Prvo izdanje na hrvatskom jeziku, srpanj 2023., Fraktura, Zaprešić, 24sata,
Zagreb
© Boris Rašeta, 2023.
© za ovo izdanje Fraktura i 24sata, 2023.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo
kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
All rights are represented by Fraktura, Croatia.
Zagreb
© Boris Rašeta, 2023.
© za ovo izdanje Fraktura i 24sata, 2023.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo
kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
All rights are represented by Fraktura, Croatia.
Prvo poglavlje (dio) biografije Josipa Broza Tita, SBPeriskop objavljuje zahvaljujući dopuštenju autora Borisa Rašete.
Glad za životom
“Spava, brate, s revolverom pod jastukom već decenijama.
Čitavog je života gonjena zvijer. Komplikovan život! Nije
tako jednostavno kako se to izvanjski čini.”
Miroslav Krleža, Čengiću
“Moj život nije bio lak, ali ja sam ga živio radosno”, rekao je Tito Vladi-
miru Dedijeru. U toj je rečenici sadržana ključna psihološka tajna tog
čovjeka: kako radosno proći kroz život koji nalikuje na neprekidni put
od jedne nesreće prema drugoj?
Teško ranjavanje u Rusiji (proboden je kopljem), potres mozga od
granate, iscrpljujuća pješačenja po Sibiru, prebijanje knutom, smrt prvo
troje djece, višegodišnja robija, pokolj osam tisuća suboraca na Sutjesci
i ranjavanje prilikom kojeg mu je pas pukim slučajem spasio život,
šarlah, tuberkuloza, tri razvoda, sukob sa Staljinom – ništa iz tog ka-
taloga nevolja nije njegov život učinilo turobnim. Današnji čovjek traži
pomoć psihijatra zbog posljedica pandemije, zato što ga je šef krivo
pogledao ili mu stižu previsoki računi za plin. Na timelineu njegova
života vidimo dva svjetska rata, epidemiju španjolske groznice (prema
kojoj COVID-19 izgleda razmjerno benigno), kraljevu diktaturu, veliku
krizu 1929., sukob sa Staljinom 1948. godine. U Rusiji, za vrijeme Velike
čistke gleda kako mu prijatelje, po noći, iz hotela Lux odvode u nepo
znatom smjeru. U atmosferi jeze on mora šutjeti; piše karakteristike
drugova, pa čak i vlastite žene, koju guta mrak, a on je se potpisom pera
odriče, jer zna da je čeka Sibir ili strijeljanje. “Nisam”, kaže pokajnički,
“bio dovoljno budan.” O tome šuti cijeloga života. Luciju Bauer pred
njim smije spomenuti samo jedan čovjek, Josip Kopinič. No i nakon tog
poniženja on ide dalje, koristeći se “sretnom prednosti prignuta koljena”
o kojoj govori Shakespeare. Ubacuje nogu u dizginu, i u sedlu je.
Taj tečaj političkog preživljavanja u staljinovskoj džungli, najskuplju
“školu života”, u kojoj nije bilo mjesta za herojstvo, današnji moćnici
– često i sami surovi, lišeni dara milosti, poput poslovnjaka Elona Muska
ili Jeffa Bezosa – teško bi prošli netaknuti i uz konzilij odlično plaćenih
psihoterapeuta. On ih ne treba čak ni onda kad mu kosa, za samo jednu
noć, posijedi. Kirurzi, liječnici opće prakse, endokrinolozi, pedeset
liječnika stoji na usluzi predsjedniku, ali među njima ne vidimo nijed-
nog psihijatra. Broz tako dokazuje istinitost inače precijenjene Nietzsche-
ove tvrdnje, prema kojoj nas ojača ono što nas ne ubije.
Njegovi najvažniji suvremenici (daleko od bojišnice) teže su se nosili
s iskušenjima. Winston Churchill patio je od teške depresije; pio je,
znao se rasplakati (zvali su ga Cry Baby). Staljin je bio paranoični sadist,
Hitleru su specijalisti ispisali cijeli svežanj dijagnoza; Josipu Brozu
nitko nije prišio nikakav duševni poremećaj. Nema bosanske kote,
rudnika, podruma, proplanka gdje nije boravio ratnih godina koristeći
se svakim predahom da taj ratni put, sa svojom tajnicom i ljubavnicom
Zdenkom, učini što sretnijim. Randolph Churchill vrckavo i s dosta
simpatija primjećuje kako je Titova pećina, njegov ratni štab, nalik na
ljubavno gnijezdo kurtizane. Jedni ga smatraju genijem, drugi zločin-
cem; treći u njemu vide prvog celebrityja regije. Njemu je to svejedno,
on ne bi ništa mijenjao.
“U cjelini uzev, ponovo bih birao isti život”, reći će Vladi “Gangsteru”
1952., dok mu Rusi još pušu za vrat; Staljin je, naime, upravo zadužio
maršala Žukova da napravi plan invazije na Jugoslaviju.
Josip Broz primjer je neutažive žudnje za životom, što primjećuje
i Krležina žena Bela. Uvjeren da reprize neće biti, on ide naprijed, ne
osvrćući se za onim što ostavlja iza sebe. Na tom putu malo mu je kad
drugova, pa čak i vlastite žene, koju guta mrak, a on je se potpisom pera
odriče, jer zna da je čeka Sibir ili strijeljanje. “Nisam”, kaže pokajnički,
“bio dovoljno budan.” O tome šuti cijeloga života. Luciju Bauer pred
njim smije spomenuti samo jedan čovjek, Josip Kopinič. No i nakon tog
poniženja on ide dalje, koristeći se “sretnom prednosti prignuta koljena”
o kojoj govori Shakespeare. Ubacuje nogu u dizginu, i u sedlu je.
Taj tečaj političkog preživljavanja u staljinovskoj džungli, najskuplju
“školu života”, u kojoj nije bilo mjesta za herojstvo, današnji moćnici
– često i sami surovi, lišeni dara milosti, poput poslovnjaka Elona Muska
ili Jeffa Bezosa – teško bi prošli netaknuti i uz konzilij odlično plaćenih
psihoterapeuta. On ih ne treba čak ni onda kad mu kosa, za samo jednu
noć, posijedi. Kirurzi, liječnici opće prakse, endokrinolozi, pedeset
liječnika stoji na usluzi predsjedniku, ali među njima ne vidimo nijed-
nog psihijatra. Broz tako dokazuje istinitost inače precijenjene Nietzsche-
ove tvrdnje, prema kojoj nas ojača ono što nas ne ubije.
Njegovi najvažniji suvremenici (daleko od bojišnice) teže su se nosili
s iskušenjima. Winston Churchill patio je od teške depresije; pio je,
znao se rasplakati (zvali su ga Cry Baby). Staljin je bio paranoični sadist,
Hitleru su specijalisti ispisali cijeli svežanj dijagnoza; Josipu Brozu
nitko nije prišio nikakav duševni poremećaj. Nema bosanske kote,
rudnika, podruma, proplanka gdje nije boravio ratnih godina koristeći
se svakim predahom da taj ratni put, sa svojom tajnicom i ljubavnicom
Zdenkom, učini što sretnijim. Randolph Churchill vrckavo i s dosta
simpatija primjećuje kako je Titova pećina, njegov ratni štab, nalik na
ljubavno gnijezdo kurtizane. Jedni ga smatraju genijem, drugi zločin-
cem; treći u njemu vide prvog celebrityja regije. Njemu je to svejedno,
on ne bi ništa mijenjao.
“U cjelini uzev, ponovo bih birao isti život”, reći će Vladi “Gangsteru”
1952., dok mu Rusi još pušu za vrat; Staljin je, naime, upravo zadužio
maršala Žukova da napravi plan invazije na Jugoslaviju.
Josip Broz primjer je neutažive žudnje za životom, što primjećuje
i Krležina žena Bela. Uvjeren da reprize neće biti, on ide naprijed, ne
osvrćući se za onim što ostavlja iza sebe. Na tom putu malo mu je kad
manjkalo samopouzdanja. Svjedoci – koliko je nama poznato – spominju
samo tri posrnuća u 88 godina života: 1938. godine, kad je razočaran
stanjem u pokretu navodno kanio otići u Španjolski građanski rat,
klonulost nakon pada Užičke republike koncem 1941., kad je ponudio
ostavku, i 1942. kad je nakratko izgubio vjeru u pobjedu. Aleksandar
Ranković dugo nakon svog političkog pada reći će kako nikad u životu
nije sreo čovjeka koji tako snažno vjeruje u sebe. Drugi njegov predratni
poznanik, diplomat Leo Mates, još prije rata doživljavao je Tita kao
čovjeka koji u sebi stalno ponavlja istu mantru – “Ja hoću, ja mogu, ja
moram biti vođa” (javno je uvijek govorio da ne želi biti lider, već samo
“jedan od drugova”).*
Mišićavi, sportski građeni šampion austrougarske vojske (presudna,
formativna uloga habsburške kulture u njegovu životu neopravdano
je zanemarena) godinama tumara kroz džunglu ruskoga građanskog
rata, pouzdajući se u vretenasti torzo, čvrste mišice i zagorsku prepre-
denost, noseći u svom telećaku medalju s armijskog prvenstva u ma-
čevanju i vjerojatno, u primislima, maršalsku palicu. Između dva rata
(bliže onome u koji srlja nego onome iz kojega se iščupao), zadubljen
u klasika vojne doktrine, Clausewitza, reći će u povjerenju svojoj ženi
Herti Haas: “U idućem ratu ja neću biti feldvebl.”
I nije bio, makar mu je sudbina katkad dodjeljivala – kao nakon
užičke katastrofe, kad su mu Nijemci tenkovima samljeli borce – i takve
zadaće; ali on ih je primao mirno, jednako kao i onu maršalsku uniformu
koju su mu na Drvaru oteli Hitlerovi komandosi. Priroda se voli prikri-
vati – posvuda on naglašava da nema ambiciju, ali u ovoj rečenici Herti
otkriva se da je to ipak samo poza. Kad mu se sedamdesetih godina za
posjeta Njemačkoj čelnik pokrajinske vlade, socijaldemokrat Heinz
Kuhn, prigodom zdravice u Düsseldorfu obratio s pitanjem što bi bilo
od njega i Jugoslavije da je kao gastarbajter u Njemačkoj 1912. emigrirao
u Ameriku, Tito mu je iskreno rekao da ne zna što bi bilo s Jugoslavijom,
samo tri posrnuća u 88 godina života: 1938. godine, kad je razočaran
stanjem u pokretu navodno kanio otići u Španjolski građanski rat,
klonulost nakon pada Užičke republike koncem 1941., kad je ponudio
ostavku, i 1942. kad je nakratko izgubio vjeru u pobjedu. Aleksandar
Ranković dugo nakon svog političkog pada reći će kako nikad u životu
nije sreo čovjeka koji tako snažno vjeruje u sebe. Drugi njegov predratni
poznanik, diplomat Leo Mates, još prije rata doživljavao je Tita kao
čovjeka koji u sebi stalno ponavlja istu mantru – “Ja hoću, ja mogu, ja
moram biti vođa” (javno je uvijek govorio da ne želi biti lider, već samo
“jedan od drugova”).*
Mišićavi, sportski građeni šampion austrougarske vojske (presudna,
formativna uloga habsburške kulture u njegovu životu neopravdano
je zanemarena) godinama tumara kroz džunglu ruskoga građanskog
rata, pouzdajući se u vretenasti torzo, čvrste mišice i zagorsku prepre-
denost, noseći u svom telećaku medalju s armijskog prvenstva u ma-
čevanju i vjerojatno, u primislima, maršalsku palicu. Između dva rata
(bliže onome u koji srlja nego onome iz kojega se iščupao), zadubljen
u klasika vojne doktrine, Clausewitza, reći će u povjerenju svojoj ženi
Herti Haas: “U idućem ratu ja neću biti feldvebl.”
I nije bio, makar mu je sudbina katkad dodjeljivala – kao nakon
užičke katastrofe, kad su mu Nijemci tenkovima samljeli borce – i takve
zadaće; ali on ih je primao mirno, jednako kao i onu maršalsku uniformu
koju su mu na Drvaru oteli Hitlerovi komandosi. Priroda se voli prikri-
vati – posvuda on naglašava da nema ambiciju, ali u ovoj rečenici Herti
otkriva se da je to ipak samo poza. Kad mu se sedamdesetih godina za
posjeta Njemačkoj čelnik pokrajinske vlade, socijaldemokrat Heinz
Kuhn, prigodom zdravice u Düsseldorfu obratio s pitanjem što bi bilo
od njega i Jugoslavije da je kao gastarbajter u Njemačkoj 1912. emigrirao
u Ameriku, Tito mu je iskreno rekao da ne zna što bi bilo s Jugoslavijom,
* Bilandžić, str. 188.
“ali šta bi sa mnom bilo, to ću vam reći – u tom slučaju ja bih sada bio
milijunaš u Americi”.*
U Sjedinjenim Državama imao je rođakinju koju je vidio kao uzor.
Njegova tetka nije bila milijunašica, ali je doživjela 110 godina. Bio je
uvjeren da će i sam doživjeti stotu.
Puno je ljudi izgubilo život zbog njega, ne manje protiv njega. Stalno
je nosio glavu u torbi. Čak su i zvjezdana desetljeća njegove vlasti
predstavljala neku vrstu robije. Na Galebu je u svakom trenutku pored
sebe imao devetnaest oficira garde, spremnih da u sekundi umru za
njega, uz Jovanku, koja u torbici nosi pištolj za zadnju obranu. No ta je
robija, čini se, bila radosna, a on je na koncu bolovao samo od – dijabetesa
(sve je druge bolesti savladao).
“Tito je”, rekao je Miroslav Krleža Enesu Čengiću, “kao sibirski vuk
koji zlo instinktivno osjeti i sve prepreke prebrodi. Svakog dana čuje
barem dvadeset negativnih vijesti, a sve to mora primiti i mnogo toga
razriješiti, pa ipak, kažu da ima sasvim normalan krvni pritisak. Hajde
sad, objasnite Vi to meni! Kako?”**
* * *
Krleža je svoga prijatelja jednom opisao kao diktatora koji je vladao
demokratski, dok je slovenski dramaturg Žarko Petan o njemu napisao
knjigu Veseli diktator. Ni jedno ni drugo ne sreću se odveć često. Pametno
zaključujući kako se s jednog vola ne deru dvije kože, Broz nakon 1920.
vjeruje samo u jednu Partiju, u jednu Ideju. Potpuno joj se predaje, za
nju traži sve i sve joj je spreman dati. Tito je osnovao logor na Golom
otoku, u odnosu na postaje ruskog Gulaga nevelik, ali opak i iznimno
surov zatvor. Hapsio je kritičke intelektualce, bio proglašen doživotnim
predsjednikom, pa ipak je umro kao planetarni fantom slobode. Na
njegovu pogrebu talijanski predsjednik Sandro Pertini, očito ganut,
milijunaš u Americi”.*
U Sjedinjenim Državama imao je rođakinju koju je vidio kao uzor.
Njegova tetka nije bila milijunašica, ali je doživjela 110 godina. Bio je
uvjeren da će i sam doživjeti stotu.
Puno je ljudi izgubilo život zbog njega, ne manje protiv njega. Stalno
je nosio glavu u torbi. Čak su i zvjezdana desetljeća njegove vlasti
predstavljala neku vrstu robije. Na Galebu je u svakom trenutku pored
sebe imao devetnaest oficira garde, spremnih da u sekundi umru za
njega, uz Jovanku, koja u torbici nosi pištolj za zadnju obranu. No ta je
robija, čini se, bila radosna, a on je na koncu bolovao samo od – dijabetesa
(sve je druge bolesti savladao).
“Tito je”, rekao je Miroslav Krleža Enesu Čengiću, “kao sibirski vuk
koji zlo instinktivno osjeti i sve prepreke prebrodi. Svakog dana čuje
barem dvadeset negativnih vijesti, a sve to mora primiti i mnogo toga
razriješiti, pa ipak, kažu da ima sasvim normalan krvni pritisak. Hajde
sad, objasnite Vi to meni! Kako?”**
* * *
Krleža je svoga prijatelja jednom opisao kao diktatora koji je vladao
demokratski, dok je slovenski dramaturg Žarko Petan o njemu napisao
knjigu Veseli diktator. Ni jedno ni drugo ne sreću se odveć često. Pametno
zaključujući kako se s jednog vola ne deru dvije kože, Broz nakon 1920.
vjeruje samo u jednu Partiju, u jednu Ideju. Potpuno joj se predaje, za
nju traži sve i sve joj je spreman dati. Tito je osnovao logor na Golom
otoku, u odnosu na postaje ruskog Gulaga nevelik, ali opak i iznimno
surov zatvor. Hapsio je kritičke intelektualce, bio proglašen doživotnim
predsjednikom, pa ipak je umro kao planetarni fantom slobode. Na
njegovu pogrebu talijanski predsjednik Sandro Pertini, očito ganut,
* Ivan Ivanji, Titov prevodilac, Laguna, Beograd, 2014., str. 121 i 122.
** Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan, svezak 2, Svjetlost, Sarajevo,
1990., str. 239.
najprije je pred Titovim odrom obrisao suzu iz jednog oka, ali onda je
zasuzilo drugo. Nakon rata iz Istre je prognao skoro sve Talijane, ali
Pertini nije plakao za njima, nego za njim. Prognao je iz Jugoslavije
i skoro sve Nijemce, a Helmut Schmidt upitao ga je – “Kako se vodi
politika?” (Konrad Adenauer nije bio ushićen Brozom: “To je jedan
običan razbojnik”, rekao je Willyju Brandtu. Njegovo se mišljenje upad-
ljivo razlikovalo od stava ostatka zapadnih državnika.)
Tito je, ukratko, zagonetka: on, kao malotko, skladno spaja naj-
intenzivnije suprotnosti.
Nama ovdje nije cilj zauzimati stranu u višedesetljetnoj parnici
u kojoj ga jedna strana vidi kao nadčovjeka, a druga kao nečovjeka. Ne
kanimo ispisivati biografiju kontroverznog blaženika prošlostoljetne
ljevice ni potkrepljivati optužnicu, već nastojimo doći do odgovora na
pitanje kakav je čovjek, zapravo, bio Josip Broz. Kakav je bio njegov
karakter, prava priroda, narav, sklonosti? Kako je mislio, govorio, nosio
se s iskušenjima? Je li imao prijatelje, je li plakao, varao žene, lagao? Je
li bio poliglot i pijanistički virtuoz, taj “posljednji Habsburg”? Kako je
uspio izdržati sva iskušenja – jaspersovske “granične situacije”? Je li
ga (“Nema nevinog kraljevanja”, rekao bi Saint Just) grizla savjest? Što
su mu bile strasti, koji su ga nagoni vodili? Kako je vodio svoje politike?
zasuzilo drugo. Nakon rata iz Istre je prognao skoro sve Talijane, ali
Pertini nije plakao za njima, nego za njim. Prognao je iz Jugoslavije
i skoro sve Nijemce, a Helmut Schmidt upitao ga je – “Kako se vodi
politika?” (Konrad Adenauer nije bio ushićen Brozom: “To je jedan
običan razbojnik”, rekao je Willyju Brandtu. Njegovo se mišljenje upad-
ljivo razlikovalo od stava ostatka zapadnih državnika.)
Tito je, ukratko, zagonetka: on, kao malotko, skladno spaja naj-
intenzivnije suprotnosti.
Nama ovdje nije cilj zauzimati stranu u višedesetljetnoj parnici
u kojoj ga jedna strana vidi kao nadčovjeka, a druga kao nečovjeka. Ne
kanimo ispisivati biografiju kontroverznog blaženika prošlostoljetne
ljevice ni potkrepljivati optužnicu, već nastojimo doći do odgovora na
pitanje kakav je čovjek, zapravo, bio Josip Broz. Kakav je bio njegov
karakter, prava priroda, narav, sklonosti? Kako je mislio, govorio, nosio
se s iskušenjima? Je li imao prijatelje, je li plakao, varao žene, lagao? Je
li bio poliglot i pijanistički virtuoz, taj “posljednji Habsburg”? Kako je
uspio izdržati sva iskušenja – jaspersovske “granične situacije”? Je li
ga (“Nema nevinog kraljevanja”, rekao bi Saint Just) grizla savjest? Što
su mu bile strasti, koji su ga nagoni vodili? Kako je vodio svoje politike?
***
Njegov život mogao bi – s onu stranu dobra i zla – poslužiti kao self-
-help-priručnik. Nema u njemu tegobe koja nije proživljena, nema
nesreće i traume koja ga nije pogodila, ni situacije iz koje se nije izvukao.
Učinio je da uspjeh izgleda lako. Ne postoji karijerna stepenica koju
nije prošao, od služinčeta, preko probnog vozača u Daimlerovim tvor-
nicama, do pozicije cara Trećeg svijeta, proletera u hermelinu, više-
strukog doktora honoris causa, kandidata kojemu je do Nobela usfalio
tek jedan korak. Uspijevao je nemoguće, pa o njemu danas kruže
najfantastičnije priče, od one da je sin nekog grofa, preko verzije prema
kojoj je on pravi uzor Flemingova Jamesa Bonda (imaju iste inicijale!?),
do popularnih teorija prema kojima je podmetnuti Rus. Njegov je profil
22ćžćđ čđĐŽĆglŽžĐđ ž đađdzđ
magnetski privlačio kontroverze; Englezi u svojim srpskim tvrtkama
prije rata nalaze nekog radničkog tribuna koji huška proletarijat na
pobune i štrajkove, ali – tu je nešto zbunjujuće – to je neki sumnjivo
elegantan, otmjen lik, nimalo nalik na kumrovečkog seljačića, kako
mu piše u papirima. Izgleda kao da je upravo došao iz Regency Streeta.
Tko je on? Tu niče prva teorija urote – to je, bit će, neko plemićko kopile.
Nakon sukoba sa Staljinom netko otkriva sadržaj famoznog pisma
prema kojemu je Tito Staljinu poručio da mu više ne šalje ubojice jer će
on poslati samo jednoga – “ali taj će obaviti posao”. To pismo nitko nije
objavio, nitko ga nije ni opovrgnuo, pa je ostalo visjeti u sferi legende,
još jedne od onih koje naglašavaju Brozovu posebnost. Istina o tom
čovjeku čini se nevjerojatna, ali nema ništa fantastičnije od stvarnosti,
to se na njegovu primjeru vidi savršeno jasno.
Oslanjajući se na neumitni rad vremena, uspoređujući njegove riječi
i njegova djela, znajući poput Aristotela da je za dramske likove puno
važnije što rade negoli što govore, pokušali smo ovdje rekonstruirati
psihologiju čovjeka koji je prošao putevima kojima odavde više nikada
nitko neće proći.
-help-priručnik. Nema u njemu tegobe koja nije proživljena, nema
nesreće i traume koja ga nije pogodila, ni situacije iz koje se nije izvukao.
Učinio je da uspjeh izgleda lako. Ne postoji karijerna stepenica koju
nije prošao, od služinčeta, preko probnog vozača u Daimlerovim tvor-
nicama, do pozicije cara Trećeg svijeta, proletera u hermelinu, više-
strukog doktora honoris causa, kandidata kojemu je do Nobela usfalio
tek jedan korak. Uspijevao je nemoguće, pa o njemu danas kruže
najfantastičnije priče, od one da je sin nekog grofa, preko verzije prema
kojoj je on pravi uzor Flemingova Jamesa Bonda (imaju iste inicijale!?),
do popularnih teorija prema kojima je podmetnuti Rus. Njegov je profil
22ćžćđ čđĐŽĆglŽžĐđ ž đađdzđ
magnetski privlačio kontroverze; Englezi u svojim srpskim tvrtkama
prije rata nalaze nekog radničkog tribuna koji huška proletarijat na
pobune i štrajkove, ali – tu je nešto zbunjujuće – to je neki sumnjivo
elegantan, otmjen lik, nimalo nalik na kumrovečkog seljačića, kako
mu piše u papirima. Izgleda kao da je upravo došao iz Regency Streeta.
Tko je on? Tu niče prva teorija urote – to je, bit će, neko plemićko kopile.
Nakon sukoba sa Staljinom netko otkriva sadržaj famoznog pisma
prema kojemu je Tito Staljinu poručio da mu više ne šalje ubojice jer će
on poslati samo jednoga – “ali taj će obaviti posao”. To pismo nitko nije
objavio, nitko ga nije ni opovrgnuo, pa je ostalo visjeti u sferi legende,
još jedne od onih koje naglašavaju Brozovu posebnost. Istina o tom
čovjeku čini se nevjerojatna, ali nema ništa fantastičnije od stvarnosti,
to se na njegovu primjeru vidi savršeno jasno.
Oslanjajući se na neumitni rad vremena, uspoređujući njegove riječi
i njegova djela, znajući poput Aristotela da je za dramske likove puno
važnije što rade negoli što govore, pokušali smo ovdje rekonstruirati
psihologiju čovjeka koji je prošao putevima kojima odavde više nikada
nitko neće proći.
