Povijest je statistička kategorija, a ratovi unutar nje su – za razumnije ljude – kriminalna zbivanja, najveći zločin(i) u povijesti ljudskog roda, koji potonji još nije uspio sagledati izvan paradigme njihove navodne nužnosti (s opravdanjem da su oni politika vođena drugim sredstvima), koju je još snabdjeo nizom tzv. ratnih pravila da bi navodno ublažio, ali ničim opravdao svoje gledište. Tako, primjerice, djecu ne smiješ ubijati jer su navodno još nevina (u političkom smislu) i bezopasna za ratnike, žene su pošteđene, jer koga će pobjednik jebati ako ih pobije (neposredno uglavnom ratuje muški rod), starci su uglavnom beopasni, mada se tu mišljenja razilaze u smislu njihove poštede zbog neugrožavanja ratnika, ili potrebe da ih se pobije, jer su oni već preživjeli svoje i samo će opterećivati financije pobjednika. Naravno, nigdje to nije zapisano baš na takav način, već uglavnom kao zabrana ubijanja civila. Međutim, tko je u ratu civil a tko učesnik u borbama teško je odrediti, jer za ubijanje nije ni potrebna uniforma. Povijest je „termodinamika ljudskog roda“, ukratko rečeno:
„Kao što se neki plin sastoji iz atoma, tako ljudsko društvo tvore njegove jedinke – ljudi. Fizičara koji proučava svojstva plina kao cjeline uopće ne zanima kako se ponašaju pojedinačni atomi. To je bez značaja za cjelokupno vladanje plina. Neki atomi su „desničari“ (kreću se udesno), drugi – „ljevičari“, treći – „gornjičari“, četvrti – „donjičari“, peti – „brzičari“, šesti – „sporičari“, sedmi… Sve to nema nikakvog značaja poznavati da bi se vidjelo i predvidjelo vladanje cjeline. Hoće li neki atom gore, dolje, lijevo, desno,… fizičar ne može niti mu je potrebno predvidjeti, ali – on može savršeno predvidjeti vladanje cjeline!
Slično je i sa ljudskim društvom. Od milijardi stanovnika neki su desničari, neki ljevičari, ima ubojica, bijelaca, crnaca, kapitalista, socijalista, humanista, jedni vole škampe, drugi čevapćiće, neki jedu svoje kolege (čitajte malo novine!), ima žena, djece, staraca, vjernika i nevjernika svakovrsnih fela, stručnjaka za ovo ili ono područje, laika, beskućnika, bogatuna,…. – svatko od njih ima svoju individualnu „povijest“. Koja je praktički totalno irelevantna za povijest ljudskog roda. Povjesničara (osim onoga tko baš namjerno ulazi u proučavanje detalja, ali onda on ne proučava ljudsko društvo u cjelini već samo jedan izdvojeni segment), a posebice sociologa i antropologa, uopće ne zanimaju pojedinačni slučajevi, incidenti ili ekscesi. Primjerice, da je pred Staljingradom jedan pavelićevac prebjegao Rusima kako ne bi na -30 celsuisa umro od metka ili gladi, ili jesu li partizani dana toga i toga strijeljali nevine ili krive žrtve. Povjesničara ljudskog društva zanima pogled na cjelinu. Zanima ga šuma, a ne pojedina stabla. Zanima ga što je sa cjelinom proizašlo uslijed interakcije njezinih dijelova. A pritom uopće ne mora u detalje poznavati kako pojedini dijelovi međusobno djeluju. Što, dakako, nikako ne znači kako pojedinci nemaju manji ili veći utjecaj na povijesna kretanja. Ali ne odlučujući. Jer, ono što mi smatramo utjecajem jedinke ustvari je rezonancija ideja i djelovanja jedinke sa pripremljenošću društva da te ideje i djelovanja prihvati.“
Kao što se većina ljudi ne snalazi u povijesnom vremenu, tako im izmiče i shvaćanje historije („ukupnost prosudbi i misli koje se stječu proučavanjem prošlosti, memorija koju buduće generacije čuvaju o prošlosti“), zamjenjujući prosudbe o njoj ličnom, ili obiteljskom poviješću. Kako svaka vlast oblikuje i obrazovni sistem, te utječe na školske programe, tako se i budućim generacijama uglavnom prenose mitološke slike prošlosti vlastitog naroda, učvršćujući tako sakrosanktne osjećaje prema vlastitiom narodu, državi i prošlim zbivanjima, o kojima većina najčešće ne zna gotovo ništa. Ne treba ni spominjati koliko se zaklinjanje da „treba oprostiti, ali ne i zaboraviti“, u socijalnoevolucijski nedovoljno razvijene, pretežno vjerničke pastve, pretvara u puki formalizam pravdanja vlastite grešnosti pred „bogom“, što političari izdašno loriste u homogenizaciji stada i širenju netrpeljivosti (koja prečesto prerasta u mržnju) prema drugim narodima.
Kako su i države povijesna kategorija, a česti su prigovori – primjerice za bivšu Jugoslaviju – da je ona navodno „neprirodna tvorevina“, osvrnimo se ukratko na njihovo formiranje. Praktički, skoro ni jedna jedina država nije prirodna tvorevina, jer evolucija živih bića ne poznaje taj pojam (on je socijalnoevolucijskog porijekla), niti je bog, stvarajući ljudsko biće, ujedno stvorio državu koje bi on trebao biti državljanin. U povijesti je izuzetno teško pronaći države koje su nastale u potpunom vakuumu, bez ikakvog povijesnog nasilja, jer su gotovo svi naseljivi dijelovi planeta u nekom trenutku bili poprište migracija, sukoba ili kolonizacije. Čak ako pitanje promatramo kroz prizmu modernog političkog nastanka države – odnosno da su same granice i neovisnost te konkretne države uspostavljene bez prolijevanja krvi, ratova s susjedima, ugnjetavanja domicilnog stanovništva ili nasilnog otimanja teritorija od drugih naroda – izdvaja se nekoliko jedinstvenih primjera, ali i građani tih država su – ode li se dovoljno daleko u povijest – ustvari uglavnom nasiljem došli do teritorija kojih su u novije doba postali državljani. Praktički jedini izuzetak nenasilnog („prirodnog“) formiranja država predstavljaju male otočne državice (Palau, Savezne Države Mikronezije, Maršalovi Otoci, Samoa, Tuvalu,…), s obzirom na to da su tamošnji narodi oduvijek živjeli na tim otocima. Toliko o obožavanju i posvećivanju tih „prirodnih“ tvorevina, kojih su se građani „oduvijek samo branili“ i „nikada bili agresori“ – ako pod agresijom smatramo nešto prošireni pojam, koji uključuje primjenu nasilja u bilo kojem obliku jednih na druge skupine ljudi, prvenstveno onih stvarno domicilnih, kojih je – kako već rekoh – vrlo teško naći.
Sve u svemiru, pa onda i u povijesti kao socijalnoj kategoriji koja pripada ljudskom društvu, je dinamika, promjena, pa onda valja povijesna zbivanja sagledavati u povijesnom i kontekstualnom – koje odgovara vremenu zbivanja, etici, moralu i rasporedu političkih silnica – vidu, te ne donositi o njima aktualne etičke i moralne sudove, jer onda to znači potpuni promašaj u shvaćanju događanja. Kao što je sve podložno promjenama, jednako je i s etičkim, a napose sa moralnim stavovima koji prevladavaju danom epohom. U ratovima, kao ponajvećim kriminalnim zbivanjima – formalno osuđenih od svih naroda i međnarodnih organizacija, a na što se u praksi malo tko osvrće – koja obuhvaćaju velike društvene zajednice, prolijeva se krv i vinih i nevinih, i u tom smislu nema onih koji bi služili na ponos, prvenstveno naoružanim frakcijama koje ih uzrokuju.
„Ratni zločini prisutni su, više ili manje, kod svih zaraćenih strana, postajući naknadno problem retorzije u pobjednika. No, sva se djelovanja moraju prosuđivati u sklopu cjeline zbivanja i kontekstu povijesnog trenutka. Kao što se antički ratovi ne mogu prosuđivati današnjim etičkim mjerilima, tako se ni događanja tijekom 2.svjetskog rata ne smiju mjeriti etalonima današnjice. Dublja shvaćanja osvetništva zahtijevaju sagledavanje psihologije i stupnja aktuelnog evolucijskog razvoja vrste, ali i osudu svakog nasilnog rješavanja unutardržavnih i međunarodnih razmirica. Dok rodbina pravedno ili nepravedno smaknutih srodnika shvatljivo oplakuje smrt najdražih, povjesničari od digniteta si ne smiju dozvoliti da ih emocije zavedu, ukoliko teže objektivnoj prosudbi povijesnih događaja. Tijekom spomenutog rata i neposredno nakon njega, pripadnici antifašističke savezničke koalicije vršili su (po)ratne zločine nad vinim i nevinim(?) dijelovima fašističkih formacija, njihovim kolaboracionistima, simpatizerima i rođacima. Nikola Visković kaže u intervjuu „Slobodnoj Dalmaciji“, a takvi podaci se mogu naći u niz domaćih i stranih radova… Daklem, Bleiburg nije bio nikakav izuzetak, osim po broju žrtava (koje su, usput rečeno, stradale na takozvanom “Križnom putu” a ne na Bleiburškom polju), što se može dovesti u vezu sa stravičnošću ustaškog režima nad kojim su se i sami Nijemci zgražavali, te otporom koji su pripadnici vojske NDH (nikakve “hrvatske” ili “domovinske vojske”, kako ih krste revizionisti povijesti) pružali i nakon završetka rata. Indikativno je da se žrtve belogardejaca i četnika, koji su se povlačili skupa sa vojskom NDH i nacistima, u Hrvatskoj mahom prešućuju.“
Skoro da nema slučajeva, van nacionalnih država, pozivanja na neovisno sudstvo, posebno kada bi trebalo suditi vlastitim ratnim zločincima, a ako postoji uglavnom je tek formalno priznato, ali ga se prečesto izbjegava kao što to čini vrag s tamjanom. Danas se uobičajilo, u vrijeme kad se „s teroristima ne pregovara“, kada svaka vojna ili državnoteroristička akcija uzrokuje pogibije i na tisuće nevinih, cinično ih nazivati (naročito od strane zapadnog kapitala) „kolateralnim žrtvama“, a podjednako se – bez ikakve etičke distance, zanemarujući uzročno posljedične veze – baš sve poginule podjednako naziva žrtvama. Kao, „žrtve su samo žrtve“, i treba im odati počast! Pa, primjerice, jeste li spremni odati jednaku počast ubojici svoje supruge te, baš kao njoj i poginulim policajcima u pokušaju njenog oslobađanja? Upravo se tako vladaju vlade kvazi nezavisnih državica nastalih raspadom Jugoslavije, kad s državnim počastima pokapaju kosti zločinaca iz Drugog svjetskog ili novijih ratova, na taj način podlo (u Hrvatskoj), posredno ostvarujući, činilo se odbačenu ideju neosuđenog – na sreću po njega i onih koji se na njega pozivaju – ratnog zločinca. Ideja Franje Tuđmana o zajedničkoj kosturnici bila je ključni, ali ujedno i najkontroverzniji materijalni izraz njegove šire političke doktrine o nacionalnoj pomirbi Hrvata. Njezin primarni cilj bio je, simboličko i fizičko spajanje posmrtnih ostataka suprotstavljenih strana iz NOB, kako bi se prekinule povijesne podjele u narodu. Ideju je Tuđman javno iznosio još prije dolaska na vlast, no ona je operacionalizirana (ali nikada direktno ostvarena) 1996. godine u sklopu državnog plana za prenamjenu Spomen-područja Jasenovac. Kao konkretni uzor za ovu ideju poslužio mu je španjolski model generala Francisca Franca i njegova Dolina palih (Valle de los Caídos). Franco je ondje izgradio monumentalnu zajedničku grobnicu u koju su pokopane kosti i falangista (nacionalista) i republikanaca, kako bi simbolički “ujedinio” podijeljenu Španjolsku nakon građanskog rata.
Sad, osvrnimo se na ideju da svako ljudsko biće zaslužuje suđenje i branitelja, prije no ga se osudi. Ideja prihvatljiva i humana u mirnodopskim uvjetima, dakako – a teško ostvariva u ratovima, posebno ako u njima učestvuju gerilske jedinice tipa partizanskog djelovanja, kao u bivšoj državi (mješavina rata za obranu države, građanskog rata i socijalne revolucije). Samo krajnji naivneži i nepoznavatelji gerilskog ratovanja mogu očekivati, da u prilikama kada partizani bivaju u stalnom pokretu, što napadajući neprijatelja a što braneći golu kožu, osnivaju sudove, priskrbljuju branitelje i služe se formalizmima koje od njih zahtijevaju revizionisti povijesti (ne zbog navodne zaštite ljudskih prava, već da bi svoj gubitnički status promijenili u pobjednički). S druge strane, upravo države poput NDH, koje su imale makar formalno struktuiranu organizaciju i službe poput ostalih država, nisu poštivale pravila kakva bi revizionisti nametnuli partizanima, ali se ne osvrčući na njihovo kršenje od strane ustaša. Pogledajmo to primjerom njihove osude partizanskih zločina tijekom rata i poslijeratnih, tzv., bleiburških i križnoputaških zbivanja, s obzirom da im se prigovara kako nisu poštivali međunarodne konvencije o ratnim zarobljenicima. Kraljevina Jugoslavija ratificirala je Ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima 1931. godine (potpisana 1929., a Haaške konvencije iz 1907. primjenjivala je po međunarodnopravnom kontinuitetu Kraljevine Srbije koja ih je potpisala 1907.), Nezavisna Država Hrvatska (NDH) pristupila je Ženevskoj konvenciji 1943. godine, dok partizani (NOVJ), kao nepriznata zaraćena strana u ratu, nisu formalno potpisali ove konvencije, već su međunarodno ratno pravo naknadno preuzeli i ratificirali kroz obnovljenu jugoslavensku državu:
„Kako je Demokratska Federativna Jugoslavija zvanično proglašena tek 10. avgusta 1945. godine na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, formalno pravno gledano nikakvi prethodni potpisi (ako ih je bilo) također je nisu obavezivali. No svakako su mogli NDH, ukoliko je bila potpisnica tih konvencija! Ovo se ne navodi opravdanja partizanskih zločina radi, već ukazanja na to kakvi se (krivi) formalni argumenti upotrebljavaju ili prešućuju u analizi zbivanja… Posljednji organiziraniji otpor snaga NDH bio je kod Odžaka 25. svibnja 1945. godine”, a potom su još godinama nakon oslobođenja, ustaški “križari” (uz podršku katoličke crkve) i četničke snage pod komandom Mihailovića (do njegova hvatanja, suđenja i egzekucije), terorizirale stanovništvo države tek izašle iz rata… Ljudi koji tjedan i više dana nakon završetka rata nastavljaju borbu, ratujući protiv pobjednika i vršeći zločine nad stanovništvom teritorija kojim se povlače – u nastranoj fikciji da će s dotadašnjim neprijateljem nastaviti borbu protiv svojih dojučerašnjih žrtava – nisu ratni zarobljenici, već u najboljem slučaju teroristi! Po ondašnjim i današnjim mjerilima.“
Pogledajmo insert iz, po mnogima najbolje SF serije svih vremena (Battlestar Galactica) kao odraz suvremenog stava prema (u praksi formalnim) pravima pripadnika sukobljenih strana (sem onih najgorih ratnih zločinaca), te stoga projiciranog u budućnost, te popratite to proširivanjem osnovne ideje (tko je shvaća, dakako) iz kratke SF priče. I nemojmo viđeno i pročitano nekritički proširivati za sva vremena, na prošlost posebno, niti shvatiti da to vrijedi u sadašnosti, već pokušajte razmišljati u kontekstu povijesnog vremena i mijena koje ih prate. Dobar primjer tih mijena je usporedba Nürnberških procesa nacističkim ratnim zločincima, sa Haaškim suđenjima najgorim ratnim zločincima ratova na tlu Jugoslavije. U prvom od njih 13 koliko ih je ukupno bilo, osuđeno je 24 vodeća dužnosnika Trećeg Raicha i 6 organizacija (HDZ širi ideju da „svaki zločin ima ime i prezime“ – svodeći tako zločine isključivo na one individualne – prvenstveno nastojeći skinuti sa sebe ljagu pravomoćne presude, kao krimnalne organizacije, i neutemeljenih tvrdnji o genocidnosti cijelog naroda!), a izrečeno je 12 smrtnih kazni od kojih je 11 realizirano vješanjem (Hermann Göring je počinio samoubojstvo). Doživotni zatvor dobili su Rudolf Hess, Walther Funk i Erich Raeder, koju je u cjelosti jedini izdržao Hess, umrijevši u zatvoru. Nasuprot tome, pred Haaškim sudom (ICTY) optuženo je 161 osoba, od čega je pravomoćno osuđeno 93 (7 na doživotni zatvor, ostali pak na vremenske kazne, s tim da su pušteni – preko 60 njih – nakon 2/3 izdržane kazne). Jasno se vidi kako su se kriteriji suđenja od 1945. godine do današnjih dana promijenili, uslijed novih pogleda na smisao smrtnih kazni, a sve kao posljedica rada raznih nevladinih humanitarnih organizacija koje promiču čovječnost i ljudski pristup svim osuđenicima (vidite spomenutu SF priču). Mnogim državama uzor navodne demokracije (kako je shvaća kapitalizam), Amerika, i nakon 25 godina postojanja drži u zatvoru na tlu Kube zatvorenike, udaljena svjetlosnim godinama (naročito za Trumpove administracije) od ideje ljudskih prava, i od priznavanja međunarodnih sudova, te njihovih odluka. Rasprostranjenost nekad uobičajenih primjena smrtne kazne (i u bivšoj Jugoslaviji) zorno pokazuje slijedeća karta:
Uostalom nije li – malo prekasno, ali zbog neizručenja od strane američkih vlasti koje su to učinile tek 1986. godine – u Jugoslaviji održano suđenje Andriji Artukoviću, bivšem ministru unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske (NDH), pred Okružnim sudom u Zagrebu, završeno osudom na smrtnu kaznu koja nije izvršena zbog njegove starosti i lošeg zdravstvenog stanja. Više je nego jasno kako se svijet i stavovi ljudi mijenjaju, ali valja biti oprezan prema prosudbama povijesnih zbivanja u skladu s rečenim na početku teksta. Ono što teško prati povijest i promjene, a još teže pravilno primjenjuje stavove o njima, su „geni kameni“, koje nitko ne može osujetiti da svojevoljno sude o njima. Dodajmo još kratku primjedbu o o genocidu i genocidnosti naroda (potonje je sasvim deplasirano), čega se vlade praktički svih dražava (a skoro da nema ni jedne koja tijekom svoje povijesti nije činila genocid) odriču kada su upravo one u pitanju, mada je sam pojam detaljno i jasno definiran. Primjerice, srbijanske aktualne vlasti ne priznaju genocid nad Bošnjacima Srebrenice, iako je pokolj u njoj tako definiran od međunarodnog suda, a Hrvati ne govore o genocidu nad Srbima, Židovima i Romima u NDH (jasenovačkom logoru smrti), vodeći se sasvim formalističkim razlozima. Naime, pojam genocid skovao je poljsko-židovski pravnik Raphael Lemkin 1943. ili 1944. godine, a pravno je usvojen 9. prosinca 1948. godine na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, te se fol ne može primjenjivati na događanja prije tog datuma.
Na kraju, osvrnimo se još na pokušaje revidiranja povijesti temeljem laži koje revizionisti šire o njenim najistaknutijim pojedincima. U Hrvatskoj je svaki protivnik proustaškog režima i štovatelj mnogih dostignuća bivše države – koja se potiskuju u zaborav, te je potrebno iznova se za njih boriti – između inih epiteta etiketiran i pogrdnim izrazima, „komunjarom“ ili „tifusarom“, ako je bio u partizanima. One koji tako prosuđuju boli briga što ne bi imali državu da među njenim najistaknutijim pojedincima nisu bile prave komunjare, bivši pripadnici a potom i izdajnici pokreta poštenih komunista: Ivica Račan, koji je doprinjeo legalizaciji višestranačja, Franjo Tuđman – prvi predsjednik RH, Stipe Mesić – drugi predsjednik RH u 2 mandata, Josip Manolić – drugi predsjednik Vlade Republike Hrvatske, a prvi predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora, Josip Boljkovac – prvi ministar unutrašnjih poslova RH, Slavko Degoricija – zamjenik ministra unutarnjih poslova, itd. Bez tih „komunjara“ i mnogih „tifusara“, istaknutih sudionika institucija bivše države, ne bi današnji proustaški revizionisti imali novonastalu državu – baš kao ni bez komunista koji su u sastav tadašnje Jugoslavije (a kao dio SRH) povratili od ustaša poklonjene teritorije fašističkoj Italiji – i mogli bi svoja falsificiranja istine „prodavati“ samo u emigraciji. Najžešći napadi, ipak, vrše se – najčešće i najžešće iz Hrvatske i Srbije – na vođu partizanskog otpora, od svijeta priznatog državnika, osnivača pokreta nesvrstanih i predsjednika bivše SFRJ – Josipa Broza Tita. Smještaju ga među 10 najvećih ratnih zločinaca svih vremena, po kojekakvim ranglistama opskurnih ili desničarskih časopisa, koji su do tog „podatka“ došli bog zna kako. S takvima je obračunao, detaljno analizirajući izvore – ljudske i medijske – njihovih informacija, autor Karlo Držaić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u članku „Kako je nastala top lista zločinaca“ punom referenci. O svemu rečenom u ovom poduljem tekstu daju se pisati, i napisano je, hrpe knjiga od strane relevantnih povjesničara cijelog svijeta i sudionika mnogih zbivanja, no, pozivanje na činjenice pred fosiliziranim mozgovima je zaludno, jer kao što reče – Aldous Huxley: „Činjenice ne prestaju postojati samo zato što ih se ignorira.“
Suwon, J.Koreja, „Toilet Theme Park“. Ljudi slobodno vrše nuždu.
Ipak, zna se, u “demokraciji” ljudi slobodno vrše veliku nuždu. Naročito po istini, ni ne zamjećujući da ponajviše sami sebe prskaju govnima.
