,po default ako ne znaš šta bi rekao, a želiš se dodvoriti puku, reci da ćeš sve pomno istražiti i biti transparentan.To je tako jebeno in, ta transparetnost od koje mi se muti pred očima. Pobočnik u vidu poljoprivredne uzdanice naše Županije je ladan kao špricer, sve je apsolutno pod kontrolom.
Pomoć obećavaju svi, tu nema uopće bilo kakve kalkulacije, ni dlaka s glave neće faliti ugroženom stanovništvu.
Za tjedan dana euforija će splasnuti, prikupljena pomoć će se dijeliti ko zna kakvim aršinima kao i te davne 1991/92 (još i danas kruže Brodom legende o podrumima i garažama dobrostojećih i pozicioniranih pojedinaca). Nakon poplave ostat će sjećanje onih koji su spašavali grad, organizirali pomoć, prepirčavat će se, nadodavati, oduzimati kako to već obično biva. Mali ljudi su kao i obično sretni s malim stvarima, ponosni na svoja dobro djela i to je ono najljepše što čovjek može iznjedriti. Nakon poplave ostat će mulj i vječna gorčina u srcima i grlima onih koji su ostali bez svog doma.Uredno će ih se tapšati po ramenu, obećavati, prepričavati kako su skupljali baš za njih, a onda će im podstanarski stan iznamljivati za masne pare, jer zakon tržišta je zakon tržišta, tu nema milosti i brat brata ne zna. Vrlo brzo biće sami u svojoj borbi za golu egzistenciju, za povratak svega onoga što su izgubili. I nastavit će živjeti kao da će sto godina biti mir, a spremati se kao da će sutra biti evakuacija...uvijek s malom torbicom spremnom za neadajbože.
